Pn-490/21

Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
Split

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Vici Roščić, u pravnoj stvari tužiteljice Ž.
S. V. iz S., , OIB: … zastupana po pun.
M. B., odvj. u Splitu, protiv tužene R. H., OIB: ….
zastupana po ODO-u Split, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne
rasprave zaključene 4. svibnja 2022. u nazočnosti punomoćnika M. B., odvj.
u Splitu, a u odsutnosti tužene, objavljene istog dana,

p r e s u d i o j e

I. Dužna je tužena R. H. u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe
isplatiti tužiteljici iznos od 161.143,05 kn zajedno s pripadajućim zakonskim
zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena, a koja teče od 4. svibnja 2022. do isplate, dok se za više
traženo tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Dužna je tužena u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici
parnični trošak u iznosu od 42.290,00 kn sa zakonskom zateznom
kamatom koja teče od 4. svibnja 2022. pa do isplate po stopi koja se
određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.U tužbi se navodi kako je tužiteljica vlasnica trosobnog stana s nus
prostorijama u potkrovlju istočnog krila zgrade površine 76,11m2, šesta
etaža, oznake čest zgr. … Split. Vlasništvo tog stana da je stekla
temeljem ugovora o darovanju iz 2006. od J. D. koji je s P.
Blažević kao najmoprimcem sklopio Ugovor o najmu stana s zaštićenom najamninom

2 Pn-490/21

1998. Zaštićeni najmoprimac da plaća zaštićenu najamninu u iznosu od 205,50 kn
mjesečno, dok tržišna najamnina iznosi 3.500,00 kn , pa bi razlika iznosila 3.294,50
kn. Tužiteljica da je podnijela ODO-u zahtjev za mirno rješenje spora 30. 4. 2019., no
njen zahtjev da je otklonjen kao neosnovan dopisom od 23. 5. 2019. Tužbom
tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 131.780,00 kn sa zakonskim zateznim
kamatama koje teku na svaki mjesečni iznos od 3.294,50 kn, svakog petog u
mjesecu, počev od siječnja 2016. do travnja 2019.

2.Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te je istakao prigovor
zastare. Ističe da je tužiteljica ugovorom o darovanju primila stan bez vanknjižnih
tereta osim prava korištenja od strane zaštićenog najmoprimca, te da darovni ugovor
ima formalnih nedostataka jer nije sastavljen u formi javnobilježničkog akta, pa bi kao
takav bio ništetan. Podnositeljica da je prihvatila darovanje znajući da ne može stupiti
u posjed predmetnog stana i ostvarivati tržišnu vrijednost najamnine. Presude
donesene u predmetu Bego protiv RH i Statileo protiv RH da ne predstavljaju
formalni izvor prava koji bi obvezivao RH da vlasnicima stanova u kojima stanuju
zaštićeni najmoprimci nadoknadi razliku između zaštićene i tržišne najamnine kroz
utuženo razdoblje. Temeljni problem u predmetima ove vrste da se tiče samog
zakonodavstva i nadilazi pojedinačni interes samog podnositelja zahtjeva, slijedom
čega RH treba poduzeti zakonodavne i druge opće mjere kojima će se na primjeren
način postići ravnoteža između interesa vlasnika strane s jedne i interesa zaštićenih
najmoprimaca s druge strane. Tužena smatra da su se nakon ratifikacije konvencije

5. 11. 1997. vlasnici mogli pozivati na konvencijsko pravo, odnosno da su imali pravni
osnov za utuženje predmetnih potraživanja. Ustavni sud RH u rješenju U-I-762/1996
od 31. 3. 98. da nije našao kako bi odredbe čl. 608. Zakona o najmu stanova bile
protivne Ustavu RH, Konvenciji i Protokolima uz Konvenciju. Tužena smatra da za
osnovanost prigovora zastare nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu
Statileo niti je ona bitna za početak tijeka zastare, jer su nakon 5. 11. 97. ostvarenje
svoje tražbine vlasnici mogli zahtijevati u sudskom postupku, kad je Europski sud za
ljudska prava da se u odluci na koju se tužitelj poziva nije niti bavio pitanjem zastare.
Tuženik se poziva i na stajalište Europskog suda iz presude BOgdanović protiv RH
prema kojem propisivanje zastare potraživanja nije protivno Konvenciji, da su
Hrvatski propisi o zastari jasni i predvidljivi, te da su podnositelji bez opravdanog
razloga čekali 12 godina prije podnošenja tužbe za naknadu štete čime su sami
stvorili situaciju gdje je njihovo potraživanje zastarjelo. U odnosu na karakter zastare,
tužena se poziva na odluku VSRH Rev -101/2017. Također, tuženik se poziva i na
odluku VSRH Rev-1104/18, te s obzirom da je konvencija ratificirana i predstavlja
formalni izvod prava, vlasnici stanova da su trebali štititi svoje pravo podnošenje
tužbe Ustavnom sudu RH, te u slučaju neuspjeha zatražiti pravnu zaštitu pred
Europskim sudom za ljudska prava, tim više što je prednik tužiteljice Ugovor o najmu
stana s zaštićenim najmoprimcem zaključio 1998. Osporava se i pravo tužiteljici da
traži razliku između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine, jer je u
presudama Europskog suda isticano kako RH ima pravo ograničiti pravo vlasništva
do određene granice. Nadalje, državi je da se odlukom Europskog suda stavljalo na
teret kako je zakonom o najmu stanova prekomjerno ograničila pravo vlasništva na
način da vlasnici stanova u kojima su zaštićeni najmoprimci ne ostvaruju ni minimum
koristi koja bi bila dostatna za održavanje nekretnine. Time da je dopušteno
ograničenje vlasništva do mjere da vlasnici stanova imaju korist koja ne smije biti
manja od nužnih troškova održavanja nekretnine, čime je postavljena gornja granica
mjere i ograničenja. Tužena smatra da bi za slučaj osnovanosti zahtjeva tužitelja,

3 Pn-490/21

istom pripadala naknada u visini razlike između nužnih troškova i zaštićene najamnine.

3.Presudom ovog suda Pn-149/21 od 7. travnja 2021. usvojen je tužbeni zahtjev
tužiteljice te je naloženo tuženiku da joj isplati iznos od 121.896,50 kn za razdoblje
od veljače 2016. do 5. 5. 2019.

4.Odlučujući po žalbi tuženika, Županijski sud u Puli rješenjem Gž-1181/21-2 ukinuo je prvostupanjsku odluku i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

5.U postupku su izvedeni dokazi pregledom ZK izvatka za čest zgr. … Split, Ugovora o darovanju ovjerenog kod JB Ive D. iz Z. O.-
3136/2006 od 24. 2. 2006., Ugovora o najmu stana iz 1998. (bez datuma), izviješća
grada Splita Klasa … od 25. 3. 2016. s izračunom mjesečne zaštićene
najamnine na dan 25. 3. 2016., zahtjeva za mirno rješenje spora od 30. 4. 2019.,
očitovanja tuženika broj ….8od 23. 5. 2019., uplatnica pričuve za razdoblje
od lipnja 2018. do listopada 2018., popisa suvlasnika stambene zgrade Svačićeva 5
od 29. 7. 2011., uplatnice od 7. 10. 2006. (plaćanje poreza na promet nekretnina),
rješenja ovog suda Z-17219/08 od 30. 12. 2008., dokaza o uplati stanarine i pričuve
za razdoblje od veljače 2016. do prosinca 2016., od siječnja 2017. do siječnja 2018.,
od siječnja 2018. do ožujka 2018., Odluke Vlade RH Klasa … od 20.

11. 2000., podataka Porezne uprave Područnog ureda Split Klasa …od 7. 11. 2019., pregledom spisa ovog suda Ps-55/19 te saslušanjem tužiteljice
Željke S. i svjedoka Matea S..

6.Tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan je u dosuđujem dijelu.

7.U postupku je utvrđeno sljedeće:

- kako je tužiteljica vlasnica stana površine 76,11m2, smještenog na šestoj
etaži čest zgr. …. Split anagraf. …,
- kako je vlasništvo prednjeg stana stekla temeljem ugovora o darovanju iz
2006. od J. D.,

- kako je prednik tužiteljice Juraj D. zaključio Ugovor o najmu stana s
zaštićenom najamninom s najmoprimcem L. B.. 1998., a u
ugovoru su kao članovi domaćinstva navedeni L. B. supruga,
S. T., kćer i M. T., unuk,

- kako mjesečna zaštićena najamnina prema izračunu grada Splita na dan

25. 3. 2016. iznosi 205,50 kn,

- kako se tužiteljica obratila tuženoj u mirnom postupku zahtjevom od 30. 4.
2019. tražeći razliku između mjesečne zaštićene i tržišne najamnine za
razdoblje od veljače 2016. do svibnja 2019.,

- kako je tužena podneskom od 23. 5. 2019. otklonio tužiteljičin zahtjev za
mirno rješenje spora iz svih razloga navedenih u odgovoru na predmetnu
tužbu,

- kako tužiteljica kao vlasnica predmetnog stana plaća pričuvu u iznosima od

228, 33 do 334,88 kn,

- kako prema podacima Porezne uprave PU Split ugovorena mjesečna
najamnina za stan površine 47m2 iznosi 3. 340,00 kn, za stan površine
53m2 u istoj Slavićevoj ulici iznosi 2.300,00 kn, u ulici Ljudevita posavskog

4 Pn-490/21

za stan površine 61m2 2.200,00 kn, za stan u Bihaćkoj ulici 45m2.

2.000,00 kn, te za stan u K. ulici 18m2 700,00 kn,

- kako je tužiteljica pred ovim sudom 13. 5. 2019. podnijela tužbu radi
raskida ugovora o najmu stana protiv L. B. zaštićenog
najmoprimca, te se postupak vodio pod brojem Ps-55/19,

- kako je u postupku pred ovim sudom Ps-55/19 između tužiteljice i
zaštićenog najmoprimca L. B. 30. 1. 2020. sklopljena sudska
nagodba kojom je ugovoreno da se s danom 6. 8. 2018. raskida ugovor o
najmu predmetnog stana, te se zaštićeni najmoprimac obvezao predati
tužiteljici predmetni stan najkasnije do 1. 5. 20.,

- kako je zaštićeni najmoprimac predao tužiteljici stan 7. 5. 2020.

8.Navedena utvrđenja nisu sporna među parničnim strankama.

9.U postupku je trebalo raspraviti i utvrditi je li utemeljen zahtjev tužiteljice za
isplatu razlike tržišne najamnine za predmetni stan i zaštićene najamnine koju joj je u
utuženom razdoblju plaćao zaštićeni najmoprimac, te je li osnovan prigovor zastare
predmetnog potraživanja. Za navesti je da je prvotno postavljenim tužbenim
zahtjevom tužitelj obuhvatio razdoblje od siječnja 2016. do svibnja 2019., a da je
podneskom od 4. 11. 2021. obuhvatio i daljnje razdoblje do svibnja 2020., budući je
zaštićeni najmoprimac iselio iz predmetnog stana 7. 5. 2020., kako proizlazi iz
zapisnika o primopredaji sačinjenog istog dana.

10.Cijeneći ukupno izvedene dokaze, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom
postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07,
123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) ovaj sud smatra kako je tužbeni
zahtjev tužiteljice djelomično osnovan, te da tužena neutemeljeno ističe kako na
njenoj strani nema odgovornosti, pa je dužna naknaditi tužiteljici izmaklu korist.

11.U predmetu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu
Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10 od 10. srpnja 2014.) podnositelj
zahtjeva je tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi
zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava. ESLJP je
utvrdio je da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer
zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u
ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje
bio Zakon o najmu stanova što znači da je miješanje bilo previđeno zakonom i da su
pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Nadalje, ESLJP je utvrdio da u
konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta,
da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran teret te da nije
postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih
prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - MU 18/97, 6/99, 14/02,
13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje u tekstu: Konvencija). Nadalje, utvrđeno je da se
temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da
se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da
Republika Hrvatska treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i druge opće mjere.

12.Iz navedene presude ESLJP-a proizlazi da hrvatske vlasti tijekom utuženog razdoblja nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite

5 Pn-490/21

vlasničkih prava podnositelja i da je zbog toga ESLJP u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete.

13.Konvencija je prema članku 141. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine
56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje u
tekstu: Ustav) iznad zakona po pravnoj snazi, a prema članku 5. Zakona o sudovima
(Narodne novine broj 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16) sudovi sude i na temelju Ustava i
međunarodnih ugovora.

14.Slijedom navedenog, jasno je da su odluke ESLJP-a pa tako i navedena
odluka Statileo protiv Republike Hrvatske obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se
na području Republike Hrvatske jer to proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike
Hrvatske od 23. siječnja 2013. godine broj U-III-3304/2011 i s obzirom da je ESLJP
jedini ovlašten tumačiti povrede Konvencije koje su nastale u zemljama potpisnicama
te Konvencije u smislu odredbe čl. 32 Konvencije. Ustavni sud smatra da izvršenje
presuda ESLJP-a u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom
redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao
ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije
Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije.

15.Pored navedenog, tužena bi ne samo temeljem odluka ESLJP-a, već i
temeljem članka 1045. stavak 1., kao i članak 8. Zakona o obveznim odnosima
(Narodne novine 35/05, 41/08 i 125/11, dalje ZOO) kao i članka 4. stavak 2. Ustava
Republike Hrvatske trebala naknaditi tužiteljici štetu koju trpi zbog činjenice što joj
zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa tužene koje
nije na odgovarajući način uskladio s pravima koje Ustav i međunarodne konvencije
štite, prvenstveno pravo na mirno uživanje vlasništva. O ovome se uostalom izjasnila
sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u brojim postupcima koji
su inicirani nakon odluke ESLJP-a u predmetu Statileo, M. – A. i dr.
Dakle, postoji suglasan stav sudova da je tužena RH svojom pasivnošću da uredi
pitanje najamnine na način da postigne potrebnu ravnotežu između općih interesa
zajednice i zaštite vlasničkih prava prouzrokovala štetu u vidu izmakle koristi na
strani vlasnika te da je u obvezi nadoknaditi je u iznosima koje utvrdi primjerenima.
Tako je i u konkretnom slučaju dužna tužiteljici naknaditi štetu u vidu izmakle koristi u
presuđenom iznosu.

16.Što se zastare tiče, neosnovano tužena navodi da je cjelokupno potraživanje
tužiteljice zastarjelo, odnosno, neosnovano tužiteljica navodi da se ne primjenjuje
trogodišnji zastarni rok.

17.Zastara prema odredbi čl. 215. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
(Narodne novine br. ( Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) počinje teći prvog
dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako
zakonom nije propisano što drugo.

18.Predmetna tražbina tužiteljice odnosi se na naknadu štete-gubitak zarade od
najamnine, a ona dospijeva mjesečno. Stoga se radi o trogodišnjem zastarnom roku
iz članka 230. stavka 1. ZOO-a.

6 Pn-490/21

19.Zatezna kamata na novčanu obvezu teče od dana kada je dužnik zakasnio s
ispunjenjem novčane obveze (članak 29. stavak 1. ZOO-a), a obveza naknade štete
smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete (čl. 1086. ZOO-a). Stoga se ovdje
dan početka zastare poklapa s danom dolaska u zakašnjenje.

20.Tužiteljica je tužbom i tužbenim zahtjevom obuhvatila razdoblje od siječnja

2016. do travnja 2019., pa s obzirom da se tuženiku obratila u mirnom postupku 30.

4. 2019., zastarjela su potraživanja koja se odnose na razdoblje prije 30. travnja

2016. Upitno je pripada li tužiteljici naknada u zatraženom iznosu za daljnje
razdoblje do iseljenja zaštićenog najmoprimca 7. 5. 2020.

21.Zakon o najmu stanova donesen je 1996., a Konvencija o zaštiti ljudskih prava
i temeljnih sloboda u odnosu na RH stupila je na snagu 5. studenoga 1997. Tuženica
se obvezala istu primjenjivati, te se obvezala i postojeće propise uskladiti s preuzetim
međunarodnim obvezama. Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju U-I-762/1996
od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe članaka 6. – 8. ZNS bile protivne
Ustavu RH i citiranoj Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju. To ne
znači da vlasnici stanova, nakon što su se mogli pozvati na Konvencijsko pravo već

1997., nisu imali pravnu osnovu za utuženje tražbine kao što je predmetna. Iz
navedenog nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo, niti je ta
odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine jer su vlasnici i prije donošenja
te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon 5. studenoga 1997., u
sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji iz
citiranih odluka EU suda. Pitanjem zastare u odlukama Statileo i dr. EU sud nije se
bavio. Osim toga ni jednim posebnim ni specijalnim propisom za tražbine kao što je
predmetna nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki drugi
zastarni rok. Zato nema razloga predmetnu štetu drugačije tretirati od bilo koje druge
štete i početak zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužiteljica kao i svi ostali
vlasnici mogli su i pored iznesenog shvaćanja Ustavnog suda RH o ustavnosti ZNS,
nakon stupanja na snagu Konvencije, osnovano, pozivom na konvencijsko pravo
pokretati tužbe za naknadu štete (o ovome se izjasnilo VSRH u odluci Rev-
1104/2018 od 22.siječnja 2019.).

22.Glede osnovanosti ovakvo postavljenog tužbenog zahtjeva izjasnila se sudska
praksa u brojnim odlukama, pa tako Županijski sud u Varaždinu Gž-397/19 od 28.
svibnja 2019., VSRH Rev-2364/16 od 19. prosinca 2018., te Županijski sud u
Karlovac, Gž-88/18 od 7. ožujka 2019. Tako, VSRH u odluci Rev-2364/16 navodi:
"Suprotno ocjeni nižestupanjskih sudova, u postupanju tuženice u odnosu na
reguliranje zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu, ima
protupravnosti, jer takvo postupanje predstavlja povredu Ustavom i Konvencijom za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenog prava vlasništva". Također,
dalje navodi: "Prema pravnom shvaćanju ovog suda zbog povrede Ustavom i
Konvencijom zajamčenom prava vlasništva, RH je dužna vlasnicima stanova u
kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na
naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene
najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu". U istoj
odluci VSRH navodi kako vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu
iznajmio za iznos tržišne najamnine već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine
na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju
vlasnik ima pravo.

7 Pn-490/21

23.Među strankama nije sporno kako je prema sudskoj nagodbi sklopljenoj pred
ovim sudom broj Ps-55/19 zaštićeni najmoprimac trebao iseliti najkasnije do 1. 5.
2020., a iselio je 7. 5. 2020., to tužitelju pripada tražena naknada do travnja 2020.

24.Glede visine tužbenog zahtjeva sud je na prijedlog tužitelja pribavio podatke o
cijeni najma stambenog prostora od strane Porezne uprave, Ispostava Split, koja je
dostavila sudu podatke za 5 stanova koji se nalaze u istom gradskom kvartu,
odnosno gradskoj zoni. Prema ovim podacima ugovorna mjesečna najamnina za
stan površine 47m2 u Slavićevoj ulici iznosi 3.340,00 kn, odnosno 71,063 kn po m2.
Ugovorena mjesečna najamnina za stan površine 53m2 u Slavićevoj ulici iznosi

2.300,00 kn, odnosno 43,39 kn po m2. Ugovorena mjesečna najamnina za stan
površine 61m2 u ulici Ljudevita Posavskog iznosi 2,.200,00 kn, odnosno 36,065kn
/m2. Ugovorena mjesečna najamnina za stan površine 45m2 u Bihaćkoj ulici iznosi

2.000,00 kn, odnosno 44,44 kn/m2, te u Kliškoj ulici za stan površine 18m2 (soba)
iznosi 700,00 kn, odnosno 38,88 kn/m2, kako je sud izračunao. Prema ovim
podacima, kada se zbroje naprijed navedene cijene najamnine po metru kvadratnom,
dobije se iznos od 233,838 kn po m2, što podijeljeno za 5 stanova daje iznos od
46,767 kn/m2. Kada se ovaj iznos pomnoži s površinom predmetnog stana od 76,11
m2, dobije se iznos od 3.559,44 kn mjesečne najamnine. Od ovog iznosa potrebno je
oduzeti iznos mjesečne zaštićene najamnine od 205,50 kn, koliko je tužiteljici
uplaćivao zaštićeni najmoprimac, pa se dobije razlika u cijeni između tržišne i
zaštićene najamnine od 3.353,936 kn. Tužiteljica tužbom potražuje mjesečnu
najamninu u iznosu od 3.294,50 kn, uzimajući visine mjesečne tržišne najamnine od

3.500,00 kn, te oduzimajući iznos od 205,50 kn koliko joj mjesečno plaća zaštićeni
najmoprimac. Radi se o iznosu koji je manji od iznosa dobivenog izračunom tržišne
cijene najamnine po m2 prema dostavljenim podacima porezne uprave o visini
prijavljene ugovorene mjesečne najamnine za 5 stanova. Za napomenuti je kako su ti
podaci dostavljeni sukladno prijavama najmodavaca tijelu porezne uprave, budući
nema službenih kriterija za određivanje najamnine za stambeni prostor, pa se cijene
utvrđuju prema slobodno ugovorenim cijenama na tržištu, koje su prijavljene
poreznom tijelu. Kako sud sudi u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, a tužiteljica
potražuje iznos koji je niži od izračuna suda, to nema prepreke za usvajanje tako
postavljenog tužbenog zahtjeva. Dakle, visinu naknade imovinske štete koja pripada
tužiteljici sud je odredio u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene
najamnine koju plaća zaštićeni najmoprimac. Pribavljene podatke o visini tržišne
najamnine tužena nije osporila, niti je predložila bilo kakav drugačiji način utvrđivanja
visine naknade imovinske štete koju tužiteljica potražuje.

25.Budući se potraživanje tužiteljice odnosi na razdoblje od siječnja 2016. do
travnja 2020., a s obzirom da su zastarjela potraživanja za siječanj, veljaču i ožujak

2016., to tužiteljici pripada naknada za 49 mjeseci u iznosu od 161.143,05 kn.
Tužiteljica je u predmetu ovog suda Ps-55/19 postigla nagodbu s zaštićenim
najmoprimcom prema kojoj je ovaj trebao iseliti najkasnije do 1. 5. 2020., pa joj
pripada naknada završno s travnjem 2020. Nadalje, tužiteljici pripada pravo na
zatezne kamate od dana presuđenja jer je visinu materijalne štete koju tužiteljica trpi
sud utvrdio prema cijenama na dan presuđenja, pa bez obzira što se radi o
mjesečnim iznosima najamnine koju bi ona ostvarivala u razdoblju od 3 godine prije
dana obraćanja tuženiku u mirnom postupku (30. 4. 2019.), kako su svi ti iznosi
dosuđeni po cijenama od dana presuđenja, zatezna kamata pripada joj od
presuđenja, i to po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznom odnosima

8 Pn-490/21

(NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15). Pri tome se sud poziva na stav Županijskog suda u
Varaždinu izražen u odluci GŽ-889/17 od 18. 1. 2018. i Gž-304/20 od 4. 3. 21.

26.Glede navoda tuženika da bi ugovor o darovanju zaključen između tužiteljice i
njenog prednika J. D. 2006. bio ništetan jer nije sastavljen u formi
javnobilježničkog akta u smislu odredbe čl. 53. st. 1. toč. 2. Zakona o javnom
bilježništvu, za navesti je kako je u konkretnom slučaju tužiteljica od dana sklapanja
ugovora o darovanju postala posredni posjednik stana očitovanjem volje ugovornih
stranaka, budući je u neposrednom posjedu svo vrijeme bio zaštićeni najmoprimac.
Da je izvršavala svoje posjedovne čine na jednak način kao što je to činio njen
prednik proizlazi i iz iskaza svjedoka M. S., iz čijeg iskaza proizlazi da je
tužiteljica postupala kao vlasnica predmetnog stana u kontaktu s zaštićenim
najmoprimcem, da je s njime pregovarala glede povećanja cijene najamnine, da je
vodila brigu o tome koliko isti koristi predmetni stan, te da je potom poduzimala
radnje u cilju iseljenja zaštićenog najmoprimca. Dakle, bez obzira na formalne
nedostatke predmetnog ugovora, tužiteljica je od sklapanja istog posredni posjednik
predmetnog stana, zbog čega po mišljenju ovog suda navedeni ugovor o darovanju
nije ništetan.

27.Glede prigovora koji se odnose na navodnu obvezu plaćanja poreza na
dohodak od imovine u visini od 30%, za navesti je da se u konkretnom slučaju radi o
naknadi štete, koja ne podliježe oporezivanju u smislu odredbe čl. 8. Zakonu o
porezu na dohodak. Prema odredbi Zakona o porezu i Zakona na dohodak i dobit,
vlasnik nekretnine koji istu daje u najam prilikom podnošenja prijave u registar
poreznih obveznika bira jedan od tri načina oporezivanja, pa nije jasno zbog čega bi
u slučaju predmetne naknade trebalo umanjivati dosuđeni iznos. Svakako, ukoliko
drugostupanjski sud smatra da bi to trebalo učiniti, s obzirom da je ovaj sud utvrdio
cijenu mjesečne najamnine, može izvršiti umanjenje u postotku koji odabere.

28.Glede prigovora tuženika da je tužiteljica nekretninu stekla darovanjem, na
temelju pravnog posla, pa joj stoga ne pripada pravo na naknadu štete, po mišljenju
ovog suda nije prikladno praviti razliku u pogledu načina i vremena kada je tužiteljica
stekla pravo vlasništva (presuda ESLJP u predmetu Bitto i dr. protiv Slovačke), tim
više se u konkretnom slučaju radi o darovanju unutar obitelji, odnosno srodnika.

29.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, a
tužiteljici je obistinjen trošak kako slijedi: za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora,
sastav tužbe, sastav podneska od 26. 8. 2019. i 4. 11. 2021., zastupanje na ročištima
od 10. 9. 2019., 2. 10. 2019., 9. 12. 2019., 17. 2. 2020., 23. 11. 2020., 9. 2. 21., 15.

11. 2021., 7. 3. 2022. po 2.500,00 kn, za pristup na ročište od 24. 1. 20. i 14. 2.

2022.- 500 kn, što ukupno iznosi 31.000,00 kn uvećano za 7.750,00 kn PDV.
Tužiteljici pripada trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 745,00 kn te prve
presude u iznosu od 745,00 kn i druge u iznosu od 2.060,00 kn tako da ukupni trošak
iznosi 42.290,00 kn.

U Splitu, 4. svibnja 2022.

9 Pn-490/21

S U D A C

Vica Roščić,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom
sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku 15 dana od dana
dostave prijepisa presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

-pun. tužiteljice
-zz tužene
-u spis