Baza je ažurirana 30.04.2025. 

zaključno sa NN 70/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Poslovni broj: 67 Pž-5441/2020-2

 

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 67 Pž-5441/2020-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Davor Pustijanac, u pravnoj stvari tužitelja S. U. Z., P.-matematički fakultet, Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik N. J., odvjetnik u J. & G. odvjetničkom društvu j.t.d. Z., protiv tuženice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., Ministarstvo, Z., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Z., radi isplate iznosa od 33.945,90 kn, odlučujući o tuženičinoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1110/2020-7 od 17. studenoga 2020., 5. svibnja 2022.

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se tuženičina žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1110/2020-7 od 17. studenoga 2020.

 

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.594,50 kn.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1110/2020-7 od 17. studenoga 2020. naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 33.945,90 kn sa zateznim kamatama koje teku od 2. srpnja 2019. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka I. izreke) te je naloženo tuženici da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 4.439,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 17. studenoga 2020. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka II. izreke).

 

2. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 33.945,90 kn. Tužitelj smatra da je tuženik odgovoran za štetu jer je tužitelj po Kolektivnom ugovoru za znanost i visoko obrazovanje („Narodne novine“ broj: 101/02, 81/03, 203/03, 28/06, 11/08, 46/08, 93/08, 2/09 i 142/10; dalje: Kolektivni ugovor) bio dužan kao poslodavac isplatiti svom djelatniku naknadu za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada, a za ispunjenje koje obveze tuženik nije osigurao i isplatio tužitelju sredstva sukladno odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Ističe da je predmetna sredstva tužitelj isplatio djelatniku P. Z. na temelju presude Općinskog radnog suda u Z. poslovni broj Pr-2847/14-30 od 30. rujna 2016., potvrđene presudom Županijskog suda u S. poslovni broj Gž R-1257/2016 od 3. siječnja 2017.

 

3. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude utvrdio da su Vlada Republike Hrvatske i N. sindikat... sklopili Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanja kojim su u članku 54. ugovorili da radnici imaju pravo na dodatak na plaću za radu u posebnim uvjetima, odnosno s izvorima opasnosti. Osim toga utvrđeno je da nije sporno da tuženica u državnom proračunu nije predvidjela sredstva za navedeni dodatak na plaću, kao i da nije sporna visina tužbenog zahtjeva. Prvostupanjski sud je odbio istaknuti prigovor zastare obrazloživši da obveza naknade štete dospijeva trenutkom nastanka štete u skladu s odredbom članka 1086. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) pa s obzirom na to da od 1. srpnja 2019. kada je tužiteljeva imovina umanjena isplatom P. Z., do podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 14. svibnja 2020., nisu protekli rokovi zastare iz odredbe članka 230. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, prigovor zastare nije osnovan. Ocijenivši da je tuženica propuštanjem isplate novčanih sredstava potrebnih za isplatu dodatka na plaću tužiteljevom djelatniku počinila protupravnu štetnu radnju, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev primjenom odredbe članka 1045. stavka 1. i članka 104. Zakona o obveznim odnosima.

 

4. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom žalbenom sudu da pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev. Potražuje naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn.

 

5. Tuženica u žalbi u bitnome navodi kako tužitelj u prvostupanjskom postupku nije dokazao osnovne elemente štete i nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva i primjenu instituta naknade štete. Osim toga, tuženica ističe da tužiteljeva tražbina po svojoj prirodi predstavlja izdatak za drugoga sui generis pozivajući se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-284/2014-2, pa je zastaru trebalo cijeniti kroz odredbu članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Napominje da je obveza poslodavca utvrditi iznos plaće svojih zaposlenika i tuženica nije imala saznanja da je obveza isplate dodatka na plaću nastala ni u kojem iznosu. Također, smatra da je pogrešno utvrđen trenutak nastanka štete u trenutku isplate tužiteljevom djelatniku, jer je šteta bila određena u trenutku dospijeća obveza ili je barem bila odrediva.

 

6. Odgovor na žalbu podnio je tužitelj koji predlaže da ovaj sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu. Potražuje naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.594,50 kn.

7. Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnome navodi da je tuženica propuštanjem da osigura sredstva za isplatu naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetom rada doveo u nemogućnost tužitelja da ispuni obvezu isplate cjelokupnog iznosa plaće i svih dodataka koji je bio obvezan. Ističe da je plaćanje tužitelja prema zaposleniku obavljeno prisilnom naplatom 1. srpnja 2019. dok je zahtjev za mirno rješenje spora predan nadležnom državnom odvjetništvu 14. svibnja 2020.

 

8. Žalba nije osnovana.

 

9. Ispitavši pobijanu presudu na temelju članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9.,

13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda na zakonu osnovana.

 

10. Odredbom članka 107. stavka 1. točke 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“ broj: 123/03, 198/03, 105/04, 74/04, 2/07, 46/07, 45/09, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14, 60/15, 131/17 i 96/18) propisano je da se visoka učilišta, a među koje spadaju i sveučilišta te fakulteti kao njegove sastavnice (članak 48. stavak 1. i 2. tog Zakona) financiraju iz državnog proračuna, a člankom 109. stavkom 3. Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju propisano je da se sredstva iz državnog proračuna namijenjena sveučilištima, veleučilištima i visokim školama doznačuju kao ukupan iznos za njihov rad, a oni svojim proračunom raspoređuju na pojedine troškovne stavke.

 

11. S obzirom na to da je tuženica, odnosno Vlada Republike Hrvatske s nezavisnim S. ...sklopila Kolektivni ugovor kojim je ugovoreno da zaposlenici koji rade u posebnim uvjetima imaju pravo na dodatak, tuženica je sukladno svojim zakonskim obvezama iz članka 107. stavka 1. točke 2. i članka 109. stavka 1. i 3. Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju trebala tužitelju doznačiti sredstva potrebna za isplatu dodatka u visini plaće tužiteljevom djelatniku P. Z., a što tuženica nije učinila.

 

12. Budući da tuženica nije doznačila tužitelju sredstva potrebna za isplatu dodatka u visini plaće navedenog djelatnika tužitelja za utuženo razdoblje, tužitelj je na temelju pravomoćnih sudskih presuda isplatio svom djelatniku utuženi iznos za koji je pretrpio štetu u smislu odredbe članka 1045. stavka 1. i članka 1046. ZOO-a, koju mu je tuženica dužna nadoknaditi.

 

13. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio o prigovoru zastare koji je ocijenio neosnovanim, primjenom odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima. Navedenom odredbom je propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu počinila (stavak 1.), a u svakom slučaju za pet godina od kad je šteta nastala (stavak 2.).

 

14. Tužitelju je šteta nastupila danom isplate – 1. srpnja 2019. (članak 1086. Zakona o obveznim odnosima), a zahtjev za mirno rješenje spora je podnesen 14. svibnja 2020., unutar zakonskog roka od tri godine (članak 230. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima).

 

15. Predmet tužbenog zahtjeva nije stjecanje bez osnove (članak 1111. Zakona o obveznim odnosima) i u konkretnom slučaju se ne primjenjuje odredba članka 1119. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj tko za drugog učini kakav izdatak ili što drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega.

 

16. Suprotno žalbenim navodima tuženica nije imala obvezu prema tužiteljevom radniku i tužitelj koji je isplatio dodatak svom radniku time nije ispunio tuženičinu zakonsku obvezu prema P. Z., nego je ispunio svoju obvezu prema radniku koja proizlazi iz radnog odnosa. Tuženica je imala obvezu osigurati sredstva tužitelju za isplatu dodataka za radna mjesta s posebnim uvjetima rada, što nije učinila, čime je počinila štetnu radnju i iz toga proizlazi njena odgovornost prema tužitelju, a ne iz instituta izdatka za drugoga. Ovakvo pravno shvaćanje prihvaćeno je i u sudskoj praksi ovog suda (predmeti Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2311/2020, Pž-4049/2020 i Pž-5161/2020).

 

17. Slijedom iznesenog, navodima žalbe tuženica nije dovela u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane odluke, pa je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

18. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za donošenje odluke (članak 155. Zakona o parničnom postupku). Stoga je i tuženikov zahtjev za naknadu troška nastalog u žalbenom postupku odbijen kao pod točkom II. izreke ove presude.

 

Zagreb, 5. svibnja 2022.

 

Sudac

Davor Pustijanac, v.r.

 

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu