-1-

Poslovni broj: 4 Us I-1505/2021-6

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 4 Us I-1505/2021-6

 

 

 

 

 

  U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužiteljice A. S. iz V., OIB: …, koju zastupa opunomoćenik S. M., odvjetnik iz B., protiv tuženika Odbora za državnu službu, Palmotićeva 5, Zagreb, OIB: 58831547726, radi rasporeda na radno mjesto, 21. travnja 2022.,

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I.               Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Odbora za državnu službu KLASA: UP/II-112-07/18-01/3, URBROJ: 566-01/14-21-2 od 22. listopada 2021. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Središnjeg ureda KLASA: UP/I-112-01/15-01/329, URBROJ: 513-07-21-08/17-7 od 6. prosinca 2017.

 

II.         Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška upravnoga spora.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-112-07/18-01/3, URBROJ: 566-01/14-21-2 od 22. listopada 2021. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Središnjeg ureda KLASA: UP/I-112-01/15-01/329, URBROJ: 513-07-21-08/17-7 od 6. prosinca 2017.

2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem je tužiteljica, VSS, diplomirana ekonomistica, s ostvarenim radnim iskustvom od 39 godina, 2 mjeseca i 9 dana, raspoređena s danom 9. siječnja 2015. na radno mjesto – položaj voditeljice ispostave za velike porezne obveznike u Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Uredu za velike porezne obveznike, Ispostavi za velike porezne obveznike O. (red.br. 8.5.1. Sistematizacije radnih mjesta u Poreznoj upravi, Uredu za velike porezne obveznike).

Riješeno je i da će se plaća tužiteljice obračunavati na osnovi koeficijenta 1,937 i osnovice za izračun plaće. Plaća iz stavka I. ove točke uvećava se za 19,5% za navršenih 39 godina radnog staža, a isplaćivati će se od 9. siječnja 2015.

3. Tužiteljica u tužbi navodi u bitnome da je rješenjem tuženika od 5. prosinca 2012. raspoređena na radno mjesto „Voditeljica ispostave 1. kategorije“, te joj je određen koeficijent od 2,35, a koji je izmjenama podzakonskih propisa 2013. promijenjen u 2,279, rješenjem od 1. ožujka 2013. Navodi da je tužiteljica taj koeficijent imala do 29. siječnja 2015. kada je rješenjem od 9. siječnja 2015. po drugi puta raspoređena na isto radno mjesto „Voditeljice Ispostave za velike porezne obveznike, ali sada sa znatno nižim koeficijentom. Ističe da je plaća tužiteljice do tada iznosila 9.066,00 kn neto, a nakon rješenja iz 2015. 7.916,00 kn. Navodi da je Odbor za državnu službu, po njenoj žalbi, kojom je osporavala dodijeljeni koeficijent složenosti poslova od 1,937, a budući da ništa drugo u vezi rasporeda, niti naziva radnog mjesta nije bilo promijenjeno, vratio predmet na ponovni postupak, a iz razloga što nije bilo vidljivo na temelju čega treba plaću tužiteljice obračunavati na osnovi koeficijenta 1,937. Pogotovo što Uredbom nije utvrđen naziv radnog mjesta i koeficijent složenosti za radno mjesto voditelja ispostave za velike porezne obveznike, a koja ispostava nema u svom sastavu niže ustrojstvene jedinice. U vezi ovdje osporavanih rješenja, donesenih u ponovnom postupku navodi opseg poslova tužiteljice i nadležnost ispostave koje je bila voditeljica te nelogičnosti u odnosu na smanjivanje koeficijenta za njeno radno mjesto usprkos jednakom opsegu posla, a samo promijenjenom i smanjenom koeficijentu. Navodi i da je taj koeficijent tužiteljici bio vraćen rješenjem od 1. rujna 2017., na 2,279, a koji je tada još bio dodatno uvećan za 4% te je iznosio 2,37 dok je ona cijelo vrijem radila na istom radnom mjestu. Stoga ističe kako su Uredbom Vlade Republike Hrvatske koja je stupila na snagu 1. siječnja 2015. voditelji ispostave Ureda za velike porezne obveznike protupravno izjednačeni sa voditeljima ispostave nižih ustrojstvenih jedinica, te im je isplaćivana plaća koja nije bila primjerena složenosti poslova radnog mjesta voditelja ispostave Ureda za velike porezne obveznike te je stoga tužiteljica od 9. siječnja 2015. do 1. rujna 2017. imala manju plaću od 80% zaposlenika Ispostave kojoj je na čelu (viši porezni revizori s koeficijentom 2,027. Osporavana rješenja smatra u suprotnosti sa odredbom članka 74. Zakona o državnim službenicima koji propisuje kako se radna mjesta klasificiraju prema standardnim mjerilima za sva državna tijela, a to su potrebno stručno znanje, složenost poslova i drugo, a što sve predstavlja osnovu za uređivanje sustava plaća. Slijedom iznesenoga osporava utvrđeni koeficijent od 1,937 za obračun plaće tužiteljici i to za razdoblje od veljače 2015. do kolovoza 2017., umjesto koeficijenta 2,279 za isto radno mjesto, te predlaže Sudu utvrditi ništavim prvostupanjsko rješenje uz naknadu razlike plaće za pojedinačno navedene mjesece i traži naknadu troška upravnoga spora.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako ostaje pri navodima osporavanih rješenja u cijelosti. Navodi kako je tužba u cijelosti neosnovana te da nije bilo nikakvih propusta u postupanju i odlučivanju te je potpuno i točno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo. Ponavlja navode iz osporavanog rješenja te u bitnome ističe da je prvostupanjsko tijelo bilo dužno u postupku donošenja odluke u upravnom postupku pravilno primijeniti materijalno pravo, konkretno Uredbu o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova, dodatku na uvjete rada te kriterijima i najvišem mogućem iznosu dodatka za natprosječne rezultate u radu za službenike Porezne uprave (Narodne novine, broj 55/14. i 154/14., dalje: Uredba). U vezi navoda tužbe i promjeni koeficijenta 2017., navodi kako je koeficijent vraćen budući da je 1. rujna 2017. stupila na snagu Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova, dodatku na uvjete rada te kriterijima i najvišem mogućem iznosu dodatka za natprosječne rezultate u radu za službenike Porezne uprave (Narodne novine, broj 78/17.), pa je prestala važiti dotadašnja Uredba. U vezi pozivanja tužiteljice na članak 74. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, broj 92/05. do 1/15.), navodi da je nejasno u čemu se sastoji povreda te odredbe. Ukazuje na propisano člankom 40. tog Zakona prema kojem se pravilnikom u unutarnjem redu utvrđuju radna mjesta u državnom tijelu, potreban broj službenika na svakom radnom mjestu i uvjeti za raspored te drugo te da je stavkom 2. predviđeno da se pravilnik o unutarnjem redu obvezno dostavlja na prethodnu suglasnost središnjem tijelu državne uprave nadležnom za službeničke odnose, stoga usklađenost provedbenih propisa (Uredbi i Pravilnika), odnosno ocjena zakonitosti podzakonskih propisa i internih općih akata javnopravnih tijela nije u nadležnosti tuženika. Tako navodi i da je odredba članka 10. stavka 2. Zakona o državni službenicima odredba načelne prirode o kojoj se mora voditi računa prilikom donošenja pravilnika i drugih akata kojima se uređuju plaće državnih službenika te ista ne predstavlja odredbu na temelju koje bi se stjecalo pravo na isplatu plaće po samom zakonu. S obzirom na navedeno predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

5. Dana 13. travnja 2022. pred ovim Sudom je održana rasprava na koju nije pristupio uredno pozvani tuženik te je ista održana bez njegove prisutnosti prema članku 39. stavku 2. ZUS-a Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS),.

Na održanoj raspravi je tužiteljica uredila tužbeni zahtjev na način da je predložila Sudu poništiti osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela. Ponovila je u bitnome navode tužbe te je predložila Sudu usvojiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troška upravnoga spora u iznosu od 2.500,00 kn za sastav tužbe te istog iznosa za pristup na ročište, te pripadajućeg iznosa PDV-a.

6. Tijekom dokaznoga postupka Sud je izvršio uvid u spis, spis upravnoga postupka te u sve isprave koje su priložene istima te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a u skladu s odredbom iz članka 55. stavka 3. ZUS-a, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz podataka spisa je razvidno da je osporavano prvostupanjsko rješenje od 6. prosinca 2017. doneseno u izvršenju rješenja tuženika KLASA: UP/II-112-07/15- 01/4921, URBROJ: 566-01/10-17-4 od 15. rujna 2017. kojim je naloženo potpuno i pravilno utvrditi sve činjenice bitne za donošenje odluke o rasporedu na radno mjesto, posebno u vezi plaće te iznijeti razloge i dati mogućnost tužiteljici da se očituje. 

8. U ponovno provedenom postupku tužiteljica se u skladu s predviđenim člankom 30. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09.) očitovala pisanim putem 21. studenoga 2017. u kojem je u bitnome osporavala utvrđeni joj koeficijent složenosti poslova za radno mjesto jer je istim bila nezadovoljna.

Potom je ponovno utvrđeno da u prvostupanjskom tijelu postoji potreba službe za popunjavanjem slobodnog radnog mjesta voditeljice ispostave za velike poreze obveznike te da za isto tužiteljica ispunjava sve potrebne uvjete. Pri tome je Ispostava za velike porezne obveznike O. ustrojena kao ispostava bez odjela prema Uredbi o izmjenama Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva financija koju je donijela Vlada 23. prosinca 2014., a koeficijent složenosti poslova tog radnog mjesta utvrđen je odredbom članka 2. stavka 1. točke a) 6. Uredbe.

9. Dakle, tužiteljica je, po donošenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Poreznoj upravi (Narodne novine, broj 141/14.), Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva financija (Narodne novine, broj 154/14.) i u skladu s njom, donesenim Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva financija, KLASA: 023-03/14-01/78, URBROJ: 513- 03/01-15-3 od 8. siječnja 2015., s pozivom na odredbu članka 127. stavka 1. Zakona o državnim službenicima, raspoređena na radno mjesto – položaj voditeljice ispostave za velike porezne obveznike u Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Uredu za velike porezne obveznike, Ispostavi za velike porezne obveznike O. (redni broj 8.5.1 Sistematizacije radnih mjesta u Poreznoj upravi, Uredu za velike porezne obveznike) za koje ispunjava propisane uvjete.

10. Nesporno je da je u skladu s Uredbom o izmjenama i dopunama Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva financija od 23. prosinca 2014., Ispostava za velike porezne obveznike O. ustrojena kao ispostava bez odjela slijedom čega je za radno mjesto – položaj voditelja navedene ispostave primijenjen koeficijent određen za voditelje ispostava koje imaju do 2 odjela u svom sastavu, pozivom na odredbu članka 2. stavka 1. točke 6. Uredbe.

11. Odredbom članka 2. Uredbe, propisani su posebni nazivi radnih mjesta u Ministarstvu financija, Poreznoj upravi i koeficijenti složenosti poslova. Stavkom 1. podstavkom a) istog članka propisani su položaji 1 vrste, u kojem je između ostalog popisani koeficijent voditelja ispostave i to točkom 4. voditelj ispostave Porezne uprave (6 odjela ili više od 10.000 stalnih poreznih obveznika) – 2.279, točkom 5. voditelj ispostave (od 3 do 4 odjela) – 2,085 i točkom 6. voditelj ispostave (2 odjela) – 1,937. 

12. U skladu s člankom 10. stavkom 3. Zakona o državnim službenicima plaće i druga materijalna prava državnih službenika uređuju se posebnim zakonom, koji u trenutku donošenja rješenja tijela prvog stupnja nije donesen. Odredbom članka 144. stavka 1. alineja a) (prijelazne i završne odredbe) navedenog Zakona propisano je da danom stupanja na snagu u odnosu na državne službenike prestaje važiti Zakon o državnim službenicima i namještenicima (Narodne novine, broj 27/01.) i na temelju njega doneseni provedbeni propisi osim odredaba kojima se uređuju njihove plaće, koje ostaju na snazi do dana početka primjene posebnog zakona kojim će se urediti plaće i materijalna prava državnih službenika.

13. Nesporno je da ustrojstvena jedinica u koju je tužiteljica raspoređena, Ispostava za velike porezne obveznike O., u svom sastavu nema ustrojene odjele, a Uredba izričito propisuje koeficijente složenosti poslova u odnosu na broj poreznih obveznika i broj niže ustrojenih jedinica, odnosno odjela u sastavu ispostava. Stoga je pravilno primijenjena odredba članka 2. stavka 1. podstavka a) točke 6. Uredbe prilikom utvrđivanja koeficijenta složenosti radnog mjesta tužiteljice te nije bilo druge mogućnosti nego joj dodijeliti koeficijent složenosti poslova 1,937.

14. K tome, prilikom donošenja rješenja o rasporedu u skladu s novim Pravilnikom o unutarnjem redu Ministarstva financija tužiteljica kao službenik se može rasporediti na slobodno radno mjesto, i to prema potrebama službe i stručnom znanju, vodeći računa o potrebama organizacije rada unutar tijela i ispunjavanju uvjeta radnih mjesta unutar ustrojstvenih jedinica na koje se državni službenici raspoređuju, dok temelj za raspored predstavlja ispunjavanje stručnih uvjeta za raspored na pojedino radno mjesto, potrebe služe i stručna znanja tužitelja. Budući da je tužiteljica opravdano raspoređena na radno mjesto voditeljice predmetne Ispostave, jedina mogućnost je bila dodijeliti joj koeficijent predviđen Uredbom, a koja je tada bila na snazi. Pri tome osnovano navodi tuženik u odgovoru na tužbu da u odnosu na u konkretnom slučaju neadekvatno utvrđen koeficijent, ocjena zakonitosti Uredbe, te drugih podzakonskih propisa i internih općih akata javnopravnih tijela nije u nadležnosti tuženika, već ih isti mora primjenjivati.

 

 

15. Slijedom navedenoga, prigovori tužiteljice se ne mogu uvažiti te je Sud na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u izreci presude pod točkom I.  16. Budući da je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom, sama snosi sve troškove upravnog spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a, te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnog spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

 

U Osijeku 21. travnja 2022.

 

                                                                                                            Sutkinja

                                                                                                                    Valentina Grgić Smoljo  v. r.

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).