1

Poslovni broj: UsI-3409/21-9

 

  

                 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8    

         

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužitelja D. P. iz Z., OIB: ..., kojega zastupa opunomoćenica A. K. R., odvjetnica u Z.,  protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe G. Z., Z., radi komunalne naknade, nakon zaključene javne i usmene rasprave dana 20. svibnja 2022. godine, u nazočnosti opunomoćenice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i zainteresirane osobe, dana 27. svibnja 2022. godine, 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-363-03/20-03/129, URBROJ: 531-07-1-02/03-21-2 od 27. kolovoza 2021. godine.

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 12. studenog 2021. godine protiv rješenja Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-363-03/20-03/129, URBROJ: 531-07-1-02/03-21-2 od 27. kolovoza 2021. godine, kojim se odbija žalba tužitelja protiv rješenja G. Z., KLASA: UP/I-363-03/2008-57/6631, URBROJ: 251-13-01/01-2008-01 od 2. siječnja 2008. godine. Potonjim rješenjem se točkom I. izreke utvrđuje da je D. P. iz Z., dužan na ime komunalne naknade za poslovni prostor, površine 80,00 m2, u Z., „P." plaćati 8,26 kuna po m2, što iznosi 660,80 kuna mjesečno. Točkom II. izreke određuje se da je iznos komunalne naknade utvrđen točkom I. tog rješenja obveznik dužan platiti do 15. dana u mjesecu za protekli mjesec na naznačeni račun G. Z. Ako se iznos komunalne naknade ne plati u roku, obveznik je dužan platiti i zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do naplate. Prema točki III. izreke iznos komunalne naknade utvrđen tim rješenjem plaća se od 1. siječnja 2008. godine.

2. Protiv pobijanog rješenja tužitelj unutar zakonskog roka pokreće upravni spor, jer smatra da mu je tuženik, u provedenom postupku povrijedio pojedinačna prava, te donio nezakonito rješenje. Prvostupanjsko rješenje doneseno je 2008. godine, s time da je isto doneseno za plaćanje komunalne naknade za predmetni prostor počevši od 1. siječnja 2008. godine. Iako je prvostupanjsko rješenje doneseno 2008. godine, zbog formalnih nedostataka (pogreške u naznaci obveznika), ispravak istog je donesen tek 14. svibnja 2020. godine, a nakon čega je tužitelj uložio žalbu. U svojoj žalbi tužitelj je u bitnome naveo kako se činjenično stanje od dana donošenja prvostupanjskog rješenja u bitnome promijenilo, budući je 2012. godine odjavio predmetni obrt, a što je evidentirano u obrtnom registru dana 12. ožujka 2012. godine, te od ožujka 2012. godine nije posjednik, niti korisnik predmetnog poslovnog prostora, a zbog čega više nije obveznik plaćanja komunalne naknade za isti. Nadalje, na dan konačnog primitka rješenja iz 2008. godine više nije postojala pravna mogućnost da prvostupanjsko tijelo naplati dospjele iznose za period u kojem je tužitelj bio korisnik predmetnog poslovnog prostora (2008. do 2012. godine). Tuženik je prethodno istaknuti prigovor zastare tužitelja u cijelosti odbio, uz obrazloženje kako se ne može raditi o zastari potraživanja, jer je protiv prvostupanjskog rješenja uložena žalba, pa isto nije moglo steći niti svojstvo pravomoćnosti, a niti izvršnosti. Ovakav zaključak drugostupanjskog tijela je pogrešan i nezakonit. Naime, Zakon o komunalnom gospodarstvu u članku 94. jasno propisuje kada nastaje obveza plaćanja komunalne naknade. Dakle, obveza naplate, odnosno prvi dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka se temelji isključivo na činjeničnom stanju, prema kojem je obveznik naplate u točno određenom vremenu bio korisnik ili vlasnik prostora. U ovom konkretnom slučaju, tužitelj nije vlasnik prostora, nego je određeni period bio njegov korisnik. Tužitelj je naime u svim postupcima, koji su se o ovoj naknadi vodili, kontinuirano dostavljao prigovore i dokaze kako predmetni prostor više ne koristi. Činjenica da rješenje, kojim je obveza plaćanja ove naknade prvotno utvrđena, još uvijek nije steklo svojstvo pravomoćnosti ne utječe na dospjelost pojedinih obroka, koje je tužitelj bio dužan platiti. Zakon o obveznim odnosima jasno definira da zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a evidentno je prvostupanjsko tijelo ovo ispunjenje moglo tražiti još 2008. godine. Tužitelj je u više navrata obavijestio prvostupanjsko tijelo da od 2012. godine ne koristi predmetni poslovni prostor i ova činjenica tom tijelu nije mogla ostati nepoznata. Već s obzirom na tu okolnost, pobijano drugostupanjsko rješenje je nezakonito. Tužitelj ovime, također, upućuje i na odredbu članka 100. stavak 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu, kojom je određeno kako se rješenje o obvezi plaćanja komunalne naknade donosi i ovršava u postupku i na način propisan zakonom, kojim se uređuje opći odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i drugim javnim davanjima, ako ovim Zakonom nije propisano drukčije. Opći porezni zakon u pogledu zastare prava na utvrđivanje i naplatu porezne obveze jasno utvrđuje u članku 108. kako ista nastupa protekom roka od 6 godina od dana kada je ista počela teći, a da ista počinje teći protekom godine u kojoj je nastala. U konkretnom slučaju, zastara na utvrđenje obveze komunalne naknade za 2008. godinu počela je teći 1. siječnja 2009. godine, a za zadnji obvezu tuženika 1. siječnja 2013. godine, a slijedom čega je evidentno nastupila zastara da se o ovoj obvezi tužitelja uopće odlučuje. Budući drugostupanjsko tijelo to nije učinilo, predlaže se naslovnom sudu donijeti presudu, kojom će usvojiti tužbeni zahtjev i poništiti pobijano drugostupanjsko rješenje te samostalno rješavajući o žalbi tužitelja na prvostupanjsko rješenje, isto utvrditi ništavim.

3. Slijedom iznesenog tužitelj predlaže da sud poništi rješenje Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-363-03/20-03/129, URBROJ: 531-07-1-02/03-21-2 od 27. kolovoza 2021. godine, te rješenje G. Z., KLASA: UP/I-363-03/2008-57/6631, URBROJ: 251-13-01/01-2008-01 od 2. siječnja 2008. godine, kao i da naloži tuženiku naknaditi tužitelju trošak upravnog spora.

4. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev.

5. U svom odgovoru na tužbu G. Z. kao zainteresirana osoba ostaje u cijelosti kod svih navoda i utvrđenih činjenica u rješenju, KLASA: UP/I-363-03/2008-57/6631, URBROJ: 251-13-01/1-2008-1 od 2. siječnja 2008. godine, pa stoga smatra i rješenje tuženika od 27. kolovoza 2021. zakonitim.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 55. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.

7. Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenje Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-363-03/20-03/129, URBROJ: 531-07-1-02/03-21-2 od 27. kolovoza 2021. godine (stranica 6-8 spisa), rješenje G. Z., KLASA: UP/I-363-03/2008-57/6631, URBROJ: 251-13-01/01-2008-01 od 2. siječnja 2008. godine (stranica 9 spisa), rješenje G. Z., KLASA: UP/I-363-03/2008-57/6631, URBROJ: 251-13-31-1/014-20-02-MJ od 14. svibnja 2020. godine (stranica 10-11 spisa), zaključak G. Z., KLASA: UP/I-363-03/2019-07/21, URBROJ: 251-13-31-1/014-20-04-MJ od 9. siječnja 2020. godine, rješenje Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-363-03/19-13/125, URBROJ: 531-09-2-19-2 od 23. listopada 2019. godine, zapisnik od 5. srpnja 2017. godine, ugovor o zakupu poslovnog prostora između zakupodavca I. B. i zakupnika N.M.P. j.d.o.o.  od 22. ožujka 2013. godine, rješenje G. Z., KLASA: UP/I-363-03/2019-07/21, URBROJ: 251-13-31-1/014-20-03-MJ od 9. siječnja 2020. godine, rješenje G. Z., KLASA: UP/I-363-03/2015-07/6166, URBROJ: 251-13-01/1-2015-1 od 14. prosinca 2015. godine, te rješenje G. Z., KLASA: UP/I-335-02/12-03/55, URBROJ: 251-09-05/116-12-2 od 13. ožujka 2012. godine.

8. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 27. kolovoza 2021. godine, kojim se odbija žalba tužitelja protiv rješenja G. Z.,  KLASA: UP/I-363-03/2008-57/6631, URBROJ: 251-13-01/01-2008-01 od 2. siječnja 2008. godine. Potonjim rješenjem se točkom I. izreke utvrđuje da je D. P. iz Z.,  dužan na ime komunalne naknade za poslovni prostor, površine 80,00 m2, u Z., „P." plaćati 8,26 kuna po m2, što iznosi 660,80 kuna mjesečno. Točkom II. izreke određuje se da je iznos komunalne naknade utvrđen točkom I. tog rješenja obveznik dužan platiti do 15. dana u mjesecu za protekli mjesec na naznačeni račun G. Z. Ako se iznos komunalne naknade ne plati u roku, obveznik je dužan platiti i zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do naplate. Prema točki III. izreke iznos komunalne naknade utvrđen tim rješenjem plaća se od 1. siječnja 2008. godine. Naime, prvostupanjsko rješenje doneseno je temeljem članka 23. stavka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj: 26/03 – pročišćeni tekst, 82/04, 110/04. i 178/04.), kojim je propisano da rješenje o komunalnoj naknadi donosi upravno tijelo jedinice lokalne samouprave u čijem su djelokrugu poslovi komunalnog gospodarstva za kalendarsku godinu do 31. ožujka tekuće godine, ako se na osnovi odluke predstavničkog tijela mijenja njezina visina u odnosu prethodnu godinu. Odredbom članka 22. stavka 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu, te odredbom članka 4. Odluke o komunalnoj naknadi („Službeni glasnik G. Z.", broj: 19/01, 23/03, 22/09, 18/10, 25/13. i 6/16.), određeno je da komunalnu naknadu plaćaju vlasnici, odnosno korisnici: 1. stambenog prostora, 2. garažnog prostora, 3. poslovnog prostora, 4. građevinskog zemljišta koje služi obavljanju poslovne djelatnosti i 5. neizgrađenog građevinskog zemljišta. Iz predmetnog spisa proizlazi da je D. P. - ovdje žalitelj utvrđen kao vlasnik, odnosno korisnik predmetnog poslovnog prostora za koji je utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade. Iz obrazloženja pobijanog rješenja vidljivo je da je prvostupanjsko tijelo utvrdilo mjesečni iznos komunalne naknade za predmetni poslovni prostor u Z., „P.", primjenom odredbe članka 26. Odluke o komunalnoj naknadi prema kojoj se iznos komunalne naknade po m2 obračunske površine nekretnine utvrđuje množenjem vrijednosti obračunske jedinice (B), koeficijenta zone (Kz) i koeficijenta namjene (Kn). Vrijednost boda, sukladno članku 1. Odluke o vrijednosti boda za izračun komunalne naknade („Službeni glasnik G. Z.", broj: 16/07.) iznosi mjesečno 0,87 kuna po m2 nekretnine. Predmetni poslovni prostor nalazi se, prema članku 14. Odluke o komunalnoj naknadi u II. zoni, za koju, prema članku 15. navedene Odluke, koeficijent zone (Kz) iznosi 0,95. Koeficijent namjene (Kn) za navedeni poslovni prostor u kojem se ne obavlja djelatnost, prema članku 20. točki 1. navedene Odluke iznosi 10,00. U skladu s navedenim, određen je mjesečni iznos komunalne naknade u iznosu od 660,80 kuna, koji se ima plaćati u naprijed spomenutom razdoblju. Imajući u vidu izneseno, prvostupanjsko tijelo je u vezi s navedenim parametrima i u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem žalitelju, ovdje tužitelju, pravilno utvrdilo obvezu plaćanja komunalne naknade za predmetni poslovni prostor, a žalbenim prigovorima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. Tuženik dalje upućuje na članak 22. stavak 7. Zakona o komunalnom gospodarstvu, koji propisuje da je obveznik plaćanja komunalne naknade iz stavka 3. toga članka (fizička ili pravna osoba) dužan u roku od 15 dana od dana nastanka obveze ili promjene osobe obveznika istu prijaviti upravnom tijelu nadležnom za komunalno gospodarstvo jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi nekretnina. Prema članku 28. stavku 2. i 3. Odluke o komunalnoj naknadi o svim promjenama koje se odnose na obvezu plaćanja komunalne naknade obveznik je dužan obavijestiti gradsko upravno tijelo nadležno za komunalne poslove, u roku od 15 dana od nastanka promjene, te dostaviti sve podatke i omogućiti uvid u njih. Ako se obveznik prestane koristiti prostorom, a ne postupi u smislu stavka 2. toga članka, smatra se i dalje obveznim plaćati komunalnu naknadu, i to sve do trenutka dok nadležnom upravnom tijelu ne dostavi isprave na temelju kojih bi se moglo donijeti novo rješenje. Tuženik ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o zastara potraživanja, jer osporeno rješenje nije moglo steći ni svojstvo pravomoćnosti, niti izvršnosti, budući da se radi o žalbenom postupku.

9. Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, te je prihvatio stajalište tuženika da je prvostupanjsko tijelo u svezi s navedenim parametrima iz članka 14, članka 15, članka 20. točke 1. i članka 26. Odluke o komunalnoj naknadi, te članka 1. Odluke o vrijednosti boda za izračun komunalne naknade i u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem tužitelju pravilno utvrdilo obvezu plaćanja komunalne naknade za predmetni poslovni prostor. Nadalje, prvostupanjsko tijelo je rješenje od 2. siječnja 2008. godine donijelo pravilnom primjenom mjerodavnih zakonskih odredbi. Pri tome je potrebito uputiti na ustaljenu upravno sudsku praksu da Zakon o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj: 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03. – pročišćeni tekst, 82/04, 110/04. i 178/04.) nema izravne odredbe koja upućuje na pitanje zastarnog roka za donošenje rješenja o utvrđivanju obveze komunalne naknade. Tako rok propisan odredbom članka 23. stavka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu nije prekluzivni, već instruktivni rok, a što je razvidno iz npr. presude Visokog upravnog suda RH, Poslovni broj: Usž-264/21-2 od 17. rujna 2021. godine. Navedena okolnost od strane tužitelja da od ožujka 2012. godine nije posjednik, niti korisnik predmetnog poslovnog prostora, te okolnost da je 2012. godine odjavio predmetni obrt (što je evidentirano u obrtnom registru dana 12. ožujka 2012. godine) ne mogu utjecati na zakonitost rješenja kojim se tužitelju utvrđuje obveza komunalne naknade počevši od 1. siječnja 2008. godine, kada je isti nesporno koristio predmetni poslovni prostor.

10. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

11. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova upravnog spora, budući da članak 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10, 143/12, 152/14, 29/17. i 110/21.) propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stavak 3. citiranog članka propisuje da svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama, osim ako zakonom nije drukčije propisano.

 

 

U Zagrebu, 27. svibnja 2022. godine

 

Sudac:

Ivan Levak,v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).