Poslovni broj: 47 Pž-1389/2022-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 47 Pž-1389/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja i Nevenke Marković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. d.d. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. I. P., odvjetnik u Z., (poslovna zgrada M. O.), protiv tuženika G. Z., Z., OIB …, radi isplate iznosa od 829.000,00 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2990/16 od 28. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2022.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2990/16 od 28. prosinca 2021., u pobijanoj točki I. izreke i dijelu točke II. izreke kojom je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 58.900,00 kn s kamatama.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2990/16 od 28. prosinca 2021. u dijelu točke II. izreke za iznos od 1.875,00 kn s kamatama i sudi:

 

Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 kn (tisućuosamstosedamdesetpet kuna) sa zakonskim zateznim kamatama od 28. prosinca 2021. do isplate.

 

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Zagrebu naložio je tuženiku platiti tužitelju iznos od 829.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od utuženja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 60.775,00 kn sa zateznim kamatama od 28. prosinca 2021. do isplate po navedenoj kamatnoj stopi  (točka II. izreke), a odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 40.884,37 kn (točka III. izreke).

2. Prvostupanjski je sud tužitelju dosudio zatraženi iznos primjenom odredbe čl. 33. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; dalje: ZV) u vezi sa čl. 6. i 52. st. 2. Zakon o izvlaštenju i određivanju naknade („Narodne novine“ broj: 74/14, 69/17, 98/19; dalje: Zakon o izvlaštenju). Ocjenom izvedenih dokaza prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik svojom Odlukom od 29. kolovoza 2013. kojom je zabranjeno postavljanje reklama i reklamnih panoa, između ostalog i na krovnu površinu zgrade na Trgu bana Josipa Jelačića, uz obvezu vlasnika već postavljenih reklama i panoa na njihovo uklanjanje - tužitelju kao većinskom vlasniku te nekretnine nametnuo težu i nesrazmjernu žrtvu u odnosu na druge vlasnike stambenih zgrada u središtu grada, u smislu ograničavanja prava vlasništva. Stoga je prvostupanjski sud tuženika obvezao tužitelju platiti naknadu u visini umanjenja vrijednosti nekretnine i prihoda radi nemogućnosti iskorištavanja krovne plohe za postavljanje reklamnih panoa od donošenja rješenja o izvršenju uklanjanja reklamnog panoa do utuženja, u omjeru tužiteljevog suvlasništva (70,93%).

 

3. Protiv navedene presude, u točkama I. i II. njene izreke, žalbu je izjavio tuženik navodeći da je ona zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i proturječna je sadržaju isprava. Tvrdi da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti čl. 33. st. 3. ZV-a, budući da je za primjenu te zakonske odredbe potrebno da je vlasnik podvrgnut ograničenjima radi točno normiranih javnih interesa, koja se traže od njega a ne i od ostalih vlasnika takvih stvari, te da se pri tom ograničenju radi o težoj žrtvi. Tuženik smatra da tužitelju nije ograničeno pravo suvlasništva radi zaštite ljudskog okoliša, zatim da nije riječ o situaciji u kojoj bi se neko ograničenje odnosilo na tužitelja ali ne i na ostale vlasnike takvih stvari, te da nije riječ o težoj žrtvi tužitelja. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj podvrgnut težim ograničenjima radi zaštite ljudskog okoliša, proizvoljno navodeći da se zaštita ljudskog okoliša određuje pojmom očuvanja kulturne baštine, što je suprotno definiciji iz čl. 4. st. 1. t. 88. Zakona o zaštiti okoliša („Narodne novine“ broj: 80/13, 153/13, 78/15, 12/18, 118/18; dalje: Zakon o zaštiti okoliša). Uz navedeno, tuženik smatra da se kod uklanjanja reklame s krova zgrade ne može raditi o ograničenju prava vlasništva kako bi se spasio i zaštitio okoliš, pa nije jasno zašto sud spominje kulturnu baštinu. Nema mjesta niti primjeni legitimnih očekivanja tužitelja, a sud je proširio pojam ograničenja prava vlasništva mimo interesa propisanih zakonom, zaštićujući bez uporišta situaciju koja zakonom nije propisana.

 

4. Nadalje, Odluku o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnom redu nije donio tuženik nego Skupština grada Zagreba pa je upitna i tuženikova pasivna legitimacija. Ta odluka nikad nije utvrđena nezakonitom i zahtjev za pokretanje ocjene zakonitosti odredbe čl. 115. Odluke o komunalnom redu odbijen je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usoz-137/15 od 27. listopada 2015. Odlukom o komunalnom redu uređuje se komunalni red naselja i za očekivati je da će se takva odluka mijenjati, jer se mijenjaju okolnosti i način življenja. Zato, polazeći od toga da je jedinica lokalne samouprave ovlaštena propisivati pravila koja se odnose na uređenje naselja, uklanjanje reklame s krova zgrade u suvlasništvu tužitelja nije u nesuglasju sa zakonom, a pozivanje suda na stečena prava tužitelja koja su ukinuta izmjenom legalno donesene Odluke, nije prihvatljivo. Odredbama o uređenju naselja ne ograničava se pravo vlasništva, ne radi se o pravima koja se nikada ne mogu mijenjati, a suvlasnici zgrada nisu niti prije donošenja predmetne Odluke samostalno mogli odlučivati o postavljanju reklama i reklamnih panoa na zgradama, bez odluke nadležnog tijela. Zaključno, tuženik smatra nejasnim zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik tom Odlukom stavio tužitelja u nepovoljniji položaj, a tuženik je dokazao da je većina reklama s krovova zgrada uklonjena. U odnosu na vještačenje, tuženik je iznio niz prigovora na koje vještak nije odgovorio, a pogrešna je i odluka o troškovima postupka.

 

5. Odgovarajući na žalbu tužitelj je osporio osnovanost žalbenih navoda, smatrajući da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

 

6. Tuženikova žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o parničnim troškovima.

 

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

8. U ovoj pravnoj stvari, raspravlja se i odlučuje o tužbenom zahtjevu kojeg je tužitelj postavio na temelju odredbe čl. 33. st. 3. ZV-a. Tužitelj potražuje naknadu s osnove ograničavanja njegovog prava vlasništva, do čega je došlo tuženikovom Odlukom, trajnom uskratom tužiteljevog vlasničkog ovlaštenja da neograničeno raspolaže nekretninom i da svoju nekretninu ekonomski (kao dotad) eksploatira.

 

9. Među strankama nisu sporne sljedeće odlučne okolnosti:

- tužitelj je suvlasnik nekretnine koja se nalazi na T. B. J. J. 5, površine 512 m2; on je vlasnik više posebnih dijelova (stanova i poslovnih prostora), 70,93%.

- na toj nekretnini, na krovnoj plohi bio je izgrađen reklamni pano na kojem je bila postavljena reklama s natpisom „P. B.“, površine oko 18 m, za što je banka od nadležnih tijela tuženika ishodila rješenje od 5. siječnja 2007.

- Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 18/13) koju je usvojila Gradska skupština Grada Zagreba 29. kolovoza 2013., izmijenjena je i dopunjena Odluka o komunalnom redu Grada Zagreba (Službeni glasnik 4/08-5/12) na način da je iza čl. 38. Odluke dodan novi čl. 38.a koji glasi: „'Zabranjeno je postavljanje reklama i reklamnih panoa na krovne površine, pročelja, zgrada i fasadne skele na Trgu bana Josipa Jelačića i Trgu Petra Preradovića, osim reklamnih natpisa, natpisa i tvrtki u zoni prizemlja, sukladno Pravilniku o postavljanju zaštitnih naprava, tvrtke, natpisa, jarbola, reklama i reklamnih panoa na području Grada Zagreba. Vlasnici već postavljenih reklama i reklamnih panoa na krovnim površinama, pročeljima zgrada i fasadnim skelama na T. B. J. J. i T. P. P., dužni su ih ukloniti do 1. ožujka 2014.“.

- Gradska skupština Grada Zagreba je 6. veljače 2014. donijela novu Odluku o komunalnom redu Grada Zagreba (Službeni glasnik Grada Zagreba 3/14), kasnije izmijenjena Odlukama i izmjenama broj 16/14 i 22/14, koja predmetnu situaciju uređuje u odredbama čl. 27., 102. i 115.

- 21. srpnja 2015. Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju Grada, komunalne poslove i promet, donio je rješenje kojim je naredio P. B. d.d. uklanjanje reklamnog panoa. Rješenjem Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja od 14. listopada 2015. žalba banke je odbijena pa je taj Gradski ured 18. studenog 2015. donio rješenje o izvršenju prvostupanjskog rješenja po kojem je banka postupila i uklonila reklamni pano.

- suvlasnici stambene zgrade na T. B. J. J. broj 5, dakle i tužitelj kao suvlasnik u omjeru 70,93% imali su s P. B. d.d. zaključen ugovor o zakupu krovne plohe za postavu reklame uz utvrđenu mjesečnu naknadu od 1.000,00 EUR, na neodređeno vrijeme. Od 5. svibnja 2006. stranke su izmijenile čl. 3. Ugovora na način da su cijenu zakupnine utvrdile u iznosu od 2.000,00 EUR što se banka obvezala uplaćivati na račun zajedničke pričuve.

 

10. Cijeneći međusobno suprotstavljene tvrdnje stranaka o odlučnim pravno relevantnim okolnostima, prvostupanjski je sud bio dužan ispitati naročito: ima li tužitelj pravo na naknadu za trpljenje ograničenja njegovog prava vlasništva sukladno čl. 33. st. 3. ZV-a, je li tužitelj aktivno legitimiran, je li osnovan prigovor tuženikove promašene pasivne legitimacije. U odnosu na prigovore nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije, ovaj sud zaključuje da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio tuženikove prigovore neosnovanima. Tužitelj postavlja zahtjev kao (su)vlasnik nekretnine tvrdeći da trpi trajno ograničenje njegovog stvarnog prava, protiv osobe koja je svojim odlukama dovela do takvog ograničenja.

 

11. Odredbom čl. 33. st. 3. ZV-a propisano je pravo na naknadu vlasniku nekretnine, u slučaju ograničenja njegovog prava vlasništva. To mu pravo na naknadu pripada: ako je vlasnik glede neke svoje stvari podvrgnut ograničenjima radi zaštite točno određenih dobara (interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša ili zdravlja ljudi), ako ta ograničenja zahtijevaju od njega ali ne i od svih ostalih vlasnika takvih stvari težu žrtvu ili ga inače dovode u položaj nalik onome u kojem bi bio da je provedeno izvlaštenje. U tom slučaju, vlasnik ima pravo na naknadu kao na naknadu za izvlaštenje.

 

12. U konkretnom slučaju, po ocjeni ovoga suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio o osnovanosti tužiteljevog zahtjeva na naknadu iz ovih razloga: tužitelj je (su)vlasnik nekretnine, njegovo pravo vlasništva na toj nekretnini je tuženikovom odlukom podvrgnuto određenim ograničenjima (trajna zabrana postavljanja reklama na krovu i pročelju zgrade), riječ je o ograničenju radi zaštite zakonom propisanih dobara (ljudski okoliš, zaštićeno kulturno dobro) i konačno, to se ograničenje zahtijeva od njega ali ne i od svih ostalih vlasnika takvih stvari (vlasnika nekretnina u užem centru grada), budući da se odnosi samo na T. B. J. J. i T. P. P. Tuženik u žalbi pokušava dovesti u pitanje navedeni zaključak prvostupanjskog suda smatrajući da nije riječ o zaštiti zakonom propisanih interesa iz čl. 33. st. 3. ZV-a, te da tužitelj ne trpi težu žrtvu. Ovaj sud međutim, tuženikove žalbene navode ne prihvaća, jer nemaju uporišta u izvedenim dokazima.

 

13. U odnosu na tužiteljevo stvarno pravo, o tome nema spora, kao što nema spora niti o sadržaju tuženikove odluke. Pitanje je: a) je li tuženik tom odlukom tužitelja ograničio u njegovom pravu vlasništva, b) je li riječ o ograničenju radi zaštite zakonom propisanih dobara i c) trpi li tužitelj uslijed toga težu žrtvu. Samo ako su ispunjeni navedeni uvjeti, tužitelj stječe pravo na naknadu. U tom se pravcu navodi sljedeće;

a) u odnosu na sadržaj tuženikove odluke, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je Odlukom o izmjeni i dopuni odluke o komunalnom redu od 29. kolovoza 2013. tuženik zabranio postavljanje reklama i reklamnih panoa na krovne površine, pročelja, zgrada i fasadne skele na T. B. J. J. i T. P. P. (osim u zoni prizemlja), s namjerom da uži centar grada ostavi bez reklama, što znači da je vlasnike nekretnina na tom području podvrgnuo ograničenjima prava vlasništva. Dakle, svrha navedene tuženikove odluke bila je da se uži centar grada ostavi bez reklama.

b) prvostupanjski sud je interes zajednice pri donošenju navedene tuženikove odluke, odredio pojmom zaštite ljudskog okoliša u smislu očuvanja kulturne baštine, pozivajući se na Zakon o zaštiti okoliša. S obzirom na to da je riječ o zgradi koja se nalazi u registru zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske, a Zakon o zaštiti okoliša propisuje da se okolišem smatra i kulturna baština (čl. 4. st. 1. t. 30.), prihvaća se zaključak prvostupanjskog suda o ograničenju prava vlasništva radi zakonom propisanog interesa – zaštite kulturnog dobra,

c) prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik donošenjem predmetne Odluke ograničio vlasništvo vlasnika nekretnina na navedenim trgovima u odnosu na vlasnike ostalih nekretnina u užem centru grada, čime je i tužitelja stavio u nepovoljniji položaj, što znači da se od tih vlasnika nekretnina na koje se odnosi navedena Odluka, zahtijeva veća žrtva. S obzirom na to da je tužiteljevo pravo vlasništva podvrgnuto ograničenju tuženikovom odlukom kojom je zabranjeno korištenje dijela nekretnine za točno određene svrhe (krovne površine, pročelja zgrade i fasadne skele – u svrhu postavljanja reklama i reklamnih panoa), a u odnosu na vlasnike drugih takvih nekretnina u užem središtu grada tuženik nije propisao takvo ograničenje, pravilno je zaključeno o tužiteljevoj težoj žrtvi u smislu citirane zakonske odredbe.

 

14. Tužitelj se takvom ograničenju nije mogao nadati u vrijeme sklapanja ugovora o zakupu od 1. ožujka 2004. čija je svrha bila upravo zakup krovne plohe za postavljanje reklame. Donošenjem Odluke kojom je tuženik zabranio postavljanje reklama i reklamnih panoa na krovne površine, pročelja, zgrada i fasadne skele na Trgu bana Josipa Jelačića, ujedno naredivši uklanjanje postojećih reklama – došlo do ishoda suprotnog legitimnim očekivanjima tužitelja, kako je to tužitelj osnovano argumentirao tijekom parnice. Legitimna su očekivanja naročito vezana uz postupanja tijela javne vlasti i uprave, u odnosu na privatne i pravne osobe. Zakoni moraju biti jednaki za sve, a zakonske posljedice izvjesne za sve one na koje će se zakon primijeniti; jednako je i s aktima javne vlasti i uprave. Djelovanjem javnih tijela ne bi trebalo zadirati u neotuđiva prava, osim tamo gdje je to prijeko potrebno i u javnom interesu. U tom smislu, vlasništvo obuhvaća načelno sva imovinska prava, uključujući i gospodarske interese koji su po prirodi stvari vezani uz imovinu, ali i legitimna očekivanja vlasnika da će njegova prava biti poštivana, a ostvarenje tih prava zaštićeno. Tužitelj je imao razumno i na zakonu zasnovano očekivanje u opsegu korištenja njegovog prava vlasništva koje mu je aktom tuženika ograničeno, čime je on stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale vlasnike nekretnina u užem centru grada. Tumačenje i zaštita legitimnih očekivanja izražena su i kroz praksu Suda Europske unije, Europskog suda za ljudska prava, Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske, u smislu čl. 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, na zaštitu prava vlasništva, vezano uz čl. 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (npr. U-IIIB-1373/2009, VS Revt-131/2014). Pritom, kao što tužitelj pravilno ističe, tuženikova se Odluka ne odnosi na pročelja i krovove drugih zgrada u užem centru grada, pa tako niti spojenih zgrada koje nose adrese drugih ulica, a u naravi predstavljaju isti objekt što znači da se Odluka ne primjenjuje na jednak način niti na sve zgrade na te dvije adrese iz Odluke. Tuženik je izdao dozvolu za postavljanje reklamnog panoa, a tužitelj se kao jedan od suvlasnika stambene zgrade koji su s bankom zaključili ugovor o zakupu krovne plohe mogao i trebao pouzdati u akt na osnovi kojeg je banka dobila odobrenje za postavljanje reklame. Uz sve navedeno, rezultati dokaznog postupka upućuju i na to da tuženik (što potvrđuje i u žalbi) nije niti u odnosu na sve vlasnike nekretnina na koje se njegova predmetna Odluka odnosi, tu Odluku i proveo, što znači da je tužitelj u ostvarenju prava vlasništva ograničen ne samo u odnosu na druge vlasnike zgrada u užem centru grada, nego i u odnosu na one koji se nalaze na lokaciji na koju se Odluka odnosi.

 

15. Tuženik je ukazivao na činjenicu da je jedinica lokalne samouprave ovlaštena propisivati pravila koja se odnose na uređenje naselja, te da uklanjanje reklame s krova zgrade u suvlasništvu tužitelja nije bilo u nesuglasju sa zakonom. U odnosu na te tuženikove navode, ističe se da su tuženikove ovlasti u donošenju odluke o komunalnom redu te u donošenju mjera za provođenje komunalnog reda, utemeljene na zakonu; čl. 16. tada važećeg Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03 - pročišćeni tekst, 82/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14, 36/15) i čl. 19. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ broj: 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13, 137/15, 123/17, 98/19, 144/20). Tuženik u svom samoupravnog djelokrugu obavlja poslove kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, osobito uređenje naselja i stanovanje, prostorno i urbanističko planiranje, komunalno gospodarstvo i ostale poslove sukladno posebnim zakonima. Dakle, tuženik ima zakonsku osnovu, pravo i obvezu urediti naselja i korištenje javnih površina i brinuti se o tome. Međutim, ta okolnost ničim ne mijenja činjenicu da je tužitelja ograničio u njegovom pravu vlasništva na način kako je prethodno obrazloženo, kao što je činjenica i da je tuženik bio nedosljedan u primjeni vlastite Odluke (o čemu je sam dostavio podatke), jer niti šest godina nakon donošenja sporne Odluke nisu sve reklame na toj lokaciji uklonjene. Zato iako je riječ o ostvarenju komunalnog reda u nadležnosti grada, okolnosti konkretnog slučaja upućuju na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o ograničenju tužiteljevog prava i o ispunjenju zakonom propisanih uvjeta za ostvarenje naknade s te osnove.

 

16. U pogledu visine naknade koja tužitelju pripada, sudski vještak sačinio je detaljni nalaz i mišljenje, koje je prvostupanjski sud prihvatio, pozivajući se na Zakon o izvlaštenju. Naknada za izvlaštenje određuje se ovisno o tome je li riječ o potpunom ili nepotpunom izvlaštenju. Kod potpunog izvlaštenja nekretnina postaje vlasništvo korisnika izvlaštenja, time prestaje pravo vlasništva prijašnjeg vlasnika i druga prava na toj nekretnini. Nepotpunim izvlaštenjem ograničava se pravo vlasništva na nekretnini ustanovljenjem zakupa ili ustanovljenjem služnosti. U konkretnom slučaju riječ je o nepotpunom izvlaštenju, ali ne u smislu ustanovljenja zakupa ili služnosti, nego zabrane vlasniku da na određeni način koristi i eksploatira dio njegove nekretnine. Uzimajući u obzir relevantne odredbe Zakona o izvlaštenju (čl. 46., 25. st. 2., u vezi sa čl. 52.), ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o vrijednosti naknade s osnove ograničenja tužiteljevog prava vlasništva. Sudski vještak je detaljno elaborirao svoju procjenu i odgovorio na primjedbe stranaka pa sud koji ne raspolaže stručnim znanjem u tom pogledu, budući da je nalaz argumentiran i obrazložen, nije imao razloga, nakon kritičke ocjene i tog dokaza, donijeti drugačiju odluku o tužbenom zahtjevu. Tužitelj u ovoj parnici potražuje naknadu zbog ograničenja njegovog prava vlasništva, uslijed uskrate njegovog vlasničkog ovlaštenja da neograničeno ekonomski eksploatira svoju nekretninu, koja mu pripada u odgovarajućem omjeru od vrijednosti smanjenja vrijednosti nekretnine koje je tuženik prouzročio.

 

17. Podredno, u tom pravcu valja dodati da je Zakonom u slučaju nepotpunog izvlaštenja ustanovljenjem zakupa, propisana naknada za zakup u vrijednosti zakupnine koja se postiže na tržištu, u jednokratnom iznosu tijekom cijelog trajanja zakupa ili u godišnjem iznosu (čl. 52.), dok je naknada za ustanovljenje služnosti propisana u iznosu za koji je zbog ustanovljenja služnosti umanjena tržišna vrijednost zgrade (čl. 51.). Međutim, Zakon o izvlaštenju kod nepotpunog izvlaštenja ustanovljenjem zakupa propisuje da se može ustanoviti samo zakup zemljišta u trajanju od najviše pet godina i u svrhu istraživanja rudnog i drugog blaga, korištenja kamenoloma, vađenja gline, pijeska, šljunka i sl., te da se ako se korištenjem zemljišta na temelju zakupa uništi kultura zemljišta, može tražiti potpuno izvlaštenje. Uzimajući u obzir sve iznijeto, ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda i sudskog vještaka o metodi izračuna naknade tužitelju; u ovom slučaju nije na tužiteljev teret ustanovljeno pravo služnosti ili zakupa, nego mu je oduzeta mogućnost korištenja njegove stvari i slobodnog uživanja prava vlasništva zabranom takvog korištenja na dijelu njegove nekretnine. U tom pravcu stranke nisu niti iznosile nikakve primjedbe, a sudski je vještak svoj zaključak detaljno elaborirao.

 

18. Iz tih je razloga prvostupanjski sud osnovano tužitelju dosudio naknadu za ograničenje njegovog prava vlasništva, cijeneći kriterije propisane Zakonom o procjeni vrijednosti nekretnine („Narodne novine“ broj 78/15) primjenom prihodovne metode procjene vrijednosti, detaljno opisane u nalazu, čemu stranke nisu prigovarale, uzimajući u obzir i sve okolnosti slučaja, kao i činjenicu da je riječ o jednoj od atraktivnijih lokacija u gradu. Na iznos naknade tužitelju su dosuđene i zakonske zatezne kamate primjenom niže kamatne stope propisane odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, od podnošenja tužbe do isplate, pa je takva odluka potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a)

 

19. Odluka o troškovima postupka nije u svemu pravilna i zakonita, jer je prvostupanjski sud tužitelju priznao dijelom troškove koji mu ne pripadaju, a odnose se na sastav dva podneska. Pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12,103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT), tužitelj ima pravo na troškove za sastav podneska od 10. listopada 2019. u dosuđenom mu iznosu od 1.250,00 kn po Tbr. 8.1. OT, ali mu za podneske od 25. studenog 2019. i 9. srpnja 2020. pripadaju iznosi od po 500,00 kn po Tbr. 8.3. OT, a ne koliko mu je prvostupanjski sud dosudio za svaki podnesak iznos od po 1.250,00 kn, mada se pritom pozvao na pravilan tarifni broj.

 

20. Preostali su troškovi suđeni pravilnom primjenom OT (sastav tužbe 5.000,00 kn po Tbr. 8.1. OT, sastav podneska od 19. travnja 2021. u iznosu od 5.000,00 kn po Tbr. 8.1. OT, sastav podneska od 1. srpnja 2021. u iznosu od 8.290,00 kn po Tbr. 8.1. OT, trošak zastupanja na ročištima 11. studenog 2019. i 1. prosinca 2020. od po 5.000,00 kn, te 5. listopada 2021. i 15. studenog 2021. od po 8.290,00 kn po Tbr. 9.1. OT).

 

21. To znači da mu trošak kojeg mu je dosudio prvostupanjski sud (48.620,00 kn, što uvećano za PDV iznosi 60.775,00 kn) treba umanjiti za nepravilno dosuđen trošak za sastav dva podneska, za što mu pripada ukupno 1.250,00 kn (500,00 kn po podnesku, uvećano za PDV od 125,00 kn po podnesku), a ne dosuđeni iznos od 3.125,00 kn s te osnove (1.250,00 kn uvećano za PDV od 312,50 kn x 2). Zato je presuda u dijelu točke II. izreke preinačena za razliku od 1.875,00 kn odbijanjem tog zahtjeva, dok je u preostalom dijelu za iznos troška od 58.900,00 kn potvrđena (čl. 368. st. 2. i 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 27. travnja 2022.

 

Predsjednik vijeća

Mirta Matić