Broj: Rev 4812/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz Š., kojeg zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u Š., protiv tuženika E. o. d.d. Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. & P., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž-167/2019-2 od 16. svibnja 2019., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pn-11/18-57 od 11. listopada 2018., na sjednici održanoj 21. siječnja 2020.,

r i j e š i o   j e

I Djelomično se prihvaća revizija tuženika (u odnosu na prva tri naznačena pravna pitanja) i ukidaju se presuda Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-167/2019-2 od 16. svibnja 2019. i presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pn-11/18-57 od 11. listopada 2018. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu (na ime ležarine) iznosa 6.200,00 kn sa zateznim kamatama od 10. srpnja 2007. do isplate te iznosa 10.492,00 kn sa zateznim kamatama od 15. veljače 2008. do isplate, kao i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II Revizija tuženika u odnosu na četvrto, peto i šesto naznačeno pravno pitanje odbacuje se kao nedopuštena.

III Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 24.553,51 kn sa zateznom kamatom od donošenja presude 11. listopada 2018. do isplate (točka 1. izreke), dok je u preostalom dijelu, za iznos 10.492,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2007. do isplate, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka 2. izreke). Ujedno je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 3.363,00 kn, u roku od 15 dana (točka 3. izreke).

Drugostupanjskom presudom je žalba tuženika odbijena kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu pod točkom 1. izreke, djelomično je prihvaćena žalba tužitelja te je prvostupanjska presuda preinačena u dijelu pod točkom 2. i 3. izreke, tako da je suđeno na način da je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju daljnji iznos 10.492,00 kn sa zateznom kamatom tekućem od 15. veljače 2008. do isplate, te da tužitelju, pored iznosa naknade dosuđenog točkom 1. izreke prvostupanjske presude, isplati zateznu kamatu na iznos 18.353,51 kn koja teče od dana 30. siječnja 2007. , zateznu kamatu na iznos 6.200,00 kn koja teče od 10. srpnja 2007., sve do donošenja prvostupanjske presude 11. listopada 2018., kao i da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu 9.900,00 kn, sve u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena u dijelu kojim je zahtjev za isplatu zateznih kamata djelomično odbijen (točka 2. izreke). Odbijen je zahtjev tuženiku za naknadu troškova podnošenja žalbe (točka 3. izreke).

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, navodeći materijalnopravna pitanja koja smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, o kojima navodi da postoji različita praksa drugostupanjskih sudova a u odnosu na koje da revizijski sud nije zauzeo pravno shvaćanje. Predložio je ovom sudu reviziju prihvatiti i preinačiti drugostupanjsku presudu sukladno revizijskim navodima ili pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je djelomično dopuštena i osnovana, a djelomično je nedopuštena.

Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), propisano je da u slučajevima u kojima se ne može podnijeti tzv. redovna revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti tzv. izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to primjerice naveden u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Stranka u reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP-a, u skladu s odredbom čl. 382. st. 3. ZPP-a, treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim od tuženika, kao osiguratelja s kojim je ugovorio kasko osiguranje vozila i koji je odbio tužitelju isplatiti novčane iznose po računima izdanima tužitelju od strane autosevisa za popravak vozila oštećenog u prometnoj nezgodi, potražuje isplatu iznosa 35.045,51 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je društvo S. d.o.o. tužitelju za popravak vozila izdalo dva računa: račun broj … od 10. srpnja 2007. na iznos 24.553,51 kn, kojim iznosom je, pored cijene utrošenog materijala za popravak tužiteljevog vozila i cijene izvršenih radova u ukupnom iznosu od 18.353,51 kn, obuhvaćen i trošak čuvanja vozila (ležarina) u iznosu 6.200,00 kn, te račun broj 15080009 od dana 15. veljače 2008. na iznos od 10.492,00 kn, koji se odnosi na trošak ležarine tužiteljevog automobila u prostoru navedenog društva za razdoblje nakon izdavanja računa od 10. srpnja 2007. do preuzimanja vozila 15. veljače 2008. Nadalje je utvrđeno da je tuženik, nakon što mu je tužitelj prijavio nastanak prometne nezgode u kojoj je njegovo vozilo oštećeno, odbio tužitelju isplatiti naknadu za nastalu štetu, te, po popravku vozila, odbio podmiriti račune izdane tužitelju.

Prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 942. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) i sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor tuženika o gubitku tužiteljevih prava iz kasko osiguranja zato što odmah nakon prometne nezgode nije proveo kontrolu alkoholiziranosti (čl. 21. st. 1. toč. 2a tuženikovih Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila) ocijenio neosnovanim zaključivši da je ta ugovorna odredba ništetna, prihvativši tužbeni zahtjev za iznos 24.553,51 kn (koji iznos uključuje i troškove ležarine 6.200,00 kn) sa zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Drugostupanjski sud je ocijenio pravilnim shvaćanje prvostupanjskog suda glede ništetnosti navedene odredbe tuženikovih uvjeta osiguranja, sukladno odredbi čl. 942. ZOO-a. Nadalje, taj sud je izrazio shvaćanje da troškovi ležarine (čuvanja tužiteljevog vozila u autoservisu) predstavljaju štetu koja je tužitelju nastala zbog neispunjenja tuženikove ugovorne obveze, i koju je tuženik tužitelju dužan naknaditi na temelju odredbe čl. 943. st. 4. u vezi čl. 1045. ZOO-a, te je stoga prihvatio tužbeni zahtjev za daljnji iznos 10.492,00 kn, koji se odnosi na trošak ležarine, s pripadajućim zateznim kamatama.

Tuženik je u reviziji naznačio sljedeća pravna pitanja:

„1. da li za dosuđenje naknade štete temeljem čl. 943. st. 4. ZOO-a, nužno da osiguranik dokaže da je stvarno pretrpio umanjenje imovine u vidu obične štete (plaćanje novčanog iznosa iz svoje imovine) te ostale opće pretpostavke odgovornosti za štetu u vidu skrivljenog i protupravnog ponašanja osiguratelja sa ciljem kašnjenja u plaćanju osigurnine“

„2. da li se odredba čl. 943. st. 4. ZOO-a može primjenjivati odvojeno od čl. 30. st. 2. ZOO-a sukladno kojemu osiguranik može zahtijevati naknadu štete samo ako je ona veća od iznosa kojeg je dobio na ime zateznih kamata i da li je osiguranik dužan dokazati stvarni nastanak štete te razliku stvarne štete koja prelazi iznos zakonske zatezne kamate“

„3. da li je teret dokaza razlike do potpune naknade štete na tužitelju i da li je sud ovlašten dosuditi zakonsku zateznu kamatu i kumulativno određeni iznos na ime naknade štete iako tužitelj nije dokazao da traženi iznos naknade štete prelazi iznos dosuđenih zakonskih zateznih kamata“

„4. da li se jasna i nedvojbena odredba ugovora o osiguranju, a na čije ugovorne odredbe su stranke pristale sklapanjem ugovora o osiguranju i koja odredba ne nameće osiguraniku pretjeranu ili nepravičnu obvezu, može proglasiti temeljem čl. 942. ZOO-a iako se time opstruira cilj i sadržaj ugovora i zajednička namjera stranaka prilikom sklapanja ugovora o osiguranju (plaćanje osigurnine za slučaj oštećenja vozila u prometnoj nezgodi ukoliko vozač nije bio alkoholiziran)“

„5. da li se jasna i nedvojbena odredba ugovora o osiguranju kojom se zasniva oboriva pozitivna presumpcija u odnosu na alkoholiziranost osiguranika i temeljem iste mu se daje mogućnost da pribavi dokaze kojima će dokazati suprotno (osiguranje kontrole alkoholiziranosti) i čija je svrha da se omogući osiguratelju da utvrdi da li su prilikom nastupa osiguranog rizika ispunjene pretpostavke za isplatu osigurnine, a koje pretpostavke su stranke imale na umu prilikom sklapanja ugovora o osiguranju, može smatrati odredbom kojom se osiguraniku nameće ispunjene neke obaveze i da li ta obaveza istog stavlja u neravnopravni položaj“

„6. da li se proglašenjem ništavim čl. 21. st. 2. Uvjeta osiguranja, tuženika dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na osiguranika širenjem obaveza van granica preuzetih ugovorom jer mu se nameće obaveza da plati osigurninu čak i za slučaj kad sam osiguranik pristaje na rizik da se smatra da je bio alkoholiziran odnosno kada, ne pozivanjem policije ili osiguranjem kontrole alkoholiziranosti kako bi se utvrdilo da li je bio alkoholiziran ili nije, osiguranik onemogućuje ostvarenje svrhe ugovora i utvrđivanje okolnosti slučaja pod kojima se desio osigurani slučaj i na taj način osiguratelja faktički prisiljava da izvrši plaćanje osigurnine u svakom slučaju neovisno o tome što osiguranjem nije preuzeo obavezu da plati štetu za slučaj da vozilom upravlja alkoholizirani vozač“

Argumentirajući važnost prva tri postavljena pravna pitanja, revident se je pozvao na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2079/94 od 7. lipnja 1994., Pž-7418/02 od 1. prosinca 2004. i Pž-7933/16 od 24. siječnja 2017., smatrajući da je drugostupanjska presuda u ovom predmetu utemeljena na pravnom shvaćanju glede naznačenih pitanja koje je suprotno shvaćanju izraženom u spomenutim odlukama.

Kao razloge važnosti pitanja naznačenih pod brojevima 4.-6., revident se je pozvao na odluke Županijskog suda u Zadru broj Gž-1752/14, Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-3397/15 od 11. listopada 2016., Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2411/12 od 5. studenog 2013., Gžn-2648/11 od 19. veljače 2013., Gžn-3581/11 od 15. svibnja 2014. i Gžn-1624/09 od 15. listopada 2013., Županijskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Zlataru broj Gž-1347/11 od 3. srpnja 2013. i Gž-1260/11 od 7. prosinca 2011., Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-1872/12 od 15. studenog 2012., Županijskog suda u Splitu broj Gžnš-243/12 od 18. listopada 2012., Gž-6461/08 od 28. svibnja 2010. i Gžo-398/10 od 23. kolovoza 2012., Županijskog suda u Požegi broj Gž-696/07 od 5. listopada 2007., Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-407/11 od 14. svibnja 2014., Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2151/11 od 20. lipnja 2012. te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-701/02 od 9. srpnja 2002.

Prva tri pitanja naznačena u reviziji mogu se svesti na sljedeće pravno pitanje:

„Je li osiguranik u slučaju zakašnjenja osiguratelja s ispunjenjem obveze na isplatu osigurnine, ima pravo na naknadu štete sukladno odredbi čl. 943. st. 4. ZOO-a ukoliko dokaže da trpi štetu koja je veća od iznosa koji mu pripada na ime zatezne kamate sukladno odredbi čl. 30. 2. ZOO-a te u tom slučaju ima pravo na razliku do potpune naknade štete?“

U odluci Pž-7418/02 od 1. prosinca 2004., na koju se revident poziva,u situaciji kad je osiguranik potraživao naknadu štete zbog izgubljene zarade nakon što mu osiguratelj po sklopljenom ugovoru o kasko osiguranju odbio isplatiti osigurninu te je ista isplaćena tek po pravomoćnoj sudskoj presudi, sudovi su prihvatili taj zahtjev pozivajući se na odredbu čl. 278. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91, sada odgovarajuću odredbu čl. 30. st. 2. i 943. st. 4. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO/05), iznoseći sljedeće shvaćanje:

„..institut zatezne kamate predstavlja jedan vid naknade štete, koju dužnik plaća vjerovniku radi zakašnjenja u ispunjenju svoje dužne obveze. S obzirom da je zakonsku zateznu kamatu dužnik dužan platiti bez obzira je li vjerovnik pretrpio štetu ili nije, a ako je šteta koju je vjerovnik pretrpio veća zbog vjerovnikova zakašnjenja od iznosa koji je dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete. Pošto je prvostupanjski sud usvojivši nalaz i mišljenje vještaka utvrdio da je tužitelj doista pretrpio štetu s osnova izmakle dobiti..., ali da je već primio s osnova zakonske zatezne kamate iznos ...,to ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika obvezao na plaćanje razlike do pune naknade štete sukladno citiranoj zakonskoj odredbi.“

U odluci Pž-2079/94 od 7.lipnja 1994., na koju se revident također pozvao, izraženo je shvaćanje: „Ako dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, vjerovnik ima pravo na zateznu kamatu, a i razliku do potpune naknade štete ako je pretrpio štetu koja prelazi iznos kamata. Postojanje veće štete obvezan je dokazati vjerovnik.“

Ovaj sud ocjenjuje da je pravno pitanje koje je revident (u suštini) naznačio u reviziji, važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

Shodno tome, odlučujući o reviziji tuženika u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Odredbom čl. 943. ZOO-a/05 je propisano da kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od 14 dana, računajući otkad je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio (st. 1.). Ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u roku od 30 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan (st. 2.). Ako iznos osigurateljeve obveze ne bude utvrđen u rokovima određenim u stavku 1. i 2. tog članka, osiguratelj je dužan bez odgađanja isplatiti iznos nespornog dijela svoje obveze na ime predujma (st. 3.) Ne ispuni li osiguratelj svoju obvezu u rokovima iz tog članka, duguje osiguraniku zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju, kao i naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala (st. 4.).

Odredbom čl. 30. ZOO-a/05 propisano je da vjerovnik ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to je li pretrpio kakvu štetu zbog dužnikova zakašnjenja (st. 1.), a ako je šteta koju je vjerovnik pretrpio zbog dužnikova zakašnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zateznih kamata on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete (st. 2.).

Slijedom navedenog, ako osiguratelj svojom krivnjom zakasni s ispunjenjem obveze iz ugovora o osiguranju, vjerovnik-osiguranik osim prava na isplatu osigurnine i prava na zateznu kamatu, ima pravo i na razliku do potpune naknade štete - ako je šteta koju trpi veća od iznosa koji mu pripada na ime zatezne kamate.

U ovom konkretnom slučaju, nižestupanjski sudovi su ocijenili da, obzirom da tuženik svoju ugovornu obvezu isplate osigurnine po sklopljenom ugovoru o kasko osiguranju nije ispunio u rokovima određenim čl. 943. st. 1., 2. i 3. ZOO-a/05, da je tužitelju nastala šteta u visini troškova ležarine (čuvanja) tužiteljevog vozila te su dosudili zatraženi iznos na ime naknade štete zbog neispunjenja tuženikove ugovorne obveze pozivajući se na odredbu čl. 943. st. 4. ZOO-a/05 u vezi čl. 1045. ZOO-a/05.

Zbog takvog pogrešnog materijalnopravnog pristupa nižestupanjskih sudova, a koji nisu uzeli u obzir sadržaj odredbe čl. 30. st. 2. ZOO-a/05, ostale su neutvrđene relevantne činjenice, a to su da li je tužitelj doista pretrpio štetu i to u iznosu koji je veći od iznosa koji mu pripada na ime zatezne kamate – jer bi samo u tom slučaju tužitelj imao pravo na razliku do potpune naknade štete.

Stoga u navedenom (pobijanom) dijelu, kojim je tužitelju dosuđen zatraženi iznos na ime ležarine, nema uvjeta za preinaku presude, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a nižestupanjske presude valjalo u tom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Ukinuta je i odluka o troškovima parničnog postupka jer se za sada ne zna uspjeh stranaka u sporu (čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a), a o troškovima revizije odlučit će se u konačnoj odluci (č1. 166. st. 3. i 4. ZPP-a).

Glede preostala tri pitanja naznačena u reviziji, a koja se odnose na prigovor tuženika o gubitku tužiteljevih prava iz kasko osiguranja zato što odmah nakon prometne nezgode nije proveo kontrolu svoje alkoholiziranosti, valja reći da je o istima već izraženo shvaćanje u nizu odluka revizijskog suda (primjerice Rev-2717/15 od 16. listopada 2018., Rev-715/10 od 23. veljače 2011., Rev-1067/04 od 16. studenog 2005.), u kojima je sud odbio primijeniti odredbe ugovora o osiguranju koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja, ako osiguranik nakon nastupa osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obveza, odnosno ne osigura kontrolu svoje alkoholiziranosti. Slijedom navedenog, budući da je pobijana drugostupanjska presuda utemeljena na pravnom shvaćanju suglasnom shvaćanju revizijskog suda, četvrto, peto i šesto pitanje se ne mogu smatrati pitanjima koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a)

Stoga je u odnosu na treće, četvrto i peto naznačeno pravno pitanje, reviziju valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392 b st. 2. i 3. ZPP-a, te odlučiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 21. siječnja 2020.