Broj: Rev 1115/2015-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u ovršnom predmetu predlagatelja osiguranja E.d.o.o. V., zastupanog po zakonskom zastupnika, a ovaj po punomoćniku G. J. L., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. i partneri j.t.d. u Z., protiv protivnice osiguranja L. d.o.o. S., (ranije L. d.o.o.) iz S., Z. D., radi naplate novčane tražbine, odlučujući o reviziji predlagatelja osiguranja protiv rješenja Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-319/15-2 od 9. veljače 2015. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-2751/14 od 1. prosinca 2014., u sjednici održanoj 5. prosinca 2019.,

r i j e š i o   j e

I. Prihvaća se revizija predlagatelja osiguranja, ukidaju se rješenje Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-319/15-2 od 9. veljače 2015. i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-2751/14 od 1. prosinca 2014. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II. O troškovima nastalim povodom pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci. 

Obrazloženje

Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

„U gornjem ovršnom predmetu, odbija se kao neosnovan prijedlog predlagatelja osiguranja od 21.studenog 2014. godine, koji glasi:

„1. Radi prisilnog osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja E.-C. sa sjedištem u V., ..., OIB: ... prema protivniku osiguranja L. d.o.o. iz Z. D., ..., OIB: ..., u iznosu glavnice od 76.422,26 HRK, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od 38.211,13 kn od 04.03.2014. godine do isplate i na iznos od 38.211,13 kn od 21.01.2014. godine do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena,

o d r e đ u j e   s e   o s i g u r a n j e

prisilnim zasnivanjem založnog prava na sljedećim nekretninama u vlasništvu protivnika osiguranja:

- Upisanim u zk.č.br. ..., ..., ..., ..., ..., u naravi pašnjak te ... i ..., u naravi put, ukupne površine 1232 m², upisano u zk.ul.br. ..., k.o. S. i

- Upisanim u zk.č.br. ... u naravi kuća i dvorište ukupne površine 631 m² i ... u naravi dvorište, ukupne površine 121 m², upisano u zk.ul.br. ... k.o. S.

2. Založno pravo zasniva se uknjižbom u zemljišnoj knjizi (čl. 297 st. 1. OZ-a).

Pri uknjižbi založnog prava u zemljišnoj knjizi će se naznačiti ovršivost tražbine radi čijeg osiguranja je uknjižba određena (čl. 297.st.2. OZ-a).

3. Uknjižba založnog prava i zabilježba ovršivosti tražbine imaju učinak da se ovrha na toj nekretnini može provesti i prema trećoj osobi koja je tu nekretninu kasnije stekla (čl. 298. OZ-a).

4. Nalaže se protivniku osiguranja L. d.o.o. sa sjedištem u Z. D., ..., OIB: ..., da naknadi predlagatelju osiguranja društvu E.-C. sa sjedištem u V., ..., OIB: ... troškove ovog postupka uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od donošenja rješenja pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena.“

Rješenjem suda drugog stupnja odlučeno je:

„Odbijaju se kao neosnovane žalba i dopuna žalbe predlagatelja osiguranja E. d.o.o. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-2751/14 od 1. prosinca 2014. godine.

Odbija se kao neosnovan zahtjev predlagatelja osiguranja za naknadom troška po osnovi sastava žalbe.“

Protiv rješenja suda drugog stupnja predlagatelj osiguranja podnio je reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u ovom postupku ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, o kojem je revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, ukine rješenje suda drugog stupnja i rješenje suda prvog stupnja i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Traži trošak sastava revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija predlagatelja osiguranja je osnovana.

Sud prvog stupnja odbio je prijedlog predlagatelja osiguranja da se na temelju bjanko zadužnica osigura novčana tražbina predlagatelja osiguranja u iznosu od 76.422,26 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretninama protivnika osiguranja, oznaka pobliže navedenih u prijedlogu za osiguranje s obrazloženjem da je smisao zadužnica da vjerovnici temeljem istih mogu provesti izvansudsku ovrhu zapljenom računa dužnika kod banaka te isplatom novčanih sredstava sa računa dužnika izravno na račun vjerovniku te da zadužnica ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja te takva isprava-zadužnica obična ili bjanko, ima svojstvo ovršne isprave samo u užem smislu, dakle, samo radi naplate tražbine vjerovnika, a ne u širem smislu što bi značilo da se temeljem iste ne bi moglo odrediti i osiguranje prisilnim zasnivanjem založnog prava. Nadalje, sud prvog stupnja ocjenjuje da predlagatelj osiguranja kao vjerovnik na temelju  bjanko zadužnice, pod određenim zakonskim pretpostavkama, može predložiti određivanje ovrhe na nekretninama protivnika osiguranja, ali ne i prisilno zasnivanje založnog prava.

Sud drugog stupnja potvrdio je prvostupanjsko rješenje s obrazloženjem da predlagatelj osiguranja raspolaže sa bjanko zadužnicama koje su sastavljene sukladno čl. 215. OZ-a pa na temelju takvih zadužnica vjerovnik (predlagatelj osiguranja) može izvansudski tražiti naplatu svoje tražbine od protivnika osiguranja s obzirom na to da su zadužnice izjednačene s pravomoćnim rješenjem o ovrsi i služe kao osnova za svojevrsnu izvansudsku naplatu kako je to propisano odredbom čl. 215. OZ-a. Sud drugog stupnja ocjenjuje da bez obzira na činjenicu što se predlagatelj osiguranja nije uspio namiriti izvansudskim putem, treba imati u vidu da bjanko zadužnica ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika, ali na drugim predmetima ovrhe u smislu odredbe čl. 214. st. 7. u vezi s čl. 215. st. 3. OZ-a, a ne i prisilnim zasnivanjem založnog prava u smislu odredbe čl. 296. OZ-a. U odnosu na žalbene navode kojima se predlagatelj osiguranja poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2466/12 od 19. prosinca 2012. u kojoj da je zauzeto stajalište da u slučaju nemogućnosti naplate izvansudskim putem, vjerovnik može tražiti ovrhu na drugim predmetima ovrhe, različitim od onih navedenih u zadužnici te za određivanje i dopustivost ovrhe nije odlučno da je vjerovnik bez uspjeha prethodno pokušao ovrhu na tražbini po računu dužnika jer da takav zaključak ne slijedi iz odredbe čl. 183. OZ-a, sud drugog stupnja navodi da se navedena odluka odnosi na situaciju kada se vjerovnik ne može namiriti putem bjanko zadužnice na način kako je to određeno u istoj već da u toj situaciji može zatražiti ovrhu na drugim predmetima ovrhe pa da ovakvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zapravo upućuje na to da u konkretnom slučaju predlagatelj osiguranja nije trebao ići s prisilnim zasnivanjem založnog prava već namirenjem na drugim predmetima ovrhe.

Sukladno odredbi čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 - dalje: OZ) u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11).

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi st. 1. istog čl., stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana(čl. 382. st. 3. ZPP).

Predlagatelj osiguranje je u reviziji postavio sljedeće materijalnopravno pitanje:

„Da li bjanko zadužnica predstavlja ispravu na temelju koje se može tražiti prisilno zasnivanje založnog prava na nekretnini?“

U odnosu na razloge važnosti postavljenog pitanja predlagatelj osiguranja ukazuje da je odluka drugostupanjskog suda u protivnosti s pravnim shvaćanjem zauzetim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2466/12 od 19. prosinca 2012. prema kojem kada vjerovnik ima zadužnicu koja pored rješenja o ovrsi ima i posve ravnopravno svojstvo ovršne isprave, vjerovnik može tražiti ovrhu na drugim predmetima ovrhe, različitim od onih navedenih u zadužnici, i za određivanje i dopustivost ovrhe nije odlučno da je vjerovnik bez uspjeha prethodno pokušao ovrhu na tražbini po računu dužnika jer takav zaključak ne slijedi iz odredbe čl. 183. OZ-a.

Prema ocjeni ovog suda pitanje koje postavlja predlagatelj osiguranja u reviziji važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i od odgovora na navedeno pitanje ovisi odluka u ovom postupku.

Prema odredbi čl. 215. st. 1. OZ-a dužnik može privatnim ispravom potvrđenom kod javnog bilježnika dati suglasnost da se radi naplate tražbine čiji će iznos biti naknadno upisan u ispravi zaplijene svi njegovi računi kod banaka te da se novčana sredstva s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržano u toj ispravi, izravno s računa isplate vjerovniku koji je određen u ispravi ili koje će naknadno biti u nju upisan (bjanko zadužnica). Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i, nakon što u nju bude upisan iznos tražbine i podaci o vjerovniku, ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja. Ispravu iz stavka 1. toga članka s naknadno upisanim iznosom tražbine i podacima o vjerovniku Agenciji s učincima dostave pravomoćnog sudskog rješenja o ovrsi, dostavlja vjerovnik, preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom neposrednom dostavom ili preko javnog bilježnika. Dostavom te isprave zapljenjuje se tražbina po računu i prenosi na vjerovnika (čl. 215. st. 2. OZ-a).

Nadalje, odredbom čl. 214. st. 7. OZ-a propisano je da obična zadužnica iz st. 1. tog čl. ima svojstvo ovršnih isprava na temelju kojih se može tražiti ovrha protiv dužnika ili jamaca plataca na drugim predmetima ovrhe.

Predlagatelj osiguranja u ovom predmetu traži osiguranje prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja u smislu odredbe čl. 296. OZ-a kojom je propisano da na osnovi ovršne isprave kojom je utvrđena novčana tražbina predlagatelj osiguranja ima pravo tražiti osiguranje te tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja.

Dakle, zadužnica osim što ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi na novčanoj tražbini ovršenika (na sredstvima na računu kod banke i druge pravne osobe koja obavlja poslove platnog prometa) ima i svojstvo opće ovršne isprave na temelju koje se može protiv dužnika ili jamaca plataca tražiti ovrha na drugim predmetima ovrhe (tako i u odluci ovog suda broj Rev- 2466/12-2 od 19. prosinca 2012.).

Stoga su nižestupanjski sudovi, zbog pogrešnog pravnog pristupa, zaključivši da bjanko zadužnica nema svojstvo ovršne isprave, pogrešno primijenili materijalno pravo iz čl. 296. OZ-a, kada su prijedlog predlagatelja osiguranja radi osiguranja novčane tražbine na temelju bjanko zadužnica prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja ocijenili neosnovanim.

Budući da slijedom iznesenog nema uvjeta za preinačenje nižestupanjskih odluka, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U ponovljenom postupku sudovi će sukladno uputama iz ove odluke donijeti novu, zakonitu odluku.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 5. prosinca 2019.