REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: 5 Us I-849/2021-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Dariu Mađarošu, uz sudjelovanje zapisničarke
Danijele Horvatić, u upravnom sporu tužiteljice I. O. (OIB: … iz
S. B., koju zastupa opunomoćenik M. R.,
odvjetnik Odvjetničkom društvu S. & Š., Z., protiv
tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske (OIB: 18683136487),
Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1,
radi poreznog nadzora, 04. svibnja 2022.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija
Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak,
KLASA: UP/II-471-02/19-01/520, URBROJ: 513-04-21-2 od 31. svibnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška ovog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, označenim u točki I. izreke ove presude,
odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike
Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda S. B., KLASA: UP/I-471-
02/19-01/193, URBROJ: 513-07-12/19-05 od 15. listopada 2019.

2. Prvostupanjskim rješenjem tužiteljici se utvrđuje manje obračunati porez na
dodanu vrijednost za 2018. godinu u iznosu od 185.791,01 kn, sve uz pripadajuće
kamate. Ostalim točkama izreke tužiteljici se nalaže uplata utvrđenog poreza, kamata
i daljnjih kamata te provođenje odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama.

3. Tužiteljica u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika navodeći u bitnom
kako svojim postupanjem nije povrijedila članak 90. stavke 1. i 2. Zakona o porezu na
dodanu vrijednost ("Narodne novine" 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14. i
115/16., dalje u tekstu Zakon o PDV-u) koji omogućuju malim poreznim obveznicima
da ne budu u sustavu PDV-a. Pozivanje tuženika na direktive EU-a o zajedničkom
sustavu poreza na dodanu vrijednost i presude Europskog suda o primjeni PDV-a
drži potpuno promašenim i neobrazloženim te smatra da je riječ o zlouporabi
predmetnih direktiva i selektivnom pristupu u njihovoj primjeni. Puko navođenje

2

Poslovni broj: 5 Us I-849/2021-7

činjenice odjave obrta od strane jedne fizičke osobe i osnivanje obrta od strane druge
fizičke osobe, tvrdi tužiteljica, ni u kojem slučaju ne može predstavljati namjeru da bi
drugi subjekt prijevarno postupao na način kako to tuženik želi prikazati niti se može
raditi o agresivnom poreznom planiranju. Posebno napominje da se poduzetnička
sloboda ima tretirati na način da svaki poduzetnik može izabrati između dvije
dozvoljene opcije, a nacionalna tijela ne mogu kažnjavati i rješavati upravne stvari
nametanjem financijskih posljedica, kada propis omogućuje progresivne porezne
olakšice. Osim toga, u konkretnom slučaju svrha ne može biti onemogućavanje
supruzi koristiti porezne olakšice muža samo zato što ih je on koristio ranije. Stoga
predlaže poništiti osporavani akt tuženika, uz naknadu troška ovog spora.

4. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti ostaje kod osporavanog rješenja iz razloga navedenih u istom. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

5. Sud je u ovom sporu održao raspravu u prisutnosti zamjenice opunomoćenika
i odsutnosti uredno pozvanog tuženika na temelju članka 39. stavka 2. Zakona o
upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – Odluka
Ustavnog suda RH, 29/17. i 110/21, dalje u tekstu ZUS). Tužiteljica je na raspravi u
bitnom ostala pri svojim ranijim navodima te je ustrajala u dokaznom prijedlogu za
svojim saslušanjem kao i saslušanjem svjedoka H. O. (supruga) te H.
G. i V. I. (radnika) na okolnosti agresivnog poreznog planiranja. Sud je
odbio takve dokazne prijedloge kao nepotrebne iz razloga što su činjenice utvrđene
uvidom u poslovnu dokumentaciju tužiteljice vjerodostojne, objektivne i dostatne za
donošenje pravnog zaključka u ovoj upravnoj stvari. U dokaznom postupku Sud je
izvršio uvid u svu dokumentaciju koja prileži sudskom spisu i spisu upravnog
postupka koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Među strankama je sporno je li tužiteljici zakonito utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za 2018. godinu.

8. Iz dostavljenog spisa upravnog postupka proizlazi da je provedenim poreznim
nadzorom od 16. rujna 2019. utvrđeno da između povezanih subjekata, obrta za
ugostiteljstvo Restoran O., vlasnika H. O. i obrta za ugostiteljstvo
Restoran O., vlasnice I. O., postoji kontinuitet u obavljanju istovrsne
djelatnosti na način da obrt koji je poslovao u prethodnoj godini prenosi poslovanje
na obrt koji nije u sustavu poreza na dodanu vrijednost. Nadalje je utvrđeno da su
H. O. i I. O. supružnici. H. O. je obavljao ugostiteljsku djelatnost
u razdoblju od 15. rujna 2016. do 31. prosinca 2017., a I. O. je istu djelatnost
obavljala od 01. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. Djelatnost se obavljala u istim
poslovnim prostorijama koji je u najmu od istih najmodavaca, oba subjekta koriste
istu dugotrajnu imovinu, zapošljavaju djelomično istu radnu snagu, imaju isto sjedište,
isti naziv, koriste usluge istog knjigovodstvenog servisa. Dakle, obrt za ugostiteljstvo
Restoran O., vlasnika H. O., odjavljuje djelatnost 31. prosinca 2017.,
(ostvaren promet za tu godinu iznosi 1.385.084,44kn) kada otkazuje djelatnicima
ugovore o radu i izvršava isporuku preostalih zaliha robe i dugotrajne imovine obrtu
za ugostiteljstvo Restoran O., vlasnice I. O. koji slijedeći dan nastavlja s
radom 01. siječnja 2018. pod istim uvjetima (ostvaren promet u toj godini iznosi

1.890.213,41 kn).

9. Prvostupanjsko tijelo, kao i tuženik, zaključili su da se obje fizičke osobe mogu
promatrati kao "jedan poduzetnik – jedan poslovni prostor – jedna gospodarska
djelatnost", a mijenjanje vlasnika obrta isključivo je motivirano izbjegavanjem
plaćanja poreza na dodanu vrijednost, budući da je člankom 90. stavkom 1. Zakona

3

Poslovni broj: 5 Us I-849/2021-7

o PDV-u granica ulaska u sustav PDV-a postavljena na vrijednost isporuka dobara ili
obavljenih usluga u prethodnoj ili tekućoj kalendarskoj godini iznad 300.000,00 kn.

10. Ovaj Sud prihvaća stajalište javnopravnih tijela također smatrajući da je opisan
način poslovanja protivan smislu članka 90. stavaka 1. i 2. Zakona o PDV-u i
usmjeren izbjegavanju plaćanja navedenog poreza odnosno ostvarivanju porezne
prednosti, a člankom 49. stavkom 1. točkom 4. Općeg poreznog zakona ("Narodne
novine" 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20., dalje u tekstu OPZ) jasno je
propisano da su povezane osobe dvije ili više fizičkih i/ili pravnih osoba koje za
izvršavanje obveza iz porezno-dužničkog odnosa predstavljaju jedan rizik na način
da ostvaruju kontinuitet djelatnosti u istom prostoru, koristeći istu opremu. Stoga je
tužiteljici zakonito utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za 2018.
godinu na temelju članka 4. stavka 1., članka 30. stavka 1., članka 33. stavka 1.
članka 85. stavka 1. Zakona o PDV-u.

11. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u slučaju kada porezni obveznik ili
skupina međusobno povezanih poreznih obveznika provede niz radnji koje dovode
do umjetnih uvjeta (nastavak rada u istim uvjetima), a koji su motivirani isključivo s
ciljem stvaranja uvjeta za izbjegavanje plaćanja poreza na dodanu vrijednost i
stvaranje porezne prednosti, ne može se govoriti o isporuci dobara i usluga u smislu
odredbi Šeste Direktive vijeća o PDV-u 2006/112/EZ-a i u kontekstu stvarnih
komercijalnih aktivnosti, već se radi o zlouporabi prava u području poreza na dodanu
vrijednost. Stoga se u situaciji kada je u provedenom nadzoru nedvojbeno utvrđeno
da postoji povezanost između fizičkih osoba u smislu OPZ-a, kao i postojanje
kontinuiteta u obavljanju ugostiteljske djelatnosti koja se prenosi s obrta koji je
poslovao u prethodnoj godini na obrt koji preuzima zaposlenike i imovinu u sljedećoj
godini pri čemu do prelaska dolazi nakon što su prethodno ostvareni uvjeti za ulazak
u sustav oporezivanja PDV-om, promjena vlasnika obrta pod institutom malih
poreznih obveznika ne predstavlja isporuke ili gospodarsku djelatnost koja se
poduzima za unapređenje gospodarske aktivnosti u smislu članka 2. stavka 1.,
članka 14., članka 24. i članka 9. stavka 1. i 6. Direktive vijeća o PDV-u 2006/112/EZ
kada se ostvaruje isključivo radi dobivanja porezne povlastice bez ikakvog drugog
gospodarskog cilja.

12. Osim toga, presude Suda Europske unije u predmetima C-131/13, C-255/02,
C-439/04 i C-251/16 upućuju da se prema propisima Europske unije i njihovim
tumačenjem upravo kroz navedene presude daje za pravo nacionalnim institucijama
osporiti pravo neplaćanja poreza u slučajevima kada transakcije pružaju određene
porezne prednosti i kada se sumnja da cilj transakcija nije u suglasju sa stvarnom
prirodom tih transakcija. Iz navedene sudske prakse, a imajući i u vidu odredbe
članka 9. OPZ-a glede dužnosti postupanja sudionika porezno-pravnog odnosa u
dobroj vjeri, proizlazi da nitko ne može koristiti prava predviđena pravnim sustavom u
svrhu zlouporabe ili utaje poreza. Zato, usprkos činjenici da nacionalno
zakonodavstvo dopušta poduzetnicima slobodu u organiziranju svog poslovanja na
način da im olakša poslovanje i da je porezni obveznik u državi članici poštovao
formalne uvjete predviđene nacionalnim zakonodavstvom, nacionalna tijela i sudovi
mogu osporiti korištenje prava na odbitak, izuzeće ili povrat poreza na dodanu
vrijednost ukoliko se utvrdi da isto predstavlja zlouporabu porezne obveze kroz
objektivni element stjecanjem poreznih pogodnosti koje su protivne odgovarajućim
pravilima EU-a ili kroz subjektivni element kada je očito da je osnovni cilj postupanja
poreznog obveznika stjecanje poreznih pogodnosti kojima nastoji steći prednost na
tržištu. Naime, to predstavlja nedopušteno porezno ponašanje prema pravno
obvezujućim presudama Europskog suda, prema kojima zlouporaba radnji u području

4

Poslovni broj: 5 Us I-849/2021-7

poreza na dodanu vrijednost postoji ako se dotičnim (promatranim) radnjama
neovisno o formalnoj primjeni uvjeta iz odredbi Šeste Direktive i nacionalnih propisa
kojima je ona provedena, ostvaruje porezna prednost čija bi dodjela bila suprotna
svrsi tih odredbi (objektivni element) odnosno da se na temelju više objektivnih
čimbenika utvrdi da je osnovni cilj poduzetih radnji ostvarenje porezne prednosti i
time nelojalna prednost na tržištu (subjektivni element).

13. U konkretnom slučaju zadovoljen je i objektivni i subjektivni kriterij, budući da
iz činjenica utvrđenih u poreznom nadzoru proizlazi da je postupanje tužiteljice, a što
uključuje i radnje poduzete od strane povezane osobe, bilo motivirano stvaranjem
uvjeta za izbjegavanje plaćanja poreza na dodanu vrijednost i stjecanje porezne
prednosti na tržištu. Naime, sve prethodno nabrojane činjenice upućuju da se
poduzete radnje doista mogu promatrati kao shema „jedan poduzetnik – jedan
poslovni prostor – jedna gospodarska djelatnost“ koje bi se mogle obavljati odvojeno
i neovisno kroz različite obrte. Iz utvrđenih činjenica proizlazi i ekonomska osnova
poduzetih aktivnosti odnosno da u trenutku kada porezni obveznik temeljem
ostvarenih prihoda ispunjava uvjete za ulazak u sustav poreza na dodanu vrijednost,
prestaje s obavljanjem djelatnosti, osniva se novi porezni obveznik koji započinje,
odnosno nastavlja s radom u istim uvjetima, a koji nije obveznik poreza na dodanu
vrijednost i ne obračunava porez na dodanu vrijednost na isporuke dobara i usluga,
budući da koristi institut malog poreznog obveznika propisan člankom 90. Zakona o
PDV-u. Smisao te odredbe je da se pomogne malim poreznim obveznicima kada
pokreću gospodarsku aktivnost kod kojih u prethodnoj kalendarskoj godini nije došlo
do isporuke dobara ili obavljenih usluga većih od 230.000,00 kn (od 02. siječnja

2018. 300.000,00 kn), a ne da se, kao u konkretnom slučaju zloupotrebljava to pravo
kontinuiranim obavljanjem istovrsne djelatnosti koja se prenosi povezanim osobama
u istom unajmljenom poslovnom prostoru, korištenjem iste imovine i prodane robe,
čime se ostvaruje porezna prednost (objektivni uvjet) čije je ostvarenje suprotno svrsi
članka 90. Zakona o PDV-u. Osnovni cilj poduzetih radnji, kao je prethodno
zaključeno, ostvarenje je porezne prednosti i time nelojalne prednosti na tržištu jer
nije postignuta nikakva stvarna ekonomska svrha, a što znači da je ostvaren i drugi
(subjektivni) uvjet zlouporabe prava zakonskih propisa navedeni u presudi Suda
Europske unije u predmetu Halifax C- 255/02, kao i u predmetima C-196/04 i C-
251/16. Također, tuženik pravilno naglašava da u ovom slučaju nije potrebno
utvrđivati dodatni kriterij – prijenos profita prema matičnom društvu, budući da se isti
primjenjuje samo u situacijama kada je jedna od povezanih osoba trgovačko društvo.

14. Nije sporno da porezni obveznici imaju mogućnost izbora razvijanja takvih
aktivnosti kojima ograničavaju ili primjenjuju izuzeće od plaćanja poreza na dodanu
vrijednost, kao u konkretnom slučaju pozivanje tužitelja na članak 90. Zakona o PDV-
u, ali ta sloboda ne znači da im se automatski mora bez analize subjektivnih i
objektivnih čimbenika kojima je bitna svrha postizanje porezne prednosti odnosno
smanjenja, isključenja ili odgađanja porezne obveze dopustiti takvo postupanje,
ukoliko se utvrdi da je u suprotnosti s načelom neutralnosti odnosno svrhom Direktive
vijeća 2006/112/EZ, a koje pravo EU prenosi u nacionalno zakonodavstvo kroz
razvijenu doktrinu zlouporabe prava temeljem presuda Suda Europske unije na koje
se poziva i u ovom postupku, a slijedom kojih je, kako je već navedeno, utvrđeno da
su ispunjeni svi uvjeti za ocjenu o postojanju zlouporabe radnji na području poreza
na dodanu vrijednost.

15. Stoga, ne postoji nikakva razumna sumnja u pogledu pravilne primjene prava
Europske unije. Naime, pravilno porezno tijelo navodi da se ulaskom Republike
Hrvatske u Europsku uniju obvezala preuzeti pravnu stečevinu Europske unije te je

5

Poslovni broj: 5 Us I-849/2021-7

člankom 2. Zakona o PDV-u propisano da se tim Zakonom u pravni poredak
Republike Hrvatske prenose direktive Europske unije, među kojima je i Direktiva
Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenog 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu
vrijednost (SL L 347,11.12.2006.) kako je zadnje izmijenjena Direktivom Vijeća (EU)
2016/1065 od 27. lipnja 2016. o izmjeni Direktive 2006/112/EZ u vezi s tretmanom
vrijednosnih kupona (SL L 177, 01.7.2016.). Stoga se kao dio pravne stečevine
Europske unije u Europskoj uniji primjenjuju i presude Europskog suda pravde, kao i
u konkretnom slučaju, i to bez obveze unošenja u nacionalno zakonodavstvo
pojedine države članice.

16. Slijedom svega navedenog, ovaj Sud osporavano rješenje tuženika ocjenjuje
zakonitim te je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u točki I. izreke
ove presude. Budući da tužiteljica nije uspjela u sporu, ne pripada joj ni zatraženi
trošak te je na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a odlučeno kao u točki II. izreke ove
presude.

U Osijeku 04. svibnja 2022.

Sudac Dario Mađaroš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ove presude dopuštena je žalba
Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga Suda,
u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od
dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužiteljici po opunomoćeniku, 2. Tuženiku,

3. U spis