Broj: Gž Ovr-1147/2017-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, po sucu Marku Pribisaliću, kao sucu pojedincu, u ovršnom postupku ovrhovoditelja J. S. iz S., OIB: …, zastupane po punomoćnici M. J., odvjetnici u S., protiv ovršenika N. G. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Z. Z., odvjetniku u Z., radi ovrhe na nekretninama, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, poslovni broj Ovr-6198/2015-2 od 17. srpnja 2015., 12. studenog 2019.,

r i j e š i o   j e

I. Odbija se žalba ovršenika kao neosnovana i potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, poslovni broj Ovr-6198/2015-2 od 17. srpnja 2015.

II. Odbija se zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem određena je ovrha na nekretnini u suvlasništvu ovršenika za 7/192 dijela , pobliže navedenoj u izreci rješenja, na temelju ovršnih isprava – pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P2-9202/09 od 17. svibnja 2013, presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj IIP-1622/03 od 18. studenog 2004. i presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P2-4796/09 od 19. ožujka 2013., radi naplate dospjelih novčanih tražbina ovrhovoditelja u iznosu od 13.180,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 17. svibnja 2013. do isplate, u iznosu od 6.527,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 19. studenog 2004. do isplate, te u iznosu od 20.312,50 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 20. ožujka 2013., do isplate i radi naplate troška ovršnog postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja o ovrsi, do isplate.

Protiv navedenog rješenja o ovrsi žali se ovršenik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), u vezi članka 21. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13 i 93/14, 55/16 – odluka USRH, dalje: OZ), ne predlažući određeni način odlučivanja ovog suda.

Ovrhovoditelj je osporio sve žalbene navode predlažući odbiti žalbu kao neosnovanu.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući pobijano rješenje o ovrsi, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP, u vezi s člankom 21. stavak 1. OZ-a, te sukladno odredbi članka 50. stavak 5. OZ-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje kakve bitne povrede postupka, niti da je ostvaren žalbeni razlog nepravilne primijene materijalnog prava, odnosno koji drugi žalbeni razlog iz članka 50. stavak 1. OZ, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Iz stanja predmeta spisa proizlazi da je prvostupanjski sud donio rješenje o ovrsi kojim je odredio ovrhu na nekretnini u suvlasništvu ovršenika, pobliže navedenoj u izreci pobijanog rješenja, na temelju citiranih ovršnih isprava, radi naplate predmetnih novčanih tražbina ovrhovoditelja, te troškova tog ovršnog postupka.

Odredbom članka 22. OZ propisano je da sud određuje ovrhu samo na temelju ovršne ili vjerodostojne isprave, dok iz članka 23. stavak 1. točka 1. OZ-a proizlazi da su ovršne isprave i ovršne sudske odluke, a koje stječu svojstvo ovršnosti sukladno pretpostavkama iz članka 25. OZ-a.

Odredbom članka 81. stavak 1. OZ-a propisano je da predmet ovrhe može biti samo nekretnina kao cjelina određena pravilima koja uređuju vlasništvo i druga stvarna prava i zemljišne knjige.

Odredbom članka 82. stavak 1. OZ-a propisano je da je ovrhovoditelj uz prijedlog za ovrhu na nekretnini dužan podnijeti izvadak iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nekretnina upisana kao vlasništvo ovršenika.

Stoga, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je donio pobijano rješenje i odredio ovrhu na nekretnini u suvlasništvu ovršenika za 7/192 dijela, odlučujući o prijedlogu za ovrhu ovrhovoditelja, a koji je u suglasnosti s navedenim ovršnim ispravama  (članak 29. stavak 1. OZ-a), time da je u zemljišnim knjigama na predmetnim nekretninama kao suvlasnik upisan ovršenik, jer je isto utemeljeno na odredbama članka 81. stavak 1. i 2. OZ-a i 82. stavak 1. OZ-a.

Ovršenik u žalbi ističe kako sud prilikom određivanja ovrhe nije vodio računa o ovrha, za njega budu što manje nepovoljni, kao ni o tome da je vrijednost nekretnina na kojima je određena ovrha znatno veća od tražbine radi čije naplate je ovrha određena.

Člankom 6. OZ-a propisano je da će se, pri provedbi ovrhe i osiguranja paziti na dostojanstvo ovršenika, odnosno protivnika osiguranja, te na to da ovrha, odnosno osiguranje za njega budu što manje nepovoljni.

Nesporno je kako je ovršni postupak sam po sebi tegoban za ovršenika, te tijekom istog valja paziti na njihovo dostojanstvo i prava (članak 6. OZ-a). Međutim, isti je nužan kako bi se mogla ostvariti tražbina ovrhovoditelja, budući da ju je ovršenik odbijao ostvariti dobrovoljno.

Dakle, ovrhovoditelj ima mogućnost predlaganja sredstva i predmeta ovrhe po svom izboru, te je sud dužan odrediti ovrhu na onim sredstvima i onim predmetima koji su navedeni u ovršnom prijedlogu, ako su ispunjene pretpostavke za određivanje ovrhe. Prema tome, ovrhovoditelj može predložiti da sud odredi ovrhu na nekretnini radi naplate višestruko manjeg duga ovršenika. U slučaju kad je predloženo više sredstava ili više predmeta ovrhe, sud bi, na prijedlog ovršenika, a ne po službenoj dužnosti, mogao ograničiti ovrhu samo na neka od tih sredstava, odnosno predmeta, ako su dovoljni za ostvarenje tražbine.

Nadalje, žalitelj ističe kako predmetna nekretnina predstavlja zaštićeno kulturno dobro te da vrijedi poseban režim ovršne prodaje, sukladno članku 38. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ("Narodne novine", broj: 69/1999, 151/2003, 157/2003, 100/2004, 87/2009, 88/2010, 61/2011, 25/2012, 136/2012, 157/2013 i 152/2014, dalje: ZZOKD).

Članak 4. stavak 1. OZ-a propisuje da su sredstva ovrhe i osiguranja ovršne radnje, odnosno radnje osiguranja ili sustav takvih radnji kojima se po zakonu tražbina prisilno ostvaruje ili osigurava, dok iz stavka 2. istog članka proizlazi da su predmet ovrhe i osiguranja stvari i prava na kojima se po zakonu može provesti ovrha radi ostvarenja tražbine ili njezina osiguranja, dok je stavcima 4., 5. i 6. istog članka propisano koje stvari i prava ne mogu biti predmet ovrhe.

Prema tome, kako je ovrhovoditelj predložio da sud odredi ovrhu na nekretnini u suvlasništvu ovršenika za 7/192 dijela koja nije izuzeta od ovrhe (članak 91. OZ-a), niti je mogućnost ovrhe na njoj ograničena, odredba članka 6. OZ-a se u konkretnom slučaju ne bi mogla primijeniti, a  ZZOKD je samo propisao poseban režim prodaje u ovršnom postupku, kako to i sam žalitelj ističe.

Naime, odredbom članka 37. stavak 1. ZZOKD propisano je koje su to pravne osobe koje imaju pravo prvokupa, dok je člankom 38. stavak 1. ZZOKD propisano kako pravne osobe iz članka 37. stavka 1. zakona imaju pravo prvokupa i u slučaju ovršne prodaje kulturnoga dobra i to prema uvjetima ponude u postupku ovrhe koja je najpovoljnija za vlasnika kulturnoga dobra, dok je stavkom 2. istog članka određeno da je osoba koja provodi postupak ovršne prodaje kulturnoga dobra dužna obavijestiti pravne osobe iz članka 37. stavka 1. ovoga Zakona da je određena prisilna prodaja, te dostaviti pisane uvjete ponude utvrđene za prodaju kulturnoga dobra.

U odnosu na žalbene navode ovršenika kojim se navodi kako je dio tražbine namirio, navesti je kako po navedenom prigovoru postupa prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 52. OZ-a.

Kraj takvog stanja stvari, rješenje kojim je određena ovrha na nekretninama ovršenika, doneseno je sukladno odredbama OZ-a, a žalbenim navodima ovršenika ne dovodi se u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja o ovrsi.

Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, sukladno odredbi članka 14. OZ-a.

Uz izloženo, uputiti je prvostupanjski sud da odluči o prijedlogu ovršenika za odgodu ovrhe, koji je istaknut u žalbi, prema članku 65. OZ-a.

Slijedom navedenog valjalo je neosnovanu žalbu ovršenika odbiti i riješiti kao pod točkom I izreke ovog rješenja (članak 380. stavka 1. točka 2. ZPP-a, u svezi članka 21. stavak 1. OZ-a).

Ovrhovoditelj je u odgovoru na žalbu zatražio naknadu troškova odgovora na žalbu. Međutim, kako taj trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka, isti ovrhovoditelju nije ni priznat, sukladno odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a, u vezi članka 21. stavka 1. OZ-a, te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

U Splitu 12. studenog 2019.