Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA Pr-995/2020-27 OPĆINSKI SUD U SPLITU
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu Snježani Cvitanović u pravnoj stvari tužitelja J.
D. B. iz S., …, OIB: …, zastupana po A.
J., odvjetnici u O. društvu H. & P. d.o.o. P.
S., protiv tuženice pod 1) J. M.-Š., S., A.B.Š. 2, javne
bilježnice izvan službe, OIB: …, pod 2) Javne bilježnice J. V., ,
S., A.B.Š. br. 2, OIB: … obje zastupane po punomoćniku M.
V., odvjetniku u S., …, radi utvrđenja, nakon održane glavne i
javne rasprave zaključene dana 14. travnja 2022. u nazočnosti pun. tužitelja A.
J., odvj. u O. H. i partneri, po objavi dana 3. lipnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je nedopuštena i nezakonita Odluka o izvanrednom otkazu ugovora
o radu od 30. lipnja 2020. koju je donijela tuženica ad1 i kojom je otkazan Ugovor o
radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. ožujka 2018. između tuženice ad1 i
tužiteljice.
II. Nalaže se tuženoj pod 1. J. M.-Š., S., .., javne
bilježnice izvan službe, OIB: …, u roku od 15 dana, isplatiti tužiteljici
J. D. B. iz S., …, OIB: …, sljedeće iznose:
- 1.705,45 kuna bruto iznosa zajedno sa zateznim kamatama od 6. srpnja 2020. do
isplate na ime naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora, po stopi određenoj
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, bez zakonskih kamata na
iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,
- 1.821,82 kuna bruto iznosa zajedno sa zateznim kamatama od 4. svibnja 2020. do
isplate na ime razlike plaće za travanj 2020., po stopi određenoj uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, bez zakonskih kamata na iznos poreza
na dohodak i prireza porezu na dohodak, time da se sa više zatraženim tijekom
zateznih kamata od 01. do 04. svibnja 2020., ovo traženje tužiteljice odbija kao
neosnovano,
- 1.821,82 kuna bruto iznosa zajedno sa zateznim kamatama od 1. lipnja 2020. do
isplate na ime razlike plaće za svibanj 2020. do isplate, po stopi određenoj
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, bez zakonskih kamata na
iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.
III.Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice J. D. B. iz S., …, OIB: …koji glasi:
"2. Utvrđuje se da tužiteljici nije prestao radni odnos i nalaže se tuženoj pod 1. da
tužiteljicu, pod prijetnjom ovrhe i u roku od 8 (osam) dana, vratiti na posao na radno
mjesto administrator ili, u slučaju nemogućnosti, na odgovarajuće radno mjesto. ",
kao neosnovan.
IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice J. D. B. iz S., … OIB: … u odnosu na tuženu pod 2. Javnu bilježnicu J. V., ,
S., …, OIB: …, u cijelosti, kao neosnovan.
V. Nalaže se tuženoj pod 1. J. M.-Š., S., …, javne
bilježnice izvan službe, OIB: …, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici
J. D. B. iz S., …, OIB: …, parnični trošak
od 4.296,88 kn dok se sa više zatraženim od 6.953,12 kn ovo traženje tužiteljice
odbija kao neosnovano, sa zakonskom kamatom koja teče od presuđenja do isplate
po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih
na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.
VI. Nalaže se tužiteljici J. D. B. iz S., …, OIB:
…, u roku od 15 dana isplatiti tuženoj pod 2. Javnoj bilježnici J.
V., S., …, OIB: …, parnični trošak od 6.562,50 kn.
Obrazloženje
1.Tužiteljica je 14.kolovoza 2020. podnijela tužbu ovome sudu protiv tuženice pod 1.
Javnog bilježnika J. M. Š. i pod 2. vršitelja dužnosti javnog bilježnika
J. M. Š., J. V. radi utvrđenja nedopuštenom i nazakonitom
Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30 lipnja 2020. , da radni odnos nije
prestao kao i isplate naknade plaće i parničnog trošak sve u roku od 8 dana.
1.1.Osim toga, tužiteljica u tužbi navodi da je od 1. ožujka 2018., na temelju Ugovora
o radu na neodređeno vrijeme, bila u radnom odnosu s tuženicom ad1 i u
javnobilježničkom uredu obavljala poslove na radnom mjestu administratora, da je
Radni odnos prestao je na način da je tuženica ad1 donijela 30. lipnja 2020., a 1.
srpnja 2020. provela i nakon toga poslala tužiteljici Odluku o izvanrednom otkazu
ugovora o radu, da je tužiteljica je 17. srpnja 2020., na temelju čl.133. st.1. Zakona o
radu (”Narodne Novine” broj 93/14, 127/17 i 98/19, dalje u tekstu: ZR) i u roku od 15
dana, a računajući od dana zaprimanja odluke, podnijela Zahtjev za zaštitu prava iz
radnog odnosa, da ga je tuženica ad1 zaprimila 22. srpnja 2020., da Tuženica ad1
nije u roku od 15 dana, a računajući od dana zaprimanja Zahtjeva za zaštitu prava iz
radnog odnosa, stavila izvan snage Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu i
vratila je na rad pa je tužiteljica primorana, na temelju čl.133. st.2. ZR-a i u daljnjem
roku od 15 dana, podnijeti tužbu radi poništenja Odluke o izvanrednom otkazu
ugovora o radu i vraćanja na rad.
1.2. Tuženica ad1 daje povrijedila tužiteljičino pravo iz radnog odnosa jer je donijela
Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu bez da su bili ispunjeni zakonski uvjeti
za njezino donošenje. Naime, tuženica ad1, obrazlažući razloge svoje odluke,
paušalno je navela da je tužiteljica 24. lipnja 2020., nakon upozorenja na propuste u
radu, verbalno napala sebi pretpostavljenu zaposlenicu J. V. i nakon toga
napustila radno mjesto bez odobrenja, da izostanak s radnog mjesta nije opravdala i
da nije odgovorila na telefonski poziv poslodavca. Međutim takvi navodi su činjenično
i pravno neutemeljeni.
1.3. Tužiteljica ističe da ona 24. lipnja 2020. nije verbalno napala kolegicu J.
V., da nije izazvala verbalni napad, da nije prijetila i nije vrijeđala, da nije
omalovažavala njezin autoritet pred drugim zaposlenicima i/ili klijentima i da nije
postojala realna opasnost da verbalni napad preraste u fizički jer verbalnog napada
uopće nije bilo. Dakle, tužiteljica izričito osporava da je verbalno napala svoju
kolegicu i ističe da je 24. lipnja 2020. radno mjesto napustila zbog zdravstvenih
problema i to tuposti, boli i trnjenja u području šake, prstiju i ruke, a koji su u uzročnoj
posljedičnoj vezi s radom na računalu i ozljedom na radu. Na tu okolnost tužiteljica je
tuženici prilikom podnošenja Zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa dostavila
Izvješće o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad od 24. lipnja 2020. koje je
izdala liječnica D. S.. Tužiteljica ističe da je tuženicu ad1 o zdravstvenom
stanju izvijestila bez odgode i izričito osporava tvrdnje tuženice ad1 da izostanak s
radnog mjesta nije opravdala. Tužiteljica je imala opravdani razlog napustiti radno
mjesto, a tuženica ad1 joj je trebala omogućiti da iznese svoju obranu i dostavi
liječničku dokumentaciju koja dokazuje privremenu nesposobnost za rad i
neopravdani razlog za otkaz. Također, tužiteljica je u nekoliko navrata pokušala
kontaktirati tuženice, ali bezuspješno i tvrdnje tuženice ad1 da nije odgovorila na
telefonski poziv poslodavca su paušalne i ničim dokazane. Tužiteljica ističe i to da 24.
lipnja 2020. nije odbila izvršiti nalog za rad i da je u 11:11 sati na području …, S., tuženici ad1 J. M. Š. (tadašnjem poslodavcu) položila
dnevni utržak u iznosu od 2.445,00 kuna. Isto tako bitno je istaknuti činjenicu da je
tužiteljica Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zaprimila 6. srpnja 2020. i da
je ona stupila na snagu danom zaprimanja od strane tužiteljice, a ne 1. srpnja 2020.
kako to pogrešno i na štetu tužiteljice navodi tuženica ad1. Tuženica ad1 povrijedila
je pravo iz radnog odnosa tužiteljice jer odluku nije provela u skladu s čl.120. st.3.
ZR-a koji propisuje način dostave otkaza, već ju je provela prije nego je tužiteljica
saznala za nju i dok je ona bila privremeno nesposobna za rad.
1.3. Tužiteljica ističe da joj tuženice ad1 i ad2 do danas nisu, u skladu s čl.82. ZR-a,
isplatile naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora razmjerno broju dana
neiskorištenoga godišnjeg odmora. Tužiteljica je u kalendarskoj godini 2020. koristila
godišnji odmor u trajanju od 5 dana i ima pravo potraživati isplatu naknade umjesto
korištenja godišnjeg odmora za preostalih 5 dana jer je bila u radnom odnosu od
siječnja do srpnja 2020. Prosječna mjesečna plaća tužiteljice iznosila je 6.821,82
kuna pa joj pripada pravo na iznos od 1.705,45 kuna zajedno sa zateznim kamatama
od 6. srpnja 2020. jer je tada zaprimila odluku i tada je radni odnos prestao.
1.4. Tuženica ad1 u navedenom razdoblju tužiteljici nije isplatila plaću u skladu s
Ugovorom o radu od 1. ožujka 2020., već iznos od 4.000,00 kuna. Tužiteljica
napominje da tuženica ad1 nije imala pravo to učiniti jer je na snazi bio Ugovor o
radu od 1. ožujka 2018., a tužiteljica nije pristala na smanjenje plaće i nikada nije
potpisala dodatak ugovora o radu. S tim u vezi tužiteljica potražuje na ime razlike
plaće 1.821,82 kuna bruto iznosa zajedno sa zateznim kamatama od 1. svibnja 2020.
do isplate za travanj 2020. i 1.821,82 kuna bruto iznosa zajedno sa zateznim
kamatama od 1. lipnja 2020. do isplate za svibanj 2020.
2. Radi prednjeg tužiteljica je tužbom predložila sudu donijeti odluku kojom bi se
utvrdila kao nedopuštena i nezakonita Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu
od 30. lipnja 2020. koju je donijela tuženica ad1 i kojom je otkazan Ugovor o radu na
neodređeno vrijeme sklopljen 1. ožujka 2018. između tuženice ad1 i tužiteljice, da
tužiteljici nije prestao radni odnos i nalaže se tuženicama da tužiteljicu, pod prijetnjom
ovrhe i u roku od 8 (osam) dana, vrate na posao na radno mjesto administrator ili, u
slučaju nemogućnosti, na odgovarajuće radno mjesto, uz nalog tuženicama isplatiti
1.705,45 kuna bruto iznosa zajedno sa zateznim kamatama od 6. srpnja 2020. do
isplate na ime naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora, 1.821,82 kuna bruto
iznosa zajedno sa zateznim kamatama od 1. svibnja 2020. do isplate na ime razlike
plaće za travanj 2020., 1.821,82 kuna bruto iznosa zajedno sa zateznim kamatama
od 1. lipnja 2020. do isplate na ime razlike plaće za svibanj 2020. , kao i parnični
trošak zajedno sa zateznim kamatama sve u roku od 8 dana.
3. Tuženica pod 1. u odgovoru na tužbu ističe prigovor promašene pasivne
legitimacija. Naime, njezina funkcija/služba javnog bilježnika je, a što ne čini spornim
niti sama tužba, prestala trajno i definitivno dana 31.srpnja 2020.g, a deklaratornim
rješenjem MP, dakle, prije podnošenja tužbe. Time je tuženica ad
1) prestala biti nositeljicom bilo kakvih prava i obveza, a time i prestala biti i pasivno
legitimiranom u ovom sudskom postupku pokrenutom nakon toga. Prestankom
službe tuženice ad 1) svim zaposlenicima prestao je radni odnos s danom
31.07.2020.g. radi čega su s tim danom i odjavljeni kod S.-a u S.. Ukoliko
tužiteljica smatra, a iz tužbe proizlazi kako tužiteljica evidentno smatra da je tuženica
ad 2) preuzimateljica svih prava i obveza javnobilježničkog ureda tuženice ad 1)
nakon što je istoj služba i dužnost prestala dana 31.07.2020.g, dakle, da je tuženica
ad 2) preuzimateljica svih prava i obveza ranijeg javnobilježničkog ureda tužene ad
1) J. M.-Š., a time i pravna slijednica, onda predmetom utuženja ne
može biti u trenutku podnošenja tužbe - nepostojeći pravni subjekt J.
. J. M. –. Š., već to može biti samo pravni slijednik
subjekta koji je prestao. Radi navedenog se predlaže tužbu odbaciti, podredno odbiti
temeljem predmetnog prigovora promašene pasivne legitimacije tuženice ad 1)
J. B. J. M. –. Š..
4. Što se, pak tiče tuženice ad 2) J. V., ista nije pravni slijednik tuženice
ad 1) već poseban pravni subjekt, a kako to proizlazi iz Rješenja Ministarstva
pravosuđa Klasa: UP/I-714-03/20-01/04 Urbroj: 514-04-02-02-01/4-20-05 od
10.srpnja 2020.g. Imenovanjem tuženice ad 2) za v.d.javnog bilježnika, što je inače
privremeno rješenje do izbora javnog bilježnika zbog upražnjenog mjesta u
propisanom (i limitiranom) broju splitskih javnih bilježnika, nije nastala obveza za
preuzimanjem zaposlenika ranijeg javnobilježničkog ureda tuženice ad 1). Tuženica
ad 2) je, pak, kao novi pravni subjekt, započimanjem svoje službe, odlučila i s dijelom
ranijih zaposlenika dana 1.08.2020.g. sklopila nove ugovore o radu uz prijavu SZMO-
u. U kontekstu navedenog potpuno je promašena i pasivna legitimacija tuženice ad
2) čiji zaposlenik tužiteljica nije bila u trenutku njezinog imenovanja na
dužnost/službu, a nije to mogla biti i da joj nije uručen izvanredni otkaz jer bi joj radni
odnos prestao po sili zakona prestankom postojanja pravnog subjekta pod nazivom
J. B. J. M. –. Š.. Tuženica ad 2), kao poseban
pravni subjekt, nije u obvezi niti preuzeti tužiteljicu na rad u svoj ured, a niti može biti
obvezanom eventualno je vratiti na posao na kojem ista nije nikada bila niti
zaposlena. Uostalom, rješenjem MP RH kojim je tuženica ad 2)
određena za vršitelja dužnosti javnog bilježnika u točki II. utvrđena je tek obveza
tuženice ad 2) "da preuzme sve knjige, te isprave i predmete od vrijednosti povjerene
javnog bilježniku J. M.", a obveza preuzimanja zaposlenika nije
utvrđena ni po kojem pravnom propisu.Radi navedenog se predlaže tužbu odbaciti,
podredno odbiti i prema tuženici ad 2), a također temeljem predmetnog prigovora
promašene pasivne legitimacije.
5. Tuženice pod 1. i 2. u odnosu na razloge otkazivanja navode kako nije sporno da
je tužiteljica otišla s radnog mjesta 24.06.2020.g, te da je tadašnji poslodavac i
tuženica ad 1) dana 30.06.2020.g. donijela osporeni izvanredni otkaz zbog osobito
teške povrede obveza iz radnog odnosa. Nije sporno niti da se tužiteljica na rad kod
tuženice ad 1) više nikada nije vratila, dakle, niti nakon što je 6.07.2020.g. zaprimila
predmetni izvanredni otkaz, niti kad je po punomoćnici odvjetnici podnijela dana
17.07.2020.g. Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa uz koji je priložila Izvješće o
privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad D. S., dr.medicine,
spec.obiteljske medicine datirano s 30.06.2020.g, a koje Izvješće se odnosi na
razdoblje od 24. do 30.06.2020.g. Tuženica ad 1) je Zahtjev za zaštitu prava
tužiteljice primila 22.07.2020.g. kada se prvi put upoznala s razlozima tužiteljičinog
izostanka s posla od 24.06.2020.g. Nakon što je tužiteljica, bez ikakve obavijesti
poslodavcu, prestala dolaziti na posao do 30.06.2020.g. tuženica ad 1) ju je
pokušavala dobiti na poslodavcu prijavljen tužiteljičin mobitel br. 091/981-3844, ali
bez uspjeha. Tužiteljica nije odmah 24.06.2020.g. obavijestila svog poslodavca
tuženicu ad 1) o spriječenosti za rad, a niti je to učinila tijekom trajanja nesposobnosti
za rad. Tužiteljica to nije učinila niti u trenutku prestanka spriječenosti za rad
30.06.2020.g. i izvanrednog otkazivanja. Tek uz svoj pisani zahtjev za zaštitu prava
od 17.07.2020.g. tužiteljica je svom poslodavcu tuženici ad1) poslala poštom
predmetno Izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad datirano s 30.06.2020.g, a o
čemu je poslodavac stekao saznanje tek 22.07.2020.g. kada je u uredu tuženice ad
1) zaprimljen tužiteljičin zahtjev za zaštitu prava. Pritom je napomenuti, a obzirom na
naprijed citiranu odredbu čl.37. ZR-a, kako na strani tužiteljice kod koje je privremena
nesposobnost za rad u razdoblju 24.06. do 30.06.2020.g. prema liječničkom izvješću
utvrđena zbog bolova u ruci, nije bilo nikakvog razloga da poslodavca o privremenoj
spriječenosti ne obavijesti odmah po saznanju, a svakako najkasnije u roku od 3
dana od saznanja. Navedenim je tužiteljica povrijedila izričitu odredbu čl.37.ZR-a i
počinila osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa radi čega je izvanredni
otkaz u potpunosti opravdan.
6. Tijekom postupka tužiteljica ustraje u navodima iz tužbe a nakon izvedenih dokaza
saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka drži kako su tuženice u iskazima priznale
osnovanost točke 1. i 2. tužbenog zahtjeva jer su potvrdile da su pobijanu odluku
provele prije nego što su je u obliku preporučene pošiljke poslale tužiteljici. Dakle,
nije sporno da je tuženica ad1 30. lipnja 2020. donijela i 1. srpnja 2020. provela
pobijanu odluku, a da ju je tužiteljica zaprimila tek 6. srpnja 2020. Pritom se
napominje i to da je tužiteljica dokazala da je 30. lipnja 2020. bila privremeno
nesposobna za rad i da joj tuženica ad1 nije smjela, u skladu s čl.38. Zakona o radu,
otkazati ugovor o radu. Nije točno da tuženice u vrijeme otkaza ugovora o radu nisu
znale da je tužiteljica privremeno nesposobna za rad. Na tu okolnost u spis i za
protivnu stranu predana je i Izjava knjigovođe M. D. koji je u svom iskazu
naveo da mu je tužiteljica 30. lipnja 2020. dostavila liječničku potvrdu, da je tuženica
ad1 znala da je tužiteljica privremeno nesposobna za rad, ali da je unatoč tome
inzistirala da se pobijana odluka provede, da ju je predloženi svjedok upozorio na
zabranu otkazivanja i da je tužiteljica 2. srpnja 2020. saznala za pobijanu odluku.
Također, tvrdnje protivne strane da se tužiteljica nije javila od 24. lipnja 2020. do 22.
srpnja 2020. deplasirane su jer tužiteljica zbog opravdanog razloga nije mogla
dostaviti liječničku potvrdu u roku od tri dana, ali ju je dostavila u roku od tri dana od
dana prestanka razloga koji ju je u tome onemogućavao, a razlog je tupost, bol i
trnjenje u području šake, prstiju i ruku. Tužiteljica je prilikom dostave liječničke
potvrde 2. srpnja 2020. od knjigovođe saznala da je pobijana odluka provedena i
tvrdnje protivne strane da im se trebala javiti do 22. srpnja 2020. neživotne su jer je
tužiteljici, nakon saznanja da je pobijana odluka provedena, preostalo jedino pričekati
da joj stigne pobijana odluka i svoja prava i interese pokušati zaštiti na sudu.
Tužiteljica ističe da je u nekoliko navrata pokušala kontaktirati tuženicu ad1, ali da joj
je mobilni telefon bio isključen. Tužiteljica ističe da je u tijeku postupka prestalo biti
sporno je li ona navodno verbalno napala tuženicu ad2 jer je tuženica ad1 u iskazu
priznala da je pobijanu odluku donijela jer joj se tužiteljica navodno nije javila nakon
24. lipnja 2021. Na tuženicama je teret dokaza da je pobijana odluka zakonita i one
su u obvezi u tijeku postupka dokazati obrazloženje pobijane odluke, a što one nisu
učinile.
6.1. Tuženica ad1 priznala je u iskazu osnovanost točke 3. tužbenog zahtjeva i da
nije, u skladu sa Zakonom o radu, isplatila tužiteljici naknadu umjesto korištenja
godišnjeg odmora i da tužiteljica nije pristala na smanjenje plaće za travanj i svibanj
2020.
6.2. Pasivna legitimacija tuženica temelji se na čl.137. Zakona o radu i činjenici da je
došlo do prenošenja ugovora na novog poslodavca. Mišljenja koja su tuženice
dostavile u spis ne obvezuju sud i izvučena su iz konteksta. Također, pobijana
odluka nije donesena i provedena na dan prestanka službe tuženice ad1 (31. srpnja
2020.), već 30. lipnja 2020., a tuženice se u tom pogledu za sada nisu očitovale.
Dakle, tuženice u tijeku postupka nisu dokazale postojanje opravdanog razloga za
otkaz ugovora o radu i sudu se predlaže da usvoji tužbeni zahtjev i na taj način zaštiti
prava i interese tužiteljice.
7. Tuženice pod 1. i 2. tijekom postupka navode da je tužiteljici isplaćen puni njoj
pripadajući iznos mjesečne plaće za mjesec ožujak i za mjesec lipanj 2020.g. tako da
je potpuno neutemeljen tužbeni navod da tužiteljici navodno ne bi bila isplaćena puna
plaća za mjesec ožujak 2020.g. Tužiteljici je, kao i svim ostalim zaposlenicima, zbog
općepoznate situacije s pandemijom korona virusa, te s tim u skladu i drastično
umanjenim rezultatima poslovanja javnobilježničkog ureda, za mjesec travanj 2020.g.
i mjesec svibanj 2020.g, odlukom tuženice ad 1), isplaćen mjesečni iznos u visini
financijske potpore u skladu s mjerama pomoći Vlade RH. Naime, prihodi
javnobilježničkog ureda su u travnju 2020.g. bili za 86,79 % niži od prihoda u istom
mjesecu 2019.g, dok su prihodi javnobilježničkog ureda u svibnju 2020.g. bili za
59,89 % niži od prihoda u istom mjesecu 2019.g. Pritom je javnobilježnički ured od
20.ožujka do 6.travnja 2020.g. bio zatvoren za rad sa strankama, dok se, po
preporuci HJK od 6. do 27.travnja 2020.g. uredovalo samo za hitne slučajeve u
vremenu od 9-12 sati.
7.1. Neistinit je i tužbeni navod da tužiteljica nije pristala na opisano smanjenje plaće
za travanj i svibanj 2020.g. Uostalom, u protivnom bi izjavila neslaganje i/ili odmah
podnijela zahtjev za zaštitu prava, što nije učinila, niti na bilo koji drugi način izjavila
neslaganje s takvom odlukom do podnesene tužbe u kolovozu 2020.g. Tužiteljici ne
pripada niti novčana naknada umjesto korištenja godišnjeg odmora jer nije bila na
radu umjesto korištenja godišnjeg odmora.
8. Tužiteljica podneskom od 09.02.2022. točno označava tuženika pod 1. u skladu s
rješenjem Ministarstva pravosuđa koje je 10. srpnja 2020. doneseno pod posl. br.
Klasa: UP/I-714-01/20-01/04, Ur. broj: 514-04-02-02-01/4-20-08, označava kao
J. M. Š., javna bilježnica izvan službe, …S., OIB….
9. Sud je u postupku izveo dokaze pregledom i čitanjem Ugovora o radu od
01.03.2018. ( str 9.), Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30.lipnja 2020.
( str 10.), preslika potvrde o dostavi od 07.07.2020. i 23.07.2020., zahtjev za zaštitu
prva iz radnog odnosa od 17.07.2020., ( str 13-15.), Izvješće o privremenoj
nesposobnosti za rad od 30.06.2020. ( str 17.), Izjava o preuzimanju pokretnina od
pun. tužiteljice od 10.srpnja 2020. ( str18.), platna lista za od siječnja do lipnja 2020. (
str 173-178.), Rješenje RH MP, KLASA: UP/I 714-01/2020-01/04,
Urbroj.: 514-04-02-02-01/4-20-08 od 10.srpnja 2020.( str 31,32.), Rješenje RH
MP, KLASA: UP/I-714-03/20-01/04., Urbroj: 514-04-02-02-01/4-
20-5 od 10. srpnja 2020., ( str.33-34.), Prijava o prestanku osiguranja obr. eM-2P na
ime M. D., R. N., V. J., (str 35-38) te prijava o početku
osiguranja na ime M. N., R. N. ( str 39-42), dopis R. M.
pravosuđa i uprave, Uprave za organizaciju pravosuđa KLASA: 714-01/21-01/01.,
Urbroj: 514-03-02-02/01-21-02 od 11.siječnja 2021. ( str 86.), mišljenje Ministarstva
rada, mirovinskog sustava, obitelji socijalne politike od 20.siječćnja 2021. ( str
93,94.), medicinska dokumentacija na ime tužiteljice 8 str 106-115.), Rješenje RH
Ministarstva pravosuđa i uprave od 29. srpnja 2021. ( str156-158.), saslušanjem
parničnih stranaka, svjedoka M. D. , spisu priložene ostala dokumentacija.
10. Tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na tuženicu pod 1. djelomično je osnovan dok je u odnosu na tuženicu pod 2 u cijelosti neosnovan.
11. Među strankama nije sporno da je:
- tužiteljica sa tuženom pod 1. imala zaključen ugovor o radu radi obavljanja
poslova administratora, kako to proizlazi uvidom u zaključeni ugovor o radu 8
str 9 spisa),
- da je tuženica pod 1. donijela 30. lipnja 2020 Odluku o izvanrednom otkazu
ugovora o radu tužiteljici kako to proizlazi uvidom u navedenu odluku ( str 10.
2020.)
- da je tužiteljica navedenu odluku primila 06.07.2020.
- da je tuženica pod 1. odjavila tužiteljicu sa HZMO sa 01. srpnja 2020.
- da je tužiteljica tuženici pod 1 podnijela zahtjev za zaštitu prava 22. srpnja
2020. kako to proizlazi iz uvidu u dokaz o isporuci od strane HP,
- da je tužiteljica ovu tužbu podnijela 14. kolovoza 2020.
- da je tuženica pod 1. tužiteljici za razdoblje od siječnja do lipnja 2020. isplatila
iznose kako to proizlazi iz obračunskih platnih lista.
12. Među strankama je sporna:
- pasivna legitimacija tuženica pod 1. i pod 2., kraj činjenice da je tuženici pod 1.
aktivna javnobilježnička služba prestala 31. srpnja 2020. kako to proizlazi iz
uvida u Rješenje, a tuženica pod 2. je temeljem Rješenja bila preuzimatelj JB
ureda tuženika pod 1., te je ista imenovana JB temeljem rješenja od 2020.,
- ima li mjesta primjeni odredbe članka 137. ZR-a u konkretnom slučaju,
- je li predmetni izvanredni otkaz donesen iz dopuštenog razloga radi kojega
radni odnos između parničnih stranaka nije bio moguć tj je li nastupila neka od
važnih činjenica radi čega bi ista odluka bila dopuštena, sve kraj činjenice da
je tužiteljica otvorila bolovanje, kako to proizlazi iz uvida u Izvješće o
privremenoj nesposobnosti za rad od 30. lipnja 2020.,
- bi li tuženica pod 1. imala obvezu isplatu manje isplaćene plaće tužiteljici
poradi nesporne činjenice da je u to vrijeme bila na snazi Mjera i potpore
Vlade RH radi očuvanja radnih mjesta a posljedično je su li poslodavci nakon
uspostave svoje djelatnosti imali obvezu tj imaju li obvezu radnicima isplatiti
razliku između ugovorene plaće i naknade koja im je isplaćena,
- može li poslodavac a ako može na temelju čega bi isti mogao radi pandemije
bolesti COVID 19 u vrijeme kada radnik ne radi smatrati da isti koristi godišnji
odmor kao pravo iz radnog odnosa ili ne,
- tko odgovora tužiteljici radi utuženih neisplata tj razlike plaće i neiskorištenog
godišnjeg odmora kraj činjenice da je tuženiku pod 1. prestala služba JB-a,
- vjerodostojnost sms i gmail prepiske između parničnih stranaka i saslušanog
svjedoka M. D. kraj činjenice da tužiteljica i tuženik pod 1. nisu
uspjeli dobiti presliku prepiske od operatera tužiteljice i tuženika pod 1.
13. Odredbom članka 133. Zakona o radu ( Narodne novine broj 93/14, 127/17,
98/19 - dalje ZR) u st. 1 propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac
povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave
odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava
zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, stavkom 2. da ako poslodavac u
roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne
udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati
zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom, a st. 3 istoga članka kako zaštitu
povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno
poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva
radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.
13.1. Obzirom da je tužiteljica osporavani izvanredni otkaz zaprimila 06. srpnja 2020.,
da je zahtjev za zaštitu prava podnijela tuženici pod 1. kao poslodavcu 22. srpnja
2020. a ovu tužbu 14. kolovoza 2020. to proizlazi kako je ista postupila sukladno
odredbi članka 133. ZR-a i to na način i u rokovima iz navedenog članka. Dakle,
tužbu je podnijela pravovremeno.
14. U odnosu na istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije tuženice pod 1.
nesporna je činjenica da su tužiteljica i tuženik pod 1 zaključile ugovor o radu koji je
tuženik pod 1. izvanrednim otkazom kao poslodavac tužiteljice otkazao temeljem
odredbe čl. 116. ZR-a iz razloga što ih je isti naveo u obrazloženju istoga. Činjenica
što je tuženiku pod 1. prestala javnobilježnička služba i to što je ista prestao obavljati
poslove javnog bilježnika ne mijenja njegovu pasivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari
a posebno ne u odnosu na ocjenu je li doneseni izvanredni otkaz dopušteni ili ne. Ta
činjenica je presudna u odnosu na onaj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se
odnosi na vraćanje na rad i isplate utuženih naknada tj razlike plaće, te imali se
mjesta primjeni odredbe čl. 137. ZR-a u odnosu na tuženika pod 1. i 2.
14.1. Naime, prema čl. 1. Zakona o javnom bilježništvu ( Narodne novine br. 78/93,
29/94, 16/07, 75/09, 120/16 – dalje ZJB) tim zakonom se uređuje ustrojstvo ovlasti i
način rada javnog bilježništva kao javne službe, dok je člankom 6.st.1. Zakona o
ustanovama ( NN76/93, 47/99, 35/08, 127/19 - dalje ZOU) propisano da se ustanova
osniva kao javna ustanova kao je djelatnost ili dio djelatnosti koju obavlja zakonom
određena kao javna služba, time da iz st.2. t.1. istoga članka proizlazi da se javna
ustanova može osnovati za obavljanje djelatnosti ili dijela djelatnosti koje nisu
određene kao javna služba ako se one obavljaju na način i pod uvjetima koji su
propisani za javnu službu, dok je člankom 59. ZOU određeno je da ustanova
odgovora za obveze cijelom svojom imovinom a njezin osnivač solidarno i
neograničeno odgovara za njezine obveze. Slijedom prednje citiranih odredbi,
proizlazilo bi da se na Javne bilježnike osim ZJB ima supsidijarno primjenjivati i ZOU
i to u onim slučajevima koje to nije regulirao ZJB.
14.2. Dakle, po mišljenju ovoga suda tuženica pod 1. kao poslodavac koji je donio
izvanredni otkaz, pasivno je legitimirana u odnosu na podnesenu tužbu i cjeloviti
tužbeni zahtjev tužiteljice, jer bi tuženica pod 1. odgovarala tužiteljici i kao
poslodavac te kao osnivač poslodavca čija je služba prestala za one obveze koje su
nastale za vrijeme trajanja JB službe kao javne službe i to cijelom svojom imovinom.
15. U odnosu na istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije tuženice pod 2.
kao vršiteljice dužnosti javnog bilježnika uzimajući u obzir odredbe čl. 130. i 131.
Zakona o javnom bilježništvu ( Narodne novine br. 78/93, 29/94, 16/07, 75/09 i
120/16- dalje ZJB) u kojima je točno navedeno u kojim slučajevima i u kojem opsegu
vršitelji dužnosti javnog bilježnika preuzimaju poslove javnog bilježnika, time da se u
čl. 17. propisuje osiguranje od odgovornosti a čl. 26. propisuje u kojim slučajevima tj
kada novi javni bilježnik preuzima prostorije i zaposlenike, time da se pobliže ne
govori o načinu preuzimanja zaposlenika već isključivo o uvjetima koje moraju
ispunjavati oprema i prostor javnobilježničkog ureda.
15.1. Uzimajući u obzir odredbu članka 137. ZR-a kojim je propisano prenošenje
ugovora na novog poslodavca, ovaj sud, imajući na umu primjenu gore navedene
odredbe članaka 130., 131. i 26. ZJB-a, drži kako u konkretnom slučaju se ne bih
radilo o prenošenju ugovora o radu na novog poslodavca, a posebno uzimajući u
obzir i u postupku izvedene dokaze pregledom i čitanjem Prijava o prestanku
osiguranja obr. eM-2P na ime M. D., R. N., V. J., (str 35-
38) te prijava o početku osiguranja na ime M. N., R. N. ( str 39-42),iz
kojih je razvidno da je tuženik pod 1. po prestanku svoje dužnosti iste odjavio kao
poslodavac 31.07.2020. a vršiteljica dužnosti javnog bilježnika tuženik pod 2 kao
novi poslodavac ih je prijavila 01.08.2020. Dakle, u ZJB-u u odredbama čl. 130. i
131. točno je određeno kad, što i koje poslove vršitelj dužnosti preuzima nakon što
isti bude određen od strane MP a u kojima nema propisana
mogućnost preuzimanja zaposlenika. Dakle, nema mjesta primjeni odredbe čl. 137.
ZR-a.
15.2. Uvidom u Rješenje RH MP i uprave od 29. srpnja 2021.
razvidno je da je tuženica pod 2. imenovana javnim bilježnikom te da joj je ostavljen
rok od 30 dana u kojem je dužna zatražiti od nadležnog M. pregled
prostorija i opreme namijenih za javnobilježnički ured. Osim toga, uvažavajući dano
mišljenje M. rada, mirovinskog sustava, obitelji socijalne politike od 20.
siječnja 2021. u trenutku otkazivanja ugovora o radu tužiteljici tuženica pod 1. još
uvijek je bila u službi dok to nije bila u momentu podnošenja tužbe time da je
tuženica pod 2. kao vršiteljica dužnosti javnog bilježnika zaključila nove ugovore sa
zaposlenicima. Dakle, u odnosu na tuženicu pod 2. koja je stupila na dužnost kao
javni bilježnik rješenjem od 29. srpnja 2021. nema mjesta primjeni članka 137. ZR-a
jer ista nije na tako zakonom predviđen način preuzela djelatnike tuženice pod 1 kojoj
je služba prestala time da je tuženica pod 2. nastavila vršiti dužnost javnog bilježnika
do njezinog imenovanja. Osim toga, javni bilježnici su samostalni i neovisni nositelji
javne službe koja je uređena ZJB-om koji je lex specijales u odnosu na ZR koji je
opći propis, a samo je čl. 26. ZJB je navedeno preuzimanje djelatnika ali od strane
javnog bilježnika koji preuzima javnobilježnički ured i zaposlenike ali ne i od strane
vršitelja dužnosti javnog bilježnika, čije ovlasti su propisane i određene čl. 130. i 131.
ZJB-a a u kojim odredbama nema niti riječi o preuzimanju zaposlenika.
15.3. Dakle, po mišljenju ovoga suda, osnovan je prigovor promašene pasivne
legitimacije u odnosu na tuženicu pod 2. te se tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na
istu u cijelosti odbija kao neosnovan, pa je sud odlučio kao u točki izreke ove
presude. Naime, tužiteljica nije sa tuženicom pod 2 bila u nikakvom radno-pravnom
odnosu, a kako se ne bih u konkretnom slučaju radilo o preuzimanju ugovora o radu
u smislu čl. 137. ZR-a iz razloga kako je to navedeno pod toč. 15.2. obrazloženja ove
presude, to je istaknuti prigovor osnovan, pa je u odnosu na tuženu pod 2. valjalo
tužbu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan u cijelosti radi čega je valjalo odlučiti
kao u točki IV ove presude.
16. Odredbom članka 116. ZR-a propisano je u st.1. da poslodavac i radnik imaju
opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno
vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni
otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge
osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih
stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, st.2. da ugovor o radu može se
izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na
kojoj se izvanredni otkaz temelji.
16.1. Uvidom u odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici od 30. lipnja
2020. proizlazi da je tuženik tužiteljici otkazao ugovor o radu zaključen 01. ožujka
2018 zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa zbog kojih nastavak
radnog odnosa nije moguć, da je radnica dužna vratiti poslodavcu ključ, svu
dokumentaciju i predmete koji pripadaju poslodavcu a u posjedu su zaposlenice te
da radni odnos zaposlenici prestaje danom dostave te odluke tj 01. srpnja 2020.
16.2. U obrazloženju navedenog izvanrednog otkaza stoji razlog otkazivanja i to da je
tužiteljica 24. lipnja 2020. nakon upozorenja na propuste u radu, verbalno napala
sebi pretpostavljenu J. V. javnobilježničkog prisjednika, nakon čega je
napustila radno mjesto bez odobrenja te na radno mjesto nije od tada došla niti je
izostanak opravdala, nije je odgovorila na telefonski poziv poslodavca, čime da je
počinila osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa.
16.3. Dakle, za zaključiti je da je razlog otkazivanja ugovora o radu tužiteljice nastao
24. lipnja 2020. a kako je otkaz donesen 30. lipnja 2020. to je osporavani izvanredni
otkaz donesen unutar roka od 15 dana od dana saznanja poslodavca u ovom slučaju
tuženice pod 1.
16.4. Razlozi izvanrednog otkazivanja ugovora o radu su nastali 24.lipnja 2020. a isti
du:
- verbalni napad tužiteljice na pretpostavljenu J. V., JB prisjednika, tuženicu pod 2.,
- ne pojavljivanje na poslu od tada, dakle, od 24.06.2020. do otkazivanja tj do
30.06.2020. i neopravdavanje izostanka,
- ne javljanje na telefonske pozive tuženika pod 1. kao poslodavca, iako iz iskaza
tuženice pod 1. proizlazi da je presudan razlog izvanrednog otkazivanja ugovora o
radu tužiteljici njezino ne javljanje tuženoj pod 1. kao poslodavcu sa kojim je do tada
imala korektan odnos, na telefon iako je ista znala da tužena pod 1. zbog prestanka
službe ima dosta posla.
17. Odredbom članka 37. ZR-a propisano je u st.1. da je radnik dužan, što je moguće
prije, obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, a najkasnije u roku
od tri dana dužan mu je dostaviti liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za
rad i njezinu očekivanom trajanju., st.2. da je ovlašteni liječnik dužan je radniku izdati
potvrdu iz stavka 1. ovoga članka, st.3. da ako zbog opravdanog razloga radnik nije
mogao ispuniti obvezu iz stavka 1. ovoga članka, dužan je to učiniti što je moguće
prije, a najkasnije u roku od tri dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome
onemogućavao.
17.1. Uvidom u Izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad od 30.lipnja 2020.
razvidno je da je tužiteljica od 24. lipnja do 30. lipnja 2020. bila na bolovanju radi
bolesti.
17.2. Iz spisu priložene medicinske dokumentacije na ime tužiteljice razvidno je da je
ista bila liječena od strane neurologa radi bolova u kuku 8 str 115), 10.10.2018., da je
rađen EMG 02.04.2019., priložen je nalaz specijaliste fizikalne medicine i
rehabilitacije od 16.05.2019., radiološki nalaz KBC S., specijaliste radiologa od
17.05.2019., nalaz HP od 26.09.2019., nalaz specijaliste radiologa od 04.09.2019.,
nalazi od 10.07.2020. hitni prijem, EMG nalaz EMG laboratorij K. od
01.10.2020., nalaz Klinike a neurologiju od 23.10.2020., iz kojih nalaza se može
zaključiti da je tužiteljica imala tegobe radi kojih se liječila od listopada 2018. pa cijelo
vrijeme do otkazivanja ugovora o radu, a od kojih bolesti tj. radi kojih dijagnoza
razvidno je iz Potvrde koju je izdala spec. Obiteljske medicine D. S. 11.
siječnja 2021. ( str.106).
17.3. U spisu dostavljene dokumentaciji tužiteljica nije priložila potvrdu iz čl. 37.st.2.
ZR-a već izvještaj o privremenoj nesposobnosti za rad od 30. lipnja 2020. koje
izvješće izdaje obiteljski liječnik krajem mjeseca kako bi se mogla obračunati plaća
za isti.
17.4. Iz iskaza tužiteljice i saslušanog svjedoka M. D., inače dugogodišnjeg
knjigovođe tuženice pod 1., proizlazi da je tužiteljica knjigovođi dostavila doznake
bolovanja 30. lipnja 2020. koje je isti pronašao u svojoj gmail pošti zagubljenu 10-tak
dana poslije.
17.5. Bez obzira što se tuženik protivio izvođenju dokaza saslušanjem svjedoka M.
D. držeći da je taj dokaz tužiteljica predložila nakon zaključenja prethodnog
postupka, ovaj sud drži, kako je tužiteljica već tužbom predložila saslušanje tužiteljice
a po potrebi i drugi dokazi, pa kako je tužiteljica tek saslušanjem tuženica pod 1. i 2.
doznala da je svjedok M. D. ključan dokaz glede trenutka dostave doznaka
bolovanja jer o tome sa istim nije razgovarala 02. srpnja 2020. kada je doznala da je
radi otkaza od 01.07.2020. odjavljena za HZMO-a, radi čega ovaj sud drži kako
tužiteljica nije svojom krivnjom propustila predložiti dokaz saslušanjem predloženog
svjedoka u smislu odredbe članka 299. st 2. Zakona o parničnom postupku
( NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,
123/08,3 57/11,148/11 (pročišćeni tekst), 25/13, 89/14, 70/19- dalje ZPP), radi čega
je odlučio izvest navedeni dokaz, posebno cijeneći kako se radi o radnom sporu kao i
sagledavajući citiranu odredbu u smislu odredbe čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih
prava i temeljnih sloboda, a posebno načelo jednakosti oružja prema kojemu se
tužiteljica ne bih smjela primjenom odredbe čl. 299. ZPP-a a sve prema okolnostima
slučaja dovesti u bitno nepovoljniji položaj od njezinog protivnika.
17.6. Nadalje, cijeneći dokaz saslušanjem parničnih stranaka te svjedoka M.
D., pregledom i čitanjem Izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad od
30.06.2020. u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, ovaj sud je zaključio :
- da je doista 14. lipnja 2020. došlo do ali obostranog verbalnog sukoba između
tužiteljice i tužene pod 2. radi različitih stavova glede obavljanja poslova, a koji je
nastao što je tužiteljica na sebe uzimala i dio posla koji je trebala obavljati tuženica
pod 2., dakle, tužiteljica nije odbila obavljati poslove već što više na sebe je
preuzimala i one poslove koji joj nisu bili ugovoreni, a sve u svrhu i cilju da se poslovi
javnog bilježničkog ureda i službe obavljaju u korist te službe i poslodavca,
- da su postojali narušeni međuljudski odnosi i napetost jer je tuženici pod 1. uskoro
prestala JB služba koju je kao v.d. trebala nastaviti tužena pod 2.,
- da je tužiteljica nakon neugodnog razgovora sa tuženom pod 2. otišla na banku
položiti utržak, dakle, i nadalje obavljati savjesno poslove svog radnog mjesta, te da
je tuženoj pod 2. kazala da se ne osjeća dobro jer je počela boljeti desna ruka radi
kojih tegoba je ranije 2019. bila na bolovanju, koju činjenicu tuženica pod 2. nije rekla
tuženici pod 1. kako to proizlazi iz iskaza tuženice pod 1.,
- da su tužena pod 1. i pod 2. obiteljski povezane naime, iste su nećakinja i tetka,
- da se tužiteljica tuženoj pod 1. nije javila toga dana 24.06.2020. jer je bila pod
utjecajem lijekova a osim toga je bila jako povrijeđena načinom na koji je tužena pod
2. razgovarala sa njom znajući da će tužena pod 1. u ovoj situaciji stati na stranu
tužene pod 2. kao svoje nećakinje,
- da je tužiteljica knjigovođi M. D. poslala doznake bolovanja 30. lipnja 2020.,
- da je tuženica pod 1. na temelju donesenog izvanrednog otkaza ugovora o radu
tužiteljicu odjavila od 01. srpnja 2020. iako joj je knjigovođa M. D. kazao da
je tužiteljica otvorila bolovanje te da joj ne može otkazati ugovor o radu dok je na
bolovanju, dakle, tuženica pod 1. je od knjigovođe doznala da se tužiteljica nalazi na
bolovanju, iako ista to negira, kao što i tuženica pod 2. negira da bi joj tužiteljica rekla
da ide kod doktorice radi boli u desnoj ruci, što bi sa pozicije njihovih interesa bilo i
logično, jer je i jednoj i drugoj bilo u interesu da izvanredno otkažu ugovor o radu
tužiteljici, tuženoj pod 1. radi isplate otpremnine, a tuženoj pod 2. da ne nastavi radni
odnos sa tužiteljicom sa kojom se očigledno nije slagala.
17.7. Ovaj sud nije smatrao vjerodostojnima sms i gmail prepiske između parničnih
stranaka i saslušanog svjedoka M. D. kraj činjenice da tužiteljica i tuženik
pod 1. nisu uspjeli dobiti presliku prepiske od operatera tužiteljice i tuženika pod 1. pa
nije mogao utvrditi doista da su tekstovi upravo oni koji su razmijenjeni između
navedenih sudionika postupka.
18. Ovaj sud, posebno uzimajući u obzir da je zakonodavac čl. 116. R-a propisao
izvanredni otkaz kao najteži oblik prestanka radnog odnosa, bez poštovanja
otkaznog roka i isplate otpremnine, da se taj otkaz smije donijeti samo u iznimnom
slučaju kada zbog osobito grubo kršenja obveze iz radnog odnosa uz uvažanje svih
okolnosti interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć,
time da pri ocjeni o tome imali postupanje radnika značenje osobito teške povrede
obveze iz radnog odnosa valja imati na umu ponašanje radnika prema obvezama
koje proizlaze iz naravi posla koji je morao obnavljati, rukovodeći se stavovima koje
je zauzeo VS RH ( Revr 49/08 od 14.02.2008., Rev-2032/00 od 12.12.200.,
Rev- 1112/00 od 13.07.2000., Gž-1695/99 od 29.12.1999., Rev-715/04-2 od
19.01.2005.), a iz kojih proizlazi da okolnost što radnik nije u najkraćem mogućem
roku obavijestio poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad i u roku od tri dana
dostavio liječničku potvrdu nije takva osobito teška povreda radne obveze koja bi bila
razlog za izvanredni otkaz te da se izostanak s posla ne može smatrati
neopravdanom kad se naknadnom liječničkom dokumentacijom utvrdi da je u vrijeme
izostanka s posla radnik bio nesposoban za rad, kraj utvrđene činjenice da je
tužiteljica knjigovođi poslala doznake 30. lipnja 2020., koji je izvijestio tuženu pod 1.
iako to ista negira, a knjigovođe je obavljao poslove prijave i odjave za nadležnih
službi HZZO i HZMO, te obračunavao plaću, kako to proizlazi iz iskaza tužene pod 1.
i svjedoka Mira Dumančića, jer iste doznake kao takve postoje i izdane su od strane
nadležnog liječnika, i koje se ne mogu izuzeti da ne postoje, a kojim tužiteljica
opravdava svoj izostanak sa posla time da isti više nije neopravdan izostanaka i isti
ne bih mogao biti razlogom opravdanog otkazivanja. Osim toga, kako to proizlazi iz
iskaza tužiteljice, ista je trpjela bolove i bila pod sedativima pa se nije mogla javiti
tuženicu pod 1. jer je držala isto suvišnim jer je svoj izostanak najavila tuženoj pod 2.,
kao svojoj neposredno nadređenoj., a kada se javila knjigovođi 02.07.2020. doznala
je da ju je tužena pod 1. odjavila već sa 01.07.2020.
18.1. Dakle, u konkretnom slučaju uzimajući naprijed navedeno, po ocjeni ovoga
suda, tužiteljica nije bila neopravdano odsutna sa posla što je bio jedan od razloga
otkazivanja ugovora o radu tužiteljici.
19. Daljnji navedeni razlozi izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužiteljici bili su
verbalni napad tužiteljice na pretpostavljenu J. V., JB prisjednika,
tuženicu pod 2. te ne javljanje na telefon tuženoj pod 1. kao poslodavcu, koje razloge
ovaj sud drži kao one koji nisu takvog intenziteta da bi bili opravdani razlog za
izvanrednog otkazivanje ugovora o radu. Naime, ovaj sud drži da je do verbalnog
razmimoilaženja o stavovima i načinu rada došlo kako je to tužiteljica istakla u svome
iskazu, zbog načina komunikacije i zauzetog stava tužene pod 2. i njezinog viđenja
obavljanja poslova, a koji su se razlikovali i od načina rada tužene pod 1. a sve u vezi
kada je tužiteljica opet radi obavljanja poslova u korist i interes tužene pod 1. kao
javnog bilježnika, poglavito u odnosu na stranke koje su dolazile u ured, glede
naplate usluge, i to sve čineći za dobro svakako ne na štetu tuženika pod 1. i službe.
Osim toga, tužiteljica je kako to sama u iskazu navodi, nastojala zadovoljiti
zahtjevima tuženica pod 1. i pod 2. kao i drugim nadređenima, ali da je jako
povrijedio način obraćanja te podcjenjivanje tuženice pod 2. Tuženoj pod 1. da je
nazvala na mobitel tek 06.07.2020. kada joj se ista nije htjela javiti ali joj je tada
radni odnos već bio odjavljen. Po mišljenju ovoga suda do verbalnog napada ne
mora doći povisivanjem tona već i načinom izražaja i odnosom prema drugoj osobi.
19.1. Kao jedan od razloga otkazivanja za koji je tužena pod 1. rekla da je presudan
razlog, bilo je nejavljanje tužiteljice tuženoj pod 1., iako je ista znala da joj prestaje
služba te da imaju dosta posla poradi toga, ovaj sud poklanja vjeru tužiteljici, jer drži
takvo postupanje radnika životnim i logičnim, uzimajući pri tome u obzir činjenicu da
je tužena pod 1. kao tužiteljev poslodavac bio upoznat sa njezinim zdravstvenim
stanje, a o spornom bolovanju trebao je biti upoznat od strane tužene pod 2. kojoj je
tužiteljica kao svojoj neposredno nadređenoj kazala da ide položiti novce na banku te
da ide kod liječnika otvoriti bolovanje , međutim, izostalo je prosljeđivanje tih
informacija tuženici pod 1. Uostalom, ni tužena pod 1. nije htjela telefonski zvati
tužiteljicu kako to sama iskazuje već samo onog istoga dana kada je tužiteljica
otvorila bolovanje i bila pod bolovima i sredstvima protiv bolova. Na kasnije pozive
tužiteljice ni tuženica pod 1. nije htjela odgovarati. Po mišljenju ovoga suda, ni ovaj
navedeni razlog kraj činjenice da je tužiteljica bila nesposobna za rad i ista je otvorila
bolovanje pa njezino odsustvo sa radnog mjesta nije neopravdano, ne može zasebno
pa ni zajedno sa istim razlozima kumulativno razlogom za izvanredni otkaz ugovora o
radu.
19.2. Stoga ovaj sud drži kako navedeni razlozi u izvanrednom otkazu nisu oni koji bi
bili razmjerni eventualnoj povredi radne obveze tužiteljice da bi rezultirali
izvanrednom otkazivanju ugovora o radu , tim više što tužene pod 1. i 2. nisu imale
nikakvih primjedbi na njezin rad, kako to proizlazi iz iskaza istih. Osim toga, tuženica
pod 1. kao poslodavac tužiteljice a na kojoj je teret dokazivanja sukladno odredbi
članka 135. ZR-a nije uspjela dokazati da su opravdani razlozi izvanrednog
otkazivanja tužiteljičinog ugovora o radu radi čega je valjalo odlučiti kao u točki I
izreke ove presude.
19.3. Međutim, kako je služba tuženoj pod 1. prestala sa danom 31. srpnja 2020. to
je neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za vraćanjem na rad tim više što iz gore već
navedenih razloga nema mjesta primjeni odredbe članka 137. ZR-a tj ne radi se o
prenošenju ugovora o radu na novog poslodavca, što bi tužena pod 2. bila u trenutku
otkazivanja ugovora o radu a i kasnije kada je imenovana za javnog bilježnika. Radi
navedenog valjalo je odlučiti kao u točki II izreke presude.
20. Odredbom članka 76. ZR-a propisano je pravo na godišnji odmor i to da radnik
ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu, a člankom 77.
ZR-a propisano je u st 1.) da radnik ima za svaku kalendarsku godinu pravo na
godišnji odmor od najmanje četiri tjedna, a maloljetnik i radnik koji radi na poslovima
na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi
radnika od štetnih utjecaja u trajanju od najmanje pet tjedana, odredbom članka 81.
ZR-a propisano je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na
naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili
ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna
tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu
za rad), dok je člankom 82. ZR-a propisano naknada za neiskorišteni godišnji odmor,
time da je u st. 1. je navedeno da u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac je
dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja
godišnjeg odmora, a u st 2. da naknada iz stavka 1. ovoga članka određuje se
razmjerno broju dana neiskorištenoga godišnjeg odmora.
20.1. Odredbom članka 85. ZR-a u st. 1. propisano je da raspored korištenja
godišnjeg odmora utvrđuje poslodavac, u skladu s kolektivnim ugovorom, pravilnikom
o radu, ugovorom o radu i ovim Zakonom, najkasnije do 30. lipnja tekuće godine,
st.3. da pri utvrđivanju rasporeda korištenja godišnjeg odmora moraju se uzeti u obzir
potrebe organizacije rada te mogućnosti za odmor raspoložive radnicima, st.4. da je
poslodavac mora radnika najmanje petnaest dana prije korištenja godišnjeg odmora
obavijestiti o trajanju godišnjeg odmora i razdoblju njegova korištenja.
20.2. Odredbom članka 95. st.1. ZR-a propisano je da za razdoblja u kojima ne radi
zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim
ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu
plaće, st.2. da je zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o
radu ili ugovorom o radu određuje se razdoblje iz stavka 1. ovoga članka za koje se
naknada isplaćuje na teret poslodavca, st.3. da radnik ima pravo na naknadu plaće
za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih
okolnosti za koje radnik nije odgovoran, st.5. da ako ovim ili drugim zakonom, drugim
propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije
određeno, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće koja mu je
isplaćena u prethodna tri mjeseca.
21. U odnosu na tužiteljičino potraživanje u odnosu na 5 dana neiskorištenog
godišnjeg odmora, nesporno je među strankama da tužiteljica nije iskoristila 5 dana
godišnjeg odmora za 2020. Naime, tužiteljicu bi pripadalo pravo na 4 tjedna
godišnjeg odmora odnosno od 20 dana jer joj je rad organiziran kroz 5 dana u tjednu
kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice i tužene pod 1. sve obzirom da joj ugovorom o
radu nije drugačije ugovoreno pa se na istu direktno primjenjuju odredbe ZR-a
Obzirom da je tužiteljici prestao radni odnos kod tuženice pod 1. 01. srpnja 2020. to
bi je pripadalo pravo na 7/12 dana godišnjeg odmora tj. time da bi 1/12 iznosila
( 12/20) 1,67 dan godišnjeg odmora a 7/12 bi iznosilo 11,69 dana godišnjeg odmora.
Dakle, tužiteljicu bi pripadalo pravo na još 7 dana godišnjeg odmora, ali kako je ista
potraživala naknadu za 5 dana iskorištenog godišnjeg odmora to je sud vezan
njezinim zahtjevom.
21.1. Naime, kako tuženica pod 1. nije omogućila korištenje pripadajućeg godišnjeg
odmora od preostalih pripadajućih a traženih 5 dana godišnjeg odmora, kako to
proizlazi iz okolnosti slučaja, time da se tuženica pod 1. priznala kako tužiteljica nije
iskoristila tih 5 dana godišnjeg odmora, pa kako je radni odnos tužiteljice prestao na
temelju izvanrednog otkaza koji je ovaj sud utvrdio nedopuštenim, to je tuženica pod
1. obvezana isplatiti tužiteljici naknadu za neiskorišteni godišnji odmor.
21.2. Sukladno odredbi članka 82. st.1. i 2. ZR-a u svezi sa čl. 81. ZR-a valjalo je
tužiteljici dosuditi zatraženi iznos od 1.705,45 kn na ime naknade za neiskorištenih 5
dana godišnjeg odmora za 2020. i odlučiti kao u točki II. Izreke ove presude koji se
odnosi na ovo potraživanje.
21.3. Naime, uvidom u obračunske platne liste tužiteljice za siječanj, veljaču, ožujka i
travanj 2020. razvidno je da je tužiteljičina prosječna plaća iznosila 6.821,82 kn, pa bi
stoga prosječna satnica iznosila 341,12 kn ( kada se sa broje radnih sati u mjesecu i
to za razdoblje od travnja, svibnja i lipnja 2020 tj 160 podijeli bruto plaća tužiteljice od
6.821,82 kn dobije se dnevnica 341,12 kn) koja kada se pomnoži za 5 dana
neiskorištenog pripadajućeg godišnjeg odmora dobije se jednostavnom
matematičkom radnjom traženi iznos naknade od 1.705,45 kn.
22. U odnosu na zatraženu isplatu manje isplaćene plaće tužiteljici za mjesece
travanj i svibanj 2020. iste je također valjalo dosuditi. Naime, iz dokaznog postupka a
posebno iz dokaza saslušanja tužiteljice i tužene pod 1. kao poslodavca nesporno
proizlazi kako je tuženica pod 1. tužiteljici kao i drugim radnicima JB ureda isplaćivala
plaću sukladno M. V. R. za očuvanjem radnih mjesta tijekom pandemije
bolesti C. 19, u iznosu od 5.000,00 kn bruto tj 4.000,00 kn neto. Međutim, u
pravu je tužiteljica kada potražuje isplatu razlike od po 1.821,82 kn za travnja i
svibanj 2020. Ovo stoga, što tužiteljica kao radnik nije kriva za prekid rada tim više
što po njezinom iskazu i tuženice pod 1. ista je i za vrijeme lokdowna dolazila u ured i
radila svoje poslove, istina, u vremenu i obimu posla kako je to ona htjela, kako
iskazuje tužena pod 1., pa kako tužiteljica i tužene pod 1. nisu zaključile nikakav
dodatak ugovora o radu glede smanjenja plaće, to je tužena pod 1. i u ovim uvjetima
pandemije u obvezi ispuniti preuzetu obvezu iz članka 4. Ugovora o radu od
01.03.2018. kojim člankom je plaća tužiteljice određena sa 5.000,00 ka, time da se
radi o neto iznosu kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice i tužene pod 1.
22.1. Obzirom, da je tužiteljičina ugovorena bruto plaća iznosila 6.821,82 kn ( kako to
proizlazi iz uvida u obračunske platne liste za siječanj, veljaču, ožujak, i lipanj 2020.),
to je tužena pod 1. u obvezi isplatiti tužiteljici razliku od po 1.821,82 kn na ime manje
isplaćene plaće tužiteljici za travanj 2020. sa zakonskom zateznom kamatom
sukladno odredbi članka 29. st.2. ZOO-a od 04. svibnja 2020, a za svibanj 2020. od
01. lipnja 2020. kada su izvršene isplate dijela plaće za te mjesece, uzimajući pri
tome u obzir da ugovorom o radu nije određen dan isplate plaće a temeljem članka
92.st.3. ZR-a je propisano da ukoliko kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije
drukčije određeno, plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije
do petnaestog dana u idućem mjesecu, pa kako iz obračunskih platnih lista proizlazi
kada je tužena pod 1. kao poslodavac izvršila isplate za sporne mjesece, to bi ista
bila u obvezi isplatiti i razliku do punog iznosa ugovorene plaće.
22.2. Ističe se, da je V. R. M. za očuvanje radnih mjesta te isplaćene potpore
imale su za cilj očuvanje radnih mjesta kod poslodavaca čije djelatnosti su bile
pogođene epidemijom bolesti COVID 19, poslodavac je bio u obvezi isplatiti
ugovorenu plaću sukladno ugovoru o radu, posebno ukoliko nije mijenjao odredbu
ugovora o radu o visini plaće. Naime, dane potpore su se davale poslodavcima radi
lakšeg podnošenja onih obveza koje su imali prema radnicima, kao što je obveza
isplate plaće za obavljeni rad ili obveza isplate naknade plaće za vrijeme dok radnik
ne radi radi epidemije. Dakle, davane tj isplaćene potpore za očuvanje radnih mjesta
uslijed epidemije bolesti COVID 19, u radno pravnom smislu nemaju utjecaja na
vrstu, visini i dospijeće obveza poslodavca na isplatu plaće ili naknade plaće
radnicima koji su po osnovi ugovora o radu zaposleni kod istoga.
22.3. Osim toga, uzimajući u obzir posebne okolnosti tj odluku Ministra zdravstva o
proglašenju epidemije COVI 19 sukladno Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih
bolesti ( Narodne novine br. 79/07, 113/08, 43/09, 130/17) te odluke Stožera Civilne
zaštite RH-a kojom se u određenim djelatnostima obustavlja rad u svrhu sprečavanja
širenja epidemije, poslodavac je mogao donijeti ili izmijeniti odluku o korištenju
godišnjeg odmora, međutim, u koliko to nije napravio u obvezi im je sate
nenazočnosti na radnom mjestu evidentirati i platiti kao naknadu plaće za vrijeme
prekida rada a retroaktivno upisivanje tih sati u evidenciju radnog vremena kao sati
godišnjeg odmora bilo bi suprotno ZR i Pravilniku o sadržaju i načinu vođenja
evidencije o radnicima ( Narodne novine br. 73/17.)
23. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. st.1. i 2. i članka
155. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99,
117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,3 57/11,148/11 (pročišćeni tekst) 25/13,
89/14, 70/19- dalje ZPP) i Tbr. 7. 8., 9.,10.,36., 42, 48. i 50 Tarife o nagradama i
naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12 142/12, 103/14,
118/14, 107/15- dalje Tarife).
23.1. Obzirom da je tužiteljica u odnosu na tuženicu pod 1. u osnovu uspjela sa 75%
( u ovoj pravnoj stvari traženo je utvrditi otkaz nedopuštenim, vraćanje na rad, isplata
naknade za neiskorišteni godišnji odmor te isplata razlike manje isplaćene plaće),
dok je tužiteljica u visini uspjela sa 100%, to je tužiteljica u odnosu na ovu tuženicu
uspjela sa 75% u ovoj parnici. Međutim, tužiteljica u odnosu na tuženicu pod 2. je u
cijelosti izgubila tj ova tuženica je uspjela u cijelosti, pa joj je tužiteljica u obvezi
naknaditi parnični trošak.
23.2. Priznati parnični trošak tužiteljice sastoji se od sastava zahtjeva za zaštitu
prava od traženih 50 bodova, za sastav podneska od 06.04.2021. i 09.02.2022. od
traženih 75 bodova, zastupanja na ročištima od 17.11.2020., 19.01.20212.,
18.02.2021., 14.04.2022. za svaku radnju od 75 bodova, za pristup na ročišta od
07.07.2021., 06.10.2021., 08.02.2022. od po 37,5 bodova, a na ročište od
06.10.2021. od 50 bodova što je ukupno 687,50 bodova. Prema vrijednosti boda po
važećoj Tarifi priznati parnični trošak iznosi 6.875,00 kn. Međutim, kako je već ranije
utvrđeno tužiteljica je u odnosu na tuženicu pod 1 uspjela sa 75% a tuženica pod 1
sa 25%, pa kada se manji postotak oduzme većeg postotka dobije se 50%. Dakle,
tuženica pod 1. je obvezna isplatiti tužiteljici 50% od priznatog parničnog trošak od
6.875,00 kn tj 3.437,50 kn koji iznos uvećan za 25% PDV-a iznosi 4.296,88 kn dok
se sa više zatraženim od 6.953,12 kn ovo traženje tužiteljice odbija kao neosnovano.
Naime tužiteljica je ukupno tražila naknadu parničnog troška od 11.250,00 kn
zajedno sa PDV-om.
23.3. Na dosuđeni iznos parničnog trošak tužiteljicu pripadaju i zatražene zakonske
zatezne kamate temeljem odredbe članka 29.st.2. ZPP-a koje teku od presuđenja pa
do isplate temeljem odredbe članka 30.st.2. Ovršnog zakona ( Narodne novine broj
112/12, 25/13,93/14, 55/16, 73/17).
23.4. Priznati parnični trošak tuženice pod 2. sastoji se od sastava odgovora na
tužbu od 28.09.2020., za sastav podnesaka od 28.01.2021., 12.07.2021., za
zastupanja na ročištima od 17.11.2020., 19.01.20212., 18.02.2021., za svaku radnju
po 75 bodova, za zastupanje na ročištima od 07.07.2021., 06.10.2021.za svaku
radnju po 37,5 bodova što je ukupno 525 bodova. Prema vrijednosti boda po važećoj
Tarifi priznati parnični trošak iznosi 5.250,00 kn što uvećano za pripadajući iznos
25% PDV.a od 1.315,50 kn pa je konačni parnični trošak tuženice pod 2. od 6.562,50
kn za koji je valjalo obvezati tužiteljicu na isplatu u roku od 15 dana.
24. U odnosu na zatraženi paricijski rok od 8 dana, za istaknuti je da tužiteljica nema
zakonske osnove potraživati ispunjenje tuženikove tražbine u navedenom roku,
budući je odredbom članka 328.st.2. ZPP-a propisano da ako posebnim propisom
nije drugačije određeno rok za izvršenje činidbe je petnaest dana time da je rok za
ispunjenje od osam dana popisan samo u mjeničnim i čekovnim sporovima. Dakle,
kako drugim propisom osim ZPP-a nije propisan drugi rok za izvršenje činidbe, to je
valjalo tuženiku naložiti izvršenje u roku od 15 dana, a ne kako je to tužiteljica tražila
tužbenim zahtjevom.
U Splitu, 3. lipnja 2022.
SUDAC
Snježana Cvitanović,v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od
dana prijema pismenog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog
suda, u tri primjerka.