Broj: Gž-1875/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Tatjani Kučić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. M., OIB:…, iz S., V. 223, zastupanog po punomoćniku M. S., odvjetniku iz V., protiv tuženika H. S. iz L. 14, I., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Z. Ž., odvjetniku iz I., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj P-22/2017-18 od 11. srpnja 2018. godine, 3. ožujka 2020.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj P-22/2017-18 od 11. srpnja 2018. godine.

Obrazloženje

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"1/ Nalaže se tuženiku H. S. iz L. 14, I., OIB: … da tužitelju M. D. iz S., V. 223, OIB: …, isplati iznos od 35.091,71 kn (tridesetpettisućadevedesetjednu kunu i sedamdesetjednu lipu), sa zakonskim zateznim kamatama po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita,  odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, uvećanoj za 3 postotna poena, a počevši od presuđenja pa do isplate,  a   u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

2/ Tužitelj M. D. iz S., V. 223, OIB: …, dužan  je tuženiku H. S. iz L. 14, I., OIB: …, nadoknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 2.645,31 kn (dvijetisućešestočetrdesetpet kuna i tridesetjednu lipu), a u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

Protiv te presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 43/13, 89/14 i 70/19 - dalje u tekstu: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači, a podredno da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. ZPP-a smatrajući da se presuda ne može ispitati zbog nedostataka jer izreka presude proturječi sama sebi i razlozima presude, zatim da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te da su ti razlozi nejasni i proturječni. Naime, tuženik tvrdi da se tijekom postupka protivio sniženom tužbenom zahtjevu, te da je sud odbio prijedlog za prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji je pokrenula sada pokojna supruga tuženika A. H. u predmetu P-Ob-124/16 (Pob-107/18) radi utvrđenja da je suvlasnica u ½ dijela nekretnine u kojoj je izvršeno ulaganje. Ove žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane. Prema odredbi čl. 191. st. 2. ZPP-a tuženik se preinaci ne može protiviti ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu. Zbog toga pravno nije relevantna činjenica što se tuženik tijekom postupka protivio sniženju tužbenog zahtjeva. Isto tako, sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude naveo je razloge zbog kojih nije smatrao da je potrebno prekinuti ovaj parnični postupak do pravomoćnog okončanja postupka u predmetu Pob-107/18, kako je to predlagao tuženik tijekom postupka, pa niti ove žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane.

Kako je sud prvog stupnja o svim odlučnim činjenicama u presudi naveo jasne i obrazložene razloge, presudu suda prvog stupnja bilo je moguće po žalbi tuženika ispitati, zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju u žalbi ukazuje tuženik, kao niti bilo koja druga bitna povreda na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelj u ovom postupku traži isplatu za ulaganja u nekretninu u vlasništvu tuženika, a koja ulaganja su izvršena tijekom 2006. i 2007. godine, kada je tužitelj bio u braku sa kćerkom tuženika, koji brak je zaključen 10. rujna 2005. godine, a razveden 29. lipnja 2010. godine.

Prema utvrđenju suda tužitelj je sredstvima ostvarenim na temelju Ugovora o kreditu za međufinanciranje i stambenom kreditu s R. stambenom štedionicom d.d. Z. od 10. kolovoza 2006. godine u iznosu od 14.700,00 eura financirao radove na sobama u potkrovlju, žbukanje zidova od opeke u tavanskom prostoru, zidanje dimnjaka schniedel, nabavu, dopremu i ugradnju materijala za obnovu krovišta, te popratne radove za sve navedene radove, te je provedenim vještačenjem utvrđeno da vrijednost radova izvedenih u kući tuženika, koji su financirani kreditom kojeg je tužitelj podigao ukupno iznose 62.460,00 kn.

Sud nadalje utvrđuje da je kredit koji je podignut za vrijeme trajanja braka sa kćerkom tuženika J. M. otplaćen tijekom trajanja braka u ukupnom iznosu od 54.736,59 kn iz zajedničke imovine bračnih drugova, pa sud zaključuje da je doprinos tužitelja u bračnoj stečevini ½ otplaćenog iznosa, odnosno sud zaključuje da je iznos od 27.368,29 kn, koji se treba smatrati doprinosom tužitelja u ukupnom iznosu otplaćenom do razvoda braka, iznos koji je tužitelj uložio u nekretninu tuženika. Kako je nakon razvoda braka tužitelj nastavio otplaćivati kredit isključivo svojim sredstvima sud utvrđuje da je preostali iznos uloženih sredstava također imovina tužitelja uložena u nekretninu tuženika, odnosno prema utvrđenju suda tužitelj je u imovinu tuženika uložio ukupno iznos od 35.091,71 kn, koji iznos mu je tuženik u obvezi vratiti primjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO). Tom odredbom propisno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

U odnosu na spornu činjenicu je li tuženik tužitelju u obvezi platiti u cijelosti iznos koji je uložen u nekretninu tuženika ili samo dio tog iznosa zbog tvrdnje tuženika da je suvlasnik nekretnine na temelju bračne stečevine bila i njegova, sada pokojna, supruga, sud utvrđuje da su te tvrdnje tuženika neosnovane. Naime, u vrijeme ulaganja tuženik je bio upisan kao samovlasnik nekretnine, a tijekom ovog postupka na temelju darovnog ugovora tuženik je svojoj djeci T. H. i J. M. darovao svakome po ¼ dijela nekretnine iz zk.ul. 3882 k.o. K., u koju je tužitelj ulagao svoja sredstva. Kako je tijekom ovog postupka umrla supruga tuženika A. H. 24. lipnja 2016. godine iza nje je proveden ostavinski postupak u predmetu O-1256/16, time da sporna nekretnina u koju je tužitelj ulagao nije utvrđena kao ostavinska imovina A. H.. Parnični postupak koji je pokrenula A. H. u predmetu P-Ob-124/16, te u kojem je tražila utvrđenje suvlasništva u ½ dijela sporne nekretnine, nakon njezine smrti nije nastavljen i po utvrđenju suda zbog činjenice darovanja niti jedan od nasljednika nema pravni interes za nastavak te parnice. Iz tih razloga sud je u cijelosti obvezao tuženika da na temelju stečenog bez osnove plati tužitelju utuženi iznos.

Činjenična utvrđenja, kao i pravnu ocjenu suda prvog stupnja kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

Tuženik u žalbi osporava utvrđenje suda prvog stupnja da bi on bio dužan u cijelosti platiti tužitelju sredstva koja je on uložio u nekretninu koja je u vrijeme ulaganja bila upisana kao samovlasništvo tuženika ponavljajući tvrdnje o tome da on nije u cijelosti u obvezi platiti taj iznos tužitelju, jer je suvlasnica nekretnine bila njegova supruga A. H. u ½ dijela. Ove žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane iz razloga što je tuženik u vrijeme ulaganja bio samovlasnik nekretnine pa je on bez osnove stekao dio imovine tužitelja zbog izvršenih radova na nekretnini, a tijekom ovog postupka tuženik nije predlagao provođenje dokaza o suvlasništvu svoje supruge, zbog čega sud nije mogao u odnosu na te činjenice provoditi dokaze. Kako nakon smrti A. H. kao njezina ostavinska imovina nije uvrštena sporna nekretnina iz zk.ul. 3882 k.o. K., pravilan je pravni stav suda prvog stupnja da tuženik nije u ovom postupku dokazao da on u vrijeme ulaganja nije bio samovlasnik te nekretnine. Činjenica što je nekretninu nakon izvršenih ulaganja tuženik darovao svojoj djeci svakome u ¼ dijela, ne utječe na njegovu obvezu plaćanja stečenog bez osnove.

Također, po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja pravilno je na temelju obavljenog očevida, iskaza stranaka i saslušanih svjedoka J. M., A. H., Š. B. i S. B., koji su imali saznanja o izvršnim ulaganjima samo fragmentarno, utvrdio opseg radova u koje je tužitelj uložio sredstva, te je pravilno na temelju provedenog vještačenja po građevinskom vještaku D. G. utvrdio vrijednost izvršenih ulaganja, zbog čega su žalbene tvrdnje tuženika u tom smislu neosnovane. Činjenicu koju tuženik iznosi u žalbi o tome da je sredstva ostvarena podizanjem kredita tužitelj utrošio na kupovinu auta, a ne na financiranje radova, tuženik u ovom postupku nije dokazao.

Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, kao što je trebalo potvrditi odluku o parničnim troškovima o kojima je sud pravilno odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a uvažavajući uspjeh stranaka u postupku po pojedinim fazama postupka, a koju odluku tuženik samo paušalno u žalbi osporava.

Koprivnica, 3. ožujka 2020.