Broj: Gž-418/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nade Krnjak kao članice vijeća, na prijedlog višeg sudskog savjetnika Zvonimira Biškupa, u pravnoj stvari tužitelja I. Š., OIB: …, iz K., kojeg zastupa punomoćnica L. H., odvjetnica u Z., protiv tuženice R. H., OIB: …, koju zastupa O. d. o. u Z., G.-u. o., radi naknade štete, povodom žalbi tuženice i tužitelja podnesenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2638/13-80 od 5. siječnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice, dok se žalba tužitelja djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2638/13-80 od 5. siječnja 2018.:

 

-          potvrđuje u dijelu toč. I. izreke u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 15.000,00 kn sa zateznim kamatama preciziranim u tom dijelu izreke, sve u roku od 15 dana, kao i u dijelu toč. II. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 89.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama,

 

-          preinačuje u dijelu toč. II. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama tako da se sudi:

 

Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju daljnji iznos od 15.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućima od 8. travnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice, dok se žalba tužitelja djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2638/13-80 od 5. siječnja 2018. preinačuje u toč. III. izreke i dijelu toč. I. izreke u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka, tako da se u tim dijelovima u cijelosti rješava:

 

Nalaže se tuženici nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.406,25 kn (šesttisućačetiristošestkuna i dvadesetpetlipa) sa zateznim kamatama tekućima po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka.

 

Odbacuje se kao nedopuštena žalba tužitelja u odnosu na dio toč. I. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2638/13-80 od 5. siječnja 2018. u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 15.000,00 kn sa zateznim kamatama preciziranim u tom dijelu izreke, sve u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom suđeno je:

 

„I. Nalaže se tuženici R. H., OIB: … isplatiti tužitelju I. Š. iz K., OIB: … iznos od 15.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 8. travnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu 3.587,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 5. siječnja 2018. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 104.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

III. Nalaže se tužitelju I. Š. iz K., OIB: … naknaditi tuženici R. H., OIB: … trošak parničnog postupka u iznosu 18.490,00 kn u roku od 15 dana.“

 

              Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu u toč. I. izreke pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da istu preinači i tužbeni zahtjev odbije, a podredno da je ukine i premet vrati na ponovno suđenje.

 

              Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu „u cijelosti“ pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešno primjene materijalnog prava (odluka o troškovima parničnog postupka nije žalbeni razlog propisan Zakonom o parničnom postupku), uz prijedlog drugostupanjskom sudu da istu preinači i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da je ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

              Žalba tuženice nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana, djelomično neosnovana, a djelomično i nedopuštena.

 

              Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uslijed neadekvatnih uvjeta lišenja slobode.

 

Pobijanu presudu prvostupanjski sud temelji na sljedećim nespornim i tijekom postupka utvrđenim činjenicama:

 

-          da je tužitelj u Z. b. u Z. bio od 27. svibnja do 23. studenog 2009. i 20. prosinca 2011. zbog recidiva tuberkuloze pluća i dr., učinjena je potpuna obrada, provedeno liječenje i propisana daljnja terapija; da je tužitelj pismom od 7. travnja 2010. zahvalio plućnom odjelu Z. b. za pruženu pomoć i njegu,

 

-          da je tužitelj, prema podacima K. u L., boravio u sobi br. 2 površine 16 m² i volumena 56 m² (ukupno 6 zatvorenika u sobi), sobi br. 5 površine 9,40 m² i volumena 28,57 m³ (ukupno 4 zatvorenika u sobi), sobi br. 13 površine 33 m² i volumena 99,99 m³ (ukupno 12 zatvorenika u sobi) i sobi br. 4 površine 9,35 m² i volumena 28,42 m³ (ukupno 4 zatvorenika u sobi), time da svaka soba ima sanitarni čvor površine u rasponu 1,26 m² do 1,73 m²,

 

-          da je tužitelj, prema očitovanju Z. u Z., bio u pritvoru od 2. srpnja 2008. do 13. listopada 2009. i boravio na IV Odjelu u sobi br. 64 i 63 s još 5-6 pritvorenika, a od 13. listopada 2009. do 13. siječnja 2010. izdržavao je kaznu zatvora u C. z. d. na VI odjelu u sobi br. 99 s još 5-6 zatvorenika, da sve sobe imaju površinu 21,20 m², od čega na sanitarni čvor odvojen od ostatka sobe zidom visine 180 cm otpada 1,57 m² kao i volumen od 49,80 m³, da sobe nisu pregrađene, zatvorenici mogu koristiti čitavu površinu iste, imaju po 4 prozora putem kojih je moguće prozračivanje i kroz koje stiže danje svjetlo, a umjetna rasvjeta je moguća od 7,00 do 23,00 sati,

 

-          da je rješenjem Županijskog suda u Puli poslovni broj: Ik I-182/12 od 13. rujna 2012. utvrđeno da je tužitelju ograničeno pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, iz obrazloženja koje odluke proizlazi da sobe u Z. u P. ne zadovoljavaju minimalne standarde po pitanju površine i volumena s obzirom na broj osoba koje u njima borave,

 

-          da je uviđajem na licu mjesta u Z. u P. utvrđeno da na Odjelu I. soba br. 9 ima površinu 17 m², volumen 47,6 m³, dok površina WC-a iznosi 2,7 m² i volumena je 7,5 m³; soba br. 10 površine je 20,05 m², volumena 57,04 m³, dok je površina toaleta 2,15 m², odnosno volumena 6 m³; soba br. 1 ima površinu 10 m², volumen 28 m³, a kupaona ima površinu 3,7 m² i volumen 10,3 m^3; soba br. 4 ima površinu 9,3 m², volumen 26 m³, površina kupaone je 4,3 m², a volumen 12 m³,

 

-          da je tijekom boravka tužitelja u K. u L. postojalo odstupanje od minimalne površine prostora koji je tužitelj trebao imati, ali je isti mogao koristiti dnevni boravak par puta dnevno, baviti se sportom, šetati po 3-4 sata, posuđivati knjige, hraniti se u menzi i koristiti tuševe po želji,

 

-          da je u Z. u P. raspoloživi prostor po osobi bio ispod minimuma standarda, ali da se prekapacitiranost kompenzira omogućavanjem dodatnih šetnji, slobodnih aktivnosti tipa sportske, muzičke, likovne, literarne i informatičke, osiguravanjem zdravstvene zaštite, mogućnosti biranja vrste jelovnika i slično,

 

-          da su tužitelju bile dostupne razne radionice i aktivnosti, ali se istima nije koristio,

 

-          da se u Z. u Z. sanitarni čvor-čučavac nalazio u sastavu sobe, ali od iste nije odvojen posebnim vratima, već zidićem pa je gornji dio zatvorenika vidljiv ostalima u stajaćem položaju, radi čega su se sobom širili i neugodni mirisi, što je predstavljalo nehumane i općenito ponižavajuće higijenske uvjete, posebice jer se u istoj prostoriji posluživala hrana; da svakodnevno tuširanje nije bilo moguće te su se zatvorenici improvizirano tuširali u sobama na način da su se nad čučavcem polijevali vodom iz plastičnih posuda; da u Z. b. u Z. tužitelj nije imao stalan i neometan pristup sanitarnom čvoru, već je radi obavljanja nužde morao zvoniti i čekati dolazak pravosudnog policajca da otvori sobu, što je bilo ponižavajuće,

 

te na temelju navedenih utvrđenja zaključuje da su posve neprimjereni i ispod svakog higijenskog standarda uvjeti smještaja u Z. u Z. u kojem sanitarni čvor nije odvojen od preostalog dijela sobe odgovarajućim zidom u punoj visini i vratima, već se fiziološke potrebe obavljaju u blizini većeg broja ljudi i osoba je prisiljena zadovoljavati prehrambene potrebe praktički na istom mjestu kao i fiziološke, dok nemogućnost svakodnevnog tuširanja smatra protivnom opće prihvaćenim higijenskim standardima iz čl. 76. Zakona o izvršavanju kazne zatvora koja propisuje da se zatvorenicima mora omogućiti svakodnevno pranje tijela, dok u odnosu na Z. b. napominje kako činjenica što se sanitarni čvor ne nalazi u sastavu sobe i pacijent mora zvoniti službenicima pravosudne policije svaki put kada se ukaže potreba za korištenjem sanitarnog čvora sama po sebi nije primjerena i takvo ograničenje sud prvog stupnja nalazi neprimjerenim poštivanju osnovnog ljudskog dostojanstva i prava na privatnost. Stoga zaključuje da je u odnosu na Z. u Z. i Z. b. došlo do povrede prava osobnosti odnosno povrede tužiteljeva ljudskog dostojanstva u mjeri koja premašuje neizbježno trpljenje ili poniženje povezano sa lišenjem slobode, zbog čega mu dosuđuje naknadu neimovinske štete u iznosu od 15.000,00 kn, dok u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

Protivno navodima žalbe, pobijana presuda nema proturječnosti niti drugih nedostataka takve prirode zbog kojih se ne bi mogla ispitati, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – nastavno: ZPP), a nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP jer je prvostupanjski sud uzeo u obzir izvedene dokaze relevantne za utvrđivanje činjeničnog stanja i obrazložio zbog čega (ne) prihvaća iskaze pojedinih svjedoka odnosno tužitelja te je odluku donio na temelju cjelokupnog dokaznog postupka. Točno je pritom da sud nije ocijenio izvješća pučkog pravobranitelja, no iako se ista izvješća mogu smatrati vjerodostojnim, ona samo po sebi ne utječu na utvrđenja do kojih je prvostupanjski sud došao analizirajući preostale dokaze u odnosu na zatvorske uvjete tužitelja, kao konkretnog zatvorenika. Stoga neocjenjivanje navedenih dokumenata nije bilo, niti tužitelj u žalbi daje konkretne razloge zbog kojih bi isto moglo biti, od utjecaja na pravilnost i zakonitost presude.

 

Iz prethodno navedenog vidljivo je da je prvostupanjski sud naknadu neimovinske štete tužitelju dosudio zbog uvjeta u Z. u Z. i Z. b., dok je u odnosu na uvjete izdržavanja kazne u K. u L. te u Z. u P. zaključio da su nedostatni prostorni uvjeti bili kompenzirani drugim aktivnostima. Ovaj sud prihvaća nužnost sveobuhvatnog pristupa uvjetima boravka u zatvorima i mogućnost da manjak prostora bude nadoknađen aktivnostima izvan spavaonice. To je u određenom opsegu bio slučaj i kod tužitelja koji je, primjerice, tijekom boravka u Z. u P. bio uključen u program liječenih alkoholičara, dok se u svim ustanovama u kojima je bio lišen slobode omogućavalo da zatvorenici određeno vrijeme svakog dana borave izvan ćelije, na svježem zraku, hodniku i dr., kako je to obrazložio i prvostupanjski sud, a što navodima žalbe tužitelja nije s uspjehom dovedeno u pitanje.

 

Međutim, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je pritom ipak podcijenio značaj duljine razdoblja u kojem je tužitelj imao na raspolaganju površinu ćelije manju od 3 m², dakle ispod konvencijskog standarda.

 

Tužitelj se u zatvorskom sustavu nalazio od 2. srpnja 2008. do 2. ožujka 2013., i to:

-          od 2. srpnja 2008. do 27. svibnja 2009. – u Z. u Z. (kao pritvorenik),

-          od 27. svibnja 2009. do 23. studenog 2009. – u Z. b. u Z.; u istoj je bio i kasnije, od 20. do 30. prosinca 2011. (za vrijeme je izdržavanja kazne zatvora u Z. u P.),

-          od 23. studenog 2009. do 13. siječnja 2010. – ponovno u Z. u Z. (sada u C. z. d.),

-          od 13. siječnja 2010. do 6. prosinca 2010. – u K. u L.,

-          od 6. prosinca 2010. do 2. ožujka 2013. – u Z. u P. (time da je u razdoblju od 20. do 30. prosinca 2011. bio u Z. b. u Z.).

 

Iz stanja spisa proizlazi da je u Z. u Z. tužitelj bio u pritvoru od 2. srpnja 2008. do 27. svibnja 2009. u sobama broj 63 i 64, a na izdržavanju  kazne zatvora u C. z. d. od 23. studenog 2009. do 13. siječnja 2010. (do 23. studenog 2009. bio je u Z. b.) u sobi br. 99, pri čemu je u svim navedenim sobama – koje imaju površinu od spavaonice od 19,53 m² (21,10 m² -1,57 m², jer je potonje površina sanitarnog dijela, a sam Z. u Z. navodi – list 142 spisa – da je ta površina obuhvaćena u ukupnoj površini od 21,10 m²), uključujući tužitelja boravilo 6 odnosno 7 pritvorenika/zatvorenika (što proizlazi iz očitovanja Z. u Z. – list 142 spisa). Stoga slijedi da je u toj ustanovi tužitelj imao na raspolaganju 3,26 m² odnosno 2,79 m².

 

U Z. b. u Z. tužitelj je boravio od 27. svibnja do 23. studenog 2009. te u razdoblju od 20. do 30. prosinca 2011. u sobi površine 21,12 m², u kojoj je, uključujući tužitelja, boravilo 6 zatvorenika (što proizlazi iz očitovanja Z. b. u Z. – list 67 spisa). Stoga slijedi da je u toj ustanovi tužitelj imao na raspolaganju 3,52 m².

 

U K. u L. tužitelj je boravio od 13. siječnja 2010. do 6. prosinca 2010., i to:

-          od 13. siječnja do 5. veljače 2010. u sobi površine 16,00 m², u kojoj je, uključujući tužitelja, boravilo 6 zatvorenika, tako da je u tom razdoblju tužitelj imao na raspolaganju 2,66 m².

-          od 5. do 6. veljače 2010. u sobi površine 9,40 m², u kojoj je, uključujući tužitelja, boravilo 4 zatvorenika, tako da je u tom razdoblju tužitelj imao na raspolaganju 2,35 m²,

-          od 6. veljače do 8. travnja 2010. u sobi površine 33,00 m², u kojoj je, uključujući tužitelja, boravilo 12 zatvorenika, tako da je u tom razdoblju tužitelj imao na raspolaganju 2,75 m²,

-          od 8. travnja do 6. prosinca 2010. u sobi površine 9,35 m², u kojoj je, uključujući tužitelja, boravilo 4 zatvorenika, tako da je u tom razdoblju tužitelj imao na raspolaganju 2,34 m²,

time da prethodno navedeno proizlazi iz očitovanja K. u L. – list 140 spisa – iz kojeg se može zaključiti da površina sanitarnog čvora nije uključena u površinu sobe.

 

Konačno, u razdoblju od 6. prosinca 2010. do 2. ožujka 2013. tužitelj je izdržavao kaznu zatvora u Z. u P. (izuzev razdoblja od 20. do 30. prosinca 2011. kada je bio u Z. b. u Z.). Prema očitovanju Z. u P. – list 72 spisa, tužitelj je bio smješten:

-          od 6. prosinca 2010. do 13. siječnja 2011. u sobi površine 17 m², u kojoj je, uključujući tužitelja, boravilo 6 zatvorenika, tako da je u tom razdoblju tužitelj imao na raspolaganju 2,83 m²,

-          od 14. do 25. siječnja 2011. u sobi površine 20,50 m², u kojoj je, uključujući tužitelja, boravilo 7 zatvorenika, tako da je u tom razdoblju tužitelj imao na raspolaganju 2,93 m²,

-          od 26. siječnja do 25. srpnja 2011. u sobi površine 20,50 m², u kojoj je, uključujući tužitelja, boravilo 6 zatvorenika, tako da je u tom razdoblju tužitelj imao na raspolaganju 2,56 m²,

-          od 26. srpnja do 19. prosinca 2011. u sobi površine 9,30 m², u kojoj je, uključujući tužitelja, boravilo 3 zatvorenika, tako da je u tom razdoblju tužitelj imao na raspolaganju 3,10 m²,

-          od 31. prosinca 2011. do 31. prosinca 2012. u sobi površine 9,30 m², u kojoj su, uključujući tužitelja, boravila 3 odnosno 4 zatvorenika, tako da je u tom razdoblju tužitelj imao na raspolaganju 3,10 m² odnosno 2,33 m²,

-          od 1. siječnja do 19. veljače 2013. u sobi površine 10,00 m², u kojoj su, uključujući tužitelja, boravila 3 zatvorenika, tako da je u tom razdoblju tužitelj imao na raspolaganju 3,33 m²,

-          od 19. veljače do 2. ožujka 2013. u sobi površine 10,00 m², u kojoj su, uključujući tužitelja, boravila 4 zatvorenika, tako da je u tom razdoblju tužitelj imao na raspolaganju 2,5 m²,

-          na ovom mjestu valja navesti da je tuženica R. H. u podnesku od 10. veljače 2014. (list 51 do 53 spisa) navela da je u razdoblju od 31. prosinca 2011. do 2. kolovoza 2012. bio u sobi površine 9,30 m², u kojoj su, uključujući tužitelja, boravila 3 zatvorenika, iz čega bi proizlazilo da je u tom razdoblju na raspolaganju imao 3,10 m², a da je u razdoblju od 2. kolovoza 2012. do 2. ožujka 2013. bio u sobi površine 10,00 m² – kada se dopis tuženice dovede u vezu s (u ovom dijelu – za razdoblje cijele 2012. – ne do kraja preciznim) očitovanjem Z. u P. i iskazom tužitelja koji je naveo da je na odjelu IV boravio u maloj sobi (on navodi površinu od 8 m²) s još 2 zatvorenika, može se razborito zaključiti da je svakako u razdoblju od 31. prosinca 2011. do 2. kolovoza 2012. tužitelj na raspolaganju imao 3,10 m².

 

U vezi prethodno navedenog valja napomenuti da se iz spomenutog očitovanja Z. u P. i provedenog uviđaja na licu mjesta može zaključiti da površina sanitarnog čvora u tom Z. nije uključena u površinu sobe, s obzirom da, kako sud prvog stupnja na uviđaju 25. svibnja 2017., tako i Z. u P. u očitovanju, posebno definiraju površinu sobe, a posebno površinu sanitarnog čvora, a nema naznake (kao što je bilo u ranije spomenutom očitovanju Z. u Z.) niti da bi površina sanitarnog čvora bila obuhvaćena u iskazanoj površini sobe.

 

R. H. u svojoj žalbi prigovara da u njezinu postupanju ne postoji protupravnost niti štetna radnja, kao i da nije dokazna uzročna veza između štetne radnje i navodne štete. Stoga valja reći da je naknada štete zbog boravka u neadekvatnim uvjetima u zatvoru, odnosno zbog povrede dostojanstva osuđenika iz članka 25. Ustava Republike Hrvatske, poseban oblik naknade štete koji ne podliježe klasičnom utvrđivanju uzročnoposljedične veze između štetne radnje i štete. Neimovinsku štetu ne predstavlja samo pojava fizičkog ili psihičkog bola ili straha ili pak smanjenje životne aktivnosti, nego i svaka povreda osobnosti i dostojanstva prema čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (tako i stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci broj: U-III-4719/2017 od 14. veljače 2019.).

 

Također, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 – u daljnjem tekstu: Konvencija), koja je u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na snagu 5. studenog 1997., propisuje u čl. 3. da se nitko ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

 

U presudi od 20. listopada 2016. u predmetu M. protiv H. (br. 7334/13.) Europski sud za ljudska prava (nastavno: ESLJP) utvrdio je načelna stajališta u vezi s uvjetima u zatvoru. Ponavljajući svoje stajalište da trpljenje i poniženje koje je uključeno prilikom lišenja slobode mora u svakom slučaju ići preko onoga neizbježnoga elementa trpljenja ili poniženja povezanog s lišenjem slobode kako bi moglo doći u domašaj čl. 3. Konvencije, ESLJP je izrazio i stajalište da se, ako raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m² površine u smještaju u zatvorima u kojem boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora smatra toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke povrede čl. 3., a da se pretpostavka povrede Konvencije može oboriti dokazivanjem da su postojali čimbenici koji mogu prikladno nadomjestiti oskudnu dodjelu osobnog prostora. Kod toga ESLJP precizira da će se čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. obično moći oboriti samo ako su sljedeći čimbenici kumulativno ispunjeni:

(1) ako su smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m² kratka, povremena i minimalna,

(2) ako su takva smanjenja popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe te

(3) ako je podnositelj zahtjeva smješten u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za pritvor i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru.

 

Na ovom mjestu treba spomenuti i da Zakon o izvršavanju kazne zatvora (Narodne novine, broj: 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13, 150/13, 98/19) u čl. 74. st. 3. propisuje da prostorije u kojima borave kaznenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane te da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m² i 10 m³ prostora, time da je ova odredba u istom sadržaju vrijedila i u vrijeme kada je tuženik bio lišen slobode.

 

U konkretnom slučaju iz naprijed naznačenih podataka proizlazi da je tužitelj u svim penalnim ustanovama u kojima je bio smješten, osim u Zatvorskoj bolnici, određeno vrijeme bio smješten u sobama u kojima njegov osobni prostor nije dosezao površinu od minimalno 3 m², što znači da postoji čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Uvažavajući uvjete obaranja ove pretpostavke, koje ESLJP definira u presudi M. protiv H., ovaj sud nalazi da tužitelj u žalbi opravdano ističe da je zbog duljine razdoblja u kojima je na raspolaganju imao osobni prostor manji od konvencijskog minimuma od 3 m² u odnosu na njega povrijeđen čl. 3. Konvencije odnosno da je u tom smislu došlo do povrede tužiteljeva dostojanstva, što je osnova za dosuđenje pravične novčane naknade neimovinske štete.

 

Tužitelj je, naime, u Z. u Z. izdržavao kaznu zatvora u C. z. d. od 23. studenog 2009. do 13. siječnja 2010. (do 23. studenog 2009. bio je u Z. b.), a iz očitovanja te ustanove slijedi da je u toj ustanovi tužitelj imao na raspolaganju 2,79 m² do 3,26 m². Pritom u očitovanju nije definirano u kojem je točno razdoblju imao na raspolaganju jednu, a u kojem drugu površinu, no u svakom slučaju proizlazi da je u jednom dijelu izdržavanja kazne u tom zatvoru (ukupno jedan mjesec i dvadeset dana) tužitelj imao na raspolaganju manje prostora od onog zajamčenog Konvencijom, dok je u preostalom dijelu isti bio neznatno veći od minimuma.

 

U K. u L. u kojoj je boravio 7 dana manje od 11 mjeseci tužitelj je kontinuirano bio uskraćen u osobnom prostoru jer je cijelo vrijeme boravka imao na raspolaganju manje od 3 m² - 2,66 m²/ 2,35 m²/ 2,75 m²/ 2,34 m².

 

Konačno, u Z. u P. površina podnositeljevog osobnog prostora ispod konvencijskog standarda od 3 m² bila je od 6. prosinca 2010. do 13. siječnja 2011. (2,83 m²), od 14. do 25. siječnja 2011. (2,93 m²), od 26. siječnja do 25. srpnja 2011. (2,56 m²), od 19. veljače do 2. ožujka 2013. (2,5 m²). Za razdoblje od 2. kolovoza do 31. prosinca 2012. nije točno definirano je li imao na raspolaganju osobni prostor površine 3,10 m² odnosno 2,33 m², no u svakom slučaju proizlazi da je u jednom dijelu izdržavanja kazne u tom razdoblju (ukupno gotovo pet mjeseci) tužitelj imao na raspolaganju manje prostora od onog zajamčenog Konvencijom, dok je u preostalom dijelu isti bio neznatno veći od minimuma. Zbog takvih prostornih uvjeta Županijski sud u Puli je rješenjem poslovni broj: Ik I-182/12 od 13. rujna 2012. (listovi 16-18 spisa) utvrdio da je tužitelju ograničeno pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, obrazloživši da sobe u Z. u P. ne zadovoljavaju minimalne standarde po pitanju površine i volumena s obzirom na broj osoba koje u njima borave.

 

Imajući u vidu navedeno, proizlazi da je ukupno vrijeme u kojemu je tužitelj imao na raspolaganju površinu osobnog prostora ispod konvencijskog standarda od 3 m² u svakom slučaju bilo dulje od 1,5 godine, a ta činjenica sama po sebi dovodi do nemogućnosti obaranja čvrste pretpostavke povrede čl. 3. Konvencije jer se ne radi o kratkom, povremenom niti minimalnom smanjenju potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m² (u tom smislu upućuje se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-6228/2016 od 14. veljače 2019.). Kada se navedena povreda poveže s razlozima zbog kojih je prvostupanjski sud tužitelju već dosudio naknadu neimovinske štete u iznosu od 15.000,00 kn, ocjena je ovog suda da povreda prava osobnosti tužitelja i postojeće okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade neimovinske štete u ukupnom iznosu od 30.000,00 kn, pri čemu je uzeto u obzir trajanje neadekvatnih prostornih uvjeta, ali i kompenzacijske mjere kojima se tužitelju nastojalo nadoknaditi manjak prostora. Kod toga u vezi uvjeta u Z. u Z. valja reći da je potpuno prihvatljivo obrazloženje prvostupanjskog suda prema kojem postojanje sanitarnog čvora-čučavca u sastavu sobe koji nije odvojen posebnim vratima pa nije osiguran minimum privatnosti odnosno sprječavanje prolaza zvukova i mirisa predstavlja povredu dostojanstva tuženika, pri čemu ovaj sud umjesto nepotrebnog ponavljanja upućuje na obrazloženje prvostupanjskog suda u tom dijelu, dok u odnosu na tvrdnje tuženice u žalbi prema kojoj iz iskaza tužitelja ne postoji postojanje nelagoda ni osjećaj nezadovoljstva u vezi sa sanitarnim čvorom, a da iz dokaza proizlazi da su sobe imale prozore koje su se mogle otvoriti, valja reći da je tužitelj u svojem iskazu naveo da se zatvorenicima dok su na WC-u vidi glava, što ukazuje na nezadovoljstvo tom činjenicom, koje je, uostalom, opisano u tužbi, time da navedene okolnosti i same po sebi ukazuju na povredu dostojanstva tužitelja, dok u žalbi tuženice apostrofirane okolnosti postojanja prozora nisu od utjecaja na povredu dostojanstva uslijed činjenice da sanitarni čvor nije od preostalog dijela sobe adekvatno odvojen, zbog čega je u svakom slučaju narušeno pravo privatnosti zatvorenika. Što se tiče obrazloženja da je dostojanstvo tužitelja povrijeđeno jer se u Z. b. u Z. sanitarni čvor ne nalazi u sastavu sobe, već da pravosudni policajci zatvorenike do WC-a odvode na poziv, ovaj sud smatra da ta činjenica sama po sebi ne znači da je zbog toga povrijeđeno dostojanstvo i pravo osobnosti tužitelja jer nije nedvojbeno dokazano da bi tužitelju bilo onemogućavano pravodobno koristiti WC ili da bi pravosudni policajci kršili njegovu privatnost prilikom obavljanja nužde, tim više što je općepoznato da ni u redovitom bolničkom sustavu u Republici Hrvatskoj sve sobe u svojem sastavu nemaju pripadajući WC, kao i da pacijenti ponekad koriste tzv. „guske“ za vršenje nužde odnosno da zbog zdravstvenog stanja moraju tražiti pomoć osoblja bolnice za odlazak do sanitarnog čvora.

 

Tužitelj u svojoj žalbi prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio druge loše uvjete smještaja. Pritom je točno da je na uviđaju u Z. u P. primijećeno da je u sobi broj 9 zrak malo zagušljiv, međutim, osim što to može biti trenutačno stanje odnosno posljedica činjenice da zatvorenici koja su u vrijeme uviđaja tamo boravili nisu određeno vrijeme provjetrili sobu, tužitelj u žalbi zanemaruje da je u preostale tri sobe u kojima je vršen uviđaj utvrđeno da nije zagušljivo odnosno da ima dovoljno zraka (kao i svjetlosti). U tom smislu stoga nema povrede prava osobnosti tužitelja, a ovaj sud u odnosu na uvjete boravka u ustanovama prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda, kao što je već navedeno, koji je na temelju provedenih dokaza, čiju je vjerodostojnost ocijenio, utvrdio te uvjete.

 

U tom kontekstu žalbena tvrdnja da su u K. u L. sobe uvijek bile zaključane nije od utjecaja s obzirom da iz prihvaćenih iskaza svjedoka D. P. i D. V. proizlazi da je zatvorenicima omogućavano korištenje dnevnog boravka, na svježem zraku i dr., a nije prihvatljiv ni prigovor da u toj K. nije bilo tople vode, s obzirom da iz iskaza svjedoka V. proizlazi da su tuševi opskrbljeni toplom vodom. Treba reći i kako iz iskaza svjedoka J. H. koji je u Z. u P. izdržavao kaznu u isto vrijeme kao i tužitelj proizlazi da su zatvorenici svakodnevno imali šetnju na otvorenom u dvorištu u trajanju od dva sata, a šetnja im je bila omogućena i na hodnicima Z.. Budući da je tužitelj u tužbi naveo da je zbog neadekvatne zdravstvene skrbi u Z. u P. pogoršano njegovo zdravstveno stanje treba reći da takvo što nije utvrđeno na temelju provedenih dokaza niti to tužitelj spominje u svojem stranačkom iskazu, dok, upravo suprotno, iz iskaza svjedoka J. H. proizlazi da su se zatvorenici mogli svaku večer upisati za odlazak kod liječnika ili zubara i da je taj svjedok osobno odlazio liječniku onako kako se upisao te da je dobio sve lijekove koje je tražio, a posebno napominje da je za vrijeme boravka u Z. u P. popravio sve zube i da su ga čak vozili privatnom zubaru. Tu valja reći i da spisu (listu 50) prileži pismo tužitelja kojim se zahvaljuje osoblju Z. b. na dobrom tretmanu, pa to dovodi u pitanje tvrdnje tužbe da su uvjeti u toj bolnici bili opasni po njegovo zdravlje.

 

Tuženica je u odgovoru na tužbu istaknula prigovor zastare naknade štete „za svako razdoblje prethodno 20. rujna 2009.“, što je sud prvog stupnja odbio uz obrazloženje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala, koje saznanje za štetu podrazumijeva i saznanje o obujmu štete i elementima njezine visine pa, kako je tužitelj u pritvoru i zatvoru bio od 2. srpnja 2008., a zahtjev za mirno rješenje spora podnio je 8. travnja 2013. te tužbu 23. kolovoza 2013., zaključuje da je prigovor zastare neosnovan.

 

Odredbom čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11 – nastavno: ZOO) propisano je da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (st. 1.), kao i da u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala (st. 2.).

 

Prema tome, početak subjektivnog roka za oštećenika počinje teći trenutkom saznanja oštećenika za štetu i štetnika. Protivno stavu prvostupanjskog suda i tužitelja, ovaj sud ne smatra da zastara u konkretnom slučaju počela teći tek po dovršetku tog stanja, dakle po prestanku izdržavanja kazne zatvora 2013. Tužitelju su za vrijeme lišenja slobode bili poznati kako štetnik, tako i štetne posljedice jer se iste sastoje u neadekvatnim uvjetima smještaja samog tužitelja, a u svakom slučaju tužitelju su i štetnik i šteta za svaku pojedinu ustanovu bili poznati premještajem u drugu ustanovu. Tužitelj je zahtjev za mirno rješenje spora podnio 8. travnja 2013., čime je došlo do prekida zastare naknade štete. To znači da bi u zastari bila tražbina naknade štete za razdoblje prije 8. travnja 2010., no budući da je sama tuženica prigovor zastare ograničila na razdoblje do 20. rujna 2009., sud je dužan ocjenu zastare tražbine ograničiti s obzirom na prigovor tuženice, a to znači da je u zastari tražbina naknade štete za razdoblje do tog dana. Od 20. rujna 2009. do dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora proteklo je više od tri godine, a to znači da u zastari tražbina koja se odnosi na uvjete u Z. u Z. za vrijeme pritvora u kojem je tužitelj bio od 2. srpnja 2008. do 27. svibnja 2009. te u Z. b. u Z. za razdoblje od 27. svibnja 2009. do 20. rujna 2009. Zbog toga ranije u obrazloženju ove presude nije ovo vrijeme pritvaranja tužitelja u Z. u Z. uzeto u obzir prilikom računanja vremena kojemu je tužitelja imao na raspolaganju prostor površine manje od 3 m², a isto u konačnici utječe i na dosuđenu visinu naknade štete jer je sada naknada štete glede uvjeta u Z. u Z. dosuđena samo u odnosu na razdoblje između 23. studenoga 2009. i 13. siječnja 2010., dakle za bitno kraće razdoblje od onog koje je u obzir uzeo prvostupanjski sud. Konačno, nisu utemeljene tvrdnje tužitelja iz podneska od 10. ožujka 2014. o zastoju zastare jer izdržavanje kazne zatvora ne predstavlja nesavladivu prepreku zbog koje ne bi moglo sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze u smislu čl. 237. ZOO, dok rješenje suca izvršenja kojim se prihvaća zahtjev za sudsku zaštitu ne dovodi do primjene desetogodišnjeg roka zastare iz čl. 233. ZOO jer se istim ne utvrđuje tražbina naknade štete, već je svrha toga rješenja drugačija.

 

Sukladno svemu navedenom, valjalo je odbiti kao neosnovanu žalba tuženice, a žalbu tužitelja djelomično odbiti kao neosnovana, a djelomično prihvatiti i prvostupanjsku presudu potvrditi u toč. I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 15.000,00 kn sa zateznim kamatama preciziranim u tom dijelu izreke, sve u roku od 15 dana, kao i u dijelu toč. II. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 89.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, sve primjenom čl. 368. st. 1. ZPP, a primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti u dijelu toč. II. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, na način da je ovom presudom naloženo tuženici isplatiti tužitelju daljnji iznos od 15.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućima od 8. travnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

Zbog djelomične preinake pobijane presude valjalo je korigirati i odluku o troškovima parničnog postupka, pri čemu je osim promjene visine tužiteljeva troška uslijed povećavanja njegova uspjeha u sporu, valjalo odbiti zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka. Istoj ne pripada pravo na troškove jer je ona tijekom cijelog postupka osporavala osnovu tužbenog zahtjeva pa su na te sporne okolnosti tijekom postupka provođeni dokazi na temelju kojih je naposljetku utvrđeno da tužitelju pripada pravo na naknadu štete, što znači da su prigovori R. H. bili neosnovani. Ovo zbog toga što je uspjeh stranaka u postupku potrebno, u smislu odredbe čl. 154. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), cijeniti i kvalitativno, odnosno, i s obzirom na osnovu, a ne samo kvantitativno, prema visini tužbenog zahtjeva, imajući pri tome u vidu prigovore stavljene od strane tuženika. Budući da tuženica u konkretnom slučaju osnovanost svojih prigovora nije dokazala, nego je, naprotiv, tužitelj dokazao djelomičnu osnovanost tužbenog zahtjeva, to zbog svega navedenog tuženici ne pripada pravo na nadoknadu zatraženih troškova, dok tužitelj ima pravo na naknadu troškova razmjerno svojem uspjehu u sporu.

 

Ostvarivši naknadu štete u ukupnom iznosu od 30.000,00 kn, tužitelj je u ovom postupku u kojem VPS iznosi 119.000,00 kn uspio u omjeru od 25%. Kada se iznos od 25.625,00 kn koji se odnosi na radnje za koje mu je naknadu priznao sud prvog stupnja umanji razmjerno uspjehu tužitelja, dobiva se iznos od 6.406,25 kn kojeg je ovaj sud, preinakom toč. III. i dijela toč. I. izreke prvostupanjske presude u kojem je odlučeno o troškovima postupka, jedinstvenom odlukom dosudio tužitelju, dok je u preostalom dijelu odbio njegov zahtjev za naknadu troškova postupka, a takav zahtjev tuženice, posljedično svemu navedenom, odbio je u cijelosti.

 

Konačno, s obzirom da tužitelj izričito navodi da presudu pobija u cijelosti, a nema pravni interes za pobijanje dijela toč. I. izreke prvostupanjske presude kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 15.000,00 kn sa zateznim kamatama preciziranim u tom dijelu izreke, njegovu žalbu u tom dijelu valjalo je rješenjem odbaciti kao nedopuštenu, primjenom čl. 367. st. 1. u vezi sa čl. 358. st. 3. ZPP.

 

U Varaždinu 22. siječnja 2020.