Broj: Gž-976/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Perice Norac-Kevo, sutkinje izvjestiteljice i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. B. iz B. S., …, OIB:…, zastupane po punomoćniku B. S., odvjetniku u Z., protiv tuženice R. A. d.d., …, Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku J. G., odvjetniku iz O. d. G. & G. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7861/15-33 od 18. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2020.,

p r e s u d i o   j e

I. Odbija se žalba tuženice R. A. d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7861/15-33 od 18. travnja 2019. u pobijanom dijelu pod stavkom I. i II. izreke u cijelosti i pod stavkom IV. u dijelu u kojem su tužiteljici dosuđeni troškovi postupka u iznosu 14.050,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačava se navedena presuda u pobijanom dijelu pod stavkom IV. izreke u dijelu u kojem su tužiteljici dosuđeni troškovi postupka preko iznosa od 14.050,00 kn do iznosa od 16.237,50 kn i za navedeno sudi.

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.187,50 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

Obrazloženje

              Presudom suda prvoga stupnja utvrđen je ništetnim dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj … od 4. srpnja 2007. sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, a koji glasi: “u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“ (stavak I. izreke), naloženo je tuženici da tužiteljici isplati iznos od 7.162,48 kn sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak II. izreke), odbijen je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništavosti preostalog dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, a koji nije obuhvaćen stavkom. I. izreke ove presude (stavak III. izreke) te je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 16.237,50 kn sa zateznim kamatama od 18. travnja 2019. do isplate (stavak IV. izreke).

Protiv navedene presude pod stavkom I, II. i IV. izreke žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači uz naknadu troškova žalbe.

Žalba je djelomično osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj … od 4. srpnja 2007., a koja odredba se odnosi na jednostrano ovlaštenje tuženici da izvrši promjenu stope ugovorne kamate te zahtjev za isplatu iznosa od 7.162,48 kn sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate na ime povrata preplaćenih iznosa kamata po svakom mjesečnom anuitetu.

Suprotno žalbenim navodima u postupku suda prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, a u vezi sa čl. 315. st. 3. ZPP-a. Naime, odredbom čl. 315. st. 3. ZPP-a propisano je: Ako se ročište drži pred sudom u izmijenjenom sastavu, glavna rasprava mora početi iznova, ali sudac pojedinac, odnosno vijeće može, nakon što se strankama omogući da se o tome izjasne, odlučiti da se ponovno ne saslušavaju svjedoci i vještaci i da se ne obavlja novi uviđaj, već da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza.

Na ročištu za glavnu raspravu održanom 8. ožujka 2019. punomoćnici stranaka su suglasno izjavili da se ne izvode svi ranije izvedeni dokazi radi čega je spis pročitan u cijelosti, pa kako je postojala takva izričita suglasnost punomoćnika stranaka to je i izvedeni dokaz saslušanja tužiteljice obnovljen čitanjem. Stoga, a suprotno žalbenim navodima tuženice nije bilo potrebe izvedeni dokaz saslušanja tužiteljice ponovno izvoditi niti je time povrijeđeno načelo neposredne ocijene dokaza iz čl. 4. ZPP-a, budući da je postojala izričita suglasnost stranaka da se svi izvedeni dokazi pa tako i dokaz saslušanja tužiteljice obnovi čitanjem zapisnika.

U odnosu na žalbeni navod da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 190. st. 1. i čl. 191. ZPP-a jer je tužiteljica podneskom od 15. svibnja 2018. promijenila istovjetnost zahtjeva na način da je promijenila valutu obveze, valja odgovoriti da promjena valute u kojoj se traži isplata tražbine ne predstavlja preinaku tužbe.

Odredbom čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe je definirana kao promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. U tom smislu, izmjena tužbenog zahtjeva na način da se promijeni valuta u kojoj se traži isplata tražbine, ne predstavlja preinaku tužbe, budući time nije promijenjena istovjetnost zahtjeva niti je time tužbeni zahtjev povećan ili istaknut drugi tužbeni zahtjev uz onaj već postojeći.

Slijedom navedenog, suprotno stavu žalitelja i prvostupanjskog suda podneskom od 15. svibnja 2018. tužba nije bila preinačena, već je samo uređen tužbeni zahtjev, no isto ne mijenja procesnu narav tužiteljičine dispozicije učinjene navedenim podneskom, odnosno navedenom procesnom dispozicijom tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev neovisno o tome što je prvostupanjski sud njenu radnju protumačio kao preinaku tužbe.

U postupku suda prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju u žalbi ukazuje tuženica, jer presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, pozvavši se na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesen u presudi i rješenju poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 4. srpnja 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi ZZP/07, koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

Kako je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, time da takvu odredbu u čl. 2. sadrži i Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženice, imajući u vidu da je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ('“Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, neosnovani su žalbeni razlozi tuženice da odluka suda prvog stupnja kojom spornu ugovornu odredbu utvrđuje ništavom nema uporišta u zakonskim propisima.

U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

Suprotno tvrdnji tuženice, unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope sadržane u čl. 2. Ugovora o kreditu, od samog početka ugovornog odnosa, tužiteljica kao korisnik kredita je dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženicu, obzirom da je citirana odredba bila takva da je na temelju nje tužiteljica jedino znala kolika je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok ni približno nije mogla ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle, na temelju osporenog dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva i njezin sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv. Ovaj sud, a polazeći od naravi tuženice kao novčarske institucije čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade, ne dovodi u pitanje njezino legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu, ali istovremeno ovaj sud zaključuje da je tuženica kao dobar i odgovoran gospodarstvenik trebala imati drugačiji pristup prema tužitelju prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu od 4. srpnja 2007. te tužiteljicu ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.

Kako je predmetnom odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu redovna kamata sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je toč. 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja promjenjive stope između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna i protivno žalbenim navodima tuženice na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze. Identično pravno stajalište izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe preplatila tuženici iznos od 7.162,48 kn, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate.

Kako iz stanja spisa proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena 11. prosinca 2015., to su žalbeni navodi tuženice vezano za prigovor zastare ocijenjeni neosnovanim, jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od 13. lipnja 2014. i u trenutku podnošenja tužbe nije istekao zastarni rok od pet godina, pri čemu se ističe da je o tom pravnom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje u odluci Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., a koje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.); zbog čega zastara nije nastupila.“

Ispitivanjem odluke o troškovima postupka u smislu žalbenih navoda tuženice, ali i po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a, utvrđeno je da je donošenjem iste prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

Pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici priznao troškove postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 3. i čl. 155. st. 1. ZPP-a prema vrijednosti predmeta.

No, sud prvog stupnja nije troškove sastava pisanih podnesaka prosuđivao primjenom Tbr. 8. t. 1. i 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) budući da je Tbr. 48. st. 3. Tarife određeno da kada sud ili drugo tijelo odluči o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka te je stoga posljedično tuženici za sastav pisanih podnesaka na temelju Tbr. 8. t. 1. Tarife valjalo priznati troškove za najviše četiri podneska uvećano za PDV, a za sve ostale u iznosu od 25% nagrade iz t. Tbr. 7. t. 1., ali ne više od 50 bodova, sukladno Tbr. 8. t. 3. Tarife.

Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja priznao tužiteljici po Tbr. 8. t. 1. Tarife trošak sastava podnesaka od 4. veljače 2016. i 23. svibnja 2017., jer se radi o obrazloženim podnescima kojim se odgovara na odgovor na tužbu i na navode iz prigovora tuženice. Isto tako, pravilno je tužiteljici priznat trošak po Tbr. 8. t. 3. Tarife za sastav podneska od 24. siječnja 2018., jer je podneskom dostavila očitovanje na rješenje suda od 15. siječnja 2018. kojim je pozvana da se očituje o osobi vještaka, dok je podneskom od 12. veljače 2018. dostavila dokaz o plaćenom predujmu za vještačenje, a koji troškovi su u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a bili potrebni za vođenje parnice.

Pravilno tuženica u žalbi navodi da podnesci od 28. lipnja 2018. i 7. rujna 2018. ne predstavljaju obrazložene podneske u smislu Tbr. 8. t. 1. Tarife te je tužiteljici valjalo priznat trošak sukladno Tbr. 8. t. 3. Tarife za sastav podneska od 28. lipnja 2018. i 7. rujna 2018. -po 25 bodova umjesto po 100 bodova, ukupno 50 bodova, odnosno 500,00 kn što uz PDV od 25% iznosi 625,00 kn.

Isto tako, neosnovano je tužiteljici priznat trošak sastava podneska od 27. siječnja 2016. po Tbr. 8. t. 3.-25 bodova, jer se radi o podnesku kojim tužiteljica dostavlja dokaz o plaćenoj pristojbi, a sukladno čl. 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15 i 118/18) tužiteljica je pristojbu bila dužna platiti u trenutku podnošenja tužbe.

Kako je tužiteljici za ove radnje priznat trošak uz PDV od 25% u iznosu od 2.812,50 kn, to je valjalo odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.187,50 kn.

Na kraju valja reći da, iako je na temelju čl. 166. st. 2. ZPP-a kad preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek sud dužan odlučiti o troškovima cijelog postupka, u ovom slučaju, unatoč tome što je žalba djelomično osnovana glede odluke o troškovima postupka, tuženici ne pripadaju troškovi žalbenog postupka, jer je pobijajući prvostupanjsku presudu i u odluci o glavnoj stvari sa žalbom djelomično uspjela samo glede odluke o troškovima postupka, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, a parnični trošak kao sporedna tražbina, ako ne čini glavni zahtjev, ne predstavlja kvalifikatorni element utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, u smislu čl. 35. st. 2. ZPP-a.

Iz navedenih razloga, valjalo je djelomično odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod stavkom I. i II. izreke u cijelosti te pod stavkom IV. izreke u dijelu u kojem su tužiteljici dosuđeni troškovi postupka u iznosu 14.050,00 kn sa pripadajućim kamatama, dok je valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženice kao osnovanu te sukladno odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod stavkom IV. izreke i odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.187,50 kn.

U ostalom, a nepobijanom dijelu (stavak II. izreke) presuda suda prvog stupnja ostaje  neizmijenjena (čl. 365. st.1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 22. siječnja 2020.