Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. Vojarna Sveti Križ
Dračevac, Split
Ps 1/20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj tužiteljice
V. Ž., O.: …, iz S., zastupane po pun. iz
O. L. i Č. u S. protiv tuženika pod 1) T. K., O.:
…, i pod 2) L. K., O.: …, oboje iz S.,
i oboje zastupani po pun. iz O. L., V. i p. u
S., radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 28. ožujka
2022. g. u prisutnosti pun. tužiteljice i zamjenice pun. tuženika pod 1) i 2), dana 12.
svibnja 2022. g.,
p r e s u d i o j e
I.Dužni su tuženici pod 1) T. K., O.: …, i pod 2) L.
K., O.: …, u roku od 15 dana na ime stečenog bez pravne osnove
isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 5.500,00 kn sa zateznom kamatom propisanom
zakonom koja na iznos od:
-2.750,00 kn teče od 1. prosinca 2019. g. do isplate i
-2.750,00 kn teče od 1. siječnja 2020. g. do isplate,
i to po stopi koja se obračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri
postotna poena,
dok se u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 3.420,00 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev obija kao neosnovan.
II.Dužni su tuženici pod 1) i 2) u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime troškova postupka iznos od 2.812,50 kn.
Obrazloženje
U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 10. siječnja 2020. g. tužiteljica je navela da je
vlasnica nekretnina upisanih u z.u. 20429 k.o. S., koje u naravi predstavljaju trosobni
stan u S. položen u zgradi anagrafske oznake te parkirno mjesto u
zgradi na istoj adresi, a koja zgrada je sagrađena na čest. zem. 5336/2 k.o. S..
Nekretnine su upisane kao 24. i 40. suvlasnički dio. Tuženici pod 1) i 2) da koriste
opisane nekretnine bez pravne osnove. Tužiteljica da je od tuženika pod 1) i 2) odavno i
u više navrata tražila da isele iz njene nekretnine odnosno stana i da joj ga predaju te da
predaju parkirno mjesto, ali to da tuženici pod 1) i 2) bez razloga odbijaju. Tužiteljica da
je tuženicima pod 1) i 2) dana 12. studenog 2019. g. uputila pismeno koje su tuženici
primili dana 14. studenoga 2019. g. svaki posebno, no odbili su se iseliti i predati
nekretnine tužiteljici te su putem svog pun. obavijestili tužiteljicu kako nemaju namjeru
iseliti iz stana niti predati u posjed navedene nekretnine tužiteljici. Tuženici da tužiteljici
ne plaćaju ni najamninu za stan i parkirno mjesto koje koriste, a tužiteljica ima saznanja
da su parkirno mjesto dali u najam trećoj osobi od čega ubiru najamninu. Kako tuženici
tužiteljičine nekretnine koriste bez pravne osnove, a odbijaju ih predati tužiteljici, da je
došlo do stjecanja bez osnove na strani tuženika pod 1) i 2) i to u visini najamnine koju
su trebali plaćati za stan i pripadajuće parkirno mjesto, a tužiteljica je mogla za
navedene nekretnine ostvariti najamninu u minimalnom iznosu od 600 EUR mjesečno u
kunskoj protuvrijednosti, počevši od prosinca 2019. g., a uzimajući u obzir da je stan u
potpunosti namješten novim namještajem te da mu pripada i parkirno mjesto. Najamnina
za prosinac 2019. g. i siječanj 2020. g. da je iznosila najmanje 4.460,00 kn (kunska
protuvrijednost iznosa od 600 EUR). Predloženo je donošenje presude kojom će se
tuženicima pod 1) i 2) naložiti iseliti iz opisanog stana u S., zajedno s
članovima svog obiteljskog domaćinstva te ga slobodnog od osoba i svojih stvari predati
tužiteljici u posjed te predati tužiteljici u posjed slobodno od osoba i svojih stvari opisano
parkirno mjesto. Tužiteljica je zatražila i da sud naloži tuženicima pod 1) i 2) isplatiti
tužiteljici na ime stečenog bez pravne osnove ukupan iznos od 8.920,00 kn s
pripadajućim kamatama.
U odgovoru na tužbu tuženici pod 1) i 2) su se usprotivili tužbi i tužbenom zahtjevu
te su istakli prigovor retencije, a budući da su stan u cijelosti uredili svojim vlastitim
sredstvima.
Na ročištu od 30. travnja 2021. g. tužiteljica je povukla tužbu u dijelu kojim je
zatražila iseljenje tuženika pod 1) i 2) iz stana i predaju stana slobodnog od osoba i
stvari.
U postupku su izvedeni dokazi pregledom zemljišnoknjižnog izvatka za z.u. 20429
k.o. S., opomena pred iseljenje od 8. studenog 2019. g. s povratnicama, oglasa s
Internetske stranice N..hr, dopisa tuženika pod 1) i 2) od 28. studenog 2019. g.,
fotografija predanih u spis uz podnesak tužiteljice od 29. travnja 2021. g., dopisa PU od 29. srpnja 2021. g. i saslušanjem tužiteljice.
Stranke su popisale parnični trošak.
Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 8.920,00 kn s
pripadajućim kamatama, a kao osnov svog zahtjeva tužiteljica je u tužbi navela da se radi
o vraćanju stečenog bez pravne osnove u visini najamnine za stan i pripadajuće parkirno
mjesto koje su tuženici pod 1) i 2) koristili bez pravne osnove. Tužiteljica je, naime, u
tužbi iznijela tvrdnju da su tuženici u prosincu 2019. g. i siječnju 2020. g. bez pravne
osnove koristili stan i parkirno mjesto pa da su stoga dužni isplatiti tužiteljici naknadu u
visini najamnine koju je tužiteljica mogla ostvariti iznajmljujući te nekretnine.
S obzirom da je tužiteljica povukla tužbu u dijelu kojim je zatražila iseljenje
tuženika pod 1) i 2) iz stana te predaju u posjed stana i parkirnog mjesta, slobodnih od
osoba i stvari, predmet postupka ostao je samo zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od
8.920,00 kn s pripadajućim kamatama.
Odredba čl. 464. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91,
91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni
tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) propisuje: ako tužitelj do zaključenja glavne
rasprave koja se vodi prema odredbama tog Zakona o redovnom postupku smanji
tužbeni zahtjev tako da više ne prelazi svotu od 10.000,00 kn, daljnji postupak provest će
se prema odredbama tog Zakona o postupku u sporovima male vrijednosti.
Primijenjeno na konkretan slučaj, a nakon povlačenje tužbe u dijelu zahtjeva za
iseljenje i predaju, predmet postupak ostao je zahtjev za isplatu iznosa manjeg od
10.000,00 kn, pa se daljnji postupak imao provesti prema odredbama ZPP-a o sporovima
male vrijednosti.
U postupku nije bilo sporno da je tužiteljica vlasnica stana i parkirnog mjesta
opisanih kao: stan u S. položen u zgradi anagrafske oznake,
sagrađenoj na čest. zem. 5336/2 z.u. 20429 k.o. S., označen kao 40. Suvlasnički dio:
58/1869 E. V. (E-40) dijela koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom
stana oznake S. 5, u prizemlju, ukupne neto površine 54,59 m², koji se sastoji od
kuhinje s dnevnim boravkom, tri sobe, kupaonice i WC-a te pripadajuće lođe površine
3,66 m2 te nekretnina položena u zgradi anagrafske oznake, sagrađenoj
na čest. zem. 5336/2 z.u. 20429 k.o. S., označena kao 24. Suvlasnički dio: 7/1869
E. V. (E-24) dijela koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom parking
mjesta oznake GM-28 u suterenu II. - zatvorena garaža, ukupne površine 12,24 m², koja
u naravi predstavlja parkirno mjesto, jer tako proizlazi iz dostavljenog zemljišnoknjižnog
izvatka.
Prema generalnoj odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji u ovoj pravnoj stvari treba
primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona, kad dio imovine neke osobe na
bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom
pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan
vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
Poseban slučaj stjecanja bez pravne osnove je upotreba tuđe stvari u svoju korist iz odredbe čl. 1120. ZOO-a prema kojoj kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist,
vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.
U konkretnom slučaju radi se o uporabi tuđe stvari koja je još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta).
Ako je određena stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet, radi čega
nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari, u takvoj situaciji valja
primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO-a prema kojoj je osoba koja je upotrijebila tuđu stvar u
svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist od upotrebe te stvari, bez obzira na svoje
poštenje, odnosno nepoštenje. Izraženi pravni stav u skladu je s pravnim shvaćanjem
zauzetim na sjednici G. odjela Vrhovnog suda R. H. 26.
listopada 2009. (Su-IV-188/09-7).
Identično pravno shvaćanje o navedenom pitanju izraženo je i na sjednici
G. odjela Vrhovnog suda R. H. od 14. studenoga 2013. g. (Su-
IV-127/13-8) kada je navedeno:
"Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u
posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164 st. 1. i čl. 165. st. 1. Zakona o
vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojim odredbama je samo nepošten
posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar
uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije
opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120.
Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju
korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno
nepoštenje."
Slijedom iznesenog o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari kada je
moguća predaja nekretnine u posjed ili suposjed naknada koristi prosuđuje se prema
odredbi čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br.
91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i
153/09, dalje ZV), ali samo u slučaju kada tužitelj uz isplatu koristi tužbenim zahtjevom
traži predaju nekretnine u posjed.
Kako je tužiteljica u ovoj pravnoj stvari uz isplatu naknade koristi koju su tuženici
pod 1) i 2) imali od uporabe njezinog stana i parkirnog mjesta zatražila i predaju u posjed,
koji je zahtjev povukla nakon što su tijekom postupka tuženici pod 1) i 2) napustili stan,
proizlazi da joj pripada tražena naknada.
Tužiteljica je, nadalje, dokazala i da je dopisom od 8. studenog 2019. g. pozvala
tuženike pod 1) i 2) napustiti stan i parkirno mjesto u njenom vlasništvu najkasnije 15
dana od primitka dopisa te da su tuženici pod 1) i 2) dopis primili 14. studenog 2019. g., a
stan su napustili tijekom trajanja postupka, o čemu je tužiteljica sud obavijestila na ročištu
od 30. travnja 2021. g.
Tužiteljica je u svom iskazu objasnila sudu da su tuženici njena kćer i zet i da su stan i parkirno mjesto koristili od 2014. g. uz dogovor da tu žive dok se ne snađu
odnosno dok ne ostvare pravo na kupnju POS-ovog stana, i to bez naknade uz plaćanje
režija. Stan su napustili u rujnu 2020. g. bez da su tužiteljicu i njenog supruga o tome
obavijestili te su prethodno bili promijenili i bravu na ulaznim vratima stana. Stan da su
ostavili potpuno prazan i u derutnom stanju. Stanu da pripada i parkirno mjesto kojim su
se tuženici koristili te ga čak davali u najam trećim osobama bez znanja tužiteljice.
Stoga je sud ocijenio da je tužiteljica dopustila tuženicima pod 1) i 2) korištenje
stana do opoziva te da su tuženici pod 1) i 2) nakon primitka dopisa tužiteljice od 8.
studenog 2019. g. i proteka ostavljenog petnaestodnevnog roka za iseljenje bili nepošteni
posjednici stana i pripadajućeg parkirnog mjesta, pa da su, temeljem citiranih odredbi čl.
164 st. 1. i čl. 165. st. 1. ZV-a dužni naknaditi tužiteljici koristi od uporabe njene stvari.
Tužiteljica je u tužbi tvrdila da je za stan s pripadajućim parkirnim mjestom mogla
ostvariti najamninu u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 600 EUR, odnosno
4.460,00 kn, a sud je tu tvrdnju provjerio tražeći podatke od PU o visini
najma koji se može postići za opisani trosobni stan s parkirnim mjestom ili za slične
nekretnine takve kvadrature i lokacije, pa je u dopisu od 29. srpnja 2021. g. sud
obaviješten o visini najamnine za:
-stan od 60 m² na lokaciji: 2.250,00 kn odnosno 37,50 kn po m² mjesečno,
-stan od 58 m² na lokaciji: 3.030,00 kn odnosno 52,54 kn po m² mjesečno,
-stan od 50 m² na lokaciji: 2.008,00 kn odnosno 40,16 kn po m² mjesečno.
Prosječna najamnina za stan sličnih karakteristika na sličnoj lokaciji, dakle,
iznosila bi 2.429,33 kn mjesečno, s tim da je trebalo uzeti u obzir da je uz stan kao
pogodnost koja je u današnje vrijeme iznimno važna, osigurano i parkirno mjesto pa je
sud smatrao da je zahtjev tužiteljice za isplatu mjesečnih najamnina za prosinac 2019. g.
i siječanj 2020. g. djelomično osnovan i to u visini od 2.429,33 kn koliko iznosi prosječna
najamnina za stan koju je trebalo uvećati, uz primjenu odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a, na
iznos od ukupno 2.750,00 kn mjesečno, računajući i visinu najma parkirnog mjesta.
Prema odredbi čl. 223. st. 1. ZPP-a, naime, ako se utvrdi da stranci pripada pravo
na naknadu štete, na novčanu svotu ili zamjenjive stvari, ali se visina svote odnosno
količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama,
sud će o tome odlučiti prema slobodnoj ocjeni.
To, nadalje, znači da je za preostali mjesečni iznos od 1.710,00 kn odnosno
ukupno 3.420,00 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev neosnovan, radi čega je
odlučeno kao u izreci presude pod točkom I.
Kao nepoštene posjednike tuženike pod 1) i 2) trebalo je obvezati na isplatu
zatezne kamate koja teče od dana kad bi po redovnom tijeku stvari ostvarili korist od
upotrebe stana s pripadajućim parkirnim mjestom u vlasništvu tužiteljice odnosno od
prvog u mjesecu za tekući mjesec, jer je sud ocijenio da je u tom dijelu zahtjev tužiteljice
osnovan, a budući da je uobičajeno da se u tom roku naplaćuje najamnina za stan i
parkirno mjesto. Kamata je određena u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a.
Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a jer
tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog
dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je tuženike pod 1) i 2) trebalo obvezati nadoknaditi
sve troškove koje je imala tužiteljica.
Tužiteljici je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu od
24. siječnja 2022. g. od 75 bodova (ukupno 150 bodova) i trošak zastupanja na ročištima
od 27. siječnja, 30. travnja i 17. rujna 2021. g. i 28. ožujka 2022. g. po 18,75 bodova
(ukupno 75 bodova).
Ukupan iznos bodova (225) trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50.
Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12,
103/14, 118/14 i 107/15). Iznos koji se dobije na opisani način (2.250,00 kn) trebalo je
uvećati za zatraženi PDV i tako dobiti iznos od 2.812,50 kn, kako je trebala glasiti odluka
o troškovima postupka koju je sud izradio u točki II. izreke presude.
Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 26. siječnja 2021. g. jer je
podnesak koji je predan elektronskim putem taj dan sastavio pun. tuženika pod 1) i 2), a
niti trošak zastupanja na ročištu radi objave i uručenja presude jer sud smatra da taj
trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.
U Splitu, 12. svibnja 2022. g.
S U D A C:
SANDI PETRIČIĆ v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može
podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi
nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.
Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može
se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.
1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335.
st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).