- 1 -              Revd 2047/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2047/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. I. K., S., OIB … , koju zastupa skrbnik D. K. i 2. D. K., OIB … , S., OIB … , kojeg zastupa punomoćnik N. D., odvjetniku u Š., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB … , koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-244/2019-2 od 15. veljače 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3399/18 od 22. studenog 2018., u sjednici održanoj 8. lipnja 2022.,

 

r i j e š i o   j e:

 

Prijedlog za dopuštenje revizije tuženice odbacuje se kao nedopušten.

 

Obrazloženje

 

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-244/2019-2 od 15. veljače 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3399/18 od 22. studenog 2018.

 

2. Tužitelji nisu odgovorili na prijedlog za dopuštenje revizije tuženice.

 

3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

4. Tuženica je u prijedlogu za dopuštenje revizije postavila sljedeća pitanja:

 

„1. Predstavlja li potraživanje s osnova izmakle koristi tužitelja prema tuženiku u vidu razlike između primjerene vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine nastalu zbog pretjeranog ograničenja njegova prava vlasništva na predmetnom stanu, kojemu je ograničenje nametnuto Zakonom o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18) budući da isti ne može raspolagati slobodno obzirom da se u tom stanu nalazi osoba sa statusom zaštićenog najmoprimca, povremenu tražbinu u smislu čl. 226. Zakona o obveznim odnosima ?

 

2. Nastavno na navedeno pitanje, zastarijeva li samo pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine s obzirom da je od najstarije dospjele, a ne ispunjene tražbine proteklo više od pet godina, slijedom čega tužitelj gubi pravo zahtijevati ne samo buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare sukladno čl. 227. Zakona o obveznim odnosim?

 

3. Ima li tužitelj pravo na naknadu s osnove izmakle koristi od tuženika kao zakonodavca koji je donio Zakon o najmu stanova kojim se ograničava pravo vlasništva, odnosno predstavlja li donošenje takvog zakona štetnu radnju na osnovi kojeg tužitelj može tražiti naknadu štete sukladnu čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima, tim više što je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova (NN 68/18), a temeljem kojeg se postupno povećava zaštićena najamnina počevši od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2023., a nakon kojeg datuma vlasnici mogu slobodno raspolagati stanom u njihovom vlasništvu?

 

4. Pripada li tužitelju na ime manjeg zaprimljenog iznosa mjesečne najamnine za predmetni stan novčani iznos koji predstavlja razliku između ostvarenog iznosa najamnine i iznosa koji predstavlja tržišnu najamninu za predmetni stan ili mu pak pripada znatno manji iznos koji bi predstavljao primjerenu najamninu, obzirom da Europski sud za ljudska prava u presudi STATILEO protiv Republike Hrvatske ne govori o tržišnoj najamnini, već upotrebljava upravo javni standard primjerene najamnine? Dakle, Europski sud za ljudska prava je vodio računa o tome da se ni Republici Hrvatskoj ne nametne prekomjeran financijski teret.“

 

5. U odnosu na prva dva postavljena pitanja valja reći da je pobijana odluka u skladu s pravnim shvaćanjem ovog revizijskog suda izraženim u odluci poslovni broj Rev 547/2016 od 5. svibnja 2021. Naime, u navedenoj odluci revizijskog suda izraženo je pravno shvaćanje da se kod potraživanja s osnove naknade štete zbog izgubljene zarade ne radi o povremenim potraživanjima pa se samim time ne mogu primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na povremene tražbine i na zastarijevanje samog prava iz kojeg proistječu povremene tražbine. Treće i četvrto postavljeno pitanje iz predmetne revizije također nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ili za razvoj prava kroz sudsku praksu s obzirom na to da je u odluci revizijskog suda poslovni broj Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. izraženo pravno shvaćanje da u postupanju tuženice u odnosu na reguliranje zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu ima protupravnosti nerazmjeran i pretjerani pojedinačni teret – zahtjev br. 12027/10- presuda Statileo protiv Republike Hrvatske od 10. srpnja 2014. te da vlasnicima stanova pripada pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a što je u skladu s pravnim shvaćanjem iz pobijane odluke.

 

6. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 387. st. 5. ZPP i čl. 392. st. 1. ZPP riješio kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 8. lipnja 2022.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Željko Glušić, v.r.