R. H. P.-4631/18 O. S. U. S.

S.

U. I. M. E. R. E. P. U. B. L. I. K. E. H. R. V. A. T. S. K. E.

P. R. E. S. U. D. A.

O. sud u S. po sutkinji mr. sc. Z. T. kao sucu pojedincu u
pravnoj stvari tužitelja T. B., O.:, iz S., A. T. 10,
kojeg zastupa Z. I. S. i M. S., odvjetnici u S., protiv tuženika ad. 1.
I. d.o.o., S., M. poljana 2 i tuženika ad. 2. N. S.
O.: iz R., P. šepurine 26, kojeg zastupan po punomoćniku
V. R., odvjetnik u Z., radi isplate, nakon održane javne glavne
rasprave, zaključene u nazočnosti punomoćnika stranaka te proglašenja presude od

3. svibnja 2022.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku N. S., u roku od 15 dana, isplatiti
tužitelju novčani iznos od 153.387,60 E.-a sa zateznim kamatama koje teku od 5.
siječnja 2002. do isplate, po stopi koju na devizne štedne uloge po viđenju isplaćuju
ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze, i to na iznos od 300.000,00 DEM od 5.
siječnja 2002. do 28. veljače 2002., a na iznos od 153.387,60 EUR-a od 1. ožujka

2002. do 31.prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. sa zateznim kamatama po stopi
koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je
vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet
postotnih poena (5%) do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi
koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za
tri postotna poena (3%).

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju troškove
parničnog postupka u iznosu od 221.841,25 kn, dok se za više zatraženi iznos
zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 4. siječnja 2002. podnio tužbu radi isplate kunske protuvrijednosti
od 153.387,60 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom na kunske iznose koja
teče od utuženja do isplate, uz naknadu troška tuženika tužitelju. U tužbi se navodi
da je tužitelj tuženiku u više navrata vršio pozajmice u ukupnom iznosu od

300.000,00 DEM, što preračunato u EUR-e iznosi 153.387,60 EUR-a. Tuženik da
pozajmljeni iznos nije vratio i da je očito imao prijevarnu namjeru, dakle, ne vratiti
predmetni pozajmljeni novac. "Ugovor o zajedničkom ulaganju" od 12. listopada

2 P-4631/18

1997. da je fiktivni ugovor kojeg je tuženik N. S. dao na potpis tužitelju
tvrdeći da jedino pomoću takvog ugovora može podignuti novac. Ugovorne strane da
nisu imale stvarnu namjeru sklopiti i ispuniti takav ugovor, jer se u konkretnom
slučajnu nije radilo o nikakvom ulaganju, već o pozajmljivanju novaca i potrebi
tužitelja da se osigura. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu iznosa od

153.387,60 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama od utuženja do
isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio je navode tužbe i predložio sudu
odbiti zahtjev tužitelja, uz osudu tužitelja na snašanje parničnog troška. Tuženik
spori da mu je tužitelj ikad pozajmio bilo kakav iznos novca, a posebno ne

153.387,60 EUR-a. Stoga tuženik smatra da u konkretnom slučaju ne postoji nikakva
obveza vračanja. Nadalje je istakao da za tvrdnju da je "Ugovor o zajedničkom
ulaganju" od 12. listopada 1997. fiktivni ugovor, nisu priloženi nikakvi dokazi. Osim
toga, taj ugovor da je trebao poslužiti za zajednički posao stranaka. Po tom ugovoru
da je trebala jbiti isplaćena provizija, ali kako do transakcije nije došlo, da stranke
nisu niti ostvarile očekivanu dobit. Stoga da je zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

3. Tužitelj je povukao tužbu u odnosu na tuženika I. d.o.o. S., o čemu je pravomoćno odlučeno.

4. U dokaznom postupku pregledan je U. o zajedničkom ulaganju "u
Z., dana 12.10.1997.g.", izvornik dopisa R. B. de V.,
S. de B. O. I. F. od 28.09.2004.g.,
prijevod teksta po stalnom sudskom vještaku za španjolski jezik od 06.04.2010.g.,
potvrdu o participacijama F. fonda C. broj 0897, podnesak od

28.09.2004.g. u izvorniku i prijevodu, potvrda o participaciji u izvorniku i prijevod
ovjeren od strane sudskog tumača, saslušani su tužitelj i tuženik u svojstvu
parničnih stranaka, saslušan je svjedok S. P., I. P.,J. T.,
potvrda o posjedovanju udjela –prijevod kopije 26/04 H. O. uvjeti od 21.06.1990
g., potvrda o kapitalu-pologu od 23.12.1994.g., potvrda o kapitalu-pologu od

12.02.1996.g., K. ugovor od 01.08.1995.g., neopoziva punomoć od

20.12.1995.g., punomoć od 11.02.( godina nečitka), izjava od 17.10.1997.g., nalog
tuženika, prijevod kopije broj:2404 od 21.06.1990.g., U. o prijenosu prava od

12.02.1998.g., dodatak U. od 12.02.1998.g. od 07.06.1998.g., potvrda
C. V. od 07.06.1998.g., pismo namjere za kupnju financijskih
sredstava od 12.02.1998.g., čuvanje dokumenta ugovor od 14.05.1998.g., opća
punomoć od 05.05.1998.g., potvrda o primitku od 06.08.1995.g., potvrda o primitku
od 15.05.1995.g., i to sve prijevodi na hrvatski jezik po ovlaštenom sudskom
prevoditelju kao i u izvornicima i preslici (list 36 a-h1 spisa), pregledan je spis
O. suda u S. broj:I.-1101/03, dopise nadležnog tijela R.
N. od 25.03.2013.g. (list 65 a-i spisa).

5. Prvostupanjska presuda P-4928/17 od 27. prosinca 2017. kojom je
djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev ukinuta je rješenjem Ž. suda u
Š. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti ukupan iznos od 153.387,60
EUR-a sa zateznim kamatama od 5. siječnja 2002. do isplate, kao i u odluci o trošku
te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak.

6. U nastavku postupka sud je izveo dokaz dopunskim saslušanjem
svjedokinje S. P.-odvjetnice, tužitelja i tuženika te je pokušao saslušati

3 P-4631/18

predloženog H. J. V. E., ali kako tuženik nije osigurao uvjete za izvođenje
tog dokaza sud je odustao od njegovog saslušanja.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Među strankama sporne su sve činjenice odlučne za odluku o osnovanosti
tužbenog zahtjeva.

9. Sukladno odredbi čl. 7. st. 1., 219. st. 1. i 220. st. 2. Zakona o parničnom
postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07,
123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), dalje: ZPP, u svezi s odredbom čl. 117. st. 1.
ZID ZPP (Narodne novine 70/19), kojima je u našem pravnom sustavu dominantno
raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i
izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud
nema inkvizitornih ovlaštenja u postupku su izvedeni predloženi dokazi, te su na
temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i
rezultata cjelokupnog postupka utvrđene slijedeće činjenice.

10. Naime, analizom provedenih dokaza, i to baš iz uvjerljivog iskaza tužitelja,
koji je potvrđen iskazima neutralnih svjedoka S. P., I. P. i gos.
T., a koji svjedoci imaju neposrednih saznanja o odnosima stranaka vezano za
predmet spora, koji su o svim odlučnim činjenicama u bitnome iskazivali suglasno,
sigurno, kao i u kaznenom postupku, sud je njihove iskaze ocijenio vjerodostojnim
iskazima i poklonio im vjeru te temeljem istih utvrdio:

- da je tužitelj tuženiku u više navrata, najkasnije do zaključenja „U. o
zajedničkom ulaganju“ od 12. listopada 1997. dao u zajam 300.000,00 D., bez
kamata,

- da tužitelj i tuženik o predmetnom zajmu nisu sačinili pisani ugovor, već se
radilo o usmenom ugovoru koji je ispunjen na način da je tužitelj tuženiku predao
gotovi iznos novca u nekoliko navrata u ukupnom iznosu od 300.000,00 D., i to
baš u apoenima D.,

- da taj iznos tuženik nikada nije vratio tužitelju zbog čega je tužitelj ustao s ovom tužbom.

11. Iskaze svjedoka S. P., I. P. i gos. T., sud je
prihvatio kao logične, uvjerljive i životne, jer se navedeni svjedoci ukazuju kao
neutralni svjedoci s obzirom da nisu zainteresirani za ishod spora te su njihovi iskazi
u suglasnosti s ostalim materijalnim dokazima priloženim u spis.

12. Iskaz tuženika da nje dužan tužitelju vratiti utuženi iznos novca, jer da od
tužitelja nije pozajmio nikad nikakav novac, sud nije mogao prihvatiti kao logičan u
uvjerljiv, jer je u suprotnosti sa iskazima neutralnih svjedoka koji imaju neposredna
saznanja o predmetu spora.

13. U odnosu na navode tuženika da je tužitelj sredstva ulagao u vrijednosne
papire, i to baš u transakciju vrijednosnog papira broj, valja reći da u
predmetnom Ugovoru o zajedničkom ulaganju u čl. 1. stranke utvrđuju da je predmet
ugovora zajedničko ulaganje u posao transakcije istog vrijednosnog papira,
vlasništvo N. S.. Naime, iz pročitanih isprava koje je dostavio pun.
tuženika (str.36.A-H1) proizlazi da je isto financijsko sredstvo prvotno izdano na ime
A. O. L., a kasnije preneseno na O. I. N..V.13.03.1993.;

4 P-4631/18

potom je preneseno na gosp. H. J. V. E. 01.08.1995., koji je istu prenio na
cesionara P. J.. S. 12.02.1998., koji je pismom namjere potvrdio svoj interes
o kupnji istog financijeskog sredstva, gosp. H. J. V. E. je otvorio polog i
stavio isti dokumente u I. banku d.d. na čuvanje 14.05.1998., i izdao punomoć
N. S., dakle tuženiku, koju je istu i vratio 5. svibnja 1998.

Dakle, iz navedenih isprava proizlazi da ne postoji transakcija navedenog
vrijednosnog papira, dakle, tužitelj nije sudionik posla vezano uz transakciju istog
vrijednosnog papira, niti je tuženik vlasnik istog vrijednosnog papira, a kako je
netočno navedeno u čl. 1. u predmetnom Ugovoru o zajedničkom ulaganju.

14. Po uputi drugostupanjskog suda pokušao saslušati predloženog H.
J. V. E., ali kako tuženik nije osigurao uvjete za izvođenje tog dokaza odustao
je od njegovog saslušanja.

Naime, odredbom čl. 153. st. 3. ZPP-a propisano je da će sud odustati od
izvođenja dokaza ako stranka koja je predložila izvođenje dokaza ne predujmi
sredstva potrebna za izvođenje tog dokaza. Kako tuženik nije preveo poziv svjedoku
na njemački jezik, a niti je snosio troškove prijevoda poziva svjedoku na njemački
jezik, sud je sukladno odredbi 153. st. 3. ZPP-a odustao od izvođenja tog dokaza.
Naime, bez prijevoda poziva za ročište na njemački jezik svjedoka se uopće nije
moglo pozvati na ročište.

Stoga se dakle, prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka H. J. V.
E. ukazuje kao paušalan i usmjeren na odugovlačenje postupka posebno što je
raspravna građa raspravljena i odlučne činjenice utvrđene.

Ovdje je za istaknuti da su stranke razgovarale o vrijednosnim papirima i o
financijskom fondu, te da je tužitelj tuženiku davao novce vezano za službene
odlaske i sastanke i odlazak u Zagreb s predstavnicima i članovima grupacije,
međutim, temeljem iskaza tužitelja, te saslušanih svjedoka, sud je utvrdio da je
tužitelj posuđivao novac tuženiku, tj. davao u zajam, a nije ulagao u vrijednosni
papir.

15. Dakle, iz stanja spisa, temeljem provedenih dokaz sud je utvrdio
nespornim odlučne činjenice, i to da je tužitelj tuženiku dao u zajam 300.000,00
DEM, na temelju usmenog ugovora, bez ugovorene kamate, i to u gotovu novcu u
apoenima DEM.

16. Usmeni ugovor o zajmu strane valute koji je sklopljen 1997., bio je ništav,
budući je bio protivan prisilnim propisima, i to čl. 10. st. 3. Zakona o osnovama
deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata ("Narodne novine " broj
91a/93), kao i Zakon o deviznom poslovanju ("Narodne novine", broj: 96/03,
140/05,132/06, 92/09,153/09 i 145/10, dalje: ZDP), kao tad važećem materijalnom
pravu. Naime, ZDP odredbom čl. 17. st. 2. zabranjuje svim rezidentima (subjektima s
prebivalištem u H.) pozajmljivanje deviza (tako i VSRH; Rev-1242/08). Isto
tako, plaćanje i prijenos deviznih sredstava između rezidenata je dopušteno samo
pod uvjetima propisanim zakonom ili odlukom HNB-a (čl. 15. ZDP). Iz odredbi
Odluke o plaćanju i naplati u stranim sredstvima plaćanja u zemlji ("Narodne novine",
br. 111/0 i 16/15) ne bi proizlazilo da se konkretna situacija (zajam) može podvesti
pod neki od slučajeva propisanih navedenom Odlukom, pa je tuženik na temelju čl.

104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91,73/91,11/93,
3/94, 7/96, 91796, 112/99 i 88 /01, dalje: ZOO) koji se ovdje ima primijeniti temeljem
odredbe čl. 1164. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05,

5 P-4631/18

41/08, 125/11, 87/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO/05), dužan tužitelju vratiti stranu valutu koju je primio.

Naime, prema odredbi čl. 307. st. 1. ZOO-a ispunjenje obveze sastoji se u izvršenju
onoga što čini sadržaj obveze, te niti je dužnik može ispuniti nečim drugim, niti
vjerovnik može zahtijevati nešto drugo.

Međutim, kako od 1. ožujka 2002. ta valuta ne postoji, zamijenjena je u EUR
po tečaju 1 EUR =1,95583 DEM, tuženik sada tužitelju duguje utuženi iznos od
153,386,60 EUR-a.

Nadalje, pravni osnov te tuženikove obveze nije povrat zajma (čl. 562. st. 1
ZOO-a), već izvanugovorna obveza po osnovi stjecanja bez osnova. Ovo iz razloga,
što je u vrijeme davanja zajma između domaćih fizičkih osoba bilo zabranjeno
pozajmljivati stranu valutu, tako da je Ugovor o zajmu strane valute ništav (arg. iz čl.

10. st. 3. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu
zlata i čl. 103 ZOO-a). Stoga, predmetni pravni posao je ništetan-ništav temeljem
čl.103. st. 1. ZOO-a, jer je protivan prisilnim propisima, a na ništetnost sud pazi po
službenoj dužnosti.

Po osnovi ništavog ugovora u skladu s odredbom čl. 104. ZOO-a, nastala je
obveza tuženika da tužitelju vrati ono što je primio, tj. 300.000,00 DEM, a ne kunsku
protuvrijednost u tom iznosu. Kako, međutim ta valuta (DEM) od 1.0 ožujka 2002.
više ne postoji i zamijenjena je u EUR, po tečaju 1 EUR =1,95583 DEM, tuženik je
dužan tužitelju vratiti tuženi iznos EUR-a.

Obveza plaćanja zateznih kamata određena je prema odredbama čl. 214.
ZOO-a ovisno o tome je li stjecalac nesavjesan ili savjesan. Ako je nesavjesan
zatezna kamata se plaća od dana stjecanja, a ako je stjecalac savjestan, od dana
podnošenja zahtjeva.

Kad je u pitanju ugovor o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne
strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti, u smislu odredbe čl.214.
ZOO-a, ugovorne stranke treba smatrati savjesnima, pa je stjecatelj dužan platiti
zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva (pravno stajalište zauzeto na sjednici
Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 2004.). Tužitelj je zatezne kamate
ispravno zatražio od dana podnošenja tužbe pa m ih je sud od tada i dosudio.

17. Iz stanja spisa proizlazi da nakon što tuženik tužitelju nije vratio
pozajmljeni iznosi nakon što je tužitelj od tuženika zahtijevao, a tuženik nije sporio
dug, niti visinu, ali zajam nije vraćao, a pozajmljeni iznosi su se povećali, tužitelj je
radi sigurnosti predložio tuženiku zaključenje pisanoga ugovora kojim bi se tuženik
obavezao vratiti tužitelju ukupan dug, tj. ukupnu količinu do tada pozajmljenog
novca, na što je tuženik pristao i po prijedlogu tuženika izrađen je 12. listopada 1997.
i zaključen Ugovor o zajedničkom ulaganju (predmetni ugovor).

Pregledom Ugovora o zajedničkom ulaganju sud je utvrdio da su isti zaključili
N. S. i T. B. 12. listopada 1997., predmet ugovora je zajedničko
ulaganje u posao transakcije vrijednosnog papira broj:, vlasništva N.
S., da je tužitelj na ime obavljenih poslova transakcije tog vrijednosnog papira,
do dana zaključenja ugovora uložio iznos od 300.000,00 U., pa tužitelju za
izvršeno ulaganje pripada provizija u omjeru 1:10, ugovorne stranke su suglasne da
su sve poslove oko plasmana vrijednosnih papira obavili zajednički i suglasno, s
pažnjom dobrog privrednika, da će se međusobno izvješćivati o svim okolnostima
bitnim za vođenje i zaključenje ovog posla, te da se tuženik obvezao isplatiti iznos od

3.000.000,00 USA$ na račun tužitelja, odmah po prispijeću sredstava od transakcije,
a najkasnije u roku 3 dana. U čl. 4. stranke su suglasne da zajednički snose rizik,

6 P-4631/18

ovog posla, te da u slučaju neuspjele transakcije, svaka snosi svoje troškove i da joj
propada ono što je do sada uložila.

Na ugovor o zajedničkom ulaganju imaju se primijeniti odredbe čl. 467.a do čl.
647.ž ZOO-a. Istim odredbama uređen je pojam i bitni sastojci ugovora o otarštvu, to
je konzesualan ugovor (čl.647.a) i dvostrano obvezan. Bitni sastojak tog ugovora je
obveza dvije ili više osoba uložiti svoj rad ili imovinu radi postizanja zajedničkog cilja.
Ortaštvo je zajednica osoba i dobara bez pravne osobnosti.

Istim odredbama propisano je što čini imovinu ortaštva, pravo na vođenje
poslova, ortaci kojima je povjereno poslovodstvo dužni su uredno voditi poslovne
knjige i polagati račun o stanju zajedničke imovine te o svim prihodima i rashodima.
Imovina ortaštva zajednička je imovina ortaka, odgovornost za štetu uređena je u čl.

647.m, a podjela dobiti odnosno snošenje gubitka u čl. 64.7n i 647.o., propisan je i
način diobe, te da nakon prestanka ortaštva slijedi dioba zajedničke imovine, kao i
istup i isključenje ortaka, te prestanak ortaštva.

Predmetni ugovor je prividan ugovor (simuliran ili fiktivan), jer iz stanja spisa i
samog Ugovora o zajedničkom ulaganju od 12. listopada 1997. proizlazi da isti nije
sklopljen suglasnošću volje ugovornih strana da se obvežu uložiti svoj rad i/ili
imovinu radi postizanja zajedničkog cilja, da bi im bila svrha ostvarenje zajedničke
dobiti, koja bi se dijelila prema doprinosu svake od stranaka, već proizlazi da tužitelj
je uložio 300.000,00 USA, a tuženik se obvezuje izvršiti isplatu iznosa od

3.000.000,00 USA tužitelju na račun (bez oznake broja, dr.) Dakle, stranke su
zaključile ugovor koji je imenovan kao ugovor o zajedničkom ulaganju, isti po svom
sadržaju to nije i nije sastavljen u skladu sa odredbama čl. 647.a-647.z, tada
važećeg ZOO-a.

Stoga je zaključak suda da predmetni Ugovor o zajedničkom ulaganju nije sklopljen
suglasnošću volje ugovornih strana, nego je nastao suglasnošću volje ugovornih
strana da se samo stvori kod trećih osoba privid (fikcija) sklopljenog ugovora.
Prema čl. 66. st 1. ZOO-a prividan ugovor nema učinka među ugovorenim
strankama, dakle radi se o ništavom pravnom poslu, a ako prividan ugovor prikriva
neki drugi ugovor, taj drugi važi ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu
valjanost.

Pri tome, fiktivni pravni posao-apsolutna simulacija postoji u slučaju kada
stranke samo prividno sklapaju pravni posao, a u stvari ne žele sklopiti uopće
nikakav posao. Fiktivni pravni posao je apsolutno ništav, jer kod njega postoji
obostran svjesni nesklad između volje i očitovanja. Kod relativne simulacije (što je
ovdje slučaj) stranke prividno prema vani zaključuju jedan posao (Ugovor o
zajedničkom ulaganju) da bi tako prikrile drugi posao (ugovor o zajmu) koji su
stvarno u okviru prividnog posla zaključile. Simulirani pravni posao (Ugovor o
zajedničkom ulaganju) je apsolutno ništav, ali disimulirani (zajam) koji u stvari
odgovara pravoj volji stranaka ne mora i nije ništav, on može biti valjan ako inače
ima sve potrepštine koje se traže za valjanost tog pravnog posla, a što je ovdje
slučaj.

Naime, iz stanja spisa proizlazi da tuženik je pozajmio od tužitelja 300.000,00
DEM, što suglasno iskazuju tužitelj i saslušani svjedoci P., P., T., a
tuženik je navodio da će zaključenjem istog U. doći, odnosno steći sredstva
kroz vrijednosne papire i vratiti dug tužitelju. Tužitelj svo vrijeme traži da mu tuženik
vrati dug u iznosu od 300.000,00 DEM, pristao je i potpisao predmetni ugovor, jer je
tuženik očito tvrdio da je to način koji će omogućiti vraćanje duga tuženika tužitelju.
Isto potvrđuju svi saslušani svjedoci utoliko u Ugovoru naznačeni iznos od

300.000,00 USD, a ne 300.000,00 DEM, nije od značaja i to dodatno stoga što je u
čl. 5. Ugovora navedena provizija koja u znatnom povećava isti iznos duga u DEM.

7 P-4631/18

Sud naravno zna da motiv ili pobuda za zaključenje ugovora koji je nesporno
potpisan ne bi bio od odlučnog značaja osim, kao što je u ovoj situaciji slučaj, a to je
da tužitelj očito, što nesporno proizlazi iz iskaza tužitelja, saslušanih svjedoka i
pregledanog kaznenog spisa, isti Ugovor je potpisao samo stoga što ga je tuženik
uvjeravao da je to način na koji će zajam tužitelju tuženik vratit, u suprotnom tužitelj
ne bi isti potpisao. Dakle, njegova volja nikad nije bila da potpiše Ugovor o
zajedničkom ulaganju, on je samo tražio da mu tuženik vrati dug od 300.00,00 DEM
a tuženik nije sporio dug po osnovu zajma, ali ga nije vračao, sve uz u postupku
nesporno utvrđenu činjenicu da je tužitelj dao u zajam tuženiku 300.000,00 DEM,
bez pisanog ugovora, koji tuženi nije osporavao, ali isti nije vratio tužitelju do
zaključenja istoga Ugovora o zajedničkom ulaganju.

Dakle, iz stanja spisa, posebno Ugovora o zajedničkom ulaganju, sud je
utvrdio da isti po svom sadržaju nije ugovor o zajedničkom ulaganju, a u postupku je
sud nesporno utvrdio da je tužitelj tuženiku dao u zajam 300.000,00 DEM, koje
tuženik nije vratio tužitelju.

Kako je tužitelj u tužbenom zahtjevu zatražio isplatu zakonske zatezne
kamate koja teče od utuženja do isplate, to je istome kamata priznata od 4. siječnja

2002. pa do isplate. Visina stope zatezne kamate se temelji na čl. 29. st. 2. u vezi sa
čl. 1165. ZOO-a.

18. Zbog svega navedenog sud je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan te odlučio kao u točki I. izreke presude.

19. O zahtjevu za isplatom predmetnog deviznog iznosa u kunskoj protuvrijednosti pravomoćno je odlučeno.

20. Odluka o trošku se temelji na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP te odredbama
Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj:
142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje: OT).

Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 11.450,00 kn, pristup
na ročište 11.10.2004. iznos od 5.725,00 kn, pristup na ročište 23.11.2004. iznos od

5.725,00 kn, pristup na ročište 09.02.2005. iznos od 5.725,00 kn, pristup na ročište

07.04.2005. iznos od 2.862,50 kn, pristup na ročište 20.05.2005. iznos od 5.725,00
kn, pristup na ročište 21.06.2005. iznos od 11.450,00 kn, pristupna ročište

06.10.2005. iznos od 5.725,00 kn, pristup na ročište 22.11.2005. iznos od 11.450,00
kn, pristup na ročište 01.02.2006. iznos od 11,450,00 kn, pristup na ročište

21.03.20106. iznos od 11.450,00 kn, pristup na ročište 28.04.2006. iznos od

11.450,00 kn, pristup na ročište 05.09.2006. iznos od 2.862,50 kn, pristup na ročište
dana 31.01.2012. iznos od 2.862,50 kn, pristup na ročište 06.07.2012. iznos od

5.725,00 kn, pristup na ročište 06.11.2012. iznos od 2.862,50 kn, pristup na ročište

15.11.2017. iznos od 11.450,00 kn, što zbrojeno daje iznos od 125.950,00 kn. Tom
iznosu pridodan je iznos zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj
stvari ili su se izvodili dokazi (17.02.20., 14.09.20., 10.02.21.) po 11.450,00 kn, za
zastupanje na ročištu od 10.11.20 na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima
iznos od 5.725,00 kn i za zastupanje na ročištima (24.05.21., 22.09.21., 02.12.21.

21.02.22.) koja su odgođena prije početka raspravljanja iznos od po 2.862,00 kn, što
sveukupno iznosi 177.473,00 kn (125.950,00 kn + 51.523,00 kn = 177.473,00 kn).
Taj iznos uvećan je za iznos PDV-a (44.368,25 kn), što ukupno iznosi 221.841,25
kn. Na ovu presudu ne plaća se pristojba, jer se radi o presudi donesenoj u povodu
ukidne odluke. Nadalje, u spisu ne priliježe uplatnica kao dokaz da je tužitelj snosio
trošak pristojbe tužbe.

8 P-4631/18

Zbog navedenog sud je odlučio je kao u točki II. izreke presude.

U S. 3. svibnja 2022.

S. M.. sc. Z. T.v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od
dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu
putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste
(čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA: tužitelju po pun
pun tuženog
u spis