Broj: Rev 2452/2016-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki, članice vijeća, Damira Kontreca, člana vijeća i Goranke Barać-Ručević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B., žene G. iz O., G., tužitelja N. B., sina G. iz O., G. i tužiteljice S. N., kćeri G. iz O., G., koje zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u P., protiv tuženika C. o. d.d. Z., koga zastupa A. K., dipl. pravnica, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1404/13 od 18. svibnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-112/13 od 24. rujna 2013., u sjednici održanoj 27. kolovoza 2019.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici M. B. 220.000,00 kn s pripadajućim kamatama, da tužiteljima N. B. i S. N. isplati svakom po 146.000,00 kn s pripadajućim kamatama kako je pobliže naznačeno u izreci prvostupanjske odluke. Naložen je tuženiku naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka od 52.650,00 kn.

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti te je naloženo tužiteljima naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 10.000,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. i toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnijeli su tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložili su ovom sudu da prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Revident je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP koja je u odnosu na prvu tužiteljicu dopuštena jer je vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude 220.000,00 kn dok je revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP u odnosu na drugog i trećeg tužitelja dopuštena obzirom je drugostupanjska presuda donesena na temelju čl. 373.a ZPP.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. ZPP).

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj određeno ne navodi niti obrazlaže.

Međutim revident ističe da su razlozi pobijane presude proturječni razlozima ukidnog rješenja Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-1804/10 od 20. veljače 2013. čime sadržajno upućuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Svaka odluka drugostupanjskog suda donesena u istom predmetu je samostalna odluka, pa eventualna proturječnost obrazloženja drugostupanjskih odluka u istom predmetu, suprotno tvrdnji revidenta, ne predstavlja nedostatak pobijane drugostupanjske presude zbog kojeg se presuda (pobijana) ne može ispitati.

Stoga, ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 392.a st. 1. i 386. ZPP ovaj sud nije našao postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete zbog osobito teškog invaliditeta supruga i oca tužitelja koji je nastao kao posljedica ozljeđivanja u prometnoj nesreći 2. kolovoza 2002. u Z.

Prvostupanjski sud donoseći presudu kojom je prihvatio tužbeni zahtjev polazi od utvrđenja o postojanju invaliditeta supruga i oca tužitelja u omjeru od 90% te zaključuje da visok stupanj invaliditeta supruga odnosno oca tužitelja opravdava dosuđenje naknade za duševne boli tužiteljima zbog naročito teško invaliditeta oca i supruga.

Drugostupanjski sud je ocijenio da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama čime je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koju je drugostupanjski sud otklonio crpeći ovlaštenja iz čl. 373.a ZPP te je pobijanu presudu preinačio odbivši tužbeni zahtjev.

Koristeći se ovlaštenjima iz čl. 373.a ZPP drugostupanjski sud je uz utvrđenja:

- da iz nalaza i mišljenja vještaka dr. M. J. i dr. N. G. proizlazi da je kod supruga i oca tužitelja (rođ. 1938.) zbog pretrpljenih ozljeda u anatomskom smislu vrlo izražena angulacija desne potkoljenice, ukočenje lijevog kuka i lijevog koljena u savijenom položaju, izrazito smanjeni obujam lijeve natkoljenice u odnosu na desnu, skraćenje desne noge za 3 cm u odnosu na drugu i to isključivo na račun desne potkoljenice koja je zarasla u lošem položaju (angulacija i skraćenje kost), te veliki i duboki ožiljci osobito na lijevoj natkoljenici, da su funkcijske posljedice vrlo velike, izražene su ograničenošću kretanja u lijevom ramenom zglobu, zatim jako ograničenim kretnjama u lijevom kuku za više od 2/3 normalnih kretnji, zatim smanjena kretnja u lijevom koljenu za nešto manje od polovine normalnih kretnji, smanjene su kretnje i u desnom nožnom zglobu kao direktna posljedica ozljeda, operacija i druge neaktivnosti, da su mišići smanjene distrofike tj. mase, tako je i snaga mišića izrazito slabija pa je radi toga zamaranje vrlo izraženo nakon manjeg napora zbog čega za obavljanje pojedinih jednostavnih radnji koje su neophodne u svakodnevnom životu troši puno više energije nego ranije, da hoda uz pomoć jedne, a ponekad i dvije štake te da ima psihičke smetnje u vidu blažeg organskog psihosindroma (konfuznost, zaboravljivost, pad koncentracije, tjeskoba, nemir, nesanica),

- ocijenio da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da visok stupanj invaliditeta supruga odnosno oca tužitelja u visini od 90% i duševne boli koje se manifestiraju u teškom prihvaćanju svih činjenica vezanih za posljedice prometne nesreće opravdavaju dosuđenje naknade iz čl. 201. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO).

Drugostupanjski sud je izrazio shvaćanje da nije mjerodavan postotak invaliditeta već njegova forma: uzetost, kolica, nemogućnost obavljanja svakodnevnih životnih funkcija, stalna upućenost na tuđu pomoć i slično te da takve invalidne osobe izazivaju kod bliske rodbine koja je svakodnevno s njima u kontaktu snažne duševne boli i patnje koje opravdano zahtijevaju pravičnu novčanu naknadu, a obzirom da je drugostupanjski sud u konkretnom slučaju ocijenio da iako se kod supruga i oca tužitelja radi o teškim posljedicama i značajnom smanjenju životne aktivnosti, isti ne predstavlja po zaostalim posljedicama takav naročito teški invaliditet kojeg ima u vidu čl. 201. st. 3. ZOO stoga je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

Tužitelji u reviziji osporavaju pravilnost zaključka drugostupanjskog suda da kod oštećenika (supruga i oca tužitelja) nije nastupio naročito teški invaliditet te navode da je vještačenjem utvrđeno da je oštećeniku utvrđena opća nesposobnost za rad kao posljedica umanjenja opće životne aktivnosti od 90% jer nakon prometne nesreće više nije mogao obavljati svoje poslove, niti je sposoban obavljati bilo kakve radove u poljoprivredi te da konstantno trpi bolove.

Navedenim tvrdnjama tužitelji osporavaju činjenična utvrđenja, a revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sukladno čl. 385. st. 1. ZPP.

U sudskoj praksi prihvaćeno je pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-576/2000 od 24. siječnja 2007. prema kojem pri ocjeni postoji li naročito teški invaliditet kao osnova za dosuđenje pravične novčane naknade treba utvrđivati ne samo postotak invaliditeta, već i pojavne oblike (vanjske, trajne i stalne manifestacije) kroz koje se taj invaliditet očituje, jer spomenuti elementi tek u svojoj ukupnosti predstavljaju temelj za procjenu pripada li oštećeniku (tužiteljima u ovom predmetu) pravo na pravičnu novčanu naknadu u smislu odredbe čl. 201. st. 3. ZOO. Navedeno shvaćanje izraženo je u nizu odluka revizijskog suda primjerice Rev x-210/2015, Rev x-244/08, Rev-1302/06, Rev x-154/2009, Rev-358/2010, Rev-1194/2011.

Drugostupanjski sud je, sukladno izraženom pravnom shvaćanju, ocijenio da se u konkretnom slučaju ne radi o naročito teškom invaliditetu koji u smislu čl. 201. st. 3. ZOO opravdava dosuđenje naknade te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

Nije stoga osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

Zagreb, 27. kolovoza 2019.