Poslovni broj: 13 P-790/2021-24

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E     H R V A T S K E

 

P R E S U D A   

 

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja G. M., OIB: ….., iz L., zastupanog po punomoćniku T. S., odvjetniku iz Č., protiv tuženika M. K., OIB: ….., iz L., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M. & L. iz Z., Pisarnica V., radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 13. travnja 2022. u prisutnosti stranaka i punomoćnika stranaka, te objave presude 25. svibnja 2022.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 16.560,00 kuna uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću na iznos od 16.560,00 kuna od 16. travnja 2021. godine do 01.07.2021. godine po stopi od 5,75%, odnosno od 01.07.2021. godine pa do isplate po stopi od 5,61%, odnosno u slučaju promjene po stopi propisanoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju namiri troškove parničnog postupka uključivo da mu plati zakonsku zateznu kamatu na predmetne troškove od dana donošenja presude sve po stopi propisanoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena svu u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude."

 

              II/ Nalaže se tužitelju G. M., OIB: ….., iz L., da tuženiku M. K., OIB: ….., iz L., naknadi parnične troškove u iznosu od 3.750,00 kn (tri tisuće sedamsto pedeset kuna), u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

             

              1. Tužitelj G. M. podnio je 25. studenoga 2021. tužbu radi isplate protiv tuženika M. K., u kojoj navodi kako su stranke 8. siječnja 2020. sklopile ugovor o pozajmici koji su nazvale "Potvrda o pozajmici" kojom potvrđuju da je tužitelj tuženiku pozajmio iznos od 80.000,00 kn u gotovini, dok se tuženik obvezao na vraćanje pozajmljenog iznosa s pripadajućom kamatom koja je određena ugovorom o kreditu PBZ banke i to najkasnije do kraja 2020. Tužitelj navodi da je detaljno i pedantno vodio evidenciju vraćanja pozajmljenog iznosa od strane tuženika pod nazivom "Evidencija vraćanja pozajmice". Navodi da mu na dan podnošenja ove tužbe tuženik duguje glavnicu u iznosu od 11.206,00 kn i kamatu u iznosu od 5.354,00 kn, odnosno sveukupno 16.560,00 kn, a to s obzirom da su stranke dogovorile da je pozajmica dio kredita u Privrednoj banci Zagreb d.d. čiji je nositelj tužitelj te na kredit isplaćuje mjesečnu kamatu do isteka kredita. Ističe da je iz predmetne evidencije vidljivo da je tužitelju dio novaca vraćen u mjesečnim ratama zajedno s pripadajućom kamatom, dio novaca je vraćen u gotovini bez plaćanja pripadajuće kamate, a za dio pozajmice je izvršena kompenzacija i to na način da je tuženik tužitelju predao koštice koje je tužitelj sam prodao, a dobiveni iznos uračunavao se pod vraćanje pozajmice. Tužitelj se 28. rujna 2021. tuženiku obratio s pozivom za mirno rješenje spora, tuženik u svojem odgovoru na opomenu nije osporavao da su potpisali potvrdu o gotovinskoj pozajmici u iznosu od 80.000,00 kn kao i da se obvezao vratiti predmetni iznos do kraja 2020., štoviše potvrdio je da je to točno, no naveo je da je tuženik vratio cjelokupni iznos te je negirao postojanje duga prema tužitelju, slijedom čega je vidljivo da je nesporno da je predmetni ugovor uistinu sklopljen i da tuženik priznaje njegovo postojanje i valjanost, kao i vraćanje pozajmljenog novčanog iznosa u ratama. Također ističe kako tuženik u odgovoru na opomenu navodi da je tužitelju isplatio čak 3.440,00 kn više nego što je bio dužan vratiti kao i da je uredno vodio evidenciju svake isplaćene rate, ali da dokaz o tome nije dostavio, pa stoga tužitelj u cijelosti osporava sve navode iz odgovora na opomenu. Slijedom navedenog tužitelj potražuje navedeni iznos od 16.560,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, na način kako je to navedeno u točki I/ izreke presude.

 

2. U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava da su on i tužitelj 8. siječnja 2020. sklopili odnosno potpisali potvrdu o pozajmici te da je tužitelj tuženiku pozajmio iznos od 80.000,00 kn u gotovini. Međutim, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, točnost evidencije vraćanja pozajmice koju je tužitelj dostavio uz tužbu, obračun kamata, obračun duga te postojanje duga tuženika prema tužitelju. Ističe da su navodi tužitelja kako nije isplatio dug tužitelju u potpunosti netočni, neistiniti i nepošteni, a prema tome i svakako sporni. Ističe kako je tuženik od početka sklapanja ugovora bio bona fides te je sve svoje obveze prema tužitelju ispunio u potpunosti. Nadalje ističe kako je i on vodio preciznu evidenciju svih uplata koje je izvršio tužitelju na ime vraćanja pozajmice, a iz koje je vidljivo da je zadnju ratu u iznosu od 2.000,00 kn uplatio 13. travnja 2021. Navodi i kako je nedugo nakon primitka iznosa od 80.000,00 kn tuženik tužitelju, na njegovo traženje, vratio iznos od 20.000,00 kn na ime troškova popravka zubi, a kojoj predaji novaca su bili prisutni tuženikovi roditelji. To proizlazi čak i iz tužiteljeve evidencije vraćanja pozajmice iz koje proizlazi da prvi vraćeni obrok iznosi 20.000,00 kn. Tuženik navodi da je ostatak pozajmljenog novca od 60.000,00 kn vraćao mjesečno do potpune isplate. Dio duga je kompenziran na način da je tuženik tužitelju predao 1000 kg bučinih koštica čija je tržišna vrijednost iznosila 30,00 kn po kg odnosno 30.000,00 kn. Ističe da to što je tužitelj navedenu robu prodao ispod tržišne cijene ne može ići na štetu tuženiku. Tuženik ističe kako je sadržaj potvrde o pozajmici koji se odnosi na pripadajuću kamatu nejasan i ničim definiran. S obzirom da je tužitelj taj koji je pisao tekst potvrde o pozajmici, tuženik smatra da sporne odredbe ugovora valja tumačiti kroz primjenu čl. 320. Zakona o obveznim odnosima odnosno da nejasne odredbe treba tumačiti u korist suprotne strane, u ovom slučaju u korist tuženika, a s obzirom da se radi i o naplatnom ugovoru, treba ih tumačiti u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih činidaba. Iz svega navedenog proizlazi kako tužitelj postupa nepošteno u ovom ugovornom odnosu i kako pokušava naplatiti nepostojeći dug. Stoga tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i istoga obvezati na naknadu parničnih troškova tuženiku.

2.2. U podnesku od 9. veljače 2022. tuženik dodatno ističe da i iz tužiteljeve evidencije proizlazi kako je prvi vraćeni obrok u siječnju iznosio upravo 20.000,00 kn, a za koji tuženik tvrdi da se radi o povratu iznosa tužitelju na njegov zahtjev, radi popravka zubi, zbog čega tuženik navedeni iznos nije ni tretirao kao pozajmicu jer je isti odmah vraćen tužitelju, te ga tuženik nikad nije ni koristio, zbog čega je tuženik samo preostali iznos od 60.000,00 kn tretirao kao dug u svojoj evidenciji , a taj je iznos vraćao mjesečno do potpune isplate uz kompenzaciju dijela duga predajom 1000 kg bučinih koštica, sve prema dogovoru stranaka da je 1 kg koštica stoji 30,00 kn.

 

3.1. U podnesku od 26. siječnja 2022. tužitelj ističe da, kad se zbroje sve uplate iz evidencije tuženika, dobiva se iznos od 61.230,00 kn, a sam tuženik priznaje da je pozajmica iznosila 80.000,00 kn, pa i iz toga proizlazi da tuženik nije namirio cjelokupno dugovanje odnosno da se njegova evidencija ne može smatrati uredno i ispravno vođenom te je njezin sadržaj kontradiktoran navodima odgovora na tužbu. Osim toga tuženik i sam  navodi da je zadnja rata bila uplaćena 13. travnja 2021., a iz potvrde o pozajmici proizlazi da se tuženik obvezao istu vratiti najkasnije do kraja 2020., i to zajedno s pripadajućom kamatom određenom ugovorom o kreditu PBZ d.d., pa je tako i iz toga vidljivo da tuženik priznaje da svoju obvezu nije izvršio u ugovorenom roku, a niti je iz njegovog obračuna vidljivo kako su obračunate kamate na pozajmljeni iznos. Također se iz tuženikove evidencije nigdje ne vidi da je tužitelju jednokratno vratio iznos od 20.000,00 kn iako tuženik tvrdi da je njegova evidencija točna i potpuna. U pogledu kompenzacije predajom bučinih koštica, tužitelj osporava da bi mu tuženik predao 1000 kg, već mu je predao 950 kg bućinih koštica koje je tužitelj prodao za iznos od 21.375,00 kn (za što kao dokaz dostavlja skladišnu primku broj 59/20 Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva N. S. od 27. listopada 2020.), a ne za iznos od 30.000,00 kn te se protivi navodu tuženika da je ovu robu prodao ispod tržišne cijene. Naime ističe da je tuženik mogao sam prodati tu robu po cijeni od 30,00 kn/kg, ali je bio svjestan da takvo nije stanje na tržištu i da je to nemoguće, pa je tužitelj sam morao prodati robu kako bi došao barem do dijela novčanih sredstava koje mu duguje tuženik. Tužitelju je bilo u interesu da proda robu  po što većoj cijeni kako bi što prije došao do svojih novčanih sredstava, pa nema nikakve logike u tome da bi tužitelj prodao robu ispod tržišne cijene jer time i sebi nanosi štetu. Netočno je da tužitelju ne pripada ugovorena kamata jer suprotno proizlazi iz potvrde o pozajmici te je tuženik bio upoznat s činjenicom da je tužitelj podigao kredit kako bi mu pomogao i pozajmio potrebna novčana sredstva, bilo mu je poznato i sve u vezi sklapanja predmetnog ugovora, njegov sadržaj, pa tako i visina ugovorene kamate. S obzirom na to da je tužitelj podigao kredit za tuženika, neživotno je da bi tužitelj za njega plaćao još i ugovorenu kamatu jer bi time tužitelj bio na gubitku, a što nikako nije priroda ugovora o zajmu.

3.2. U podnesku od 25. veljače 2022. tužitelj, uz već iznesene navode, ističe i da tuženik po svom nahođenju i suprotno sklopljenom sporazumu, iznos od 20.000,00 kn ne tretira kao pozajmicu jer je isto suprotno sklopljenom sporazumu, tuženik je bio upoznat s iznosom kamate prije potpisivanja potvrde jer je bila unaprijed dogovoreno da tuženik ustupi tužitelju dio kredita za kupnju traktora, pa mu je tužitelj dao na uvid dokumentaciju iz koje se jasno vidi iznos kamate koju će biti dužan platiti i na što je pristao. Osporava da bi vraćanju iznosa od 20.000,00 kn bili prisutni svjedoci budući da su svaki puta prilikom vraćanja novca stranke bile same jer je tuženik inzistirao da sve vezano uz pozajmicu bude tajna, čak i pred njegovim roditeljima, a za iznos od 20.000,00 kn napomenuo je da je posudio od prijatelja kako bi ga vratio tužitelju, što je u suprotnosti s navodima tuženika da nije ni koristio taj novac. Tužitelj potvrđuje da je u to vrijeme bio kod stomatologa na sanaciji zubi, no trošak te usluge platio je iz svoje ušteđevine te isti nema veze s predmetnom pozajmicom. Ističe i da se tužiteljeve i tuženikove evidencije vraćanja pozajmice ne poklapaju iz razloga što je tužitelj svoju evidenciju vodio pedantno i detaljno, dok je tuženikovu evidenciju šablonski vodio tuženikov otac prema pogrešnom navođenju tuženika, a što se nije poklapalo sa stvarnim isplatama i datumima isplata. Pri tome tužitelj napominje i da mu je, iz razloga što mu tuženik nije redovno vraćao pozajmicu, zbog nemogućnosti vraćanja kredita blokiran bankovni račun.

             

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju u spisu, i to potvrdu o pozajmici od 8. siječnja 2020., tužiteljevu evidenciju vraćanja pozajmice priloženu uz tužbu, tužiteljev poziv za plaćanje duga i opomenu pred pokretanje postupka ovrhe od 28. rujna 2021. s povratnicom i potvrdom o primitku, tuženikov odgovor na opomenu od 6. listopada 2021., tuženikovu evidenciju vraćanja pozajmljenih iznosa priloženu uz odgovor na tužbu, skladišnu primku OPG N. S. broj 59/20, saslušao je svjedoke M. K., I. M., N. K., N. S. i E. V. te parnične stranke. Na pripremnom ročištu 17. veljače 2021. tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za pribavu podataka o vrijednosti kilograma bučinih koštica od ovlaštenih uljara, dok je tuženikov dokazni prijedlog za traženje podataka od stomatološke ordinacije Ivane Ereš Dugalija (o tome kada je tužitelj vršio popravak zubi, koliko je predmetna usluga koštala, i kada je plaćena) sud odbio kao nepotreban smatrajući da time neće utvrditi nikakve činjenice relevantne za presuđenje.

 

              5. Temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci.

 

              6. Predmet spora je tužiteljevo potraživanje ukupnog iznosa od 16.560,00 kn s osnova ugovora o zajmu sklopljenog s tuženikom.

 

              7. Odredbom čl. 499. st. 1 Zakona o obveznim odnosima ( "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) propisano je da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

              8. Među strankama je nesporno da su sklopile ugovor o zajmu i to za iznos od 80.000,00 kn koji je tužitelj pozajmio tuženiku s rokom povrata do kraja 2020. godine, kao što je to utvrđeno i uvidom u "potvrdu o pozajmici" od 8. siječnja 2020. u kojoj se navodi da je dana 8. siječnja 2020. sklopljen "dogovor" između stranaka prema kojem tužitelj daje tuženiku gotovinsku pozajmicu u iznosu od 80.000,00 kn koja je dio kredita u Privrednoj banci Zagreb čiji je nosioc G. M. te na kredit uplaćuje mjesečnu kamatu do isteka kredita ( kredit br. 9024017205), te se tuženik obvezuje na vraćanje kompletnog iznosa pozajmice zajedno s pripadajućom kamatom koja je određena ugovorom o PBZ kreditu i to najkasnije do kraja 2020. godine, pri čemu se navodi i kako će tempo vraćanja pozajmice kao i iznose stranke utvrditi dogovorno, te su svoju suglasnost stranke potvrdile vlastoručnim potpisima. S obzirom da ovaj dokument nazvan "potvrda o pozajmici" sadrži sve bitne sastojke ugovora o zajmu, a to su pozajmljeni iznos i rok vraćanja, sud utvrđuje da zapravo isti predstavlja pisani ugovor o zajmu.

 

9. Iz navedenog sadržaja pisanog ugovora o zajmu proizlazi da se tuženik, dakle, obvezao iznos od 80.000,00 kn vratiti zajedno s kamatom koja je određena ugovorom o kreditu, a isto proizlazi i iz iskaza stranaka danih tijekom postupka budući da obje stranke suglasno iskazuju kako je tužitelj novčana sredstva koja je pozajmio tuženiku pribavio kreditom kod banke, na koji je kredit plaćao kamate, te je tuženik pristao da mu vrati i navedene kamate. Iako tužitelj iskazuje kako je tuženik od samog početka bio upoznat s visinom kamate koja je po ugovoru o kreditu iznosila 7,48% te da je na istu pristao, tuženik navedeno negira te iskazuje da ga je tužitelj informirao o visini kamate koju plaća banci tek zadnji puta kada je došao kod njega po novce i to 13. travnja 2021. kada je tuženik od njega zatražio obračun, te mu je tada tužitelj spominjao neku kamatu od 7,23%, 7,25% pa i 7,47%, no tuženik navodi da je, kada mu je tužitelj rekao da se radi o pozajmici kod banke s kamatama (očigledno prilikom ugovaranja zajma), mislio da će kamata iznositi možda kakvih 2 do 3%. Tuženik, dakle, tužitelju ne osporava da je dogovorio vraćanje duga s kamatama, no ističe kako nisu precizirali nikakvu konkretnu kamatu, prve rate koje je tuženik plaćao tužitelj je sam obračunao s kamatama, da bi tek na kraju odnosno kada su se zadnji puta susreli tužitelj tuženiku predočio visinu kamate, no o tome mu nije predočio nikakvu dokumentaciju od banke pa je stoga tuženiku to neprihvatljivo jer bi na taj način tuženik mogao tražiti bilo kakvu kamatu. Pri tome valja reći da doista u pisanom ugovoru o zajmu stranke nisu precizno navele o kojoj se stopi kamate u ugovoru o kreditu s bankom radi, no budući da je u ugovoru točno naveden broj kredita i s kojom bankom je ugovor o kreditu sklopljen, sud smatra da je u tom dijelu činidba koja je ugovorena (povrat glavnice s kamatama koje se obračunavaju prema konkretnom ugovoru o kreditu) odrediva sukladno čl. 272. st. 1. ZOO, te je sud smatra valjano ugovorenom. U tom smislu navodi tuženika o tome kako je smatrao da se radi o znatno nižoj kamati (te da niti ne bi pristao na predmetnu pozajmicu da mu je tužitelj rekao da će to biti kamata od 7,48 %) mogu upućivati na eventualnu bitnu zabludu tuženika u pogledu objekta ugovora u smislu čl. 280. st 1. ZOO, a u kojem slučaju prema čl. 280. st. 2. ZOO strana koja je u zabludi može zahtijevati poništaj ugovora zbog bitne zablude, no takav zahtjev tuženik nije postavio.

 

10. Između stranaka nije sporno da je tuženik vršio otplate predmetnog zajma, no sporno je koliki je iznos vratio te je li time u cijelosti podmirio svoje dugovanje.

 

11. Nesporno je također da je tuženik odmah u siječnju 2020. tužitelju vratio iznos od 20.000,00 kn pri čemu stranke različito obrazlažu kako je došlo do tog povrata. Naime, tuženik tvrdi kako je taj iznos tužitelju vratio na njegov zahtjev kako bi isti pokrio troškove popravka zubi, a što tužitelj negira (iako ne osporava da je u to vrijeme vršio popravak zubi, no tvrdi da je taj trošak podmirio vlastitom ušteđevinom) te ističe da tuženika nije pitao za detalje oko povrata tog iznosa budući da mu je bilo važno samo da dobije svoje novce, no spominje kako mu je tuženik u jednom razgovoru rekao da je posudio novce da mu vrati ovaj iznos. Razloge zbog kojih je tuženik odmah na početku vratio ovaj iznos tužitelju sud, međutim, ne smatra relevantnima, već smatra relevantnom isključivo činjenicu povrata tog iznosa kojim je tuženik djelomično podmirio svoje dugovanje prema tužitelju s osnova zajma. Pri tome se samo napominje kako u tom kontekstu nije točna niti činjenica na koju tijekom postupka ukazuje tuženik – da zbog tog povrata iznosa od 20.000,00 kn (radi troškova popravka zubi) tuženik te novce zapravo nije ni koristio, a to iz razloga što sam tuženik u svom iskazu navodi da je tužitelj iznosom od 80.000,00 kn platio traktor koji je tuženik kupio (dok je razliku do pune cijene traktora od 101.300,00 kn tuženik doplatio od svoje ušteđevine). Slijedom navedenog iz samog iskaza tuženika proizlazi da je tužitelj tuženiku doista i pozajmio cjelokupni iznos od 80.000,00 kn radi  kupnje traktora, a od tog iznosa 20.000,00 kn tužitelju je vraćeno odmah u prvom mjesecu nakon sklapanja ugovora o zajmu.

 

12.1. Između stranaka sporno je koliki je točno iznos, nakon povrata spomenutih 20.000,00 kn, tuženik tužitelju vratio mjesečnim uplatama, o čemu je svaka stranka vodila svoju evidenciju (tužitelj evidenciju priloženu uz tužbu, a tuženik evidenciju priloženu uz odgovor na tužbu), a koje se evidencije, kako je to utvrđeno uvidom u iste, donekle poklapaju, ali ima i određenih razlika u iznosima i datumima povrata. Kod toga svaka stranka tvrdi da je baš njegova evidencija uredna, potpuna i točna. Prema podacima tužiteljeve evidencije, ne računajući prethodno spomenuti nesporni iznos od 20.000,00 kn, tuženik je tužitelju vratio ukupno 27.399,00 kn (iznos od 919,00 kn 29.02.2020., iznose od po 930,00 kn dana: 30.03.2020., 30.04.2020., 30.05.2020., 30.06.2020., iznose od po 940,00 kn dana: 30.07.2020., 30.08.2020., 30.09.2020. i 30.11.2020., te 10.000,00 01.01.2021., 3.000,00 kn 01.02.2021., 2.000,00 kn 08.03.2021., 2.000,00 kn 08.04.2021. i 2.000,00 kn 15.04.2021.), dok je prema tuženikovoj evidenciji tuženik tužitelju vratio ukupno 31.260,00 kn (iznose od po 930,00 kn u siječnju, veljači, ožujku, travnju, svibnju, lipnju, rujnu i studenom 2020., te iznose od po 100,00 EUR i 200,00 kn u srpnju, kolovozu i listopadu 2020., iznose od po 5.000,00 kn u 31.12.2020. i 01.01.2021. uz koje stoji potpis E. V., iznos od 3.000,00 kn 01.02.2021., te iznose od po 2.000,00 kn 07.03.2021., 20.03.2021., 08.04.2021. i 13.04.2021.), pri čemu je iznose od 100,00 EUR i 200,00 kn sud uzeo u ukupnom kunskom iznosu od 940,00 kn, budući da je na taj način i tužitelj iskazao taj iznos u svojoj evidenciji (čemu se tuženik nije usprotivio), također s naznakom da se radi o iznosima od 100,00 EUR i 200,00 kn. Usporedbom navedenih dviju evidencija sud je utvrdio kako između njih postoji razlika u pogledu isplata za siječanj 2020. kada je tuženik evidentirao isplatu od 930,00 kn, nadalje za listopad 2020. u pogledu iznosa od 100,00 EUR i 200,00 kn, te u pogledu isplate od 20. ožujka 2021. u iznosu od 2.000,00 kn, a kojih isplata nema evidentiranih u tužiteljevoj evidenciji, te je za mjesec veljaču 2020. tuženik evidentirao povrat iznosa od 930,00 kn, a tužitelj u iznosu od 919,00 kn. Tuženik je različito evidentirao i povrat iznosa od 5.000,00 kn koje je preuzeo E. V. evidentiravši dvije takve isplate i to 31.12.2020. i 01.01.2021., no budući da je tužitelj evidentirao isplatu od 10.000,00 kn 01.01.2021. s napomenom "E.", sud utvrđuje da se zapravo radi o zbroju tih dviju isplata budući da iz iskaza saslušanih osoba nesporno proizlazi da je upravo taj svjedok u dva navrata primio iznose od po 5.000,00 kn.

12.2. Što se tiče ovdje navedenih razlika u evidencijama stranaka, tužitelj u svom iskazu nije znao objasniti razlike, navodi da je tuženikovu evidenciju vidio tek letimično na kratko kada je došao tuženiku po zadnju ratu, a kada mu je tuženik i predočio tu evidenciju i kada je tuženik od njega zatražio obračun te je tada i došlo do verbalnog sukoba upravo iz razloga što su tuženik i njegova obitelj smatrali da je dug u cijelosti vraćen. S druge strane tuženik je iskazao da je njegovu evidenciju ispočetka (prvih šest iznosa) vodio njegov otac – svjedok N. K. budući da je od samog početka svoje roditelje upoznao s time da mu je tužitelj pozajmio iznos za traktor te ih je svaki puta obavijestio i pokazao novce kada je otplaćivao rate, dok je kasnije uplate tuženik  sam evidentirao. Pri tome napominje da je njegov otac 30 godina bio blagajnik u NK P. te da je kod njega uvijek sve štimalo, tako da i sada svjedok, a i tuženik, vole imati sve na čisto riješeno. Upravo zato tuženik iskazuje kako nikada nikome nije ostao ništa dužan. Možda je koji mjesec i koji dan zakasnio s isplatom, što se sve vidi po datumima kada je što isplaćivao, no ističe kako mu je bio cilj da taj dug riješi što prije. Svjedoci M.  i N. K., tuženikovi roditelji, potvrđuju da je svjedok N. K. vodio tu evidenciju (iako pri tome nisu naveli da je djelomično tu evidenciju vodio i tuženik, no na tu okolnost nisu niti pitani budući da je tek iz kasnijeg iskaza tuženika dobivena ta informacija), pa sud utvrđuje da je svjedok N. K. doista i sudjelovao u sastavljanju tuženikove evidencije, i to prema kazivanju tuženika, kao što to proizlazi iz iskaza navedenih svjedoka i tuženika. Naime iz iskaza niti jednog od svjedoka, kao ni stranaka ne proizlazi da bi bilo tko drugi bio prisutan mjesečnim isplatama, osim nespornih isplata u dva navrata po 5.000,00 kn koje je preuzeo E. V. (dok je, prema sadržaju iskaza svjedoka M. i N. K. te tuženika s jedne strane, a tužitelja s druge strane, sporno jesu li tuženikovi roditelji bili prisutni isplati iznosa od 20.000,00 kn, koju činjenicu njihova prisustva toj isplati sud ne smatra relevantnom budući da je između stranka nesporno kako je taj iznos u siječnju 2020. tužitelju vraćen). Prilikom ocjene vjerodostojnosti tuženikove evidencije, indikativnom sud smatra činjenicu da na je na toj evidenciji svoj potpis stavio i svjedok E. V. koji to i potvrđuje, a što znači da je ta evidencija postojala i u vrijeme kada je taj svjedok potpisivao potvrdu primitka novaca odnosno da nije naknadno sačinjena eventualno za potrebe ovog postupka. Pri tome se potpis svjedoka nalazi na točno određenom mjestu u tablici s prednje strane evidencije uz naznaku mjeseca prosinca, a čemu prethode u pravilnim razmacima upisani svi mjeseci od siječnja do spomenutog prosinca 2020., zbog čega navedena tablica ostavlja dojam kao da je upravo kao takva već postojala prije tog mjeseca u kojem je svjedok potpisao primitak, pa sud ne smatra da je tuženik ovu tablicu i mjesece te iznose koji prethode potpisu svjedoka naknadno na taj način ispunjavao jer je ista vrlo pedantno ispunjena po mjesecima i iznosima. Ovo upućuje na točnost navoda tuženika i njegovog oca o točnom vođenju evidencije, a na tu pedantnost svojeg oca -  svjedoka N. K. ukazuje i tuženik u svom iskazu navodeći da mu je otac bio 30 godina blagajnik u NK P., te da je kod njega uvijek sve štimalo, zbog čega je ovom svjedoku sasvim sigurno blizak ovakav način vođenja evidencije. Na navedeni zaključak o pedantnom vođenju evidencije upućuje i činjenica da je svjedok N. K., kako sam iskazuje, svjedoku E. V., tužiteljevom zetu koji je došao po novac, dao da potpiše primitak novaca iako u tom trenutku stranke nisu bile u poremećenim odnosima, štoviše bile su u prijateljskim odnosima (zbog čega očito niti nisu međusobno potpisivali svoje evidencije o vraćanju iznosa). Što se tiče gore navedenih razlika između tužiteljeve i tuženikove evidencije u pogledu iznosa koji nisu evidentirani kod tužitelja, valja reći da je sud ocijenio vjerodostojnim iskaz tuženika kako mu je bilo u cilju da što prije otplati dug te da je dug redovito mjesečno vraćao pri čemu je uvjerljivo i životno logično na koji način i kojim sredstvima je vršio te isplate, obrazlažući svoje sezonske prihode od poljoprivrede, dobivanje poticaja, raspolaganje svojim financijama, zbog čega je kod suda ostavio dojam uvjerljivosti i iskrene namjere da pravodobno i uredno podmiri svoj dug prema tužitelju, s kojim je u to vrijeme bio u prijateljskim odnosima. Stoga sud ocjenjuje vjerodostojnom evidenciju tuženika u kojoj su evidentirani vraćeni iznosi točno u svakom mjesecu počevši od samog sklapanja ugovora o zajmu u siječnju 2020. pa nadalje i to u iznosima koje je od tuženika zatražio sam tužitelj, kako to proizlazi iz iskaza stanaka. Zbog navedenog sud smatra vjerodostojnim i kod tuženika evidentirane isplate za siječanj 2020.  i listopad 2020. koje tužitelj nije evidentirao kao i iznos od 930,00 kn naveden u veljači 2020. koji odgovara ostalim tada plaćanim mjesečnim iznosima, a nema nikakvog obrazloženja tužitelja zbog čega bi taj iznos bio manji, dok što se tiče isplate od 20. ožujka 2021. koju tužitelj također nije evidentirao, tuženik istu obrazlaže na način da je u ožujku 2021. tužitelju isplatio dva puta po 2.000,00 kn (uz prethodnu uplatu od 07. ožujka 2021.) iz razloga što ga je tužitelj tražio novce jer mu trebaju. Kako je rečeno, stranke su u vrijeme sklapanja ugovora o zajmu kao i u vrijeme kada je tuženik vršio isplate radi povrata tog zajma bile u prijateljskim odnosima, zbog čega sud ne vidi razloga da tuženik sačinjava svoju evidenciju s netočnim podacima, štoviše tuženik je, nakon što je prema svojoj evidenciji (u koju je uključio i nesporno vraćen iznos od 20.000,00 kn i cijenu za predane bučine koštice) vratio glavnični iznos koji mu je pozajmljen, zatražio od tuženika obračun kamata, nakon čega je zapravo i došlo do razmirice između stranaka budući da je tuženik smatrao kako mu je tužitelj, bez predočenja ikakve dokumentacije banke, predočio previsoke kamate. Prema tome, tuženikov iskaz u pogledu svakomjesečnog vraćanja iznosa, pedantnog i točnog vođenja evidencije od strane tuženika i njegovog oca, svoje predanosti redovitom ispunjenju svoje obveze prema tužitelju, traženju obračuna kamata radi cjelovitog ispunjenja duga, po stavu ovoga suda predstavlja jednu logičnu i zaokruženu cjelinu te je tužitelj i prilikom iskazivanja ostavio uvjerljiv i iskren dojam, zbog čega sud njegov iskaz u potpunosti prihvaća kao vjerodostojan, a iz ovih razloga kao i svih prethodno navedenih, ocjenjuje vjerodostojnom i tuženikovu evidenciju vraćanja duga.

12.3 S druge strane, u pojedinim bitnim detaljima tužitelj nije iskazivao uvjerljivo niti je dao vjerodostojna i logična objašnjenja pojedinih okolnosti slučaja, na primjer prilikom iskazivanja o od strane banke ponuđenom iznosu od 86.000,00 kn odnosno o iskorištavanju iznosa od 80.000,00 kn, o tome zašto je od tuženika tražio da mu vraća manje iznose od rate koja mu je iznosila 1.300,00 kn iako je po njegovoj tvrdnji cjelokupni iznos od 80.000,00 kn predan tuženiku koji mu se isti obvezao vraćati zajedno s kamatama koje tužitelj plaća banci, nadalje iz kojeg razloga uopće nije zatražio dokumentaciju o kreditu iz banke, posebno zašto istu nije predočio tuženiku kada ga je on zatražio obračun kamata niti se to potrudio učiniti kako bi razriješili sporni odnos, a niti je to učinio kada je već došlo do ovog sudskog postupka, nadalje zbog čega su rate otplate ispočetka bile manje a kasnije u većim iznosima.

12.4. Što se tiče iskaza svjedoka E. V. i I. M., tužiteljevog zeta i kćeri, isti nisu imali nikakvih osobnih neposrednih saznanja o relevantnim okolnostima, osim što je svjedok E. V.  posvjedočio da je u dva navrata preuzeo novce od tuženika, a koja činjenica među strankama niti nije sporna, dok niti jedan od ovih svjedoka nema osobna saznanja o bilo kakvim dogovorima stranaka odnosno drugim isplatama.

12.5. Slijedom svega navedenog sud je ocijenio vjerodostojnom tuženikovu evidenciju o povratu pozajmljenog iznosa te je utvrdio da je, ne računajući nesporno odmah u siječnju 2020. vraćen iznos od 20.000,00 kn te iznos s osnova cijene bučinih koštica, tuženik mjesečnim uplatama tužitelju vratio iznos od 31.260,00 kn.

 

13.1. Nesporno je među strankama i da je tuženik tužitelju predao određenu količinu koštica kako bi djelomično podmirio svoj dug, pa sud ocjenjuje da su stranke na taj način ugovorile kompenzaciju odnosno prijeboj dijela tužiteljeve tražbine s osnova zajma s tuženikovom tražbinom s osnova cijene za bučine koštice. Međutim, kod toga je sporno koliku je količinu koštica tuženik predao tužitelju te koja je bila cijena tih koštica. Što se tiče količine koštica, sud smatra vjerodostojnim iskaze tuženika i svjedoka N. K. kako je tužitelju predana količina od 1000 kg koštica, naime svjedok N. K. uvjerljivo je iskazivao da je on osobno bio prisutan kada su vagali te koštice te da je on držao vreću te sigurno zna da se radilo o 1008 kg koštica, što je i više nego su stranke dogovorile. Naime, ovaj je svjedok iskazivao vrlo uvjereno, sigurno te se decidirano izjašnjavao o svim okolnostima o kojima je imao saznanja te je njegov iskaz sud ocijenio vjerodostojnim.

13.2. Iako iz skladišne primke broj 59/20 Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva N. S. proizlazi da je isti zaprimio neto količinu od 950 kg koštica (kod čega nije sporno da je tužitelj upravo od tuženika predane koštice prodao N. S., dakle da se radi upravo o tim košticama), valja reći da je svjedok N. S. iskazivao da, iako se ne sjeća nešto posebno vezano uz ovu količinu preuzetih koštica, može istaknuti da u velikoj većini slučajeva prilikom preuzimanja suhih koštica postoje primjese kao što su pljeva, prašina, ljuske, koje predstavljaju otpad koji se onda uzima od te predane količine, a to može biti 3, 4, 5 pa i do 7% od ukupne količine, što ovisio količini te nečistoće. U konkretnom slučaju ne sjeća se je li to bio slučaj i s ovdje predanim košticama, no moguće da je to bilo tako, o tome se radi u velikoj većini slučajeva, budući da nemaju svi kod kuće strojeve za pročišćavanje koštica. Ova količina primjesa koja se uzima od ukupno predane količine ne uračunava se u količinu koju oni plaćaju. Stoga je moguće da je, s obzirom da je na predmetnoj primki upisana neto količina od 950 kg, zapravo dovezeno i 1000 kg jer bi se tu radilo o nekakvih 5% primjesa. Iskaz ovog svjedoka sud ocjenjuje vjerodostojnim budući da ga ne smatra zainteresiranim za ishod postupka, te je isti iskazivao o poslu kojim se bavi, pa su mu te okolnosti sasvim sigurno vrlo dobro poznate. Tako iz tog iskaza proizlazi kako je zapravo vrlo moguće da je tuženik istome predao odnosno dovezao koštice u količini većoj od 950 kg, kako je to naznačeno na skladišnoj primki, što više da je moguće da se radilo o 1000 kg koštica. Na temelju ovdje navedenih dokaza sud utvrđuje da je tuženik ispoštovao svoju obvezu na predaju 1000 kg koštica.

13.3. Sud kod toga ne smatra relevantnom činjenicu da se od predane količine koštica oduzima određeni postotak zbog primjesa, a što je tuženiku kao proizvođaču koštica poznato, kao i činjenicu za koju je cijenu tužitelj prodao te koštice, a to budući da su stranke dogovorile kako tuženik tužitelju predaje količinu od 1000 kg koštica za cijenu od 30,00 kn/kg, a što sud utvrđuje smatrajući i u tom dijelu vjerodostojnim iskaz tuženika u kojem je istaknuo da je točno kako cijena koštica varira u toku godine, no on je tužitelju rekao da te koštice ne da za cijenu manju od 30,00 kn/kg jer se za taj proizvod muči cijelu godinu te zna da je to cijena koja se može postići samo ako se malo pričeka s prodajom. Naime, te koštice tužitelju je predao u listopadu 2020., ali mu je rekao da se malo strpi te da će do kraja godine dobiti bolju cijenu i dobiti vraćene sve novce prodajom koštica. Kada mu je rekao da koštice ne da za cijenu manju od 30,00 kn/kg, tužitelj na to nije ništa rekao, ali je koštice odvezao pa prema tome tuženik smatra da se tužitelj s tim složio, a na njemu je dalje bilo da sam proda te koštice pri čemu mu je tuženik rekao da bi bolje bilo da se strpi, no njegova je stvar zašto to nije učinio. Naime, niti sam tužitelj nije iskazivao u suštini drugačije budući da je i sam potvrdio kako nije ništa previše komentirao kada mu je tuženik rekao da je cijena 30,00 kn/kg, a nesporno je da je te koštice doista i odvezao, zbog čega sud utvrđuje da je na taj način i pristao upravo na takav dogovor, dakle da je preuzeo koštice po cijeni od 30,00 kn/kg. Upravo iz tog razloga, kako je rečeno, sud ne smatra relevantnom činjenicu po kojoj je cijeni tužitelj koštice doista i prodao, te da ih je prodao po cijeni nižoj od 30,00 kn/kg, jer ih je isto tako mogao prodati i po višoj cijeni da ih je prodao u drugo doba godine, sve kako je kretanje tržišne vrijednosti koštica obrazlagao svjedok N. S., već smatra bitnom upravo tu činjenicu da je tužitelj, preuzevši koštice nakon što mu je tuženik saopćio cijenu od 30,00 kn/kg, na tu cijenu i pristao. Slijedom navedenog sud utvrđuje da je tuženik prema tužitelju imao potraživanje s osnova cijene za preuzete koštice u iznosu od 30.000,00 kn (s obzirom da je prema naprijed rečenom utvrđeno kako je tuženik tužitelju i predao količinu od 1000 kg), te da je sukladno dogovoru stranaka došlo do prijeboja njihovih međusobnih tražbina upravo u tom iznosu od 30.000,00 kn.

 

14. Kad se zbroji nesporno odmah u siječnju 2020. vraćen iznos od 20.000,00 kn, iznos od 30.000,00 kn s osnova cijene bučinih koštica za koji je djelomično prebijena tužiteljeva tražbina te iznos od 31.260,00 kn koliko je, prema tuženikovoj evidenciji koju je sud ocijenio vjerodostojnom, tuženik vratio tužitelju mjesečnim isplatama, dolazi se do iznosa od 81.260,00 kn, što je više od glavničnog iznosa od 80.000,00 kn koji je tužitelj pozajmio tuženiku. Iako je sud utvrdio nespornim da su stranke ugovorile vraćanje pozajmljenog iznosa s kamatama koje je tužitelj bio u obvezi podmirivati prema banci s kojom je sklopio ugovor o kreditu, a kojim je pribavio novčana sredstva koja je pozajmio tuženiku, tužitelj tijekom postupka nije dokazao kolika je stopa odnosno visina te kamate koja je ugovorena po konkretnom ugovoru o kreditu koji je sklopio s Privrednom bankom Zagreb, a koju stopu od 7,48% (o kojoj iskazuje tužitelj) tuženik osporava. Tužitelj, naime, nije priložio bilo kakvu dokumentaciju od banke iz koje bi bila vidljiva ugovorena kamata, niti je priložio bilo kakav valjani i pravilno sačinjen obračun kamata, dok je njegov obračun, na način kako ga je sačinio na svojoj evidenciji vraćanja zajma te obrazložio u iskazu, u potpunosti nestručan i nevaljan. Slijedom navedenog valjalo je primijeniti odredbu čl. 219. st 1. ZPP prema kojoj je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, kao i odredbu čl. 221.a ZPP prema kojoj će sud, ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o njezinom postojanju zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Budući da, dakle, tužitelj nije dao nikakve dokaze na okolnost visine spomenute kamate koju se, uz glavnični iznos od 80.000,00 kn, tuženik također obvezao vraćati, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdio kako tužitelj nije dokazao da mu je tuženik dužan podmiriti bilo kakav iznos s osnova neplaćene kamate. 

 

15. Slijedom svega navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim te je isti odbio.

 

              16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tužitelj koji je u cijelosti izgubio spor dužan tuženiku naknaditi parnične troškove u ukupnom iznosu od 3.750,00 kn, koji se odnose na trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.250,00 kn temeljem tbr. 8. toč. 1. i tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15 i 37/22; dalje: Tarifa), zastupanja na ročištima 17. veljače 2022. i 13. travnja 2022. u iznosima od po 1.250,00 kn temeljem tbr. 9. toč. 1. i tbr. 42. Tarife. Nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 9. veljače 2022., budući da se tim podneskom tuženik očitovao na podnesak tužitelja od 26. siječnja 2022., no takvo pisano očitovanje od tuženika sud nije zatražio, već mu je dopisom od 1. veljače 2022. navedeni podnesak dostavio na znanje, a očitovanje na isti tuženik je mogao dati na pripremnom ročištu za koje mu je trošak i priznat, zbog čega se trošak podneska tuženika od 9. veljače 2022. ne ocjenjuje potrebnim za vođenje parnice u smislu čl. 155. st 1. ZPP. Nije priznat niti zatraženi trošak pristojbe na odgovor na tužbu budući da sukladno čl. 4. toč. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18) tuženik nije bio u obvezi podmirenja navedene pristojbe, a niti je istu tijekom postupka platio. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II/ izreke.

 

U Varaždinu 25. svibnja 2022.

 

                                                                                                                                            Sutkinja

                            Dubravka Kraljić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

 

 

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćniku T. S., odvjetniku iz Č.

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M. & L. iz Z.,

    Pisarnica V.