1

Poslovni broj: Gž-475/2022-2

 

Poslovni broj: Gž-475/2022-2

 

 

 

              U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E             

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Kristini Pavičić-Sirotić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja G. A. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica Z. B., odvjetnica iz Z., protiv tuženika H. m. d.o.o. iz Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva H. & p. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-294/2019-30 od 7. veljače 2022., dana 13. svibnja 2022.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomičnim odbijanjem, a u preostalom dijelu prihvaćanjem žalbe tuženika, presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-294/2019-30 od 7. veljače 2022.

 

- potvrđuje se u pobijanom dijelu toč. I. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 7.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom;

 

- preinačuje se u pobijanom dijelu toč. I. izreke, tako da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja sa daljnjim iznosom od 23.000,00 kn (preko iznosa od 7.000,00 kn do konačno suđenog u iznosu od 30.000,00 kn), s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom;

 

- preinačuje se u pobijanom dijelu toč. III. izreke, tako da se obija zahtjev tužitelja za naknadom troškova prvostupanjskoga postupka preko iznosa od 3.337,50 kn do konačno suđenoga u iznosu od 7.375,00 kn, odnosno za iznos od 4.037,50 kn.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

 

„I. Nalaže se tuženiku H. m. d.o.o. iz Z., OIB: … da tužitelju G. A. iz Z., OIB: …, na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 30.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena tekućim od dana 30. siječnja 2019. godine, u roku 15 dana.

 

II. Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 40.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena tekućim dana 30. siječnja 2019. godine pa do isplate.

 

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 7.375,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena tekućim od 7. veljače 2022. godine pa do isplate, u roku 15 dana.“

 

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu u pobija tuženik i to u odnosu na toč. I. i III. izreke, zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava. Sud prvoga stupnja da u predmetnom slučaju pogrešno asimilira pojmove činjenična tvrdnja i vrijednosni sud, iako za iste postoje posve različite definicije posljedično tome i pravna pravila, pri čemu vrijednosni sudovi ne podliježu dokazu istinitosti, niti je o njima uopće moguće raspravljati sa stajališta njihove istinitosti ili neistinitosti. Ističe da su informacije za koje tužitelj tvrdi da su mu prouzročile neimovinsku štetu u vidu povrede prava osobnosti i to: 1. da je tužitelj moralno posrnuo, 2. da je objavio popis 21 odvjetnika koje preporučuje da zastupaju oštećene u tužbama protiv banaka "A. odvjetnicima", 3. da odštetni zahtjevi dosežu milijardu i pol kuna, 4. da odvjetnici imaju dobar financijski razlog za angažman jer da će na njihove troškove otpasti 10 do 15 posto svote, 5. da zastupanje građana "postaje lukrativni biznis", 6. da je zbog tužiteljevih poteza došlo do polemika i raskola u Udruzi Franak te izbacivanja višegodišnjeg člana D. S., utemeljene na logici, zdravom razumu te na temelju dopuštenog vrijednosnog suda autorice članka Ž. G., pri čemu se informacije pod točkama 3., 4. i 5. uopće ne odnose na tužitelja, a pored toga su i točne. Pojašnjava da informacija o tome koliko iznose odštetni zahtjevi potrošača u sporovima protiv banaka vezano za švicarski franak nije informacija koja se odnosi na tužitelja te kao takva niti ista može tužitelju prouzročiti štetu i u vrijeme objave članka bila je točna i precizna. Također, i informacija o tome koliki postotak nagrade za rad odvjetnici ugovaraju sa oštećenicima utemeljena je na poslovnoj praksi u kojoj je uobičajeno da odvjetnici ugovaraju nagradu za rad od 10 do 15 posto od ukupnog uspjeha u sporu, dok informacija koja se odnosi na to da zastupanje postaje lukrativni biznis nije precizna samo u dijelu gdje je navedeno da zastupanje postaje lukrativni biznis, jer je zastupanje građana i prije pojave tzv. "slučaja švicarac" bio unosan posao, ukoliko ga je svaki pojedini punomoćnik uspješno obavljao. U odnosu na informaciju koja se odnosi na okolnost da je zbog tužiteljevih poteza došlo do polemika i raskola u Udruzi Franak, te izbacivanja višegodišnjeg člana D. S. utemeljena je na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne, te je poduzeo sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti. Ukazuje da nije jasno iz kojih razloga sud nije poklonio vjeru iskazu svjedoka D. S. kojim je kazivao zbog čega je došlo do raskola između njega i Udruge Franak. Tužitelj je odbio poziv autorice članka komentirati nastalu situaciju, te je ista u dobroj vjeri na temelju činjenica za koje je logički procijenila da su točne i koje je pokušala provjeriti, došla do zaključka da je zbog tužitelja i njegovih radnji došlo do raskola u Udruzi. Uzimajući u obzir sve okolnosti, informacija o moralnom posrnuću tužitelja predstavlja dopušteni vrijednosni sud koji je između ostalog utemeljen i na nastalim okolnostima. Također, ukazuje da je autorica članka nedvojbeno utvrdila kako je HOK izričito zabranio da se izrađuje bilo kakva lista odvjetnika, međutim, neovisno o tome tužitelj je predmetnu listu sastavio te ju je putem društvenih mreža i e-mail komunikacije prosljeđivao oštećenicima. Po mišljenju tuženika navedeno postupanje tužitelja predstavlja nedopuštenu reklamu za osobe kojima je takav način reklamiranja strogo zabranjen, te je autorica članka bila svakako ovlaštena u utuženome članku dati svoj vrijednosni sud o tzv. "A. odvjetnicima". Smatra da je od opravdanog interesa javnosti propitivati javni rad tužitelja posebno u situaciji kada se postavi pitanje da li su odvjetnici koje je tužitelj postavio na listu Udruge Franak koja je pravna osoba, u povlaštenijoj poziciji od ostalih kolega u istovjetnoj situaciji, da li bi potrošači iz Udruge Franak i oni koji nisu članovi Udruge angažirali odvjetnike koje su angažirali da im nije dostavljena lista odvjetnika koja nesporno postoji (Udruga Franak prema iskazu tužitelja ima 32 000 članova), da li je tužitelj listu napravio samo i isključivo iz razloga što želi pomoći oštećenicima ili posredstvom te liste "kupuje" glasove birača ili pak nešto treće, zašto HOK u konkretnom slučaju nije reagirao kada je ista organizacija izričito zabranila izradu sporne liste odvjetnika. Ukazuje na sadržaj odredbe čl. 7. st. 2. ZM-a, te navodi da vrijednosni sudovi u tekstovima "A. odvjetnici", "moralno posrnuće" nisu uvredljivi ili nedopušteni sudovi, pa okolnost što se tužitelj osjeća povrijeđenim zbog objave spornih članaka je njegovo osobno pravo, međutim ono mu ne daje osnovu da potražuje pravičnu novčanu naknadu upravo iz razloga što se članci bave javnim radom tužitelja koji je kao takav podložan ispitivanju od strane medija. Tvrdi da je sud u predmetnom slučaju pogrešno utvrdio da je tužitelju objavom predmetnog člana nanesena šteta, jer u konkretnom slučaju nije dovoljno da tužitelj subjektivno smatra kako mu je nanesena šteta objavom predmetnog članka, već ta šteta mora biti objektivna i takvog opsega da kod trećih osoba stvara dojam o tužitelju kao osobi od koje se treba kloniti. Ukazuje na sadržaj iskaza tužitelja, te zaključuje da je isti više frustriran okolnošću što nije ponovno izabran za saborskog zastupnika, a manje zbog objave utuženih članaka. Također, tužitelj u odnosu na utužene članke nije pokrenuo parnicu radi objave ispravka informacije. Na taj bi način tužitelj omogućio najširoj javnosti da se upozna sa svim elementima svog javnog rada, što bi za posljedicu imalo da isti u budućnosti ne bi trebao odgovarati na pitanja građana i drugih osoba glede teme utuženih članaka. Smatra da je tužitelj predmetnom tužbom ustao iz lukrativnih razloga, a ne iz razloga da bi se negativno mišljenje građana prema njemu promijenilo, te da sud prilikom dosude pravične novčane naknade nije vodio računa o tome da se predmetnom naknadom ne pogoduje težnjama koje su nespojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Smatra kako je prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZZP-a, a koja se sastoji u tome što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito jer sud nije uzeo u obzir odlučne činjenice na koje je ukazivao tijekom postupka. Osporava i odluku o troškovima postupka.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu u pobijanom dijelu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Potražuje troškove žalbe.

 

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP).

 

4. U svom odgovoru na žalbu tuženika tužitelj se istoj u cijelosti protivi ističući da je neosnovana, te predlaže njeno odbijanje. Potražuje troškove odgovora na žalbu.

 

5. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

 

5.1. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tuženika, a pazeći pri tome - dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da u provedenom postupku nisu učinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a ne postoji niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se pozva tuženik jer prvostupanjska presuda nema nejasnoća, proturječnosti ili drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena zakonitost i pravilnost.

 

5.2. Neosnovani su žalbeni prigovori pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dok je djelomično osnovan tuženikov žalbeni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu dosuđene visine naknade neimovinske štete.

 

5.3. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 8. ZPP-a (neprihvaćanje kao uvjerljivog iskaza svjedoka D. S.), jer je procesno ovlaštenje prvostupanjskog suda da odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a što je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom ove zakonske odredbe i učinio, i za što je dao ovom sudu uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, a uvjerljivost kojih tuženik nije uspio dovesti u dvojbu.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se na temelju odredbe čl. 21. st. 1. Zakona o medijima („Narodne novine“ broj 59/04, 84/11 i 81/13 - dalje u tekstu: ZM) i čl. 1100. u vezi s čl. 19. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje u tekstu: ZOO), naloži tuženiku da mu naknadi neimovinsku štetu u novčanom iznosu od 70.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe pa do isplete, a sve to zbog objave članka pod naslovom: "A. odvjetnici u lovu na 200 milijuna kuna", nadnaslova: "Moralno posrnuće borca za prava "frankaša": od sukoba s bankama do sukoba vlastitih interesa", autorice Ž. G., koga je tjednik G. objavio dana 16. studenog 2018., te objave sadržajno istog članak iste autorice pod nešto izmijenjenim naslovom: "Moralno posrnuće borca za prava "frankaša": od sukoba s bankama do sukoba vlastitih interesa. Njegovi omiljeni odvjetnici u lovu 200 milijuna kuna" na portalu www.j.hr dana 20. studenog 2018.

 

6.1. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da su informacije - koje su objavljene opremom kojom dominira njegova velika fotografija, neistinite su i neprovjerene i to: da je moralno posrnuo (od sukoba s bankama do sukoba vlastitih interesa), da je objavio popis 21 odvjetnika koje preporučuje da zastupaju oštećene u tužbama protiv banaka ("A. odvjetnici"), da odštetni zahtjevi dosežu milijardu i pol kuna, da odvjetnici imaju dobar financijski razlog za angažman jer da će na njihove troškove otpasti 10 do 15 posto te svote, da zastupanje građana "postaje lukrativni biznis" („…u lovu na 200 milijuna kuna“), da je zbog njegovih poteza došlo do polemika i raskola u Udruzi Franak te izbacivanja višegodišnjeg člana D. S., pa stoga kao takve vrijeđaju njegovo dostojanstvo, čast i ugled.

 

7. Prvostupanjski sud je na temelju nespornih činjenica te činjenica utvrđenih ocjenom izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) potpuno utvrdio činjenično stanje, koje i ovaj sud nalazi pravilno utvrđenim, iz kojeg proizlazi:

 

- da je u tjedniku G. dana 16. studenog 2018., a na portalu www.j.hr. dana 20. studenog 2018. objavljen sadržajno jednak članak novinarke Ž. G. koji u tjedniku G. nosi naslov ""A. odvjetnici u lovu na 200 milijuna kuna", nadnaslova: "Moralno posrnuće borca za prava "frankaša": od sukoba s bankama do sukoba vlastitih interesa", a na portalu www.j.hr. : "Moralno posrnuće borca za prava "frankaša": od sukoba s bankama do sukoba vlastitih interesa. Njegovi omiljeni odvjetnici u lovu 200 milijuna kuna";

 

- da je tužitelj najistaknutiji član i volonter Udruge Franak, kao i da je u vrijeme objava spornog članka bio saborski zastupnik;

 

- da Udruga Franak svojim članovima na njihovo traženje i upit poslan na e-mail franak.tuzbe@gmail.com daje na uvid popis odvjetnika koje obzirom na njihovu stručnost i praksu preporuča u zastupanju protiv banaka u sporovima vezanim za CHF - inicijator sastavljanja tog popisa bio je tužitelj;

 

- da iz iskaza svjedoka S. Ž., M. M., S. K. te samoga tužitelja (kojim iskazima sud poklanja vjeru) proizlazi da se do popisa imena odvjetnika dolazilo proučavanjem sudske prakse te iskazanom interesu samih odvjetnika; Udruga je organizirala predavanja, savjetovanja i sastanke na području cijele Republike Hrvatske sve vezano uz problematiku kredita u CHF; na takve stručne i javne tribine mogao je doći tko je htio; predavanja je održavao i odvjetnik S. K. koga je tužitelj poznavao od 2015. a upoznali su se upravo kroz zajednički rad na problematici CHF; odvjetnik K. se također nalazi na listi odvjetnika koja danas broji oko 150 odvjetnika; jedini interes Udruge je u tome da njihovi članovi uspiju u predmetima CHF budući je Udruga u javnosti uvijek zastupala stav da treba tužiti banke; tužitelj je u tome bio svojstveni koordinator budući je „bio u tematici CHF“ pa je i podučavao odvjetnike koji su surađivali s Udrugom Franak; tužitelj a niti sama Udruga nisu od „popisa odvjetnika“ imali nikakve financijske ili bilo kakve druge koristi;

 

- da se Udruga Franak obratila Hrvatskoj odvjetničkoj komori sa upitom može li objaviti listu odvjetnika koji su prošli edukaciju u Udruzi, koji zahtjev je Komora odbila uz obrazloženje da se lista ne može objaviti jer se ne radi o edukaciji koju organizira Hrvatska odvjetnička komora ili neko drugo službeno tijelo, kao i da se ne radi o edukaciji koju odvjetnici obvezno moraju proći;

 

- da su protiv tužitelja kao saborskog zastupnika bile podnesene prijave Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa (da je u svojstvu aktivista Udruge Franak poduzimao aktivnosti s ciljem promoviranja pojedinih odvjetnika) povodom kojih prijava je Povjerenstvo dana 14. veljače 2020. donijelo odluku da se postupak neće pokrenuti obzirom iz prikupljenih podataka i dokumentacije ne proizlazi da je postupanjem dužnosnika došlo do moguće povrede odredbi Zakona o sprječavanju sukoba interesa;

 

- da je D. S. bio član Udruge Franak koji je zbog svog djelovanja suprotno Statutu Udruge odlukom Nadzornog odbora od 25. srpnja 2018. privremeno i suspendiran i to na rok od 6 mjeseci, koja odluka je  potvrđena od strane Skupštine Udruge većinom glasova u listopadu mjesecu 2018.;

 

- da je svjedok Z. M. (glavni urednik tjednika G.) potvrdio da je za odabir naslova i opremu teksta koji je objavljen u tjedniku G. odgovoran urednički tim na čijem je čelu glavni urednik; naslov teksta "A. odvjetnici u lovu na 200 milijuna kuna" odabran je iz razloga što novinarka u članku navodi da postoji popis od dvadesetak odvjetnika koju udruga Franak predlaže oštećenima za zastupanje u predmetima CHF; dio naslova "u lovu" je novinarska formulacija koja nije pravnički precizna, ali novinarski jezik prati govorni jezik i zato je isto odabran a kako je tužitelj sinonim udruge Franak u tom kontekstu može reći da su to i njegovi odvjetnici; zaključak o postojanju sukoba interesa se temelji na činjenici da je među tisućama odvjetnika izabrano njih dvadesetak i da novinarka G. navodi jednog odvjetnika koji je blizak tužitelju; obzirom da se radi o tužitelju koji je borac za prava oštećenih u slučaju Franak smatra da je „moralno posrnuće“ odgovarajući termin;

 

- da je svjedok G. O. (glavni urednik J. l.), potvrdio da je sporni članak prenesen iz tjednika G.; uobičajeno je da se prenese onako kako je objavljeno u samom časopisu pri čemu urednik zbog Interneta može malo prilagoditi opremu; Naslov se određuje temeljem onoga što piše u tekstu; tekst nije urednički obrađivan;

 

- da je tužitelj tuženiku podnio zahtjev za ispravak spornih informacija koji je po tuženiku odbijen jer  je glavni urednik tuženika smatrao da za to ne postoje opravdani razlozi (iskaz svjedoka Z. M. i G. O.);

 

- da je kroz dva do tri mjeseca „medijske hajke“ tužitelj osjećao izrazit nemir, nelagodu, nije mogao spavati, smatrao se u očima javnosti diskreditiran i kao čovjek i kao političar a sve to je utjecalo i na njegov kredibilitet među biračima pa tako od 22.7.2020. više nije saborski zastupnik, morao je odgovarati na vrlo neugodne poznanika i prijatelja - iz stanja predmeta ne proizlazi da je potražio liječničku pomoć.

 

7.1. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, cijeneći pri tom i od sadržaja prava na slobodu izražavanja kao i prava na zaštitu privatnosti, prvostupanjski sud je zaključio da je u predmetnom slučaju postojao javni interes za propitivanjem rada tužitelja obzirom je isti već samim odabirom svog političkog djelovanja bio u fokusu javnosti koja ima pravo znati i ocjenjivati postupke zastupnika svog predstavničkog tijela i nositelja zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj, posebno i kraj nesporne činjenice da je tužitelj volonter i koordinator ekonomsko-pravnog tima Udruge Franak koji je se kao takav prometnuo u njenog najistaknutijeg i široj javnosti najpoznatijeg člana. Obzirom na cilj i svrhu osnivanja udruge - u konkretnom slučaju Udruge Franak, prihvatljivo je da ista širi ideje i stavove radi kojih su se njeni članovi okupili te u tom pravcu treba cijeniti inicijalnu ideju tužitelja da se članovima Udruge po njihovom traženju daju informacije o odvjetnicima koji su upoznati sa problematikom materije zbog koje je Udruga osnovana - kredita u švicarskim francima, i iz tih razloga Udruga je svojim članovima davala popis odvjetnika i od toga nije ostvarivala nikakvu imovinsku korist (suprotno nije dokazano). Pri tome, propitivanje je li tužitelj kao saborski zastupnik iskoristio svoju poziciju i sastavljanjem liste pogodovao izabranim odvjetnicima opravdano je, budući je tužitelj u spornom periodu bio političar, pa samim tim i podloženiji ispitivanju svoga djelovanja i kritici, što na njegovoj strani zahtjeva veći stupanj tolerancije. Nadalje, sud je zaključio da informacije koje je tuženik u predmetnom slučaju objavio nije učinio u dobroj vjeri, jer naslov i nadnaslov članaka koji su objavljeni snažno sugeriraju čitatelju da su odvjetnici na popisu Udruge Franak tužiteljevi odvjetnici kojima je zahvaljujući njegovom odabiru omogućena velika zarada ("A. odvjetnici u lovu na 200 milijuna kuna"), a također, isti impliciraju da tužitelj od toga ima osobne koristi što sve dovodi do njegovog „moralnog posrnuća“ i „sukoba interesa“. Sporne informacije ne predstavljaju vrijednosni sud niti pravilno iznesen stručni komentar, a također sud ocjenjuje da tuženik nije dokazao da su objavljene kvalifikacije utemeljene na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne, slijedom čega nije dokazao postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu (čl. 21. st. 4. ZM). Polazeći od takvog zaključka, sud ocjenjuje da su ostvarene i pretpostavke za dosuđenje naknade neimovinske štete zbog povrede ugleda časti i dostojanstva u smislu čl. 1100. ZOO-a, te da tužitelju pripada naknada u iznosu od 30.000,00 kn, s kamatom u smislu čl. 1103. ZOO-a, odnosno od podnošenja tužbe. Naime, sud je zahtjev tužitelja u iznosu od 40.000,00 kn sada već pravomoćno, odbio kao neosnovan.

 

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, i po ocjeni ovog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik objavljivanjem članaka od 16. studenog 2018. i 20. studenog 2018., koji nose naslov "A. odvjetnici u lovu na 200 milijuna kuna", nadnaslova: "Moralno posrnuće borca za prava "frankaša": od sukoba s bankama do sukoba vlastitih interesa", a na portalu www.j.hr.: "Moralno posrnuće borca za prava "frankaša": od sukoba s bankama do sukoba vlastitih interesa. Njegovi omiljeni odvjetnici u lovu 200 milijuna kuna", počinio povredu prava osobnosti tužitelja, tako da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je obvezao tuženika na naknadu štete u smislu čl. 21. i čl. 22. ZM, u vezi s odredbom čl. 1110. ZOO i čl. 19. ZOO, jer je tim objavljivanjem tužitelju povrijeđeno njegovo pravo osobnosti u konkretnom slučaju, pravo na ugled, čast i dostojanstvo, te u smislu čl. 1100. ZOO ima pravo na novčanu naknadu zbog pretrpljene povrede prava osobnosti.

 

8.1. Naime, prema odredbi čl. 21. ZM nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanom tim zakonom (st. 1.), šteta je umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja (materijalna šteta) te nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta) (st. 2.), a na utvrđivanje odgovornosti naknade štete primjenjuju se propisi o obveznim odnosima, osim ako tim zakonom nije drugačije određeno (st. 3.). Odredbom čl. 22. ZM propisano je da se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava (st. 1.), a pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije, odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć (st. 2.).

 

8.2. Prilikom donošenja predmete odluke sud je cijenio činjenicu, da je tužitelj u spornom periodu bio kao javna osoba - političar i saborski zastupnik, pa je stoga kao takav, bio opravdano u fokusu javnosti, pri čemu je njegov stupanj tolerancije na preispitivanje njegova rada morao biti veći. Također, sud je pravilno cijenio i njegov rad i djelovanje u okviru Udruge Franak, pa tako i u pravcu sastavljanja popisa odvjetnika koji se dostavljao članovima Udruge na njihovo traženje, a sve u cilju ostvarivanja svrhe radi koje je udruga i osnovana, pri čemu nije dokazano da je upravo tužitelj javno objavio sastavljeni popis odvjetnika niti da je od „sastavljanja liste odvjetnika“ imao bilo kakve koristi. Stoga se ne može prihvatiti žalbeni navod tuženika da su informacije koje su objavljene utemeljene na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne – pa tako niti one za koje tuženik tvrdi da se ne odnose na tužitelja, jer je sve sporne objavljene informacije sud ocjenjivao kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, a sve u pravcu zaključka koji je „sumiran“ u naslovu i nadnaslov kojim je opremljen sporni članak, a koji doista impliciraju na „moralno posrnuće“ tužitelja i „sukob interesa“ na njegovoj strani. Nije osnovan niti žalbeni navod tuženika da su objavljene informacije vrijednosni sudovi, jer one svojim sadržajem isto ne ukazuju.

 

8.3. Žalbeni navod tuženika da tužitelj u odnosu na utužene članke nije pokrenuo parnicu radi objave ispravka informacije, ne može ga dovesti u povoljniju pravnu i procesnu situaciju u odnosu na odluku o postojanju njegove odgovornosti za štetu, jer je tužitelj u predmetnom slučaju postupio sukladno odredbi čl. 22. st. 2. ZM, odnosno zatražio je objavu ispravka informacije, koji zahtjev je po tuženiku otklonjen.

 

9. Međutim, osnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio visinu pravične novčane naknade za pretrpljene duševne boli zbog povrede prava osobnosti, koja se sastoji u povredi časti, ugleda i dostojanstva objavljivanjem spornih članaka, jer po ocijeni ovoga suda drugoga stupnja, iznos od 7.000,00 kn predstavlja odgovarajuću naknadu neimovinske štete zbog pretrpljene povrede prava osobnosti, i u tom iznosu je u smislu čl. 19. u vezi s čl. 1100. ZOO-a, jer sve okolnosti slučaja, osobito posljedice koje je tužitelj opisao da je imao - kroz vrijeme od dva do tri mjeseca osjećao je izrazit nemir, nelagodu, nije mogao spavati (tužitelj nije potražio liječničku pomoć) opravdavaju dosuđenje upravo tog iznosa kao pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu.

 

10. Obzirom na gore navedeno, žalbu tuženika valjalo je djelomično prihvatiti kao osnovanu, te temeljem odredbe čl. 373. st. 3. ZPP-a presudu preinačiti u pogledu visine zahtjeva tužitelja, te tužitelju konačno dosuditi na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 7.000,00 kn, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva, preko priznatog iznosa do konačno suđenog, dakle za iznos od 23.000,00 kn, zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan.

 

11. Obzirom je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka. Sud prvoga stupnja odluku o troškovima postupka pravilno je utemeljio a odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, a također, pravilno ju je po visini odmjerio sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Dakle, tužitelju za radnje u postupku koje je poduzeo po svojim odvjetnicima pripada iznos koji je sud prvoga stupnja pravilno odmjerio u visini od 11.875,00 kn. Tužitelj je u cijelosti uspio sa osnovnom svog tužbenog zahtjev dok je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 10%. Stoga je ukupan omjer uspješnosti tužitelja u ovom postupku 55%, a tuženika 45%. Nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici (na način da se od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzme postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela) utvrđen je uspjeh tužitelja u omjeru od 10%. Obzirom na utvrđen omjer uspješnosti od 10%, tužitelju pripada pravo na naknadu troška u iznosu od 1.187,00 kn. Isti trošak uvećan je za trošak sudskih pristojbi na tužbu (1.400,00 kn) i sudske pristojbe na presudu (750,00 kn) pa ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 3.337,50 kn, dok se sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj i tuženik odbijaju kao neosnovanim.

 

11.1. Tuženik potražuje troškove žalbe u ukupnom iznosu od 2.862,50 kn, koji iznos se odnosi na trošak sastava žalbe u iznosu od 125 bodova uvećano za PDV-e i troška plaćene pristojbe na žalbu u iznosu od 1.300,00 kn. Međutim, iako je tuženik uspio sa svojoj žalbom u dijelu (samo po visini) on i dalje nije stranka koja ima pravo na naknadu troškova postupka, pa je stoga njegov zahtjev za naknadom troškova postupka valjalo odbiti kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

11.2. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu odbijen je na temelju čl. 155. ZPP-a, jer taj trošak nije bio potreban za odlučivanje o žalbi.

 

U Puli-Pola, 13. siječnja 2022.

 

              Sutkinja:

 

              Kristina Pavičić-Sirotić, v.r.