Broj: Rev 2405/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari prvotužiteljice M. P., OIB: …, drugotužiteljice G. P., OIB: …, trećetužitelja F. P., četvrtotužiteljice M. Š., OIB: …, petotužitelja V. Š., OIB: …, svi iz Z., koje zastupa punomoćnica M. H., odvjetnica u Z., protiv tuženika H. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Ž. O., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ž. O., I. P., F. O. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7816/15-2 od 24. svibnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1317/12-62 od 21. srpnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija četvrtotužiteljice M. Š. i petotužitelja V. Š. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7816/15-2 od 24. svibnja 2016. odbija se kao neosnovana.

  

r i j e š i o   j e

 

Revizija prvotužiteljice M. P., drugotužiteljice G. P. i trećetužitelja F. P. te revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7816/15-2 od 24. svibnja 2016. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pn-1317/12-62 od 21. srpnja 2015. sudio je:

 

„I Nalaže se tuženiku platiti I tužiteljici iznos od 48.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. ožujka 2012. godine do isplate; II tužiteljici iznos od 132.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. ožujka 2012. godine do isplate; III tužitelju iznos od 132.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. ožujka 2012. godine do isplate; IV tužiteljici iznos od 48.000,00 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. prosinca 2012. godine do isplate; V tužitelju iznos od 48.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. prosinca 2012. godine do isplate, te im naknaditi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 54.507,81 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (21. srpnja 2015.) do isplate, sve kamate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a sve u roku 15 dana.

 

II I tužiteljica se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 52.000,00 kn; II tužiteljica se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 118.000,00 kn; III tužitelj se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 118.000,00 kn; IV tužiteljica se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 202.000,00 kn; V tužitelj se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 202.000,00 kn, I do III tužitelji se odbijaju sa dijelom zahtjeva kojim na dosuđeni iznos glavnice potražuju zakonsku zateznu kamatu tekuću od 15. ožujka do 21. ožujka 2012. godine.

 

III Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 53.011,93 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (21.07.15.) do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, u roku 15 dana.“

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž-7816/15-2 od 24. svibnja 2016. pod točkom I. izreke odbio je žalbu tužitelja i potvrdio je prvostupanjsku presudu pod točkom II. i III. izreke, a pod točkom II. izreke je odbio žalbu tuženika kao neosnovanu u potvrdio prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude u točk. I. izreke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u točki II. i III. tužitelji su podnijeli reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku zbog materijalnopravnog pitanja kojeg smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu, odnosno podredno ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tuženik je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude u toč. II. izreke pozivom na čl. 382. st. 2. te čl. 385. st. 2. Zakona o parničnom postupku u odnosu na četvrtotužiteljice i petotutžitelja predlažući da ovaj sud preinači pobijanu presudu, a podredno ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Tužitelji i tuženik nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija prvotužiteljice, drugotužiteljice i trećetužitelja te tuženika nije dopuštena, a revizija četvrtotužiteljice i petotutžitelja nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/2019) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1)              ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

 

2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

 

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovoga Zakona.

 

Budući da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na četvrtotužiteljicu i petotužitelja prelazi 200.000,00 kuna (iznosi 202.000,00 kuna za svakog od tih tužitelja), njihova revizija je razmatrana kao redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP neovisno o tome što je pisana kao izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, dok je revizija preostalih tužitelja s obzirom na vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude (52.000,00 kuna u odnosu na prvotužiteljicu i po 118.000,00 kuna u odnosu na drugotužiteljicu i trećetužitelja) kao i revizija tuženika (vrijednost pobijanog dijela iznosi po 48.000,00 kuna) razmatrana kao izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

U odnosu na reviziju prvotužiteljice, drugotužiteljice i trećetužitelja

 

Prvotužiteljica, drugotužiteljica i trećetužitelj su postavili sljedeće pravno pitanje:

 

„Koliki je doprinos oštećenika pješaka za nastanak prometne nezgode u slučaju kada je štetnik vozač pravomoćnom presudom kaznenog suda proglašen krivim za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće?“

 

Pritom su se kao razlog važnosti postavljenog pitanja pozvali na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2710/95 od 25. travnja 1996., Rev-887/96 od 3. ožujka 1999., Rev-1099/96 od 2. ožujka 1999., Rev-1806/00 od 7. listopada 2003., Rev-367/02 od 11. prosinca 2002., Rev-57/03 od 11. veljače 2003., Rev-487/04 od 28. travnja 2005. i Rev-155/08 od 20. svibnja 2008.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Stranka u izvanrednoj reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP, sukladno odredbi čl. 382. st. 3. ZPP, treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

S obzirom da je građansko-pravna odgovornost šira od kazneno-pravne, odgovor na postavljeno pitanje o visini doprinosa oštećenika ovisi o činjeničnim utvrđenjima u svakom konkretnom slučaju pa stoga postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP riješiti kao u izreci u odnosu na reviziju prvotužiteljice, drugotužiteljice i trećetužitelja.

 

U odnosu na reviziju tuženika

 

Tuženik je u reviziji postavio sljedeća pravna pitanja:

 

„Postoji li trajna zajednica života između 3. i 4. tužitelja tj. bake i njihova unuka (oštećenog A. P.), a time u svezi i pravo na pravičnu novčanu naknadu za uzrokovane duševne boli zbog osobito teškog invaliditeta u smislu odredbe čl. 1101. st. 2. Zakona o obveznim odnosima u situaciji kada oštećeni od svog rođenja živi sa svojim roditeljima i sestrom koji su i ostvarili pravo na naknadu štete zbog osobito teškog invaliditeta (sina i brata) tj. kada oštećenom baka i djed nisu zamjenjivali roditelje u potpunosti već povremeno kada roditelji izbivaju iz kuće radi posla?“

 

„Je li prilikom određivanja prava na pravičnu novčanu naknadu uzrokovane duševnim bolovima zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe (unuka) u smislu odredbe čl. 1101. st. 2. ZOO odlučno o tome radi li se o baki/djedu koji u odnosu na svog unuka u potpunosti zamjenjuju ulogu roditelja, te se takav odnos može izjednačiti sa odnosom roditelj-dijete ili ne?“

 

Pritom se kao razlog važnosti postavljenih pitanja pozvao na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2082/94 od 27. ožujka 1996., Rev-591/06 od 12. srpnja 2006., Rev-1242/06 od 17. siječnja 2007., Rev-245/04 od 28. travnja 2004., Rev-3194/99 od 10. studenog 1999., Rev-1929/84 od 19. prosinca 1984. te niz drugih odluka, kao i na odluke Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gžn-3126/11 od 15. studenog 2011. i Gžn-92/09 od 31. ožujka 2009., Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gžp-434/11 od 2. lipnja 2011. i Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj: Gž-2861/12 od 26. rujna 2013.

 

Oba postavljena pitanja svode se na pitanje prava bake/djeda na pravičnu novčanu naknadu za duševne boli zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe prema odredbi čl. 1101. st. 2. ZOO.

 

U odnosu na ovo pravno pitanje valja reći da je odredbom čl. 1101. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) koji se primjenjuje u ovom konkretnom slučaju, drugačije regulirano pravo djeda i bake te nekih drugih ovlaštenika na pravičnu novčanu naknadu zbog osobito teškog invaliditeta nego što je to regulirala odredba čl. 201. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koja se primjenjivala u većini odluka na koje se revident pozvao kao razlog važnosti postavljenih pitanja.

 

S obzirom da je revizijski sud već zauzeo shvaćanje u nizu svojih odluka (Rev-355/13 od 10. listopada 2017., Rev-1296/14 od 18. prosinca 2018., Rev-1733/13 od 4. srpnja 2017., Rev-1531/14 od 15. svibnja 2019. i dr.) da u slučaju primjene čl. 1101. st. 2. ZOO djedovima i bakama pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu ako je između njih i unuka postojala trajnija zajednica života (dok prema odredbi čl. 201. ZOO/91 djedovi i bake u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta uopće nisu imali pravo na novčanu naknadu) pri čemu tumačenje trajnije zajednice života nije moguće dati određeno i za sve slučajeve, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno na temelju utvrđenih odlučnih činjenica zaključivati postoji li takva zajednica, to postavljena pravna pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP riješiti kao u izreci u odnosu na reviziju tuženika.

 

U odnosu na reviziju četvrtotužiteljice i petotužitelja

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP, revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog osobito teškog invaliditeta unuka četvrtotužiteljice i petotužitelja A. P.. Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je A. P. stradao kao pješak u prometnoj nesreći u dobi od 14 godina kada je prilikom prelaska kolnika izvan obilježenog pješačkog prijelaza ne provjeravajući nailazi li kakvo vozilo, na njega naletio vozilom osiguranik tuženika koji se kretao brzinom od 45,7 km/h na mjestu gdje je dozvoljena brzina 40 km/h, krećući se noću i približavajući se obilježenom pješačkom prijelazu.

 

Osiguranik tuženika je pravomoćnom presudom u kaznenom postupku proglašen krivim za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće. Pri tome su sudovi ocijenili da primjenom odredbe čl. 1067. st. 3. ZOO postoji doprinos oštećenika u omjeru od 40%, dok je osiguranik tuženika odgovoran za nastanak nesreće u omjeru od 60%.

 

Iz sadržaja revizije proizlazi da tužitelji podnose reviziju zbog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporavajući doprinos u visini od 40% koji smatraju previsokim. Naime, tužitelji smatraju da bi doprinos A. P. vlastitoj nesreći trebao biti od 10-30% te da sud nije uzeo u obzir sve okolnosti slučaja.

 

Prema shvaćanju ovog revizijskog suda, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je određen doprinos A. P. u omjeru od 40%. Izravno oštećeni A. P. ozlijeđen je kada je kao pješak u dobi od 14 godina nesmotreno stupio na kolnik ne uvjerivši se prije toga pogledom u lijevo i u desno da kolnik može prijeći na siguran način. Osoba od 14 godina je sposobna shvatiti osnovno pravilo kretanja u prometu, a to je da je prije prelaska ceste potrebno pogledati u lijevo i u desno.

 

Ostali revizijski navodi (da je naletna brzina morala biti veća, da je u blizini škola, da su na cesti bili zimski uvjeti) predstavljaju osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja i upuštanje u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno reviziju podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa ovaj sud ovakve revizijske navode revidenata nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njihove činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Zbog navedenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji revidenti ukazuju u reviziji.

 

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju četvrtotužiteljice i petotužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 21. siječnja 2020.