- 1 -              Rev 2882/2018-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2882/2018-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zadra, Narodni trg 1, OIB: 09933651854, protiv tuženika Jadera d.o.o. Zadar, Blaža Jurjeva 1, OIB: 66419560477, zastupanog po punomoćnici Ani Vidov odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kotlar, Vidov & partneri d.o.o., Zadar, radi iseljenja i ispražnjenja iz poslovnog prostora, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-8111/2015-2 od 5. srpnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru broj P-196/14-22 od 19. listopada 2015., na sjednici održanoj 8. lipnja 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

Revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-8111/2015-2 od 5. srpnja 2018. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I. Nalaže se tuženiku JADERA d.o.o. Zadar, Blaža Jurjeva 1, OIB: 66419560477, da iseli iz poslovnog prostora u ulici Mihe Klaića br. 2, u Zadru, površine 30,74 m2, izgrađenom na kat. čest. 10285/1 k.o. Zadar /prema podatku Ureda za katastar Zadar/ odnosno kat. čest. 10285 k.o. Zadar /prema zk-stanju Općinskog suda u Zadru/, te da poslovni prostor slobodan od osoba i stvari preda u posjed tužitelju GRADU ZADRU, Zadar, Narodni trg 1, OIB: 09933651854 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 10.000,00 kn u roku od 8 (osam) dana."

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru broj P-196/2014-22 od 19. listopada 2015.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže pobijanu presudu preinačiti, uz naknadu troškova revizije.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija tuženika nije osnovana.

 

6. Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao predmnijevanog vlasnika, da se tuženik iseli iz poslovnog prostora u Zadru, u ulici Mihe Klaića 2, površine 30,74 m2, izgrađenog na kat. čest. 10285/1 k.o. Zadar /prema podatku Ureda za katastar Zadar/ odnosno kat. čest. 10285 k.o. Zadar /prema zk-stanju Općinskog suda u Zadru/, kao i da mu preda u posjed slobodan od osoba i stvari.

 

8. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je predmetni poslovni prostor na temelju rješenja od 2. srpnja 1959. nacionaliziran u korist Narodnog odbora općine Zadar, a da su prednici tužitelja Stambeno poduzeće Zadar i ZSIZ u stambeno-komunalnoj djelatnosti na području Općine Zadar s prednicima tuženika imali zaključene ugovor i to: Ugovor o zakupu poslovne prostorije od 23. rujna 1966. te Ugovor o zakupu poslovne prostorije od 14. veljače 1983., koji ugovori su po sili zakona prestali važiti, budući su stupanjem na snagu Zakona o zakupu poslovnog prostora ("Narodne novine" 91/96) zakupni odnosi za koje nije proveden javni natječaj za dodjelu po sili zakona prestali postojati, odnosno ugovori koji su do tada bili na snazi stavljeni su izvan snage. Nadalje, proizlazi da je Grad Zadar prednika tuženika pozvao na zaključenje ugovora provedbom javnog natječaja, na što da se isti oglušio, ali je isti ustao tužbom protiv Grada Zadra odnosno tužitelja, za utvrđenje prava vlasništva koji parnični postupak je okončan presudom Županijskog suda u Zadru Gž-379/11-2 od 20. rujna 2011. godine kojom je tuženik odbijen s tužbenim zahtjevom za utvrđenje prava vlasništva. Sudovi su također ocijenili da nije odlučno što je vrijednost spornog poslovnog prostora unijeta u kapital društva (pravnog prednika tuženika), s obzirom na to da se njegovo pravo korištenja temeljilo na ugovorima o zakupu, a ne na pravu upravljanja, korištenja i raspolaganja. Nadalje je utvrđeno da je pred Uredom državne uprave u Zadarskoj županiji još uvijek u tijeku upravni postupak u kojem se rješava pitanje prava na naknadu za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine u odnosu na predmetni poslovni prostor. Na tako utvrđeno činjenično stanje sudovi su primijenili odredbu čl. 166. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17 - službeni pročišćeni tekst, 152/14, 81/15 - službeni pročišćeni tekst, dalje: ZV) kojom je propisano da će se onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svog stjecanja stvari smatrati vlasnikom te stvari (predmnijevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju.  te odredbu čl. 166. st. 4. ZV propisano je da predmnijevani vlasnik treba, umjesto da dokazuje vlasništvo, dokazati činjenice na temelju kojih se predmnijeva njegovo vlasništvo i činjenice od kojih zavisi utemeljenost njegova zahtjeva prema posjedniku stvari. Naime, sudovi su ocijenili da tužitelj ima pravo raspolaganja i korištenja predmetnog poslovnog prostora i na temelju odredbi Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora ("Narodne novine", broj 125/11) jer je čl. 41. navedenog Zakona propisano da jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave mogu davati u zakup i poslovne prostore koji su bili u društvenom vlasništvu i na kojima imaju pravo korištenja, a za koja se vode postupci na temelju Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02,), do pravomoćnog okončanja tih postupaka. Slijedom navedenog, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da tuženik nije dokazao da ima pravni temelj posjedovanja i istinit način sjecanja navedenog poslovnog prostora koji bi bio jači u odnosu na tužitelja, kao i da se tuženik ima smatrati i nepoštenim posjednikom nakon dostave presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-379/2011 od 20. rujna 2011. Stoga tuženik nije ovlašten zadržati stvar dok mu ne budu naknađeni troškovi za koje traži naknadu (u odnosu na koji zahtjev je razdvojen postupak), nego mora predmetni poslovni prostor predati bez odgode (čl. 165. st. 4. ZV).

 

9. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, tuženik ističe da je sud pogrešno protumačio i primijenio odredbu čl. 41. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, kojom je propisano da Grad Zagreb, gradovi i općine mogu davati u zakup poslovne prostore koji su bili u društvenom vlasništvu s pravom korištenja Grada Zagreba, gradova i općina za koje se vode postupci na temelju Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, do pravomoćnog okončanja tih postupaka, jer da grad Zadar nije bio nositelj prava upravljanja, korištenja ili upravljanja u smislu odredbe čl. 362. st. 1. ZV, pa da je time posljedično pogrešno primijenjen i čl. 166. ZV na kojem sudovi temelje svoju odluku. Međutim, u konkretnom slučaju je utvrđeno da je predmetna nekretnina na temelju rješenja Narodnog odbora općine Zadar broj: 06-5483/3-1959 od 2. srpnja 1959. nacionalizirana te da će se u zemljišnim knjigama upisati kao društveno vlasništvo s organom upravljanja Narodni odbor općine Zadar, a nositelju prava raspolaganja nekretninom u društvenom vlasništvu pripada pravo na ostvarivanje stvarnopravne zaštite analognom primjenom propisa o zaštiti vlasništva u smislu čl. 363. st. 1. ZV., i to do pravomoćnog okončanja postupka koji se vode na temelju Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.

 

10. S obzirom na izneseno predmetnu reviziju tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 8. lipnja 2022.