Broj: Gž Ovr-1027/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji toga suda Dubravki Bosilj, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja B. K. d.o.o., OIB:... iz Z., zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz O. d. B. & P. iz Z., protiv ovršenice R. B., OIB:... iz S.,  i ovršenice D. Š., OIB:... iz S., obje zastupane po punomoćnici I. Š. odvjetnici iz S., povodom žalbe ovršenica izjavljene protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Ovr-3349/17 od 28. veljače 2018., dana 20. veljače 2020.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba ovršenica i potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Ovr-3349/17 od 28. veljače 2018.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem sud je na način propisan odredbom čl. 41. st. 4. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 - dalje:OZ) odredio, temeljem ovršnih isprava –Ugovora o kreditu broj 215-51009232 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine javnobilježnički solemniziranog po javnom bilježniku A. Z. pod brojem OV-2369/11, Ugovora o izdavanju garancije broj 215-58012472 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziran po javnom bilježniku A. Z. pod brojem O.-2370/11 i Aneksa broj 1 uz Ugovor o izdavanju garancije 215-58012472 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziran po javnom bilježniku A. Z. pod brojem OV-968/12 po kojima su potraživanja dospjela u cijelosti  dana 11. svibnja 2017. o čemu je javni bilježnik izdao potvrdu ovršnosti, a sve radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 744.106,76 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na iznos od 458.627,61 kn tekućom od 11. svibnja 2017. do isplate, ovrhu na nekretninama ovršenika kako su one opisane u ovršnom prijedlogu, i to zabilježbom ovrhe, utvrđenjem vrijednosti nekretnina i prodajom nekretnina te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom.

 

              Protiv navedenog rješenja ovršenice podnose žalbu iz razloga propisanih čl. 50. st. 1. toč. 6., 7. i 11. OZ-a u istoj tvrdeći da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenice jer ovršenica R. B. nije glavni dužnik već založni dužnik, a ovrhovoditelj nije založni vjerovnik, pa nije ovlašten tražiti ovrhu niti na nekretninama u vlasništvu ovršenice D. Š., naime da ovrhovoditelj nije upisan kao založni vjerovnik, nije stekao hipoteku nad nekretninama na kojima je određena ovrha to i nije ovlašten tražiti ovrhu na tim nekretninama. Ovršenica R. B. u žalbi još ističe da njezina nekretnina upisana u zk.ul.14043 pod ul.284 k.o. S. predstavlja nekretninu koja joj služi za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, nema drugih nekretnina u svom vlasništvu, osoba je starije životne dobi, teško bolesna, a ovrhovoditelj je tvrtka koja se bavi utjerivanjem dugova i nema interes za hitnim namirenjem tražbine radi ostvarenja nekih važnih razloga pa bi ovrhom na nekretnini ovršenice R. R. bila narušena pravična ravnoteža. Ističe se da ovrhovoditelj nije učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila neuspjela.

 

              U odgovoru na žalbu ovrhovoditelj se protivi svim navodima žalbe kao neosnovanim, ističe da je žalba ovršenice R. B. nepravovremena, predlaže odbiti žalbu i nastaviti ovršni postupak.

 

              Žalba ovršenica nije osnovana.

 

              Iz stanja spisa proizlazi da su H. A. A. B. d.d., kao davatelj kredita i D. t. r. d.o.o., kao korisnik kredita, D. Š. (u ovom ovršnom postupku ovršenica) kao jamac platac i založni dužnik, R. B. (u ovom ovršnom postupku ovršenica) kao založni dužnik te Z. Š. kao jamac platac zaključili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 7. veljače 2011. te je istim ugovorom, a radi osiguranja tražbine iz tog Ugovora zasnovano založno pravo na nekretninama na kojima se u ovom postupku i određuje ovrha, s time da je predmetno založno pravo upisano u zemljišnim knjigama u korist H. A. A. B. d.d., koji ugovor je i solemniziran po javnom bilježniku A. Z. pod brojem OV-2369/11 koji je postao izvršan dana 11. svibnja 2017. prema na istome stavljenoj potvrdi ovršnosti po javnom bilježniku. Iste stranke zaključile su i Ugovor o izdavanju garancije sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziranog po javnom bilježniku A. Z. pod brojem OV-2370/11, a iste stranke su 15. siječnja 2012. zaključile i Aneks broj 1 uz prethodno navedeni ugovor o izdavanju garancije također solemniziran po javnom bilježniku kojim su prolongirale rok važnosti garancije tražbine po kojima su tražbine također dospjele dana 11. svibnja 2017., što je razvidno iz potvrde ovršnosti na njima po javnom bilježniku. Vjerovnik H. A. A. B. kao cedent zaključuje sa H-a. d.o.o. kao cesionarom ugovor o ustupu tražbina iz navedenog Ugovora i Garancije sa sporazum o prijenosu sredstava osiguranja 18. lipnja 2014. kojim su sva potraživanja H. A. A. B. iz U. o kreditu broj 215-51009232, Ugovora o izdavanju garancije broj 215-58012472 i Aneksa prešla na H-a. d.o.o. koji sporazum je također solemniziran pri javnom bilježniku M. M. pod brojem OV-7852/14 od 18. lipnja 2014. nakon čega H-a. d.o.o. i u ovom postupku ovrhovoditelj dana 17. prosinca 2014. zaključuje Ugovor o ustupu tražbine koje su od strane H. A. A. B. ustupljene cedentu i to upravo tražbine iz Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 215-51009232 ovjerenog pod brojem OV-2369/11 po javnom bilježniku A. Z., Ugovora o izdavanju garancije broj 21558012472 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, Aneksa broj 1 uz predmetni Ugovor o izdavanju garancije kao i svih sredstava osiguranja kojim je osigurana tražbina iz navedenih ovršnih isprava pa tako i založno pravo na nekretninama ovdje ovršenica.

 

              Žalbeni navod da ovrhovoditelj koji nije upisan kao založni vjerovnik nije ovlašten tražiti ovrhu na nekretninama ovrhovoditelja nije osnovan jer nije sporno da je na ovrhovoditelja ugovorom o cesiji prešla tražbina H. A. A. B. iz prethodno navedenih ovršnih isprava, što ovršenice niti ne osporavaju, a prelaskom tražbine na primatelja prelaze i sva sporedna prava, pa tako i založno pravo kako je to propisano čl. 81. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO), s time da čl. 319. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 - dalje: ZV), određuje da prijeđe li po bilo kojem pravnom temelju tražbina osigurana založnim pravom na drugu osobu, time je na nju ujedno prešlo i založno pravo bez posebnog pravnog temelja za to i bez posebnog načina stjecanja, osim ako je što drugo bilo određeno. Prema čl. 303. ZV-a založno pravo može se otuđiti samo zajedno sa tražbinom koju osigurava. Sve prednje znači da je svagdašnji obvezno pravni vjerovnik zalogom osigurane tražbine ujedno i svagdašnji založno pravni vjerovnik te ukoliko se promjeni u obveznopravnom odnosu vjerovnik, založno pravo prelazi na novog vjerovnika. Založno pravo ne može postojati a da ne pripada onome tko je vjerovnik u obveznopravnom odnosu. Prema tome ugovorom o ustupu tražbine na ovdje ovrhovoditelja, koji ustup ovršenici ne osporavaju ujedno je preneseno i založno pravo radi osiguranja te tražbine jer je nekretnina ovršenica opterećena založnim pravom u korist svagdašnjeg vjerovnika one tražbine čije namirenje se njima osigurava, a svagdašnji vjerovnik je i svagdašnji založni vjerovnik jer založno pravo ne može postojati a da ne pripada onome tko je vjerovnik tražbine koju osigurava.

 

              Ovršenica R. B. podnosi žalbu kako navodi iz žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 6. OZ-a. Navedenom odredbom propisano je da ovršenik može izjaviti žalbu ukoliko je ovrha određena na predmetu koji je izuzet od ovrhe odnosno na kojem je mogućnost ovrhe ograničena. U konkretnom slučaju ovrha je predložena na nekretninama ovršenica i to radi namirenja iznosa od 744.106,76 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama dakle u konkretnom slučaju ne može se raditi o razlogu iz čl. 80.b. st. 1. OZ-a, kao niti o tome da bi ovrha bila nedopuštena u smislu čl. 4. st. 4., 5. i 6. OZ-a, a niti o razlogu iz čl. 75. st. 5. OZ-a u svezi sa st. 1. istog članka kojem je propisano da se ovrha radi ostvarenja novčane tražbine ne može provesti na stvarima, pravima fizičke osobe koja ne obavlja registriranu djelatnost koja su nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje po zakonu dužan uzdržavati (s time da se smatra da je jedina nekretnina u kojoj stanuje ovršenik nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje po zakonu dužan uzdržavati), osim ako je ovršenik u trenutku sklapanja pravnog posla kojim preuzima obvezu izjavio da je suglasan da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na  njegovoj jedinoj nekretnini, a daljnja odredba čl. 77. st. 1. OZ-a predviđa zaštitu ovrhovoditelja propisujući da se ukoliko je ovrhovoditelj na temelju pravnog posla s ovršenikom stekao na nekoj stvari ili pravu založno ili slično pravo radi osiguranja tražbine čije prisilno ostvarenje na tom predmetu traži ovršenik se ne može protiviti takvoj ovrsi pozivajući se na razloge iz čl. 75. st. 1. i čl. 76. st. 1. OZ-a kao niti na druge odredbe OZ-a o izuzimanju ili ograničenju ovrhe osim na odredbe čl. 4. st. 4., 5. i 6. OZ-a.

 

              Ovršenica je dobrovoljno predmetnu nekretninu koristila kao instrument osiguranja tražbine koja je ugovorom o cesiji prešla na ovrhovoditelja, pa je upravo na taj način izričito pristala da ovrhovoditelj svoju tražbinu može namiriti prodajom založene nekretnine. Iz sadržaja žalbe ovršenice R. B. ne proizlazi da je ona pokrenula postupak radi ispitivanja valjanosti ovršnih isprava temeljem kojih je doneseno rješenje o ovrsi iz čega je i za zaključiti da je ona svojom slobodnom voljom dopustila uknjižbu prava zaloga na svojoj nekretnini radi namirenja tražbine radi koje je pokrenut ovaj ovršni postupak time i pristala da se ova tražbina osigura njezinom nekretninom kao instrumentom osiguranja (tako i Ustavni sud RH broj U-III-2930/19 od 14. studenog 2019.).

 

              Što se tiče pozivanja na odredbu čl. 80. b. st. 3. OZ-a odnosno navode da je narušena pravična ravnoteža između interesa ovršenika i ovrhovoditelja ističe se da je vrijednost tražbine u ovom postupku veća od 700.000,00 kn i to samo glavnice, a koji iznos daleko premašuje iznos od 20.000,00 kn iz iste zakonske odredbe st. 2. s time da ovršenica nije ni približno navela vrijednost njene nekretnine na kojoj je određena ovrha.

 

              Dakle u konkretnom slučaju nema osnove za ocjenu eventualne nedopustivosti predmetne ovrhe u smislu čl. 80.b. st. 2. i 3. OZ-a jer je u konkretnom slučaju dobrovoljnom raspoložbom ovršenice došlo do upisa prava zaloga na njezinoj nekretnini, a radi namirenja tražbine koja je ugovorom o ustupu prešla na ovrhovoditelja.

 

              Samo na kraju valja navesti da nisu osnovane tvrdnje ovrhovoditelja da bi žalba ovršenice R. B. bila nepravovremena jer kako se u samoj žalbi navodi da je ova ovršenica rješenje o ovrsi zaprimila 26. travnja 2018. a iz stanja spisa je razvidno da je žalba predana na poštu preporučeno 4. svibnja 2018., što je unutar roka od 8 dana.

 

Obzirom na sve iznijeto, kako je pobijanim rješenjem u cijelosti postupljeno sukladno odredbama OZ-a kojima je i propisana ovrha na nekretninama, odnosno sud je točno naveo kojim radnjama se treba provesti ovrha radi namirenja tražbine, čime je pobijano rješenje u cijelosti u skladu s odredbama OZ-a, pa kako žalbeni razlozi ovršenica nisu ocjenjeni osnovanim, niti je ovaj sud ispitivanjem pobijanog rješenja utvrdio da bi bila počinjena bilo koja povreda iz čl. 50. st. 5. OZ-a niti iz čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – odluka US RH, 123/08 – ispr.57/11, 148/11 – pročišćeni tekst 25/13, 89/14 – odluka US RH, 70/19 - dalje: ZPP) u svezi sa čl. 21. st. 1. OZ-a na koje se pazi po službenoj dužnosti, te kako su i odmjereni troškovi ovrhe u skladu sa naznačenom vrijednošću predmeta ovrhe, to je žalbu ovršenice valjalo odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 380. st. 2. ZPP-a u svezi s čl. 21. OZ-a i potvrditi pobijano rješenje.

 

Varaždin, 20. veljače 2020.