Broj: Gž Ovr-182/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu ovog suda Mihi Mratoviću, kao sucu pojedincu, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja O. b. d.d., iz S., OIB: ...zastupana po punomoćniku E. K. J., odvjetnici iz Z., protiv ovršenika M. T., iz P., OIB: ..., zastupan po punomoćniku T. P., odvjetnici iz P., radi naplate novčane tražbine prodajom nekretnine, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Ovr-358/19-26 od 4. studenog 2019., 03. veljače 2020.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba ovršenika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Ovr-358/19-26 od 4. studenog 2019.

Obrazloženje

Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe.   

Na citirano rješenje žalbu pravovremeno izjavljuje ovršenik, pobijajući isto u cijelosti iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; dalje: ZPP), koji je primijeniti sukladno odredbi članka 21. stavka 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17; dalje OZ), predlažući ovom sudu žalbu prihvatiti i ožalbeno rješenje ukinuti.

U odgovoru na žalbu ovrhovoditelj je osporio sve žalbene navode ovršenika. 

Žalba ovršenika nije osnovana.

Iz stanja spisa proizlazi kako je dana 30. kolovoza 2019. ovršenik podnio prijedlog za odgodu ovrhe u kojem navodi kako je dana 3. kolovoza 2019. podnio tužbu protiv ovrhovoditelja radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Nadalje, ovršenik ističe kako bi mu provedbom ovrhe nastala nenadoknadiva, odnosno teško nadoknadiva šteta, ovo stoga što nema drugih nekretnina u svom vlasništvu te predmetna nekretnina predstavlja njegov jedini dom, u kojem stanuje i koji koristi za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba.  

Prvostupanjski je sud pobijanim rješenjem odbio prijedlog ovršenika s obrazloženjem da ne bi bile kumulativno ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 65. stavka 1. OZ-a.

Prema odredbi iz članka 65. stavka 1. OZ-a na prijedlog ovršenika sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu:

1. ako je protiv odluke na temelju koje je određena ovrha izjavljen pravni lijek,

2. ako je podnesen prijedlog za povrat u prijašnje stanje u postupku u kojemu je donesena odluka na temelju koje je određena ovrha ili prijedlog za ponavljanje toga postupka,

3. ako je podnesena tužba za poništaj presude izbranoga suda na temelju koje je određena ovrha,

4. ako je podnesena tužba za stavljanje izvan snage nagodbe ili javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha ili tužba za utvrđenje njezine ništavosti,

5. ako je ovršenik podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi, prigovor iz članka 52. ili 53. ovog Zakona ili podnio tužbu iz članka 52. ili 55. ovoga Zakona

6. ako je ovršenik izjavio žalbu protiv rješenja kojim je potvrđena ovršnost ovršne isprave, odnosno ako je podnio prijedlog za ponavljanje postupka u kojemu je to rješenje doneseno,

7. ako je ovršenik ili sudionik u postupku zahtijevao da se otklone nepravilnosti učinjene pri provedbi ovrhe,

8. ako ovrha, prema sadržaju ovršne isprave, ovisi o istodobnom ispunjenju neke obveze ovrhovoditelja, a ovršenik je uskratio ispunjenje svoje obveze zato što ovrhovoditelj nije ispunio svoju obvezu niti je pokazao spremnost da je istodobno ispuni,

9. ako je Vlada Republike Hrvatske proglasila katastrofu sukladno propisu kojim se uređuje sustav zaštite i spašavanja građana, materijalnih i drugih dobara u katastrofama i velikim nesrećama, a ovršenik je na dan donošenja odluke o proglašenju katastrofe imao prebivalište ili sjedište i obavljao djelatnost na području za koje je proglašena katastrofa,

10. ako se vodi kazneni postupak po službenoj dužnosti u vezi s tražbinom zbog čijeg se prisilnog ostvarenja vodi ovršni postupak.

Valjano prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio prijedlog za odgodu, to jer nisu kumulativno ispunjene zakonske pretpostavke iz citirane odredbe budući da ovršenik nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu.

Naime, suprotno žalbenim navodima i prema mišljenju ovog žalbenog suda, ovršenik nije učinio vjerojatnim koju bi to nenadoknadivu štetu pretrpjela provedbom predmetne ovrhe.

Kad se ispituje i ocjenjuje vjerojatnost da bi provođenjem ovrhe ovršenik trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, težište ispitivanja treba usmjeriti u prvom redu na imovinske prilike ovrhovoditelja i mogućnost ovršenika da u postupku protuovrhe namiri svoju tražbinu od ovrhovoditelja.

Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, ovršenik nije pružio niti jedan dokaz na okolnost da bi, u slučaju da se ovrha proglasi nedopuštenom, bio u nemogućnosti namiriti se od ovrhovoditelja.

Nesumnjivo je da bi ovršenik provedbom ovrhe u ovom postupku trpio štetu budući da je ovršni postupak sam po sebi tegoban za ovršenika, te tijekom istog valja paziti na njegovo dostojanstvo i prava (članak 6. OZ-a), međutim, isti je nužan kako bi se mogla ostvariti tražbina ovrhovoditelja, budući da ju ovršenik odbija ostvariti dobrovoljno. Zbog toga je zakonodavac i ostavio na ocjenu sudu da "može" odgoditi ovrhu kada su ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 61. stavka 1. OZ-a.

U konkretnom slučaju, šteta na koju se poziva ovršenik nije pravno relevantna te je sud prvog stupnja, u skladu sa svojom ovlasti iz članka 61. stavka 1. OZ-a, pravilno postupio kada je ocijenio da ovo nije slučaj u kojem bi odgoda ovrhe bila opravdana. Naime, upravo su ovršne radnje u ovom postupku, među ostalim, ispražnjenje nekretnina dosuđenih kupcu i njihova predaja u posjed kupcu, što ovršenik subjektivno doživljava kao gubitak stambenog prostora, pa kada bi taj vid štete bio relevantan bilo bi nemoguće uopće provesti ovrhu u ovakvim slučajevima. Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, gubitak vlastite nekretnine za stanovanje ne predstavlja sam po sebi razlog nastanka nenadoknadive odnosno teško nadoknadive štete jer se nužni stambeni prostor može osigurati i na druge načine osim vlasništvom.

Slijedom navedenog, ovaj drugostupanjski sud smatra kako je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je pobijanim rješenjem odbio prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe kao neosnovan. Pritom je za dodati kako se navedeni prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe protivi i pravu ovrhovoditelja da na brz i zakonit način ostvari svoju tražbinu utvrđenu ovršnom ispravom, koja isprava nije poništena niti utvrđena ništetnom.

U odnosu na žalbene navode ovršenika u kojima sadržajno navodi kako bi nekretnina koja je predmet ovrhe predstavljala njegov dom u smislu odredbe članka 34. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe, te da bi provedbom ovrhe bilo povrijeđeno njegovo pravo na dom za napomenuti je da u sporu gdje se susreću dva privatna interesa (kao što je to ovdje slučaj) nema mjesta primjeni testa proporcionalnosti koji test podrazumijeva, pored ostalog, raspravu o tome je li bilo miješanja u pravo ovršenika odnosno, predstavlja li odluka suda miješanje u pravo na dom, to jer pravo vlasnika da traži iseljenje osobe koja koristi stan bez pravne osnove predstavlja legitimni cilj (tako i odluka Statileo protiv Hrvatske) pa se taj žalbeni navod ovršenika ukazuje neosnovan.  

Nadalje, u svojstvu založnog dužnika pristao na zasnivanje založnog prava i hipoteke na nekretninama na kojima je određena ovrha, radi osiguranja predmetne novčane tražbine ovrhovoditelja, te je ovrhovoditelju dao suglasnost da za slučaj neisplate te tražbine neposredno provede prisilnu ovrhu na založenim nekretninama, a za koje ovršenik sada navodi da ih koristi za stanovanje.

Slijedom navedenih činjenica, ovršenik je svojevoljno ugovorio založno pravo na predmetnim nekretninama, sa svim pravnim i faktičnim posljedicama tog raspolaganja koje su za njega poslije tog ugovaranja nastupile. Unatoč tome što bi ovršenik provedbom ovrhe u ovom postupku moguće trpio štetu, te unatoč zaštiti njegovog prava i dostojanstva, provedba ovršnog postupka je nužna u svrhu prisilnog ostvarenja predmetne tražbine jer ovršenik ne postupa po ovršnoj ispravi na temelju koje je određena ovrha, kao što je razvidno iz stanja prvostupanjskog spisa. Budući da se predmetna ovrha provodi po zakonom propisanom postupku temeljem ovršenikovog raspolaganja zalaganjem navedene nekretnine, nije ostvarena povreda prava na dom već je postupanje suda prvog stupnja sukladno odredbi članka 8. stavka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06), te nema potrebe da se za ovo utvrđenje u ovoj fazi postupka provodi test razmjernosti (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2551/2015 od 7. srpnja 2015.).

Ovršeniku je još za napomenuti kako iz ovršne isprave proizlazi da je svjesno raspolagao svojim vlasničkim pravom na tim nekretninama, koristeći ga kao instrument osiguranja ugovorenog zajma, sa svim pravnim posljedicama takvog raspolaganja, pa tako i s izričitim pristankom da u slučaju neisplate zajma ovrhovoditelj kao vjerovnik naplati nepodmireni dug iz vrijednosti založenih nekretnina, te se i radi navedene činjenice ne bi mogao s uspjehom pozivati na pravo na dom, a koje stajalište je izraženo i u odluci Europskog suda za ljudska prava od 20. rujna 2016. o nedopuštenosti zahtjeva br. 2545/2014 u predmetu F. protiv Republike Hrvatske, kao i u rješenju Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2551/2015 od 7. srpnja 2015. o odbačaju ustavne tužbe u predmetu C.

Slijedom navedenih činjenica, ovršenik je svojevoljno ugovorio založno pravo na predmetnim nekretninama, koristeći ga kao instrument osiguranja ugovorenog zajma, sa svim pravnim i faktičnim posljedicama tog raspolaganja koje su za njega poslije tog ugovaranja nastupile. Također se napominje kako je sukladno odredbama OZ-a, (članak 3. stavak 1. i članak 5. stavak 1. OZ-a), ovrhovoditelj taj koji je ovlašten izabrati predmet i sredstvo ovrhe, a sud je, u slučaju  ispunjenja ostalih pretpostavki propisani OZ-om, dužan odrediti ovrhu predloženim sredstvom i na predloženom predmetu. 

Zbog svega navedenoga, a kako žalba ovršenika nije dovela u sumnju valjanost i zakonitost pobijanog rješenja, niti ovaj sud nalazi da bi bile počinjene povrede na koje temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, u vezi s člankom 381. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pozivom na odredbu iz članka 380. točke 2. ZPP-a, u svezi s člankom 21. stavkom 1. OZ-a, trebalo je istu odbiti i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

Slijedom navedenog riješeno je kao u izreci.

U Splitu, 03. veljače 2020. godine