1

Poslovni broj: 32 UsI-1665/2021-10

 

 

 

                    

 

 

Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Zagrebu, po sucu Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužitelja H. T. iz Z., , OIB:…., kojeg zastupa Z. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., OIB:…., radi obveze doprinosa, 27. travnja 2022.,

 

p r e s u d i o j e 

 

I              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/21-01/38, ur. broj: 513-04-21-2 od 31. ožujka 2021., i poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-471-02/19-01/361, ur. broj: 513-07-01-20-10 od 6. studenog 2020. 

 

II              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje 

 

1.               Osporavanim rješenjem tuženika klasa: UP/II-471-02/21-01/38, ur. broj: 513-04/21-2 od 31. ožujka 2021. u točki II. izreke, koja je predmet ovog spora, djelomično je odbijena žalba tužitelja podnesena protiv točaka I.4, I.5 i I.6 te točaka II. do V. u dijelu koji se odnosi na navedene točke poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-471-02/19-01/361, ur. broj: 513-07-01-20-10 od 6. studenog 2020. (dalje poreznog rješenja). Točkama I.4, I.5 i I.6 te točkama II. do V. poreznog rješenja, koje su predmet ovog spora, tužitelju su utvrđene porezne obveze s osnove manje obračunatih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. ožujka 2012. godine te je tužitelju naloženo plaćanje navedenih obveza.

 

2.               Predmetni porezni postupak proveden je kao ponovljeni postupak nakon donošenja presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2278/16-16 od 26. srpnja 2019.

 

3.               Tužitelj u pravodobno podnesenoj tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika i poreznog rješenja u bitnom uz argumentaciju da je porezni nadzor vođen u vrijeme kada više nije bio dopušten prema članku 117. OPZ (Narodne novine broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20., dalje OPZ/16). Nadalje smatra da je nastupila zastara prava na utvrđenje porezne obveze za 2012. godinu, koja je počela teći 1. siječnja 2013. te je nastupila 1. siječnja 2019. Tužitelj ističe da iz obrazloženja osporavanih rješenja i nadalje nije jasno da li porezna tijela smatraju da se porezna osnovica i obveza moraju utvrditi na način da se isplate smatraju drugim dohotkom (u skladu s člankom 32. stavkom 3. točkom 11. Zakona o porezu na dohodak (2004) (Narodne novine broj: 177/04., 73/08., 80/10., 114/11. i 22/12., dalje ZPDOH), kako to smatra prvostupanjsko tijelo) ili plaćom kao primicima po osnovi nesamostalnog rada (članak 14. stavak 1. ZPDOH, kako to smatra tuženik). Tužitelj i nadalje osporava utvrđenja poreznih tijela te ističe kako predmetni ugovori predstavljaju autorske ugovore. Zahtijeva poništavanje drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja.

 

4.               Sud je održao usmenu i javnu raspravu, čime je strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17., dalje ZUS).

 

5.               Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja te razmatrajući sporna pitanja, sud je pročitao isprave u spisu i spis tuženika.

 

6.               U ovom predmetu sporno je da li je nastupila zastara prava na utvrđenje porezne obveze, da li je porezni nadzor bio dopušten te da li su porezna tijela pravilno utvrdila poreznu osnovicu i poreznu obvezu.

 

7.               Tužbeni zahtjev je neosnovan.

 

8.               Kako bi se odgovorilo sporno pitanje da li je porezni nadzor bio dopušten te da li je nastupila zastara prava na utvrđenje porezne obveze bilo je potrebno utvrditi koji zakon se primjenjuje na predmetno činjenično stanje.

 

8.1.           Odredbom članka 229. Zakona o doprinosima (Narodne novine broj: 84/08., 152/08., 94/09.., 18/11. i 22/12., dalje ZDOP), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obveze, bilo je propisano da pravo na obračun obveze doprinosa i kamata zastarijeva za pet godina, računajući od dana kada je zastara prvi put počela teći. Odredbom članka 230. ZDOP propisano je da apsolutni rok zastare prava na obračun obveze doprinosa i kamata nastupa za deset godina, računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći.

 

Opći porezni zakon (2008) (Narodne novine broj: 147/08. i 18/11., dalje OPZ/08), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka porezne obveze, je u odredbi članka 94. stavka 3. propisivao da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze i kamate. U konkretnom slučaju obvezu je trebalo utvrditi u 2012. godini, slijedom čega je zastara počela teći 1. siječnja 2013.

 

Odredbom članka 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima (Narodne novine broj: 115/16., dalje ZIDZDOP) propisano je da se članak 229. mijenja i glasi: »Na postupke utvrđivanja zastare prava na utvrđivanje doprinosa koji nisu uređeni odredbama ovoga Zakona primjenjuju se odredbe Općega poreznog zakona.«.

 

Odredbom članka 30. ZIDZDOP propisano je da će se postupci utvrđivanja zastare započeti po zahtjevu obveznika doprinosa, a prema odredbama Zakona o doprinosima (Narodne novine broj: 84/08., 152/08., 94/09., 18/11., 22/12., 144/12., 148/13., 41/14. i 143/14.) dovršiti sukladno odredbama toga Zakona, osim ako su odredbe ovoga Zakona i odredbe Općeg poreznog zakona povoljnije za obveznika doprinosa.

 

Međutim, u konkretnom slučaju radi se o postupku poreznog nadzora, a ne o postupku utvrđivanja zastare prava na utvrđivanje porezne obveze započetom po zahtjevu obveznika doprinosa. Slijedom navedenog, a budući da su zastarni rokovi bili jasno uređeni odredbama članaka 229. i 230. ZDOP-a, prema stavu ovog suda, u konkretnom slučaju se na zastarne rokove primjenjuje ZDOP, kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka činjenica na kojima se temelji oporezivanje, te nema mjesta primjeni OPZ/16.

 

Posljedično tome, nisu osnovani tužbeni navodi tužitelja koji se odnose na nedopustivost poreznog nadzora prema odredbi članka 117. OPZ/16, niti navodi koji se odnose na nastup zastare nakon isteka zastarnog roka od šest godina. Također sud nije posebno analizirao navode stranaka o zastoju zastare (članak 108. stavak 6. OPZ/16).

 

8.2.           Budući da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe ZPDOP, sud utvrđuje da nisu nastupile niti relativna, niti apsolutna zastara prava na utvrđenje porezne obveze te prigovor zastare prava na utvrđenje nije osnovan.

 

Sud je utvrdio da nije nastupila relativna zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze, budući da je zastara prekidana dostavom poreznog rješenja tužitelju 17. siječnja 2013., dostavom drugostupanjskog rješenja tužitelju 16. lipnja 2016., dostavama zapisnika i dopunskog zapisnika od 21. kolovoza 2020. i 4. studenog 2020., dostavom poreznog rješenja 19. studenog 2020., dostavom drugostupanjskog rješenja 5. svibnja 2021., te između svake prethodne i iduće radnje dostavljene na znanje tužitelju nije proteklo više od pet godina.

 

Sud je utvrdio da nije nastupila niti apsolutna zastara poreznog tijela na utvrđenje porezne obveze, jer od 1. siječnja 2013. nije istekao zastarni rok od deset godina, koji bi mogao isteći tek 1. siječnja 2023.

 

9.               Vezano za daljnje sporno pitanje da li je porezna obveza zakonito utvrđena, ističe se da za rješenje ovog spornog pravnog pitanja nije odlučna definicija autorskog djela prema Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima (Narodne novine broj: 167/03. i 79/07., dalje ZAP), niti pitanje jesu li vanjski suradnici tužitelja doista izrađivali autorska djela u skladu s tim propisom, već je bilo bitno ocijeniti radi li se o autorskim djelima u smislu poreznih propisa, odnosno da li se naknade za ta autorska djela u poreznom smislu trebaju smatrati nesamostalnim radom ili ne. To znači da je važno odgovoriti na pitanje je li riječ o takvim djelima za koja se na isplaćenu naknadu trebaju obračunavati javna davanja kao na primitke po osnovi nesamostalnog rada u skladu s odredbom članka 14. ZPDOH  (kako navodi tuženik, iako je u cijelosti utvrdio pravilnima činjenična i pravna utvrđenja prvostupanjskog tijela) ili se trebaju obračunavati javna davanja kao na drugi dohodak u smislu članka 32. stavaka 1., 2., 3. i 4. ZPDOH (kako navodi prvostupanjsko tijelo) ili se pak trebaju obračunavati u smislu odredbe članka 32. stavak 5. ZPDOH (kako navodi tužitelj).

 

10.          Odredbom članka 14. stavka 1. ZPDOH propisano je da se primicima po osnovi nesamostalnog rada (plaćom) smatraju svi primici koje poslodavac u novcu ili u naravi isplaćuje ili daje radniku po osnovi radnog odnosa, prema propisima koji uređuju radni odnos.

 

Odredbom članka 32. stavaka 1., 2. i 3. (točka 11.) ZPDOH propisano je da je drugi dohodak razlika između svakoga pojedinačnog primitka prema stavku 2., odnosno stavku 3. ovoga članka umanjen za propisane izdatke iz stavka 4. i 5. ovoga članka. Drugi dohodak ostvaruje se po osnovi primitaka koji se ne smatraju primicima određenim po osnovi nesamostalnog rada iz članka 14. ovoga Zakona. Primicima prema stavku 1. i 2. ovoga članka osobito se smatraju: 11. ostali posebno nenavedeni primici koje fizičkim osobama isplaćuju ili daju pravne i fizičke osobe (obveznici poreza na dobit i obveznici poreza na dohodak koji obavljaju samostalne djelatnosti) i drugi isplatitelji i davatelji. Odredbom članka 32. stavka 4. ZPDOH propisano je da se izdacima koji se priznaju pri utvrđivanju drugog dohotka iz stavka 1. ovoga članka smatraju uplaćeni doprinosi za obvezna osiguranja iz primitaka, prema posebnim propisima.

 

Odredbom članka 32. stavka 5. ZPDOH propisano je da iznimno, pri utvrđivanju drugog dohotka iz stavka 1. ovoga članka se izdaci, prije izdataka iz stavka 4. ovoga članka, ako su obračunani i plaćeni prema posebnim propisima, priznaju u visini 30 % ostvarenih primitaka fizičkim osobama po osnovi autorskih naknada isplaćenih prema posebnom zakonu kojim se uređuju autorska i srodna prava uključujući i naknade za isporučeno umjetničko djelo osobama koje obavljaju umjetničku i kulturnu djelatnost.

 

Odredbom članka 114. ZDOP propisano je da je osnovica za obračun doprinosa drugi dohodak.

 

11.          Ovaj sud je stava da je tijekom poreznog nadzora činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno te da je prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdilo da predmetni ugovori koje je tužitelj sklopio s fizičkim osobama i koji su nazvani autorskim ugovorima nemaju obilježja autorskog djela. Naime, porezno tijelo je proučilo i analiziralo svaki pojedini predmetni ugovor, pri čemu je utvrdilo da sve navedene fizičke osobe nisu bile angažirane za izradu (niti su izrađivale) točno specificiranog autorskog djela, već je bilo ugovarano izvršavanje uobičajenih poslova određenih profesionalnih djelatnosti, odnosno djelatnosti koje se smatraju osnovnim djelatnostima fizičkih osoba i koje su potrebne za obavljanje djelatnosti televizije. Utvrđeno je da iz dostavljenih dokaza (dijelova programa) nije bilo moguće utvrditi koji se dijelovi programa odnose na pojedine ugovore, u kojem razdoblju su dijelovi programa nastali, tko ih je izradio i na temelju kojih ugovora. Sporni ugovori sklopljeni su za obavljanje poslova glavnog savjetnika, gospodarskog savjetnika, snimatelja/kamermana, montažera, vođe snimanja, pomoćnika realizatora, grafičara, lektora, arhivara, komentatora, sinkronizatora, prevoditelja na jezik gluhih, dakle za obavljanje poslove za koje je inače tužitelj s fizičkim osobama sklapao ugovore o radu. U ugovorima su bili naznačeni ključni poslovi/zadaci koje angažirane osobe moraju obaviti te je utvrđeno da su fizičke osobe angažirane na poslovima područja djelatnosti televizije prema odobrenom planu tužitelja, prihvaćenom programu i evidenciji rada tužitelja, i to na duže razdoblje i sa ugovorenom dinamikom isplata naknada, i to kontinuirano, u jednakim mjesečnim intervalima i u jednakim mjesečnim iznosima. Tužitelj je u većem dijelu s istim fizičkim osobama istekom predmetnih ugovora sklapao ugovore o radu na određeno vrijeme za obavljanje istih poslova.

 

Na temelju svega navedenog je utvrđeno da su fizičke osobe koje je tužitelj angažirao za obavljanje ugovorenih poslova faktično obavljale uobičajene poslove određenih profesionalnih djelatnosti, odnosno djelatnosti koje se smatraju osnovnim djelatnostima fizičkih osoba i koje su potrebne za obavljanje djelatnosti televizije te su po toj osnovi te osobe trebale biti obvezno osigurane prema propisima koji uređuju obvezna osiguranja te prema ZDOP. Međutim, angažirane fizičke osobe nisu bile u radnom odnosu, nisu bile prijavljene niti obvezno osigurane kao slobodni umjetnici te su svoja socijalna prava ostvarivale na teret državnog proračuna.

 

Zaključno, utvrđeno je da je tužitelj bio dužan primitke fizičkih osoba, koje je angažirao na temelju ugovora naznačenih kao autorskih, obračunati kao primitke od kojih se utvrđuje drugi dohodak uz primjenu članka 32. stavka  3. točke 11. ZPDOH.

 

Tuženik je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja poreznog tijela.

 

12.          Na temelju navedenog sud je utvrdio da su porezna tijela pravilno provela postupak, pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje te da su na isto pravilno primijenila materijalno pravo (članka 32. stavka  3. točke 11. ZPDOH). Slijedom svega izloženog, sud je osporena rješenja ocijenio zakonitima te utvrdio da tužbeni navodi nisu osnovani i nemaju utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari, radi čega je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a.

 

13.          Tužitelju je odbijen zahtjev za naknadu troška upravnog spora kao neosnovan na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a budući da je izgubio spor u cijelosti.

 

 

U Zagrebu, 27. travnja 2022.

 

 

              Sudac:

Janja Topol, v.r.

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. i članak 70. ZUS-a).