Broj: Gž-693/2019-2.

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

                              Županijski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Dubravki Šimić, u pravnoj stvari tužitelja R. C. iz Z., (OIB: …), zastupan po punomoćniku B. V. odvjetniku iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB: …), zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu iz Z., radi naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 17. srpnja 2019., poslovni broj: 41 Pn-1119/2014-28., 6. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

                I. Žalba tužitelja R. C. se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 17. srpnja 2019., poslovni broj: 41                 Pn-1119/2014-28.

 

                            II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za nadoknadu troška žalbe.

                           

Obrazloženje

 

                              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženici naloži da mu plati na ime naknade štete iznos od 46.050,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke); tužitelju je naloženo da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 8.500,00 kn (točka II. izreke).

 

                            Protiv presude žalbu je pravovremeno podnio tužitelj zbog razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP). Predlaže da se presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe.

 

                            Odgovor na žalbu nije podnesen.

                           

                            Žalba nije osnovana.

                            Prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni i nije nerazumljiva, pa nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

                            Prvostupanjski sud je ocijenio izvedene dokaze, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, te obrazložio iz kojih razloga je, nakon ocjene provedenih dokaza, utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan, a obrazloženje pobijane presude ima sadržaj propisan člankom 338. stavkom 4. ZPP-a.

 

                            Stoga u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi sa člankom 8. i člankom 338. stavkom 2., te članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koje se neosnovano ukazuje žalbom, a nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

 

                            Premet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 46.050,00 kn, za koju tužitelj tvrdi da ju je pretrpio zbog nehumanog i neljudskog postupanja kojem je bio izložen za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u  Centru, u razdoblju od 20. travnja 2009. do 18. svibnja 2009. i Zatvoru u P. od 18. svibnja 2009. do 28. listopada 2011., čime mu je povrijeđeno ljudsko dostojanstvo, a nije mu pružena ni odgovarajuća zdravstvena zaštita, čime mu je povrijeđeno i pravo na zdravstvenu zaštitu.

 

                            U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da se tužitelj u razdoblju od 20. travnja 2009. do 18. svibnja 2009. nalazio na izdržavanju kazne zatvora u Centru, a od 18. svibnja 2009. do 28. listopada 2011. u Zatvoru u P. gdje je boravio na I.,  IV. i V. odjelu, da je u sobi na I. odjelu, koja je površine 32 m², boravio s 10 zatvorenika, u sobi na IV. odjelu, koja je površine 23 m² s 8 zatvorenika, a u sobi na V. odjelu, koja je površine 24,6 m² s 9 zatvorenika, da su sobe grijane i dovoljno svijetle s odvojenim sanitarnim čvorom s WC-om, da su sobe otvorene kroz period od 4 sata dnevno, da je imao pravo na šetnju na otvorenom u trajanju 2 dnevno, da je u zatvoru moguć i radni angažman, koji je tužitelj jedno vrijeme koristio, da je tužitelju svakodnevno bila dostupna svježa hrana i topla voda, kao i da je redovno dobivao lijekove, a svaka tri mjeseca omogućena mu je liječnička kontrola u P. bolnici. 

 

                            Temeljem navedenog utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj boravio u prostorijama nedovoljne prostranosti, ali da je ukupna kakvoća tužiteljevog boravka u kaznionici takva da nije bio podvrgnut trpljenju i ponižavanju koje prelazi neizbježnu razinu povezanu s legitimnim lišenjem slobode, jer je u sobama mogao boraviti manje od polovine vremena unutar svakog dana, budući je jedno vrijeme bio radno angažiran 8 sati dnevno, omogućen mu je boravak na svježem zraku, te boravak u drugim prostorijama izvan sobe, kao i da mu postupanjem djelatnika zdravstvenog odjela kaznionice nije bilo narušeno zdravstveno stanje, jer mu je zdravstvena zaštita pružena od strane medicinskog osoblja kaznionice svaki puta kada ju je tražio, pa da mu stoga ne pripada naknada štete prema članku 1100. Zakona  o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15 – dalje: ZOO), s tim da ocjenjuje da je potraživanje tužitelja za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u Centru u zastari.

                           

                            Tužitelj žalbom osporava navedeni zaključak prvostupanjskog suda, ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer nije utvrđeno koliko je osobnog prostora imao na raspolaganju, a sukladno članku 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda, ukoliko se radi o zatvorskoj sobi veličine od 3 do 4 m² osobnog prostora po zatvoreniku, prostorni čimbenik je snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru, kao i da nije utvrđena mogućnost korištenja slobodnih aktivnosti, te veličina igrališta i broj ostalih aktivnosti na broj zatvorenika.

                           

                            Prvostupanjski sud je proveo očevid na licu mjesta, utvrdio je površinu, volumen i smještaj soba u kojima je tužitelj boravio, kao i broj zatvorenika s kojima je tužitelj bio u sobi (32 m² – 10 zatvorenika, 23 m² – 8 zatvorenika i 24,6 m² – 9 zatvorenika), iz čega je jasno da je tužitelj na raspolaganju imao osobni prostor od        3,2 m², 2,87 m² i 2,72 m², što je manje nego je propisano odredbom članka 74. stavka 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine" broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11, 48/11, 125/11 i 56/13), prema kojoj spavaonica mora imati 4 m² i 10 m³ prostora za svakog zatvorenika, kako je pravilno i utvrdio prvostupanjski sud.

 

                            Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj imao mogućnost slobodno vrijeme provoditi u šetnjama koje traju 2 sata dnevno, da se 4 sata dnevno mogao kretati izvan sobe po odjelu, te koristiti TV salu, pa se neosnovano iznosi u žalbi da nije utvrđeno koliko je osobnog prostora tužitelj imao na raspolaganju, te mogućnosti korištenja slobodnih aktivnosti.

 

                            Suprotno žalbenim navodima, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

 

                            Odredbom članka 19. ZOO propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom (stavak 1.), a pod pravom osobnosti razumijevaju se pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, sloboda i dr. (stavak 2.).

 

                            Jedno od temeljenih prava zatvorenika, koje je zagarantirano Ustavom Republike Hrvatske (članak 25.) i člankom 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj 6/99 – pročišćeni tekst i 8/99 – ispravak, 14/02, 1/06 – dalje: Konvencija) je pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima.

 

                            Prema načelnom stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima, koje je taj sud izrazio u svojim odlukama poslovni broj: U-III-5725/2016. od 19. prosinca 2017. i poslovni broj: U-III-2388/2015. od 26. veljače 2018., a imajući u vidu i stajališta Europskog suda za ljudska prava je da "trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja)"

 

                            Nadalje, i Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom, već je dužnost suda da uzme u obzir sve odlučne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju članka 3. Konvencije. Pritom je taj sud naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede članka 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju (tako M. protiv Hrvatske [Vv] (br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.). Ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m² smatra se da postoji čvrsta pretpostavka povrede članka 3. Konvencije. Međutim, taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je zatvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije odnosno raznim aktivnostima) time da je obično tu čvrstu pretpostavku moguće oboriti ako su kumulativno ispunjeni uvjeti koje navodi Sud, a teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način je na državi.

 

                            U ovom konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti prigovora tuženice da je takav manjak prostora bio nadomješten na drugi način, jer je utvrđeno da je tužitelj imao mogućnost dovoljne slobode kretanja i prikladnih aktivnosti izvan sobe koje su ublažile situaciju stvorenu nedovoljnim prostorom unutar sobe, da je tužitelj bio jedno vrijeme radno angažiran 8 sati za koje vrijeme je svakodnevno bio izvan sobe, kao i da je tužitelju za sve vrijeme izdržavanja kazne zatvora bila dostupna i pružena zdravstvena zaštita u samoj Kaznionici, a i izvan Kaznionice.

 

                            S obzirom na osnovu tužbenog zahtjeva (naknada štete zbog posljedica nedostatka osobnog prostora tijekom boravka u zatvoru) u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti tuženice po općim propisima obveznog prava. Za takve štete ona odgovara po načelu krivnje (članak 1100. ZOO) za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta i adekvatna uzročno posljedična veza).

 

                            U ovom konkretnom slučaja utvrđeno je da je, s obzirom na količinu vremena koje je tužitelj tijekom cijelog trajanja dana provodio u sobi, odnosno imajući u vidu vrijeme koje je provodio izvan sobe svaki dan - što uključuje rad, mogućnost kretanja po odjelu izvan sobe i boravak na svježem zraku, značajno ublažen negativni učinak manjka prostora u samoj sobi, pa i po shvaćanju ovog suda tužitelj nije bio podvrgnut trpljenju ili poniženju takvog intenziteta koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koje je povezano s oblikom legitimnog lišenja slobode, a što bi predstavljalo povredu dostojanstva tužitelja u mjeri koja opravdava dosudu pravične novčane naknade.

                            Stoga su neosnovani žalbeni navodi da su tužitelju povrijeđena njegova prava utvrđena navedenim zakonskim odredbama, odnosno odredbama Ustava Republike Hrvatske i Konvencijom.

 

                            Odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na članku 154. stavku 1. ZPP-a, a njihova visina pravilno odmjerena prema vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).

                           

                            Zbog navedenog, žalba je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena, sukladno članku 368. stavku 1 ZPP-a, te je odlučeno kao u izreci.

 

                            Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za nadoknadu troška sastava žalbe jer sa istom nije uspio, sukladno članku 166. stavku 1. u vezi sa člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

                                                                                                               

Slavonski Brod, 6. veljače 2020.