Broj: Gž Ovr-305/19-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Prosenici, u pravnoj stvari ovrhovoditelja A. T. iz G., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., protiv ovršenice R. H., M. pravosuđa, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u S., Građansko-upravni odjel, radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovršenice protiv rješenja Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini, poslovni broj Ovr-2034/2018-2 od 9. siječnja 2019., dana 10. siječnja 2020.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba ovršenice R. H. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini, poslovni broj Ovr-2034/2018-2 od 9. siječnja 2019.

Obrazloženje

Uvodno označenim prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

"Nalaže se ovršenici R. H., OIB: …, nadoknaditi ovrhovoditelju A. T. iz G., OIB: …, iznos od 625,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. siječnja 2019., kao dana izdavanja ovog rješenja, pa do isplate, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana."

Protiv citiranog rješenja žalbu je izjavila ovršenica zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 14. st. 4. Ovršnog zakona. Ističe da podnesak kojeg je ovrhovoditelj naslovio "prijedlog za ovrhu" u sadržajnom smislu to nije jer ne sadrži sve što isti mora sadržavati sukladno čl. 39. st. 1. Ovršnog zakona, odnosno ne sadrži naznaku ovršne ili vjerodostojne isprave niti se takva prilaže uz podnesak, a niti sadrži sredstvo ni predmet ovrhe. Prigovara da je predmetni zahtjev podnesen izvan roka od 30 dana od dana završetka postupka propisanog čl. 14. st. 6. Ovršnog zakona. Prema čl. 73. Ovršnog zakona ovrha se smatra dovršenom provedbom ovršne radnje kojom se ovrha dovršava, a sukladno čl. 174. istoga Zakona ovrha na novčanoj tražbini se provodi pljenidbom i prijenosom, koji su dovršeni dostavom ovršenikovom dužniku (Fina) rješenja kojim su pljenidba i prijenos određeni. Kako je ovrhovoditelj zahtjev za izravnu naplatu s ovršnom ispravom dostavio Fini 2. ožujka 2018. ovrha se time smatra dovršenom te je ovrhovoditelj trebao zahtjev za naknadu troška podnijeti najkasnije 1. travnja 2018. Nadalje, ovršenica u žalbi navodi da  ovrhovoditelj nije dostavio dokaze da je zatraženi trošak stvarno nastao – da je pribavljao klauzule pravomoćnosti i ovršnosti, niti da je odvjetniku platio nagradu za te radnje, zbog čega se pobijano rješenje ne može ispitati. Odredbom članka 14. st. 4. Ovršnog zakona je propisano da je ovršenik ovrhovoditelju dužan naknaditi troškove koji su bili potrebni za ovrhu, a da je trošak pribavljanja potvrde Porezne uprave neosnovano određen jer je ta potvrda besplatna, pa ovrhovoditelj nije za istu imao nikakve troškove niti je priložio račun, a isto je sa troškom pribavljanja klauzule pravomoćnosti i ovršnosti, jer sud ne naplaćuje izdavanje tih klauzula. Ovrhovoditelj nije dokazao da je odvjetnik za njega pribavljao klauzule ili potvrdu od Porezne uprave, niti je u postupku izravne naplate novčane tražbine potrebno sudjelovanje odvjetnika. Radi se o luksuznom trošku i istoga je ovrhovoditelj dužan snositi sam. Slijedom navedenog, predlaže da prvostupanjski sud preinači pobijano rješenje na način da odbije zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troškova ovrhe i izvansudske ovrhe putem Fina-e ili ukine rješenje o ovrsi i ovršni prijedlog odbaci, odnosno da drugostupanjski sud žalbu prihvati, ukine pobijano rješenje i odbije ili odbaci zahtjev ovrhovoditelja odnosno predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Prema odredbi čl. 14. st. 4. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 - dalje: OZ) ovršenik je dužan ovrhovoditelju naknaditi troškove koji su bili potrebni za ovrhu.

Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem prihvatio kao osnovan zahtjev ovrhovoditelja za naknadom troškova izravne naplate za pribavu potvrde (klauzule) pravomoćnosti i ovršnosti temeljem Tbr. 32. st. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14 i 118/14 - dalje Tarifa), uz pripadajući PDV, u ukupnom iznosu od 312,50 kuna te za pribavu obračuna Porezne uprave temeljem Tbr. 32. st. 3. Tarife, uz pripadajući PDV, u ukupnom iznosu od 312,50 kuna.

Na žalbene navode ovršenice valja navesti da to kako je ovrhovoditelj nazvao podnesak (prijedlog za ovrhu) kojim nedvojbeno zahtijeva naknadu troškova izravne naplate, a o kojem zahtjevu je prvostupanjski sud i odlučio pobijanim rješenjem, nema nikakvog pravno odlučnog značaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, jer nije bitno kako je ovrhovoditelj nazvao taj podnesak, nego je bitan sadržaj zahtjeva iz podneska kojim je započet ovaj postupak pred sudom, a koji je zahtjev u konkretnom slučaju u cijelosti postavljen na određen i jasan način kao zahtjev za naknadom troškova postupka izravne naplate. Stoga nisu niti pravno odlučni žalbeni navodi kojima ovršenica ukazuje kako predmetni podnesak ne sadrži sve što treba sadržavati prijedlog za ovrhu.

Nadalje, nisu osnovani ni žalbeni navodi ovršenice da je ovrhovoditelj zahtjev za naknadom troškova postupka izravne naplate o kojima je odlučeno pobijanim rješenjem podnio izvan zakonskog roka propisanog odredbom čl. 14. st. 6. OZ kojim je propisano da se zahtjev za naknadu troškova podnosi najkasnije u roku od trideset dana od dana završetka postupka.

Naime, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je ovrhovoditelj zahtjev za izravnu naplatu Financijskoj agenciji podnio 2. ožujka 2018., dok je prema navodima ovrhovoditelja, koje ovršenica ne osporava, Financijska agencija izvršila prijenos zaplijenjenih sredstava na njegov račun 2. svibnja 2018., s time da je zahtjev za naknadom troškova postupka izravne naplate sudu predan 16. svibnja 2018.

Dakle, imajući u vidu da se sukladno odredbi čl. 73. st. 1. OZ postupak ovrhe smatra dovršenim provedbom ovršne radnje kojom se ovrha dovršava, a to je u konkretnom slučaju prijenos zaplijenjenih sredstava na račun ovrhovoditelja, koji je prema navodima ovrhovoditelja izvršen 2. svibnja 2018., to se rok za naknadu zatraženih troškova u konkretnom slučaju ne može računati od dana podnošenja zahtjeva Financijskoj agenciji, a pritom uzimajući u obzir i da ovršenica niti tvrdi niti dokazuje da bi izričito pristala da se zaplijenjena sredstva na račun ovrhovoditeljice prenesu i ranije (čl. 206. st. 3. OZ).

Također, valja navesti da je izravna naplata novčane tražbine na temelju ovršne sudske odluke specifičan postupak prisilnog ostvarenja novčane tražbine izvan suda, pred posebnim tijelom kojemu je provođenje takvih postupaka zakonski dano u nadležnost te da su radnje ovrhovoditelja poduzete po punomoćniku u osobi odvjetnika u cilju pokretanja i provedbe postupka izravne naplate potpuno legitimne jer niti jednim pozitivnim propisom takvo što nije zabranjeno, a zahtjev ovrhovoditelja radi naknade takvih troškova osnovan, te su svi daljnji troškovi u svezi prisilnog ostvarenja tražbine ovrhovoditelja posljedica nepostupanja ovršenice po pravomoćnoj sudskoj odluci u paricijskom roku, koje je mogla spriječiti pravovremenim namirenjem ovrhovoditelja sukladno pravomoćnoj presudi suda.

Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako ovrhovoditelju pripada nagrada za pribavu klauzule pravomoćnosti i ovršnosti po punomoćniku u iznosu od 250,00 kuna temeljem Tbr. 32. st. 2. Tarife, te nagrada za pribavu obračuna Porezne uprave u iznosu od 250,00 kuna temeljem Tbr. 32. st. 3. Tarife, sve s pripadajućim PDV-om, koji trošak je bio neophodan sukladno čl. 14. st. 4. OZ.

Slijedom iznesenog, a kako se nisu ostvarile bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. i čl. 381. ZPP u vezi čl. 21. st. 1. OZ, to je valjalo na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP u vezi čl. 21. st. 1. OZ, odbiti žalbu ovršenice kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje.

Zadar, 10. siječnja 2020.