Pristupanje sadržaju
Broj: Rev 3073/2016-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. Š. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica B. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika C. d.d., Z., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4301/15-2 od 16. kolovoza 2016., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6660/08-71 od 25. ožujka 2015., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2020.
p r e s u d i o j e
Revizija tužitelja protiv točke I. presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4301/15-2 od 16. kolovoza 2016. u dijelu u kojem je prihvaćena žalba tuženika i preinačena točka I. i III. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6660/08-71 od 25. ožujka 2015. i protiv točke II. presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4301/15-2 od 16. kolovoza 2016. odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e
Revizija tužitelja protiv točke I. presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4301/15-2 od 16. kolovoza 2016. u dijelu u kojem je potvrđena točka II. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6660/08-71 od 25. ožujka 2015. odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pn-6660/08-71 od 25. ožujka 2015. pod točkom I. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 6.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2006. do isplate (točka I. izreke), dok je pod točkom II. izreke odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 25.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2006. do isplate (točka II. izreke). Pod točkom III. izreke naložio je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.179,71 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u točki III. izreke (točka III. izreke), dok je pod točkom IV. izreke odbio tužitelja s preostalim dijelom parničnog troška (točka IV. izreke).
Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž-4301/15-2 od 16. kolovoza 2016. pod točkom I. izreke odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu, a žalbu tuženika je prihvatio te je potvrdio prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke kojom je djelomično odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 25.000,00 kuna sa zateznim kamatama, a preinačio je prvostupanjsku presudu u točkama I. i III. te je odbio tužbeni zahtjev kojim je sud naložio tuženiku naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 6.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 6.179,71 kuna kao neosnovan (točka I. izreke). Pod točkom II. izreke naložio je tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 400,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 16. kolovoza 2016. do isplate (točka II. izreke).
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku jer odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači odnosno ukine pobijanu presudu.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.
U odnosu na dio drugostupanjske presude kojom je preinačena prvostupanjska presuda primjenom odredbe čl. 373.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/2019) revizija je razmatrana kao revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, dok je u odnosu na dio drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u točki II. izreke revizija razmatrana kao revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP s obzirom na vrijednost pobijanog dijela presude (25.000,00 kuna).
Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati. Za istaknuti je da suprotno revizijskim navodima revidenta zaključak drugostupanjskog suda o liječničkoj greški nije u suprotnosti s dokazima u spisu.
Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP na koju opisno ukazuje revident. Naime, drugostupanjski sud je sukladno čl. 8. ZPP cijenio sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti. Tako drugostupanjski sud nije utemeljio svoju odluku samo na nalazu i mišljenju vještaka već je taj dokaz cijenio uzimajući u obzir i druge dokaze (iskaze svjedoka), a za svoje shvaćanje je dao valjane razloge.
U dijelu revizijskih navoda kojima tužitelj u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja (da je počinjena liječnička greška), valja reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.
Predmet spora je zahtjev za naknadu štete za koju tužitelj tvrdi da ju je pretrpio zbog liječničke greške koju je počinio osiguranik tuženika – K. Z..
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da je tužitelj 17. lipnja 2006. pao s drveta te je zaprimljen na liječenje u K. Z.,
- da je tužitelju u K. Z. dijagnosticirana višeiverna fraktura prvog lumbalnog kralješka bez neuroloških ispada,
- da je 20. lipnja 2006. tužitelj dogovorno prebačen u T. jer zbog tehničkih razloga u K. Z. nije bilo moguće izvršiti operativni zahvat,
- da je operativni zahvat izvršen u T. nakon što je u toj bolnici dijagnosticiran neurološki ispad,
- da su vještaci u dopuni nalaza i mišljenja od 9. studenog 2009. utvrdili da nije bilo liječničke pogreške.
Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 1045. st. 1., čl. 19. i 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO). Pri tome je naveo da prihvaća nalaz i mišljenje vještaka, ali da ne prihvaća dopunu nalaza i mišljenja od 9. studenog 2009. u kojem su vještaci naveli da nije učinjena liječnička greška. Prema shvaćanju tog suda vještaci nisu dali odgovor na pitanje je li bilo propusta u liječenju tužitelja te je sud iz iskaza svjedoka i medicinske dokumentacije izveo zaključak da je kod tužitelja došlo do greške u liječenju.
Drugostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 373.a ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev primjenom odredbi čl. 1045. st. 1. i 2., čl. 1046. i čl. 1049. ZOO zaključivši da je tužitelj bio dužan dokazati da mu je osiguranik tuženika prouzročio štetu namjerno ili krajnjom nepažnjom, da iz dopune nalaza i mišljenja vještaka od 9. studenog 2009. proizlazi da nije bilo liječničke greške, a da sud ne raspolaže stručnim znanjima da bi mogao drugačije ocijeniti postupanje osiguranika tuženika.
Revident je u reviziji iz čl. 382. st. 1. ZPP naveo da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kao posljedicu pogrešne ocjene isprava i posredno izvedenih dokaze na kojima je utemeljio odluku. Nadalje, u reviziji je revident naveo da obzirom da se drugostupanjski sud poziva na odredbe čl. 1045. ZOO, da je jasno da je tuženik u postupku pred prvostupanjskim sudom nije dokazao da je poduzeo sve mjere odnosno sve preglede i dijagnostičke pretrage kako bi se utvrdilo točno zdravstveno stanje tužitelja.
Iz sadržaja ovakvih revizijskih navoda ne proizlazi da tužitelj ukazuje da je neka odredba materijalnog prava pogrešno primijenjena nego osporava utvrđeno činjenično stanje vezano za postupanje bolnice u ovom slučaju, a reviziju zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao što je već navedeno, sukladno čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno podnositi.
Odredbom čl. 356. ZPP koja se na postupke u povodu revizije primjenjuje sukladno čl. 399. st. 1. ZPP propisano je da pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.
Budući da revident u reviziji iz čl. 382. st. 1. ZPP nije ukazao niti na jednu odredbu materijalnog prava koju je sud trebao primijeniti niti je ukazao da neku odredbu sud nije pravilno primijenio, prema shvaćanju ovog suda, revident nije sukladno čl. 386. ZPP obrazložio revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava već je ukazivao isključivo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pa sud taj njegov razlog sukladno čl. 386. ZPP nije niti uzeo u obzir.
Zbog navedenog, ne postoji revizijski razlog zbog kojeg je revizija izjavljena pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja protiv točke I. pobijane presude u dijelu u kojem je prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda u točki I. i III. izreke valjalo odbiti kao neosnovanu.
Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP propisano je da u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice navedenog u točkama 1.-3. istog članka.
U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi kriteriji propisani u čl. 382. st. 3. ZPP.
Vijeće Vrhovnog suda RH ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija ne ispunjava propisane kriterije dopuštenosti.
Tužitelj je u reviziji naznačio sljedeća pravna pitanja:
„1. Može li se greška u liječenju definirati i kao propust u medicinskoj dijagnostici uslijed kojeg pacijent nepotrebno trpi bolove i strah dulje nego bi bilo potrebno da propusta nije bilo?
2. Ako se smatra da bolnica odgovara za nastalu štetu po načelu presumirane krivnje, na kojoj je parničnoj stranci teret dokaza da do liječničke greške odnosno propusta nije došlo?
3. Da li je sud vezan isključivo nalazom i mišljenjem sudskih vještaka, ukoliko ostali dokazi upućuju na drugačiji zaključak?“
Obrazlažući važnost postavljenih pitanja revident se pozvao na odluke Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj: Gž-596/06, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1383/11 od 8. travnja 2015., Rev-772/09 od 8. lipnja 2011., Revx-645/14 od 18. studenog 2014., Rev-15/11 od 22. siječnja 2014. i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3002/2005 od 21. studenog 2007.
U odnosu na prvo postavljeno pitanje tužitelj nije obrazloženo naveo razlog važnosti postavljenog pitanja odnosno zbog čega se radi upravo o takvom pravnom pitanju u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, treba osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni sukladno svojoj ulozi propisanoj Ustavom Republike Hrvatske.
Naime, odluke na koje se revident poziva u reviziji ne govore o tome može li se greška u liječenju definirati i kao propust u medicinskoj dijagnostici.
U odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje vezano za teret dokaza u slučaju liječničke greške valja reći da se u konkretnom slučaju drugostupanjski sud pravilno pozvao na odredbu čl. 1045. st. 1. i 2. ZOO prema kojima tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, a predmnijeva se obična nepažnja.
Iz sadržaja obrazloženja drugostupanjske odluke proizlazi da liječnička greška nije počinjena iz čega onda proizlazi i zaključak da nije bilo propusta u liječenju tužitelja.
Slijedom navedenog, iako je drugostupanjski sud pogrešno naveo da je tužitelj bio dužan dokazati da mu je osiguranik tuženika prouzročio štetu namjerno ili krajnjom nepažnjom, iz sadržaja obrazloženja proizlazi da je drugostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 1045. st. 1. i 2. ZOO (na koju se sud i pozvao) kada je zaključio da liječnička greška nije počinjena pa stoga odluka drugostupanjskog suda nije u suprotnosti sa shvaćanjem zauzetim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se revident pozvao u reviziji.
Zbog toga drugo postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
U odnosu na treće postavljeno pravno pitanje koje se odnosi na vezanost suda nalazom i mišljenjem vještaka valja reći da u konkretnom slučaju drugostupanjski sud nije svoj zaključak o postojanju liječničke greške utemeljio isključivo na nalazu i mišljenju vještaka već i na drugim dokazima (iskazima svjedoka). Kako je shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci u skladu sa shvaćanjem zauzetim u odluci Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj: Gž-596/06 na koju se tužitelj poziva, postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP odbaciti reviziju tužitelja u odnosu na točku I. pobijane presude u dijelu u kojem je potvrđena točka II. prvostupanjske presude.