- 1 -              Rev 2992/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2992/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. P. d.o.o., P., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik iz Z. odvjetničkog ureda S. B. i A. S. u Poreču, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-954/2016-2 od 18. svibnja 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Poreču-Parenzo broj P-1612/15-37 od 12. travnja 2016., ispravljena rješenjem istoga suda broj P-1612/15-40 od 19. travnja 2016., u sjednici održanoj 18. svibnja 2022.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-954/2016-2 od 18. svibnja 2018. odbija se.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom, koja je ispravljena rješenjem od 19. travnja 2016., je suđeno:

 

              „I Nalaže se tuženiku da tužitelju solidarno sa V. T. isplati iznos od 570.000,00 eura sa zakonskim kamatama koje teku na navedeni iznos od 02.10.2007. godine do 31.12.2007. godine po stopi koju banka u mjestu ispunjenja isplaćuje na devizne štedne uloge po viđenju, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, na nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

 

              II Nalaže se tuženiku da tužitelju solidarno sa V. T. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 422.305,00 kn, u roku 15 dana.“

 

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

 

„I. Prihvaća se žalba tuženika te se preinačuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-1612/2015-37 od 12. travnja 2016., ispravljena rješenjem poslovni broj P-1612/15-40 od 19. travnja 2016., na način da ista glasi:

 

1. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju solidarno sa V. T. isplati iznos od 570.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 2. listopada 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi koju banka u mjestu ispunjenja isplaćuje na devizne štedne uloge po viđenju, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

2. Odbija se, kao neosnovan, i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju prizna suvlasništvo 1/2 nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Poreču u zk.ul. 1781, k.o. P., k.č.br. 2733, kuća i dvorište površine 1073 m2, i o tome mu izda ispravu kojom će ga ovlastiti za upis ovog prava u zemljišnim knjigama, a u suprotnom će upis suvlasništva tužitelja na 1/2 navedene nekretnine u zemljišnim knjigama provesti sud po pravomoćnosti ove presude.

 

3. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 381.627,50, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao i zahtjev tužitelja u cijelosti, odbija kao neosnovan.“

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak žalbenog dijela postupka u iznosu od 64.837,50 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog dijela postupka odbija kao neosnovan.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.“

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i pobijanu presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu tužitelju troškova parničnog i revizijskog postupka.

 

4. U odgovoru na reviziju tuženik osporava revizijske navode i predlaže reviziju odbiti.

 

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

 

6. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Tužitelj je u reviziji naveo da protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Međutim, tužitelj u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio koju bi to bitnu povredu odredaba parničnog postupka počinio drugostupanjski sud, odnosno u čemu bi se ta bitna povreda odredaba parničnog postupka ogledala, što je bio dužan učiniti prema odredbi članka 386. ZPP. S obzirom da tužitelj u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio razloge podnošenja revizije protiv presude drugostupanjskog suda zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, to revizijski sud postupajući po ovlaštenju iz odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP u vezi s odredbom članka 386. ZPP neobrazložen revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, nije uzeo u obzir.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 570.000,00 eura sa zateznim kamatama.

 

8.1. Tužitelj je postavio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženika obveže da mu prizna vlasništvo 1/2 nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Poreču u zk.ul.br. 1781, k.o. P., kč.br. 2733, kuća i dvorište površine 1073 m2, i da mu izda ispravu kojom će ga ovlastiti za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama.

 

9. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

 

              - da je Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 29. travnja 2005., koji je ovjeren kod javnog bilježnika u R., prodavatelj B. P. prodao V. T. i tužitelju kao kupcima, svakome u 1/2 dijela, nekretninu oznake kč.br. 2733, zk.ul.br. 1781 k.o. P. za ugovorenu cijenu od 800.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, s time da je prodavatelj B. P. potpisom ugovora potvrdio primitak iznosa od 300.000,00 eura, dok je za ostatak kupoprodajne cijene dogovoreno kako će biti isplaćena po odobrenom kreditu, najkasnije u roku od 15 dana,

 

              - da su B. P. kao prodavatelj i tužitelj kao kupac predmetne nekretnine, sklopili Raskid ugovora o kupoprodaji nekretnine od 1. srpnja 2005. (u odnosu na 1/2 dijela nekretnine kojeg je kupio tužitelj temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 29. travnja 2005.),

 

- da je 1. srpnja 2005. B. P. kao prodavatelj sklopio Ugovor o kupoprodaji preostalog 1/2 dijela nekretnine kč.br. 2733 k.o. P. s V. T. za ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 300.000,00 eura (točka 4. Ugovora) uz utvrđenje (točka 5. Ugovora) da je kupac u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu,

 

              - da je V. T. s tužiteljem 1. srpnja 2005. sklopila Ugovor o zajmu, iz kojeg proizlazi da je tužitelj pozajmio V. T. iznos od 550.000,00 eura uz obvezu V. T. kao zajmoprimca da zajam vrati u ukupno 7 obroka (članak II Ugovora), s time da je radi osiguranja pozajmljenog iznosa i eventualnih sudskih troškova u iznosu od 20.000,00 eura, dakle ukupnog iznosa od 570.000,00 eura, V. T. dozvolila tužitelju upis založnog prava na kč.br. 2733 k.o. P. (članak III Ugovora),

 

              - da je zajmodavac - tužitelj upoznat da je predmetna nekretnina već opterećena hipotekom i da je upoznat da je V. T. stvarna vlasnica predmetne nekretnine ali da nije upisana kao vlasnica u zemljišnoj knjizi (članak IV Ugovora),

 

- da je prodavatelj B. P. kod javnog bilježnika u P. 27. listopada 2005. ovjerio potpis na Tabularnoj izjavi od 1. srpnja 2005. kojom potvrđuje da je V. T. u cijelosti ispunila ugovornu obvezu iz Kupoprodajnog ugovora od 29. travnja 2005., te da je suglasan da V. T. kao kupac može zatražiti uknjižbu prava vlasništva na kč.br. 2733 k.o. P.,

 

- da su V. T. i njen suprug M. T., 6. travnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu s L. H. S. A. iz R. A. na iznos od 500.000,00 eura,

 

- da je založno pravo u korist L. H. S. A. na nekretnini oznake kč.br. 2733 k.o. P. upisano u zemljišnoj knjizi na temelju prijedloga od 9. svibnja 2005.,

 

- da je založno pravo tužitelja za iznos od 570.000,00 eura na istoj nekretnini (na temelju Ugovora o zajmu od 1. srpnja 2005.) upisano temeljem prijedloga od 13. ožujka 2006.,

 

- da je L. H. S. A. radi neplaćanja obveza iz Ugovora o kreditu pokrenuo ovršni postupak protiv V. T. pred Općinskim sudom u Poreču koji se vodio pod brojem Ovr-104/07, a u istom je predmetu, na ročištu održanom 17. lipnja 2008., na kojem je sudjelovao i tužitelj (koji je kao založni vjerovnik bio oslobođen plaćanja jamčevine te je mogao sudjelovati u dražbi), V. T. povukla prigovor na utvrđenu vrijednost nekretnine, te je nekretnina potom prodana tuženiku kao najpovoljnijem ponuditelju, uz brisanje svih tereta na nekretnini (založnog prava L. H. S. A. i tužitelja),

 

- da su V. T., P. Č. kao direktor tuženika i tužitelj 16. lipnja 2008., dan prije nego što je održana dražba nekretnine oznake kč.br. 2733 k.o. P. u predmetu Općinskog suda u Poreču broj Ovr-104/07, postigli dogovor prema kojem tužitelj neće sudjelovati na dražbi kao kupac jer će mu biti vraćen zajam, odnosno da će mu za slučaj neispunjenja te obveze biti priznato vlasništvo nad 1/2 dijela nekretnine kč.br. 2733 k.o. P., s time da će se tužitelj odreći prava na žalbu protiv rješenja o dosudi kako bi tuženik što prije ishodio pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine radi brisanja tereta i ishođenja novog kredita.

 

10. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, sudovi nižeg stupnja utvrđuju, neovisno o nepostojanju pisane dokumentacije, da je između tužitelja, tuženika i V. T. postojao određeni obveznopravni odnos, kojim je svaka od stranaka prihvatila određene obveze, pri čemu su V. T. i tuženik prihvatili obvezu da tužitelju isplate njegovu tražbinu (po osnovi Ugovora o zajmu) koju je imao prema V. T., a u slučaju neplaćanja iznosa po osnovi zajma priznaju suvlasništvo na 1/2 dijela predmetne nekretnine.

 

11. Stoga je prvostupanjski prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 570.000,00 eura sa zateznim kamatama pozivom na odredbe članka 9. u vezi s člankom 4. i 5. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05).

 

12. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer je ocijenio da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, drugostupanjski sud zaključuje da je tužitelj s V. T. sklopio Ugovor o zajmu od 1. srpnja 2005. (kojim tužitelj pozajmljuje V. T. iznos od 570.000,00 eura), u vrijeme kada je bio na snazi Zakon o deviznom poslovanju („Narodne novine“ broj 96/03 – dalje: ZDP). Prema članku 17. ZDP kredite u stranim sredstvima plaćanja mogu rezidentima odobravati banke, dok ostali rezidenti ne smiju međusobno odobravati kredite u stranim sredstvima plaćanja. Iz navedene odredbe, argumentum a contrario, proizlazi da ZDP ne propisuje mogućnost pozajmljivanja deviza između domaćih fizičkih osoba i između domaćih fizičkih i stranih osoba. Prema tome, zaključuje drugostupanjski sud, Ugovor o zajmu od 1. srpnja 2005. je ništav jer je suprotan prisilnim propisima (članak 103. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO/91) i svaka ugovorna stranka takvog ugovora dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a to je u ovom slučaju bila strana valuta.

 

13. Iako je radi ništavosti navedenog Ugovora o zajmu V. T. dužna tužitelju vratiti svotu koju je primila po osnovi ništavog ugovora (članak 104. stavak 1. ZOO/91), drugostupanjski sud je zaključio, da u situaciji kada je ugovorom između vjerovnika i trećeg, kojim ugovorom se treći obvezao vjerovniku da će ispuniti njegovo potraživanje od dužnika, treći stupio u obvezu pored dužnika, u takvom slučaju da bi nastala obveza treće osobe kao solidarnog dužnika (pored dotadašnjeg dužnika) potrebno je da o tome postoji ugovor, ali ukoliko je glavni ugovor o zajmu ništav, tada je ništav i njegov dodatak jer se ne može valjano pristupiti ugovoru koji ne proizvodi pravne posljedice.

 

14. Zbog navedenoga, neosnovan je i eventualno kumulirani zahtjev tužitelja, zaključuje drugostupanjski sud.

 

15. Po shvaćanju ovoga suda drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjev tužitelja.

 

16. Naime, odredbom članka 557. stavak 1. ZOO/91 koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05), je propisano da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac zajmoprimcu predati određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvalitete.

 

17. Prema odredbi članka 17. ZDP, kredite u stranim sredstvima plaćanja mogu rezidentima odobravati banke (stavak 1.), a ostali rezidenti ne smiju međusobno odobravati kredite u stranim sredstvima plaćanja (stavak 2.).

 

18. Tužitelj je sa V. T. sklopio Ugovor o zajmu kada je pozajmljivanje strane valute između fizičkih osoba u Republici Hrvatskoj bilo zabranjeno Zakonom o deviznom poslovanju (članak 17. ZDP), što dakle predstavlja zakonom propisanu nedozvoljenu radnju za zajmodavca i zajmoprimca, slijedom čega je Ugovor o zajmu kojeg su tužitelj i V. T. sklopili ništav (u smislu odredbe članka 103. stavak 1. ZOO/91) jer je protivan prisilnim propisima.

 

19. Suprotno revizijskim navodima, tužitelja u povoljniju poziciju ne bi dovela niti okolnost, kada bi i bila istinita, da je prema Ugovoru o zajmu zajmoprimac iznos pozajmljen u stranoj valuti bio u obvezi vratiti tužitelju u protuvrijednosti u kunama - jer predmet prijepornog ugovora (a to je ovdje jedino relevantno) bio je zajam inozemne valute (u kojoj je, prema sadržaju ugovora, zajam i isplaćen), a ne valute Republike Hrvatske (kune), pa vraćanje toga iznosa u kunskoj protuvrijednosti (da je ovdje i bilo ugovoreno) ne bi mijenjalo karakter takvog predmeta zajma (strane valute) i ne bi se moglo tumačiti kao ugovaranje valutne klauzule dopuštene odredbom članka 395. ZOO/91. Kod ugovaranja valutne klauzule vrijednost ugovorne obveze (zajma) glasi u valuti Republike Hrvatske koja se vezuje uz tečaj strane valute ili cijenu zlata u Republici Hrvatskoj, a ovdje je riječ o nečemu drugom - u konkretnom slučaju je prijeporna ugovorna obveza davanja zajma, glasila na inozemnu valutu, koja nije bila platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, pa ugovorna obveza davanja zajma ne bi izgubila svojstvo obveze u inozemnoj valuti - i time protivne prisilnim propisima Republike Hrvatske.

 

20. U takvoj situaciji, devizni iznos na ime zajma primljen je na temelju ništavog pravnog posla, a kako se ispunjenje uvijek sastoji samo u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze - ovdje obveze iz ništavog ugovora (koju dužnik ne može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo, sve u smislu odredbe članka 307. stavak 1. ZOO/91), tužitelju ne pripada (umjesto strane) domaća valuta, jer tužitelju pripada samo ono što je po ništavom ugovoru o zajmu dao.

 

21. Tužitelj nema ovlast svoju tražbinu koja je u stranoj valuti samovoljno (jednostrano) pretvoriti u tražbinu u domaćoj valuti niti je u toj valuti utužiti.

 

22. Nadalje, pravilno su sudovi nižeg stupnja utvrdili da je između tužitelja, tuženika i V. T. postojao određeni obveznopravni odnos (neovisno o nedostatku pisane dokumentacije), kojim su se tuženik i V. T. obvezali tužitelju isplatiti njegovu tražbinu po osnovi Ugovora o zajmu, a u slučaju neispunjenja obveze na ime isplate, priznati tužitelju pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini.

 

23. Prema odredbi članka 451. ZOO/91 (pristupanje dugu), ugovorom između vjerovnika i trećega, kojim se ovaj obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovo potraživanje od dužnika, treći stupa u obvezu pored dužnika.

 

24. Prema tome, da bi u ovom slučaju nastala obveza treće osobe (tuženika) kao solidarnog dužnika (pored dotadašnjeg dužnika – V. T.) potrebno je da o tome postoji ugovor, međutim ako je glavni Ugovor o zajmu ništav kako je to pravilno utvrđeno u ovom slučaju, tada je ništav i njegov dodatak, iz razloga jer se ne može valjano pristupiti ugovoru koji ne proizvodi pravne posljedice. Zbog toga se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe o pristupanju dugu iz članka 451. ZOO/91, kako je pravilno drugostupanjski sud i zaključio, pa je pristupanje bez učinka (tako i ovaj sud u odluci broj Rev-1620/2009-2 od 14. srpnja 2015.).

 

25. Stoga je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kao i eventualno kumulirani zahtjev.

 

26. U odnosu na tvrdnje tužitelja o eventualnom postojanju ugovora o ortakluku, valja reći da tužitelj prvi put spominje sada u reviziji postojanje ugovora o ortakluku, na što se ne može s uspjehom prvi puta pozivati u reviziji ako odluka o tome zadire u pitanje pravilnosti i potpunosti utvrđenoga činjeničnoga stanja. Naime, prema odredbi članka 387. ZPP stranke mogu u reviziji iz članka 382. stavak 1. ZPP iznijeti nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti. Kako se ne radi o bitnim povredama odredaba parničnog postupka, revizijski sud takve navode tužitelja nije ovlašten ispitivati.

 

27. Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 18. svibnja 2022.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Đuro Sessa, v.r.