Broj: Gž-742/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli-Pola, po sucu Alenki Paus, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice J. B., P., , OIB:…, koju zastupa punomoćnica S. M. J., odvjetnica u K., protiv tuženika I. M., P., OIB…, kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u P., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude  Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-142/2018-10 od 19. prosinca 2018. godine i o žalbi tužiteljice protiv rješenja Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Glini, poslovni broj P-142/2018-13 od 15. siječnja 2019. godine, 24. siječnja 2020.,

p r e s u d i o   j e

I.               Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-142/2018-10 od 19. prosinca 2018. godine u točki I. izreke na način da se sudi:

„I. Nalaže  se tuženiku I. M., P., OIB:… da tužiteljici J. B., P., OIB:…, plati iznos od 10.000,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana 24. studenog 2017. g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu zahtjeva za isplatu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate te u dijelu za isplatu zakonske zatezne kamate od 2. studenog 2016. do 23. studenog 2017. godine odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice.“

II.              U preostalom dijelu odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-142/2018-10 od 19. prosinca 2018. godine u točkama II. i IV. izreke.

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Glini poslovni broj P-142/2018-13 od 15. siječnja 2019. godine.

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odlučeno je: „I/ Nalaže  se tuženiku I. M., P., OIB: … da tužiteljici J. B., P., OIB:…, plati iznos od 10.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana 02.11.2016.g. pa do isplate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku I. M., P., OIB:… da plati tužiteljici J. B., P., OIB:… trošak postupka u iznosu od 5.200,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana 19. prosinca 2018.g. pa do isplate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sve u roku od 15 dana. 

III/ Odbija se tužiteljica sa dijelom  traženih parničnih troškova u iznosu od 1.000,00 kn kao neosnovanim.

IV/ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.“; a pobijanim rješenjem odbačen je zahtjev tužiteljice od dana 7. siječnja 2019. godine.

Protiv te odluke pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba postupa, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazuje na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. t. 11. ZPP, da sud nije obrazložio dokaze, da svoj stav temelji samo na iskazu tužiteljice i svjedoka G. V. koji su subjektivni, pristrani i nevjerodostojni te protivni potvrdi o posudbi; da slijedi da stranke nisu ugovorile rok za vraćanje zajma; ukazuje da i u tužbi tužiteljica navodi da je usmenim dogovorom dogovoreno da će tuženik s otplatom započeti za dvije godine odnosno 1. studenog 2016. godine, da je nakon toga punomoćnik tužiteljice na ročištu 13. rujna 2018. izmijenio taj navod na način da je između stranaka dogovoreno da će tuženik pozajmljeni iznos vratiti 1. studenog 2016.; da takve navode tužbe i zahtjeva te iskaz tužiteljice sud navodi kao vjerodostojan, uvjerljiv i istinit, iako je nelogično da se u pisanom ugovoru o pozajmici ne navodi rok povrata zajma ako je isti zaista ugovoren; da je sud navedeno trebao vidjeti kao zlouporabu procesnih prava; da tužiteljica manipulira ugovorom, da nije dokazala da bi tuženiku dostavila zahtjev za povrat pozajmljenog novca, da su stranke izričito ugovorile da će tuženik novac vratiti kada to bude mogao, odnosno nije ugovoren točno određeni rok za vraćanje zajma, pa je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, čl. 504. st. 1. ZOO. Osporava i odluku o trošku jer su tužiteljici priznate radnje koje nisu bile nužne za ishod postupka. Predlaže preinaku presude i odbijanje zahtjeva te potražuje trošak za sastav žalbe.

O žalbi tuženika:

Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

Žalba tuženika je dijelom osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu prema čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda, da u provedenom postupku nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Ne postoji ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži jasne razloge o bitnim činjenicama, nema proturječnosti ni nejasnoća, kao ni drugih nedostataka koji bi imali takvo značenje da se ne može zbog njihovog postojanja ista ispitati. Međutim dijelom je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

U ovoj parnici nije sporno da je tuženik osnovom zaključenog ugovora od 1. studenog 2014. godine primio od tužiteljice iznos od 10.000,00 eura; niti je sporno da taj iznos nije vratio tužiteljici.

Sporno je, je li dospjela obveza tuženika iz ugovora o pozajmici, odnosno je su li stranke ugovorile i rok povrata zajma.

Odlučujući o tom spornom pitanju sud prvog stupnja zaključuje, neposredno ocjenjujući provedene dokaze, da su logičniji, uvjerljiviji i time istinitiji iskaz tužiteljice i svjedoka V. G. u odnosu na iskaz tuženika i svjedoka J. M., izvanbračne supruge tuženika, te iz takve ocjene izvodi zaključak da su stranke prilikom realizacije pozajmice usmeno dogovorile da će tuženik cjelokupni iznos zajma vratiti tužiteljici u roku dvije godine, odnosno do 1. studenog 2016. godine. Slijedom toga, primjenom odredbe čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11; dalje ZOO (ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca i određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari, iste vrste i kakvoće) usvaja tužbeni zahtjev. Ta neposredna ocjena suda prvog stupnja ovome sud unije dovedena u sumnju žalbenim navodima, pa i neovisno o činjenici da zaista iz navoda tužbe slijedi da je dogovoreno da će tuženik s otplatom kredita započeti za dvije godine, odnosno 1. studenog 2016. godine. Naime, taj je navod punomoćnik tužiteljice ispravio odmah na pripremnom ročištu, a valja primijetiti da unatoč takvom navodu u razlozima tužbe, u petitu iste zahtijevalo se donošenje presude radi isplate iznosa od 10.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća 2. studenog 2016. godine (u kojem smjeru je punomoćnik ispravio navode tužbe). Stoga, ne radi se o zlouporabi prava od strane tužiteljice i manipulaciji ugovorom, već je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP, odnosno na temelju savjesne i brižljive ocjene dokaza svakog zasebno i svih zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka i prema svom uvjerenju uzeo koje su činjenice dokazane.

              Međutim, sud prvog stupnja ipak je pogrešno primijenio materijalno pravo jer je zanemario odredbu čl. 17. st. 2. Zakona o deviznom poslovanju („Narodne novine“ 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10, 76/13), a osnovom koje između ostalih rezidenata (fizičke osobe) nije dopušteno međusobno odobravanje kredita u stranim sredstvima plaćanja. Stoga, ugovor o zajmu je ništetan i tuženik je dužan vratiti nesporno primljeni iznos u valuti koja je primljena (euro), međutim, u odnosu na tijek zatezne kamate valja primijeniti odredbu čl. 323. u svezi sa čl. 1115. ZOO/05 te, kako se tuženiku ne može pripisati nepoštenje, tužiteljica ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, odnosno 24. studenog 2017. godine kada je preporučeno putem pošte predala za tuženika opomenu pred predmetnu tužbu.

Stoga, odluku suda prvog stupnja valjalo je dijelom preinačiti glede valute te tijeka zateznih kamata, budući je pogrešna primjena materijalnog prava samo u tom dijelu bila od utjecaja na donošenje pravilne odluke.

Odredba čl. 504. Zakona o obveznim odnosima, stoga, ne dolazi do primjene. Pritom valja dodati, iako nije od značaja, da su neprihvatljivi navodi da je nelogično da stranke ne navedu u ugovoru točan rok povrata zajma ako je uistinu ugovoren, kraj činjenice da je pisani „ugovor o zajmu“ sastavio tuženik, a da iz iskaza tužiteljice i svjedoka V. G. jasno slijedi da se stranke nisu mogle dogovoriti oko vraćanja određenih mjesečnih iznosa, pa je dogovoreno da će cijeli iznos tuženik vratiti za dvije godine od pozajmice.

Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 2. i  čl. 373. t. 3. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku u presudi je, u bitnom, pravilna neovisno o preinaci, iako ju valja temeljiti na odredbi čl. 154. st. 3. ZPP; a zbog odbijajućeg dijela nisu nastali nikakvi posebni troškovi.

O žalbi tužiteljice na rješenje:

Protiv rješenja pravodobnu žalbu podnosi tužiteljica zbog svih žalbenih razloga. Ističe da je u troškovniku zatražila trošak za pristup na ročište za objavu, da je na to ročište pristupio odvjetnički vježbenik; da je presudom sud dosudio tužiteljici parnični trošak, a odbijena je s dijelom u iznosu 1.000,00 kn za sastava opomene pred tužbu; da nije odlučio o zahtjevu za naknadu troška za pristup na ročište za objavu; da je podneskom od 7. siječnja 2019. zatražila da odluči i o tome; da stoga taj podnesak predstavlja požurnicu, a ne zahtjev za dopunu rješenja o trošku jer presudom o zahtjevu za pristup na ročište za objavu sud nije odučio jer nije mogao znati u vrijeme pisanja presude da li će na ročište za objavu pristupiti punomoćnik tužiteljice; da je time počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Ukazuje na sudsku praksu. Predlaže ukidanje rješenja i vraćanje sudu na ponovno odlučivanje, podredno preinaku uz naknadu troškova žalbe.

Žalba nije osnovana.

Naime, tužiteljica je pravodobno, prije zaključenja glavne rasprave, podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška te je u istom zatražila i trošak za pristup na ročište za objavu 500,00 kn na koje je pristupila njezina punomoćnica. Kako sud prvog stupnja u presudi o tom trošku nije odlučio jer presuda o tome ne sadrži nikakvo obrazloženje, tužiteljica je dostavila podnesak od 7. siječnja 2019. kojim je zamolila da se donese rješenje o trošku pristupa na ročište za objavu presude. Takav je njezin zahtjev sud odbacio s obrazloženjem da je presuda poslovni broj P-142/2018-10 od 19. prosinca 2018. dostavljena dana 19. prosinca 2018., da je zahtjev podnesen 7. siječnja 2019. godine, pa je isti, kao zahtjev za dopunu nepravodoban i kao takva odbačen, čl. 339. st. 1. i čl. 347. ZPP.

Takva je odluka pravilna i zakonita.

U konkretnom slučaju u prvostupanjskoj odluci (presudi) koju tužiteljica nije pravodobno pobijala žalbom u dijelu odluke o trošku, sud prvog stupnja propustio je odlučiti o traženoj naknadi tužiteljice za pristup na ročište za objavu. Međutim, sud prvog stupnja nije, kao u praksi na koju tužiteljica neosnovano ukazuje, naznačio da će o tome odluku donijeti naknadno, već je o tom njezinom zahtjevu propustio odlučiti u cijelosti. Stoga, tužiteljica je trebala u roku iz čl. 339. st. 1. ZPP zatražiti donošenje dopunskog rješenja o trošku, a što je propustila jer je takav zahtjev podnesen tek 7. siječnja 2019. godine, a posljednji dan roka od 15 dana je bio 3. siječnja 2019. godine. Slijedom navedenog, pobijano rješenje rezultat je pravilne primjene materijalnog prava, sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni, rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati, odnosno nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje ukazuje žaliteljica.

Slijedom svega navedenog, temeljem odredbe čl. 380. t. 2. ZPP odlučeno je kao u izreci rješenja.

Kako je žalba tuženika neosnovana glede glavnog zahtjeva (jer tvrdi da dug još nije niti dospio), a neosnovana je i žalba tužiteljice, odbijeni su zahtjevi istih za naknadu troška žalbenog dijela postupka, čl. 166. st. 1. ZPP.

U Puli-Pola, 24. siječnja 2020.