REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU P-3249/2019 Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Mirjani Rubić, kao sucu pojedincu, u
pravnoj stvari tužiteljice B. Š. iz S., O.: …
zastupane po odvjetnicima iz odvjetničkog društva J.&partneri d.o.o. protiv
tužene P. Z. d.d. Z., O.: …
zastupana po odvjetnicima u odvjetničkom društvu M., B. i V. d.o.o.
S., radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana

15.ožujka 2022. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja I. R.,
odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom društvu J.&partneri d.o.o. te zamjenice
punomoćnika tuženika S. R., odvjetničke vježbenice u odvjetničkom
društvu M., B. i V. d.o.o. S., dana 10. svibnja 2022.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati iznos od 40.117,32 kuna, uvećan za zakonske zatezne kamate koje na iznos od:

 122,02 kn teku od 1.9.2007. g.,

 118,76 kn teku od 13.10.2007. g.,

 117,42 kn teku od 13.11.2007. g.,

 233,80 kn teku od 3.1.2008. g.,

 116,65 kn teku od 1.2.2008. g.,

 203,85 kn teku od 1.3.2008. g.,

 205,15 kn teku od 1.4.2008. g.,

 197,29 kn teku od 1.5.2008. g.,

 193,90 kn teku od 12.6.2008. g.,

 193,51 kn teku od 12.7.2008. g.,

 187,79 kn teku od 20.8.2008. g.,

 185,82 kn teku od 28.9.2008. g.,

 185,65 kn teku od 16.10.2008. g.,

 200,33 kn teku od 11.11.2008. g.,

 186,53 kn teku od 1.12.2008. g.,

2

P-3249/2019

 273,69 kn teku od 16.1.2009. g.,
 195,38 kn teku od 1.2.2009. g.,
 64,02 kn teku od 18.2.2009. g.,
 217,97 kn teku od 17.3.2009. g.,
 234,53 kn teku od 15.4.2009. g.,
 186,19 kn teku od 21.5.2009. g.,
 212,79 kn teku od 13.6.2009. g.,
 261,29 kn teku od 14.7.2009. g.,
 173,23 kn teku od 12.8.2009. g.,
 180,80 kn teku od 9.9.2009. g.,
 193,21 kn teku od 14.10.2009. g.,
 206,34 kn teku od 13.11.2009. g.,
 179,47 kn teku od 12.12.2009. g.,
 267,76 kn teku od 17.1.2010. g.,
 283,01 kn teku od 6.2.2010. g.,
 159,96 kn teku od 1.3.2010. g.,
 111,32 kn teku od 7.3.2010. g.,
 327,26 kn teku od 7.4.2010. g.,
 324,53 kn teku od 5.5.2010. g.,
 359,69 kn teku od 17.6.2010. g.,
 493,75 kn teku od 9.7.2010. g.,
 421,68 kn teku od 13.8.2010. g.,
 713,15 kn teku od 11.9.2010. g.,
 548,96 kn teku od 16.10.2010. g.,
 546,42 kn teku od 11.11.2010. g.,
 121,33 kn teku od 1.12.2010. g.,
 521,49 kn teku od 12.12.2010. g.,
 124,98 kn teku od 1.1.2011. g.,
 470,01 kn teku od 14.1.2011. g.,
 146,79 kn teku od 20.1.2011. g.,
 110,66 kn teku od 1.2.2011. g.,
 385,49 kn teku od 12.2.2011. g.,
 240,66 kn teku od 22.2.2011. g.,
 115,83 kn teku od 1.3.2011. g.,

3

P-3249/2019

 563,91 kn teku od 13.3.2011. g.,
 499,88 kn teku od 7.4.2011. g.,
 724,29 kn teku od 8.5.2011. g.,
 93,94 kn teku od 1.6.2011. g.,
 764,71 kn teku od 7.6.2011. g.,
 1.005,64 kn teku od 19.7.2011. g.,
 1.240,65 kn teku od 17.8.2011. g.,
 907,34 kn teku od 17.9.2011. g.
 828,28 kn teku od 15.10.2011. g.,
 822,99 kn teku od 16.11.2011. g.,
 61,26 kn teku od 1.12.2011. g.,
 773,09 kn teku od 4.12.2011. g.,
 59,63 kn teku od 1.1.2012. g.,
 832,69 kn teku od 10.1.2012. g.,
 57,98 kn teku od 1.2.2012. g.,
 879,67 kn teku od 11.2.2012. g.,
 55,46 kn teku od 1.3.2012. g.,
 865,08 kn teku od 18.3.2012. g.,
 52,38 kn teku od 1.4.2012. g.,
 863,82 kn teku od 11.4.2012. g.,
 948,53 kn teku od 22.5.2012. g.,
 931,47 kn teku od 9.6.2012. g.,
 915,99 kn teku od 10.7.2012. g.,
 31,84 kn teku od 29.7.2012. g.,
 368,50 kn teku od 1.8.2012. g.,
 562,51 kn teku od 30.8.2012. g.,
 39,38 kn teku od 1.9.2012. g.,
 903,84 kn teku od 5.10.2012. g.,
 905,12 kn teku od 13.11.2012. g.,
 910,89 kn teku od 8.12.2012. g.,
 829,36 kn teku od 1.2.2013. g.,
 23,08 kn teku od 1.3.2013. g.,
 950,44 kn teku od 2.3.2013. g.,
 893,91 kn teku od 30.3.2013. g.,

4

P-3249/2019

 926,60 kn teku od 9.4.2013. g.,
 870,91 kn teku od 10.5.2013. g.,
 833,08 kn teku od 18.6.2013. g.,
 817,30 kn teku od 3.7.2013. g.,
 824,45 kn teku od 7.8.2013. g.,
 846,22 kn teku od 10.9.2013. g.,
 545,31 kn teku od 5.11.2013. g.,
 333,07 kn teku od 18.12.2013. g.,
 930,73 kn teku od 7.8.2014. g.,

pa do isplate, od 1. rujna 2007. g. do 31. prosinca 2007. g. po stopi od 15% sukladno
Uredbi o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. g. do 31. srpnja 2015. g.
po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske
narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. g. pa do isplate po stopi
koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u
iznosu od 9.781,00 kuna sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate,
po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna
poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.U tužbi podnesenoj ovom sudu 11. lipnja 2019. se navodi kako je tužiteljica
dana 21.09.2006.g. zaključila sa tuženikom Ugovor o kreditu br.: …
solemniziran od strane javnog bilježnika J. M.-Š. pod br. O.-795/06
temeljem kojeg joj je odobren stambeni kredit u iznosu od 36.500,00 CHF, isplaćen u
kunama prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed
formuliranom standardiziranom Ugovoru u kojem nije bilo mogućnosti nikakvih
pregovora, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak,
otplatu je kredita, u čl. 7. Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl. 4. naveo visinu
kamatne stope u iznosu 4,75 % godišnje ugovorivši da je ista promjenjiva i to na
način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („Odluka o
kamatnim stopama Banke“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih
parametara na koji način će se ona mijenjati.

Postupajući na ovakav način i to tako da je u Ugovor ugradio nepoštenu i
ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana
glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih

5

P-3249/2019

stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljicom
pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna
parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno
odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima
(dalje: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te
protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice.

Odredbe o kamatnoj stopi, te valutnoj klauzuli u prethodno navedenom
Ugovoru ništetne su te su iznosi naplaćeni temeljem navedenih odredi uslijed
povećanja kamata i porasta vrijednosti CHF-a naplaćeni temeljem djelomično
ništetnog pravnog posla.

Trgovački sud u Zagrebu u pravnoj stvari tužitelja POTROŠAČ – Hrvatski
savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženika donio je presudu pod posl. br. P-
1401/2012 od 4. srpnja 2013.g. kojom je utvrdio protupravno postupanje tuženika.

Visoki trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. g., odlučujući po žalbi
tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II., potvrdio je
presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik u
razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava
potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim
ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena
redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u
skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a
koja je ništetna.

Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je presudom pod poslovnim brojem
Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-
1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju u razdoblju od 01.11.2004.g. do

31.12.2008.g. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i
prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i
nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana
glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih
ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim
parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a
tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za
posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici
postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne
novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. g. do 31.
prosinca 2008. g., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(„Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96.
i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Tužiteljica je za potrebne ovog postupka, a iz dokumentacije kojom raspolaže
dala izraditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenje razlike između
ugovorenih i neosnovano naplaćenih kamatnih stopa koje su utvrđene ništavima, te
neosnovano naplaćenog iznosa temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, te je
utvrđeno kako je tuženik na ovaj način stekao nepripadajuću imovinsku korist u
iznosu od 43.000,00 kn radi čega je zatraženo obvezati tuženika na isplatu tog
iznosa sa kamatom kako je tamo pobliže navedeno i parničnim troškom.

6

P-3249/2019

2.Tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanim u
cijelosti, predložio iste odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka.
Suviše, tuženik ističe prigovor zastare i prekluzije. Potvrđujući sklapanje
Ugovora o kreditu broj … dana 21.09.2006. na koji se poziva tužiteljica
tuženik smatra kako tužiteljica polazi od sasvim pogrešnih premisa i to od pogrešne
pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne
pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu
kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih
parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Naime,
predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita 08.12.2014., a koja
činjenica je nesporna među strankama. Stoga je predloženo sudu tužbeni zahtjev
tužitelja odbiti pozivom na prekluziju iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima.
Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni
sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c
Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije!
Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih
o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i
konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu.

Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26.
izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Osim toga tužitelj
pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu
fiksne kamatne stope. Sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. tuženik nije
imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u
postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč
tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti
kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno
utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno
utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Konačno, novi kriteriji
promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji
je na snazi od 01.01.2014. godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih
kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako
je nedopuštena. S druge pak strane stupanjem na snagu izmjena i dopuna ZPK-a
(N.N. 143/2013) uvedena je parametrizacija kamatne stope koju je banka bila dužna
primijeniti i na ranije sklopljene kredite, pa u konkretnom slučaju, a za period od

01.01.2014.godine pa do dana isplate, definitivno nema mjesta primjeni inicijalno
ugovorene kamatne stope.

Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2006. godine u vrijeme važenja
Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih
uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009. godine,
koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim
poslovnicama tuženika. Tuženik je nadalje sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI
učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi
informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih
temeljem odluka nadležnih tijela banke. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je
sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o
promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest
dostavljao izmijenjeni otplatni plan.

7

P-3249/2019

Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala
zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim
smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim
klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj
visini anuiteta. Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog
kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi
Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene
poštenosti. Predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku,
te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu
ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a
sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu
pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega
su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga
proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. Tuženik navodi i kako je Zakonom o
obveznim odnosima izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule (čl. 22. ZOO).
Tuženik u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja u zatraženom
iznosu uvećanog za zakonske zatezne kamate, obzirom da nije razvidno na koji
način je tužitelj došao do utuženog iznosa.

U odnosu na prigovor zastare: Kako tužitelj svoje traženje temelji na institutu
stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu
Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti osnovanim. Tražbina po osnovi stjecanja bez
osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi
ugovora sklopljenog 2006. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je
obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za
stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi
isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a.

Svakako, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu
kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241.
Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, a da je tužba za zaštitu
kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja

2012.godine, to je prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete
koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. godine.

Slijedom naprijed navedenog, tuženik je predložio kao uvodno, odbiti tužbeni
zahtjev kao neosnovan, a tužiteljici naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

3.U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj
… od 21. rujna 2006. solemniziran kod javnog bilježnika iz S. J.
M. Š. pod brojem O.-795/06 dana 21.rujna 2006. pregledom otplatne tablice
sa prikazom efektivne kamatne stope, pregledom plana otplate i dopisa tužene,
financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po F. revizija d.o.o. (D. C.)
sudskom vještaku, pregledom Općih uvjeta poslovanja tuženika, time da je sud
odustao od izvođenja dokaza saslušanjem tužiteljice i javnog bilježnika jer kraj
postignutih činjeničnih utvrđenja izvođenje tih dokaza nije smatrao potrebnim, dok
tuženik nije pobliže odredio osobu svjedoka djelatnika banke, a stranke nisu imale
drugih dokaznih prijedloga.

4.Tužbeni zahtjev je osnovan.

5.Među parničnim strankama nije sporno da su dana 21.rujna 2006. i to
tužena kao kreditor, a tužiteljica kao korisnik kredita sklopile Ugovor o kreditu broj

8

P-3249/2019

… kojim je tužena banka odobrila tužiteljici kao korisniku iznos kredita od

36.500,00 CHF isplaćen u kunama po srednjem tečaju tuženika, rok otplate 84
mjeseca, instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, uz u čl. 4. stipuliranu
kamatnu stopu "koja je promjenjiva sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za
kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosu 4,75 % godišnje"
te se obračunava u CHF (mjesečno dekurzivnom proporcionalnom metodom) te je
sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.

Člankom 6. ugovoreno je kako se isplaćuje kredit i kamata iz točke 4. (u
kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na
dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora). Nije sporno ni to
da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) te da je
predmetni kredit otplaćen 8.prosinca 2014.

Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora
o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene (povećanja) kamatne stope sa ugovorene
4,75 % pa sve do 6,50 %.

6.Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je solemniziran

21.rujna 2006.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan
je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03) za razdoblje
do 6. kolovoza 2007. te potom Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07.,
125/07., 75/07., 75/09., 79/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13. dalje ZZP/07).
Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača.

Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene
ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako
razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07,
što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne,
koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna
odredba ništava.

Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na
štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o
pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed
formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito
ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

6.1.Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5.
travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni
list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st.

2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao
trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu
unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj
odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu
ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je
potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen

9

P-3249/2019

sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano
određenom.

Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj
C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da
ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
6.2.Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima
(Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. – dalje ZOO) propisano da su u
zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici
dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja
općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i
uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi
obveznog odnosa.

Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan
čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan
gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

7.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.
po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu
na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008.
povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući
ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na
način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a
da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije
potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje
valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi
zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu
u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno
čl. 81., 82. i 90. (Narodne novine 96/03.), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno
odredbama istog Zakona (Narodne novine 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09.,
133/09.) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,
te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o
kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je
ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o
kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim
aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa
korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne
parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope
ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na
štetu potrošača.

Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4
od 13. lipnja 2014. presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem
je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim
ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena
redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u

10

P-3249/2019

skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđeno je kako je
ovdje tuženik a tamo drugotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008.
povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući
ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u
ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je
ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja
predmetnih ugovora drugotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o
svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na
potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o
kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana, pa je time drugotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona
o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do

06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno
odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07.,
12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti
potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju
od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne
interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima,
koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna
kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima
promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom drugotuženika i drugim internim
aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora drugotuženik kao
trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i
ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na
odluku drugotuženika.

U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i
na tužitelja odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom
postupku (Narodne novine 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -
Odluka US RH, 84/08., 96/08. - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11.; 148/11. -
Pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe
mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz
presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su
određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi
zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi.
U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj
pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi.

Treba imati u vidu da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2
od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim
postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom
u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije
potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne,
obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118.
Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14. i 110/15. - dalje: ZZP/14.)
vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a
slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može
postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u
kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi

11

P-3249/2019

u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim
posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u
kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza
takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer
tuženik niti ne ističe takav prigovor.

8. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“
broj:14/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP) određeno je kako odluka suda
donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106.
stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog
Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade
štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u
vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način
kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene
ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o
utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li
su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu
savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite
pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

Slijedom navedenog, nije bilo potrebe izvoditi dokaz saslušanjem tužiteljice kao ni javnog bilježnika.

10.U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po
stjecanju bez osnove 5 godina.

Članak 215. st. 1. ZOO propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije
dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za
pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO propisuje da se
zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom
poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja,
osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Članak 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova,
a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za
zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili
pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem
tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor
okončan ili završen na neki drugi način.

Pozivajući se na gore navedene odredbe ZOO-a o zastari sud smatra da je
podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore
navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je
pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike
Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći
ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

Naime, navedenom drugostupanjskom presudom pravomoćno je utvrđena
ništetnost ugovorne odredbe kojom je promjenjivost kamatne stope tijekom
postojanja ugovorne obveze utemeljena na jednostranoj odluci banke.

Dakle, kako je predmetna tužba podnesena dana 11. lipnja 2019. a
potraživanje tužitelja se odnosi na razdoblje od rujna 2007. pa nadalje do kolovoza

12

P-3249/2019

2014. a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok,
uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za
pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba u
kolektivnom sporu podnesena 4. travnja 2012., a presuda pred Visokim Trgovačkim
sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014., to je razvidno da je
predmetna tužba podnesena u zastarnom roku, uslijed čega se istaknuti prigovor ima
smatrati u cijelosti neosnovanim.

Zaključno, ovaj sud smatra da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o
kreditu tužiteljice i tuženika bila određena i to u visini od 4,75 % a to i obzirom je
tužiteljici kao korisniku kredita koja je od banke kao kreditora dobila otplatni plan bilo
vidljivo kolika je njezina mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta
banci te koliko u otplati svakog mjesečnog anuiteta ona plaća glavnicu kredita, a
koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom
odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne.

11.Što se tiče visine zahtjeva istu je utemeljiti na saznanjima do kojih je sud
došao provedenim sudskim vještačenjem po F. revizija d.o.o. (D. C.) na
čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi, a i sud ga prihvaća kao objektivan,
stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti te utemeljen na mjerodavnim ispravama te
primjeni pravilne metodologije obračuna.

Prema vještačkom nalazu i mišljenju kredit pod brojem … realiziran
je na iznos od 36.500,00 CHF, na rok od 84 mjeseca, početna kamatna stopa
iznosila je 4,75 % i tijekom razdoblja se mijenjala na više sve do 6,50 % pri čemu je
kredit otplaćen 31. srpnja 2013. Zbog mijenjanja kamatne stope došlo je do
povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužiteljica uredno plaćala.

Prema vještaku zbog mijenjanja kamatne stope tužiteljica je platila 8.492,68
kuna više od onoga što bi platila da nije bilo gore navedenih promjena uslijed
jednostranih odluka banke i to u razdoblju od 31.kolovoza 2007. do 6.kolovoza
2014., što je pobliže specificirano po mjesecima u nalazu i mišljenju vještaka
(Tablica), a kao posljedica povećanja tečaja CHF u odnosu na početni pozitivna
razlika s osnove valutne klauzule iznosi 31.624,64 kune (ukupno 40.117,32 kune).
Tužiteljica je podneskom od 24. prosinca 2021. uredila tužbeni zahtjev
sukladno nalazu i mišljenju vještaka kojim je s istih osnova (promjene kamatne stope
i valutne klauzule) potraživala upravo iznos od 40.117,32 kuna s kamatama od
dana kada je vršila uplate.

Kako je tužiteljica banci plaćala ugovorene anuitete u kunama, to bi banka bila
dužna vratiti tužiteljici onaj iznos kuna koji je platila bez pravne osnove, kako je
pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u
svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO.
Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice kojoj pripada
kamata od dana dospijeća svakog pojedinog obroka, pa do isplate i to po izračunu
koji se temelji na nalazu i mišljenju F. revizija d.o.o. (D. C.)

12.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a.

Tužiteljici zastupanoj po punomoćniku trošak je odmjeren tako što je sud imao
u vidu vrijednost predmeta spora, priloženi popis troška, odredbe Tbr. 7., 8., 9., 48. i

50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine
142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: OT) uz primjenu Uredbe o tarifi sudskih
pristojbi (Narodne novine broj 53/19. – dalje u tekstu Uredba) za slijedeće radnje: za

13

P-3249/2019

sastav tužbe, podneska od 30.kolovoza 2021. kojim se očituje na navode odgovora
na tužbu, pristupe na ročišta od 21. rujna 2021. i 15.ožujka 2022. te sastav podneska
od 24. prosinca 2021. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka i uređuje zahtjev
po 100 bodova, ukupno 500 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00
kuna predstavlja iznos od 5.000,00 kuna, čemu je s naslova PDV-a valjalo dodati
iznos od 1.250,00 kuna, što je ukupno 6.250,00 kuna čemu je s naslova troškova
sudskog vještačenja valjalo dodati iznos od 2.000,00 kuna, pristojbu tužbe u iznosu
od 780,00 kuna te pristojbu presude u iznosu od 751,00 kuna, pa je tako ukupan
trošak tužiteljice 9.781,00 kuna koji joj je u obvezi nadoknaditi tuženik budući je
tužiteljica u parnici uspjela.

Kamata na trošak sukladno čl. 30. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12.,
25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. dalje OZ) teče od presuđenja.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Splitu, 10. svibnja 2022.

S U T K I N J A :

Mirjana Rubić v. r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku
od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom
Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci
koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je
dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda
objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda
objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog
otpravka iste.

DNA:

- pun tužitelja
- pun. tuženika
- u spis