Broj: Rev-x 639/2016-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. d.o.o. iz K., kojega zastupa punomoćnica Đ. D. G., odvjetnica u K., protiv tuženika F. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica M. D., diplomirana pravnica kod tuženika, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5421/11-2 od 2. veljače 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-13179/10 od 24. siječnja 2011., u sjednici održanoj 18. prosinca 2019.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tuženika F. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja E. d.o.o. iz K. kojim od tuženika F. iz Z. zahtijeva isplatu 358.669,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 17. lipnja 2002. godine do isplate te parbeni trošak.“

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„I. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-13179/10 od 24. siječnja 2011. kojom je odbijen tužbeni zahtjev i sudi:

Nalaže se tuženiku F. Z., isplatiti tužitelju E. d.o.o. iz K. iznos od 358.669,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2002. do 31. prosinca 2007., koja je određena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015 do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 54.677,50 kn, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 7.687,50 kn u roku od 15 dana.“

Protiv navedene presude suda drugog stupnja tuženik je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tuženika nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi naknade štete prema tuženiku u iznosu od 358.369,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom i troškovima postupka, za koju tužitelj tvrdi da je pretrpio time što je tuženik postupio protivno odredbama Ovršnog zakona o zapljeni računa na temelju bjanko zadužnice.

Sud prvog stupnja polazeći od utvrđenja da su tuženik i C. d.d. Z. sklopili Ugovor o obavljanju poslova platnog prometa u ime i za račun banke, kojim je banka povjerila tuženiku obavljanje poslova platnog prometa u ime i za račun banke, da je odredbom čl. 5. Zakona o platnom prometu u zemlji propisano da banka može na temelju ugovora povjeriti drugoj instituciji obavljanje svih ili pojedinih poslova platnog prometa u njezino ime i za njezin račun (treća strana) te da je banka-davatelj poslova odgovorna i snosi nastalu štetu za poslove koje u njezino ime i za njezin račun obavlja treća strana (tuženik) ocjenjuje da tuženik ne odgovora za štetu tužitelju, već banka kod koje je tužiteljev dužnik imao otvoren račun, zbog čega odbija zahtjev tužitelja za naknadom štete kao neosnovan.

Sud drugog stupnja odlučujući o žalbi tužitelja preinačio je presudu suda prvog stupnja i prihvatio tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 373a. st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP. Naime, shvaćanje je drugostupanjskog suda da je tuženik u situaciji kada mu je tužitelj dostavio zadužnicu radi naplate, zbog nedostatka sredstava na računu dužnika (T. d.o.o.), bio u obvezi zaplijeniti sredstva koja su naznačena u bjanko zadužnici te izdati nalog za blokadu računa odnosno zabranu raspolaganja novčanim sredstvima jer dostava bjanko zadužnice sa upisanim iznosom tražbine i drugim podacima predviđenim zakonom ima učinak pravomoćnog sudskog rješenja o ovrsi u smislu odredbe čl. 183a. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08; dalje. OZ), pa stoga činjenica da se privremenom mjerom ne stječe založno pravo na novčanim sredstvima ne utječe na obvezu zaplijene sredstava koja su naznačena u zadužnici.

U odnosu na privremene mjere donesene u predmetima broj R1-191/02 od 1. srpnja 2002. i P-6646/02 od 12. kolovoza 2002. sud drugog stupnja ocjenjuje da se odnose na zabranu daljnje naplate tuženika (u ovom postupku tužitelja) sa žiro računa T. d.o.o. te zabranu isplata sa žiro računa T. d.o.o., a ne na zabranu daljnje zapljene sredstava, kao niti na deblokadu računa dužnika T. d.o.o. zbog čega je postupanjem tuženika, koji je nakon primitka rješenja o privremenoj mjeri brisao zadužnicu (koja ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi) iz očevidnika redoslijeda plaćanja i nije zaplijenio sredstva do visine iznosa navedenog u zadužnici čime je postupio protivno odredbama OZ-a o zapljeni računa na temelju bjanko zadužnice. Pri tom drugostupanjski sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju na strani tuženika postoje pretpostavke odgovornosti za štetu i to štetna radnja koja se ogleda u tome što je tuženik kao neposredan štetnik brisao zadužnicu iz redoslijeda plaćanja unatoč postojanju privremene mjere te nije zaplijenio sredstva do visine iznosa navedenog u zadužnici čime je navedenim postupanjem tužitelju nastupila šteta u vidu nemogućnosti naplate iznosa navedenog u zadužnici te između postupanja tuženika i štete koju je pretrpio tužitelj postoji uzročna veza. Kako je tuženik postupio protivno odredbama OZ-a o zapljeni računa na temelju bjanko zadužnice, to je tužitelju nastala šteta u vidu nemogućnosti naplate iznosa navedenog u zadužnici u smislu odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01) zbog čega da ima pravo od osobe koja obavlja poslove platnog prometa tražiti u parnici naknadu štete koja mu je nanesena.

Tuženik u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje da je pri provođenju zadužnice na naplatu postupio savjesno i u skladu s Ovršnim zakonom zbog čega da na strani tuženika nema protupravnosti, a time niti odgovornosti tuženika za štetu tužitelju, već da za možebitnu štetu tužitelju odgovara banka kod koje je tužiteljev dužnik imao otvoren račun temeljem odredbi Zakona o platnom prometu u zemlji, a kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud.

Neosnovano tuženik ukazuje na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Naime, tuženik je agencija koja djeluje kao uslužni servis svih pravnih subjekata u Republici Hrvatskoj. Osnovana je Zakonom o financijskoj agenciji („Narodne novine“ broj 117/01, 60/04 i 42/05) te je pravna osoba čije se ustrojstvo i način rada uređuje zakonom i propisima donesenim na temelju njega.

Odredbama članaka 204.- 213. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13 i 93/14; dalje: OZ) uređen je postupak ovrhe na novčanoj tražbini po računu koji provodi F., a time i odgovornost A. zbog nepostupanja po rješenju o ovrsi, zadužnici ili zahtjevu za izravnu naplatu pri čemu se na odgovarajući način primjenjuju odredba članka 201. tog Zakona koje uređuju odgovornost poslodavca za propuštenu obustavu i isplatu dospjelih obroka prilikom provedbe ovrhe na plaći i drugim stalnim novčanim primanjima (čl. 213. OZ-a). Dakle, tuženik odnosno F. je provedbeno tijelo koje provodi ovrhu na temelju dostavljenih osnova za plaćanje u skladu sa zakonskim odredbama pri čemu je Ovršnim zakonom propisana njezina odgovornost za ispravnu provedbu ovrhe.

U navedenoj situaciji neosnovano revident ukazuje da ne postoji njegova odgovornost za ispravnu i zakonitu provedbu ovrhe, već da za možebitnu štetu koju je pretrpio tužitelj odgovara banka kod koje je tužiteljev dužnik imao otvoren račun temeljem odredbi Zakona o platnom prometu u zemlji (čl. 5. st. 2. i čl. 42. st. 1. toč. 6.), kada je zakonskim odredbama izričito propisana odgovornost tuženika u slučaju nepostupanja po rješenju o ovrsi, zadužnici ili zahtjevu za izravnu naplatu te pravo stranke kojoj je nepravilnom provedbom ovrhe nanesena šteta ostvarivati pravo na naknadu štete u posebnom postupku prema općim pravilima odgovornosti za štetu prema Zakonu o obveznim odnosima.

Stoga je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je preinačio drugostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev ocjenjujući da je postupanjem tuženika (koji je nakon primitka rješenja o privremenoj mjeri brisao zadužnicu iz očevidnika redoslijeda plaćanja i nije zaplijenio sredstva do visine iznosa naznačenog u zadužnici čime je onemogućio tužitelja u naplati tražbine prema dužniku te je on slobodno raspolagao sredstvima na računu) tužitelju nanesena šteta, zbog čega ima pravo od osobe koja obavlja poslove platnog prometa tražiti naknadu štete koja mu je nanesena.

Iz navedenih razloga, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika i odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 18. prosinca 2019.