Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
Broj: Gž Ovr-1100/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Splitu, po sucu tog suda Mihi Mratoviću, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditeljica mlt. M. A., OIB: … i A. A., OIB: …, zastupane po majci M. M., a ona po punomoćniku Z. R., odvjetniku iz Z., protiv ovršenika D. A. iz V., OIB: …, zastupan po punomoćniku G. M., odvjetniku iz V. radi naplate novčane tražbine, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj Ovr-572/2019-5 od 3. srpnja 2019., 6. studenog 2019.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje se točka I., II., III. i IV. rješenja Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj Ovr-572/2019-5 od 3. srpnja 2019..
Obrazloženje
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je ovrhovoditeljev prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda za odlučivanje o pravnim sredstvima ovršenika protiv izravne naplate, kao neosnovan (točka I. izreke). Točkom II. izreke odgođeno je izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava ovršenika po izravnim naplatama pokrenutim temeljem zahtjeva za izravnu naplatu i to,
- po zahtjevu ovrhovoditelja mlt. M. A. zaprimljenom u F. a. Z. 3. lipnja 2019. u 12,01 sati kojim je tražena izravna naplata novčane tražbine na temelju presude Općinskog suda u Samoboru broj P2-675/12-7 od 25. siječnja 2013.;
-po zahtjevu ovrhovoditelja mlt. A. A. zaprimljenom u F. a. Z. 3. lipnja 2019. u 12,03 sati kojim je tražena izravna naplata novčane tražbine na temelju presude Općinskog suda u Samoboru broj P2-675/12-7 od 25. siječnja 2013..
Točkom III. izreke riješeno je kako će odgoda iz točke II. izreke rješenja trajati dok sud ne donese konačnu odluku o prijedlogu ovrhovoditelja za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, dok je točkom IV. izreke naloženo F. a. da postupi sukladno odluci iz točke II. i III. izreke. Zaključno, točkom V. izreke odbijen je prijedlog ovršenika za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava ovršenika po izravnoj naplati pokrenutoj po zahtjevu ovrhovoditelja mlt. M. A. i mlt. A. A. zaprimljen u F. a. Z. 22. svibnja 2019. u 10,16 sati kojim je zatražena izravna naplata novčane tražbine temeljem presude Općinskog suda u Samoboru broj P2-675/12-7 od 25. siječnja 2013.
Protiv točke I., II., III. i IV. tog rješenja žale se ovrhovoditeljice, pobijajući ga iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92.,112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19 - u daljnjem tekstu: ZPP), u svezi s člankom 21. stavkom 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17 – u daljnjem tekstu: OZ), predlažući ovom sudu pobijano rješenje preinačiti.
Na žalbu nije odgovoreno.
Žalba nije osnovana.
Ovrhovoditeljice su tijekom postupka istakle prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, koji prigovor je sud odbio kao neosnovan.
Stoga je potrebno najprije raspraviti pitanje mjesne nadležnosti prvostupanjskog suda.
Naime, ovrhovoditeljice smatraju kako, u konkretnom predmetu, budući da se radi o sporovima iz odredbe članka 51. ZPP-a, postoji izberiva nadležnost suda koji je općemjesno nadležan za ovršenika te suda prebivališta ovrhovoditeljica. Stoga smatra kako je u konkretnom predmetu, za odlučivanje mjesno nadležan sud prebivališta ovrhovoditeljica, odnosno sud u Bregani.
U odnosu na žalbene navode ovrhovoditelja za navesti je kako se u konkretnom predmetu radi o postupku iz odredbe članka 210. OZ-a, koji se nalazi unutar glave 13., odjeljka 5. OZ-a, kojom je normiran postupak ovrhe na novčanoj tražbini ovršenika. Člankom 218. OZ-a je propisano kako se u postupcima naplate novčane tražbine prema odredbama odjeljka 5. do 7. ove glave na odgovarajući način primjenjuju odredbe odjeljka 1. do 3. ove glave, ako odredbama odjeljka 5. do 7. ove glave nije drugačije određeno. Budući da je sukladno odredbi članka 218. OZ-a, mjesno nadležni sud, u predmetima pravnih radnji ovršenika, sud koji je općemjesno nadležan za ovršenika, sudska nadležnost se ovdje ustalila te je prigovor ovrhovoditeljica neosnovan.
Još je za napomenuti kako odredbe Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj: 103/15), kao "lex specialisa" nisu isključile primjenu citiranih odredbi OZ-a.
Nadalje se napominje kako je mjesna nadležnost određena OZ-om isključiva, a prema odredbi članka 171. stavka 1. OZ-a za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu na novčanoj tražbini i za provedbu te ovrhe mjesno nadležan sud na čijem se području nalazi prebivalište ovršenika, a ako ovršenik nema prebivalište u Republici Hrvatskoj nadležan je sud na čijem se području nalazi ovršenikovo boravište. Također, odredbom članka 38. OZ-a, je određeno kako je mjesna nadležnost propisana OZ-om isključiva.
Stoga je pravilna odluka prvostupanjskog suda, kojom je prigovor mjesne nenadležnosti odbijen kao neosnovan.
Iz stanja spisa proizlazi kako je 6. lipnja 2019. zaprimljen podnesak ovršenika kojim traži da sud donese rješenje kojim će FINI naložiti odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava po naprijed navedenim izravnim naplatama te u konačnici donošenja rješenja kojim će pljenidbu i prijenos po izravnim naplatama proglasiti nedopuštenim. Ovršenik u podnesku ističe kako je svakomjesečno uredno izvršavao sve svoje obveze s osnova zakonskog uzdržavanja uzimajući pri tom i dogovor s majkom i z.z. ovrhovoditeljica da od dužnog iznosa uzdržavanja uskrati isplatu 600,00 kuna svaki put kad bi isti bio dužan izvršiti obvezu dolaska po djecu i vraćanja majci, a koju obvezu i troškove je obvezna plaćati M. M. sukladno pravomoćnom i ovršnom rješenju Općinskog suda u Samoboru broj R1-138/11, kao i da je svaki mjesec uredno plaćao mjesečne iznose uzdržavanja na račun majke i z.z. ovrhovoditeljica M. M. Također navodi da su ovrhovoditeljice podnijele dva identična zahtjeva za izravnu naplatu temeljem iste ovršne isprave, a svaki zahtjev obuhvaća zbirno 1.600,00 kuna što predstavlja iznos uzdržavanja koji ovršenik mora plaćati za obje ovrhovoditeljice, odnosno ukupno. Dakle, u zahtjevu za izravnu naplatu proizlazi kako svaka ovrhovoditeljica ponaosob od ovršenika potražuje iznos uzdržavanja od 1.600,00 kuna.
Prvostupanjski sud je pobijano rješenje donio nakon što je utvrdio kako su ovrhovoditeljice 3. lipnja 2019. podnijele zahtjev za izravnu naplatu, zasebno za svako mlt. dijete, koje je u zahtjevu navedeno kao ovrhovoditelj, s tim da se u navedenim zahtjevima potražuju identični iznosi uzdržavanja u iznosu od 40.468,33 kune za svaku od ovrhovoditeljica, kao i da su ovrhovoditeljice ranije podnesenim zahtjevom za izravnu naplatu koji je F. zaprimila 22. svibnja 2019. u 10,16 sati, u kojem su kao ovrhovoditeljice navedena oba djeteta ovršenika te kojim je za oba djeteta temeljem uzdržavanja zatražena ovrha radi naplate glavnice u iznosu od 66.950,00 kuna. Budući da je iz specifikacija koje su podnesene uz svaki pojedini zahtjev za izravnu naplatu razvidno da se u sve tri izravne naplate potražuju mjesečni iznosi za uzdržavanje, s tim da se u sve tri izravne naplate potražuje uzdržavanje za gotovo identične mjesece te kako je iz sva tri zahtjeva razvidno da se po sva tri zahtjeva za iste mjesece u većini slučajeva potražuju različiti iznosi s tim da je zbroj tih iznosa u većem broju slučajeva za isti mjesec veći od 1.600,00 kuna, dakle, veći je od mjesečnog iznosa koje je ovršenik dužan plaćati prema ovršnoj ispravi, sud je zaključio kako je nejasno zbog čega bi protiv ovršenika bila podnesena tri različita zahtjeva za izravnu naplatu u periodu od svega 10-ak dana i to temeljem iste ovršne isprave kojim se potražuju neplaćeni iznosi uzdržavanja, za gotovo identične mjesece za koje se traži neplaćeno uzdržavanje, a što bi ukazivalo na mogućnost dvostruke naplate, odnosno pretplate uzdržavanja za pojedine mjesece. Zbog toga sud smatra da bi zaista daljnjom provedbom ovrhe, odnosno prijenosom zaplijenjenih sredstava po sve tri izravne naplate istovremeno, moglo doći do pretplate uzdržavanja, uslijed čega bi nastala teško nadoknadiva šteta za ovršenika.
S obzirom na navedena utvrđenja, prvostupanjski sud smatrao je kako su kumulativno ispunjene pretpostavke iz članka 65. OZ-a za odgodu ovrhe, ovo jer je u predmetnom slučaju ovršenik ispunio objektivnu pretpostavku iz odredbe članka 65. stavka 1. točke 1. – 10. OZ-a te je učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu u smislu članka 65. stavka 1.OZ-a.
Žalbenim navodima ovrhovoditeljica nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.
Člankom 210. OZ-a regulirana su pravna sredstva ovršenika. Tako je stavkom 1. tog članka propisano da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti A. da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim.
Nadalje, stavkom 2. istog članak propisano je da se na prijedlog za odgodu prijenosa na odgovarajući se način primjenjuju odredbe OZ-a o odgodi ovrhe.
U smislu članka 65. OZ-a, kojim je regulirana odgoda ovrhe na prijedlog ovršenika, sud može na prijedlog ovršenika, u potpunosti ili djelomice, odgoditi ovrhu ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje te ako postoje zakonski razlozi za odgodu propisani odredbama članka 65. stavka 1. točke 1. do 10. OZ-a.
Suprotno žalbenim navodima ovrhovoditeljica, pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz citiranog članka 65. OZ-a za odgodu ovrhe, to jer je ovršenik u prijedlogu za odgodu ovrhe dokazao da je ispunio objektivnu pretpostavku iz odredbe članka 65. stavka 1. točke 1.-10. OZ-a te učinio vjerojatnim postojanje subjektivne pretpostavke da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu (članak 65. st. 1. OZ-a).
Vrijedi istaknuti kako nastanak nenadoknadive štete ovršenik nije dužan dokazati, već je potrebno da je učini vjerojatnim da bi mu provedbom ovrhe nastala nenadoknadiva šteta.
Također se napominje kako i same ovrhovoditeljice u žalbi navode da su povukle zahtjeve za izravnu naplatu od 3. lipnja 2019., a upravo postupanje po kojim je pobijanim rješenjem odgođeno.
Kako dakle, nisu osnovani razlozi zbog kojih se pobija predmetno rješenje, niti je prvostupanjski sud pri donošenju tog rješenja počinio bitne povrede ovršnog postupka na koje ovaj sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a, u svezi s člankom 381. ZPP-a te u svezi s člankom 21. stavkom 1. OZ-a, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a, u svezi s člankom 21. stavkom 1. OZ-a, odbiti žalbu ovrhovoditeljica kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.
Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
U Splitu 6. studenog 2019.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.