Broj: Gž Ovr-1101/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika Zvonimira Biškupa, u predmetu osiguranja predlagateljice osiguranja R. H., OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, protiv protivnice osiguranja V. M., OIB:…, iz Z., , radi osiguranja novčane tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretninama, povodom žalbe predlagateljice osiguranja podnesene protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Ovr-3890/19-2 od 20. studenog 2019., dana 22. siječnja 2020.

r i j e š i o   j e

              Prihvaća se žalba predlagateljice osiguranja, ukida rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Ovr-3890/19-2 od 20. studenog 2019. i predmet vraća istom sudu na ponovno rješavanje.             

Obrazloženje

Prvostupanjski sud donio je rješenje čija izreka u cijelosti glasi:

„I Odbija se prijedlog predlagatelja osiguranja od 15. studenoga 2019. za prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretninama protivnika osiguranja, kao neosnovan.

II Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda zabilježba odbijenog prijedloga za osiguranje prisilnim zasnivanjem založnog prava u zemljišnim knjigama ovog suda na nekretninama:

-suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-11)-stan u podrumu površine 37,10 čm, a sastoji se od sobe i kuhinje, Wc-a i ostalih prostorija, koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i suvlasnički dijelovi ostalih suvlasnika, koji su neodvojivo povezani s nekretninom upisanom u zk.ul.br. 6534 k.o. C., zk.č.br. 7337, zgrada mješovite uporabe br. 35 D., kuća 35/1 i dvorište, površine 519 m2, dvorište površine 99 m2, zgrada mješovite uporabe, Z., , površine 390 m2, kuća, Z., površine 30 m2, ukupne površine 519 m2.

-suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-14)-poslovni prostor u prizemlju u površini od 26,40 m2, koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i suvlasnički dijelovi ostalih suvlasnika, koji su neodvojivo povezani s nekretninom upisanom u zk.ul.br. 6534 k.o. C., zk.č.br. 7337, zgrada mješovite uporabe br. kuća 35/1 i dvorište, površine 519 m2, dvorište površine 99 m2, zgrada mješovite uporabe, Z., , površine 390 m2, kuća, Z., , površine 30 m2, ukupne površine 519 m2.“.

Sud prvog stupnja u obrazloženju navodi da je predlagateljica osiguranja podnijela prijedlog za osiguranje prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretninama protivnika osiguranja, ali da istog smatra neosnovanim jer su predmetna rješenja o ovrsi Porezne uprave donesena temeljem drugih ovršnih isprava, kod rješenja o ovrsi od 10. travnja 2019. radi se o čak dvije ovršne isprave te su obje tražbine zbrojene u ukupnom iznosu, tako da se iz rješenja o ovrsi ne može utvrditi kolika je točno glavnica utvrđena svakom od ovršnih isprava, što prvostupanjski sud smatra neophodnim radi postupanja u smislu čl. 80.b st. 1. Ovršnog zakona, kao i zbog toga što rješenja o ovrsi od 7. listopada i 2. svibnja 2019. imaju glavnicu manju od zakonskog minimuma iz čl. 80.b st. 1. Ovršnog zakona. Smatrajući i da rješenjima o ovrsi Porezne uprave nije utvrđena tražbina predlagateljice, već da je ista utvrđena ovršnim ispravama na temelju kojih su donesena rješenja o ovrsi, a koje ovršne isprave su navedene u tim rješenjima o ovrsi, prvostupanjski sud je u konačnici ocijenio da prijedlog nije osnovan pa ga je kao takvog odbio.

Pravodobno podnesenom žalbom navedeno rješenje pobija predlagateljica osiguranja zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba postupka osiguranja, uz prijedlog da drugostupanjski sud isto ukine i predmet vrati na ponovno rješavanje ili da ga preinači i prihvati prijedlog za osiguranje.

Žalba je osnovana.

Prema odredbi čl. 23. toč. 7. u vezi sa čl. 290. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – nastavno: OZ), ovršnu ispravu predstavlja i „druga isprava koja je zakonom određena kao ovršna isprava“.

Odredbom čl. 140. st. 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 115/16, 106/18 – nastavno: OPZ) propisano je da se ovrha provodi na temelju ovršne ili vjerodostojne isprave, a prema odredbi čl. 140. st. 2. toč. 5. OPZ ovršna isprava iz citiranog st. 1. jest i rješenje o ovrsi, koje se, na temelju čl. 141. st. 1. OPZ, donosi o provođenju ovrhe. Daljnjom odredbom čl. 169. OPZ propisano je da prijedlog za ovrhu na nekretninama i prijedlog za provedbu mjera osiguranja na nekretninama nadležnom sudu podnosi nadležno državno odvjetništvo, na zahtjev Porezne uprave, odnosno Carinske uprave.

Imajući u vidu sve navedeno, proizlazi da je predlagateljica osiguranja prijedlog za osiguranje prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretninama protivnice osiguranja sudu podnijela na temelju isprava (triju rješenja o ovrsi Ministarstva financija, Porezne uprave) koje su Općim poreznim zakonom (a on je lex specialis) određene kao ovršne isprave. Stoga nije utemeljeno stajalište prvostupanjskog suda prema kojem je u ovom slučaju bitna okolnost to što rješenjima o ovrsi nije protivnici osiguranja naloženo platiti tražbinu predlagateljici osiguranja, nego je odlučno to što rješenja o ovrsi porezne uprave – na temelju izričite odredbe Općeg poreznog zakona – imaju svojstvo ovršne isprave, a zbog toga, nadalje, nije od odlučnog značaja niti stav iz pobijanog rješenja da se ovršeniku ne može nekoliko puta nalagati ista isplata.

Nije osnovan niti daljnji stav prvostupanjskog suda iz kojeg proizlazi da glavnica tražbine čije se osiguranje traži po svakoj ovršnoj ispravi mora prelaziti iznos od 20.000,00 kn.

Naime, odredbom čl. 80.b. st. 1. OZ propisano je da će sud odbiti prijedlog za ovrhu na nekretnini ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži ne prelazi iznos od 20.000,00 kn, osim ako je prijedlog podnesen radi prisilnog ostvarenja tražbine radi zakonskoga uzdržavanja ili tražbine radi naknade štete uzrokovane kaznenim djelom. Citiranom odredbom zakonodavac nije, kao ograničavajući uvjet, predvidio da glavnica tražbine viša od 20.000,00 kn  mora proizlaziti iz svake pojedine ovršne isprave, već je svrha te odredbe onemogućiti provedbu ovrhe (ali i osiguranja, imajući u vidu odredbu čl. 290. OZ) na nekretninama radi naplate manjih tražbina, razmjerno neznatnih u odnosu na vrijednosti nekretnina. U slučaju kao što je ovaj, u kojem se osiguranje predlaže radi naplate tražbine čija glavnica ukupno iznosi 49.428,48 kn, prihvaćanje prijedloga za osiguranje ne bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 80.b. st. 1. OZ i volji zakonodavca jer bi, bez obzira što se ta tražbina temelji na tri ovršne isprave, osiguranje bilo određeno za tražbinu koja prelazi iznos od 20.000,00 kn.

Zbog pogrešnog materijalnopravnog pristupa prvostupanjski sud nije ispitivao postojanje svih pretpostavki za određivanje predloženog osiguranja pa je valjalo prihvatiti žalbu i primjenom čl. 380. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) u vezi čl. 21. st. 1. OZ ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno rješavanje.

U Varaždinu 22. siječnja 2020.