1             Poslovni broj: 2 Us I-181/2022-12

 

 

                                                                Poslovni broj: 2 Us I-181/2022-12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja T. A., iz P., U. sv. R., kojeg zastupa opunomoćenik I. V., odvjetnik u P., L., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za kazneno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, radi odbijanja donošenja rješenja o rehabilitaciji, 20. travnja 2022.,

p r e s u d i o   j e

             

              I. Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za kazneno pravo, KLASA: UP/I-703-04/21-01/109, URBROJ: 514-05-02-01-01/02-21-12 od 22. prosinca 2021. godine.

              II. Predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak.

              III. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu pravosuđa i uprave da tužitelju T. A. nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 3.125,00 (tri tisuće stotinu dvadeset pet) kuna (PDV uključen), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora. Ako tuženik u navedenom roku tužitelju ne nadoknadi troškove spora, tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate, od dana izvršnosti odluke o troškovima spora (tj. od dana što neposredno slijedi nakon posljednjeg dana roka za dobrovoljno ispunjenje ove obveze od strane tuženika po primitku pravomoćne odluke o troškovima spora) do isplate.

              IV. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova spora u preostalom iznosu od 4.125,00 (četiri tisuće stotinu dvadeset pet) kuna.

r i j e š i o  j e

              Otkazuje se ročište za raspravu zakazano za 1. lipnja 2022. kao bespredmetno.

 

 

 

Obrazloženje

 

1.  Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-703-04/21-01/109, URBROJ: 514-05-02-01-01/02-21-12 od 22. prosinca 2021. odbijen je zahtjev tužitelja za donošenje rješenja o rehabilitaciji. Osporavano rješenje od 22. prosinca 2021. doneseno je u izvršenju ovosudne presude, poslovni broj: 1 Us I-614/2021-6 od 16. studenoga 2021. godine. Tom je presudom, zbog pasivnosti tuženika u sporu, poništeno ranije rješenje tuženika doneseno u ovoj upravnoj stvari. Rješenje od 22. prosinca 2021. temelji se na utvrđenju da tužitelj ima evidentirane jednu domaću i jednu inozemnu (njemačku) osuđujuću kaznenu presudu (pobliže označene u osporavanom rješenju), pri čemu zasad nisu ispunjene pretpostavke propisane za rehabilitaciju.

2.  Tužitelj u tužbi i kasnijem podnesku osporava zakonitost tuženikove odluke, primarno se poziva na odredbe Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“, broj 178/04) i tvrdi, u bitnome, sljedeće. U konkretnom slučaju nije proveden zakonski postupak za priznavanje izvršenja inozemne presude, već je tuženik rehabilitaciju odbio samo na temelju podataka iz informacijskog sustava Europskih kaznenih evidencija (ECRIS). Bez inozemne kaznene presude, ispunjene su pretpostavke za rehabilitaciju tužitelja u pogledu domaće kaznene presude. Osporavano rješenje donijela je pomoćnica ministra, koja za to nije ovlaštena (čl. 23. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP). Tužitelju nije omogućeno odgovarajuće sudjelovanje u upravnom postupku, a obrazloženje osporavanog rješenja je manjkavo. Ujedno upire na (ustavno)sudsku praksu za koju smatra da ide u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i da sam riješi stvar, utvrđenjem da je u odnosu na tužitelja po sili zakona nastupila rehabilitacije osporavano rješenje tuženika, da se smatra da tužitelj nije počinio kazneno djelo krađe za koje je proglašen krivim presudom Općinskog suda u Puli – Pola (posl. br. K-… od 10. veljače 2016.), te brisanjem podatka o tužiteljevoj osuđivanosti iz kaznene evidencije Ministarstva pravosuđa i uprave. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 7.250,00 kuna (PDV uključen).

3.  Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće. Osnovni zakon u pogledu pravnih posljedica osude, ustrojstva, vođenja, dostupnosti, davanja i brisanja podataka iz kaznene evidencije te međunarodne razmjene podataka iz kaznenih evidencija i rehabilitacije jest Zakon o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji („Narodne novine“, broj 143/12, 105/15 i 32/17). Taj je Zakon usklađen s Okvirnom odlukom Vijeća 2009/315/PUP od 26. veljače 2009. o organizaciji i sadržaju razmjene podataka iz kaznene evidencije između država članica (u nastavku teksta: Okvirna odluka). Osporavano rješenje potpisala je osoba ovlaštena Odlukom o potpisivanju akata u Ministarstvu pravosuđa i uprave. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4.  Nakon što je tužitelj, podneskom zaprimljenim 15. travnja 2022., povukao prijedlog za provedbu rasprave, Sud je odlučio ovaj spor riješiti bez rasprave (čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS, vezano uz čl. 8. toga Zakona), utvrdivši da je tužbeni zahtjev osnovan, u dijelu vezanom uz tužbeni prigovor neovlaštenog donositelja osporavanog rješenja.

5.  Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, na koji se tužitelj pozvao, opći je zakon na tome pravnom području. Taj Zakon nije vezan uz preuzimanje pravne stečevine Europske unije. Predmeta Zakona ponajprije je uređen člankom 3. stavkom 1. Zakona, koji glasi:

Posebice se ovim Zakonom uređuju:

1. međunarodna pravna pomoć u kaznenim postupcima koji su u tijeku u Republici Hrvatskoj ili u stranoj državi (pribavljanje i prosljeđivanje predmeta koji će biti predočeni kao dokazi, dostava sudskih akata i odluka, pristupanje sudu osoba radi davanja iskaza i druge radnje potrebne za vođenje kaznenih postupaka),

2. postupci izručenja Republici Hrvatskoj osoba okrivljenih ili osuđenih na temelju odluka domaćih sudova,

3. postupci izručenja stranaca okrivljenih ili osuđenih na temelju sudskih odluka države koja izručenje traži,

4. postupci preuzimanja i ustupanja kaznenog progona,

5. postupci izvršenja stranih sudskih odluka u kaznenim stvarima.

6.  Cilj Okvirne odluke određen je člankom 1. Okvirne odluke, koji glasi:

Svrha je ove Okvirne odluke:

(a) definirati načine na koje država članica koja je izrekla osuđujuću presudu protiv državljanina druge države članice („država članica koja je izrekla osuđujuću presudu”) dostavlja podatke o toj osuđujućoj presudi državi članici čiji je osuđena osoba državljanin („država članica čiji je osoba državljanin”);

(b) definirati obveze pohranjivanja države članice čiji je osoba državljanin i odrediti načine za odgovaranje na zahtjeve za podacima iz kaznenih evidencija;

(c) utvrditi okvir za informacijski sustav razmjene podataka o osuđujućim presudama između država članica, koji se treba uspostaviti i razvijati na temelju ove Okvirne odluke i naknadnih odluka iz članka 11. stavka 4.

7.  U uvodnoj izjavi broj 6 uz Okvirnu odluku navedeno je sljedeće:

Ova ja Okvirna odluka odgovor na očekivanja koja je Vijeće izrazilo 14. travnja 2005., po objavi Bijele knjige o razmjeni podataka o osuđujućim presudama i njihovim učincima u Europskoj uniji, te na naknadne opće rasprave koje su nakon toga uslijedile. Njezin glavni cilj je poboljšati razmjenu podataka o osuđujućim presudama i o ukidanjima nekih prava na temelju osuđujuće presude koja se odnosi na građane Unije ako su ona određena i unesena u kaznene evidencije države članice koja je donijela osuđujuću presudu.

8.  Poseban zakon u odnosu na, između ostalog, materiju rehabilitacije u Republici Hrvatskoj jest Zakon o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji. Prema članku 1. stavku 1. rečenog Zakona, tim se Zakonom uređuju pravne posljedice osude, ustrojstvo, vođenje, dostupnost, davanje i brisanje podataka iz kaznene evidencije i međunarodna razmjena podataka iz kaznenih evidencija te rehabilitacija. Obveza pohrane podataka dostavljenih od država članica Europske unije uređena je člankom 28. navedenog Zakona, koji članak glasi:

(1) Ministarstvo pohranjuje podatke iz kaznene evidencije o državljaninu Republike Hrvatske dostavljene od središnjeg tijela države članice EU u svrhu njihovog daljnjeg prosljeđivanja sukladno članku 29., 30. i 31. ovoga Zakona. Obveza pohrane odnosi se na podatke iz članka 27. ovoga Zakona.

(2) Ministarstvo vrši promjenu ili brisanje pohranjenih podataka iz stavka 1. ovoga članka kad ga o promjeni ili brisanju obavijesti središnje tijelo države članice EU.

(3) Radi prosljeđivanja podataka Ministarstvo će koristiti samo podatke usklađene prema obavijesti iz stavka 2. ovoga članka.

9.  U osporavanom rješenju citirane su i druge mjerodavne odredbe toga Zakona. Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate. 

10.  Nadalje, prema članku 23. ZUP-a, osporavano rješenje bili su ovlašteni donijeti službena osoba u opisu poslova koje je rješavanje konkretne vrste predmeta (sukladno propisima o ustrojstvu javnopravnih tijela) ili čelnik tijela (ministar pravosuđa i uprave). Po posebnoj osnovi, rješenje je bio ovlašten potpisati i državni tajnik koji je odlukom ministra određen zamjenjivati odsutnoga ili spriječenog ministra (čl. 56. st. 3. Zakona o sustavu državne uprave, „Narodne novine“, broj 66/19). No, ni u kojem slučaju ne postoji valjan pravni temelj po kojem bi rješenje u nadležnosti ministarstva bio ovlašten potpisati pomoćnik / pomoćnica ministra. Kada se na umu ima da je važeći Zakon o sustavu državne uprave posve napustio koncept u kojem je postojao položaj pomoćnika ministra, ustrajavanje na donošenju upravnih akata od strane pomoćnika ministra više od dvije godine nakon stupanja toga Zakona na snagu predstavlja bitnu povredu upravnog postupka, kojom je opterećeno i osporavano rješenje tuženika, što ga je potpisala pomoćnica ministra. Pritom okolnost da u prijelaznom razdoblju i dalje ponegdje postoje pomoćnici ministra i možebitna pravna dopuštenost takvog stanja ne daje pomoćnicima ministara ovlasti koje im ne pripadaju ni po ZUP-u, niti prema Zakonu o sustavu državne uprave.

11.  Sukladno prethodnom, Sud je poništio osporavano rješenje tuženika (čl. 58. st. 1. ZUS-a). Sud nije usvojio reformacijski dio tužbenog zahtjeva, jer nije suglasan s argumentacijom tužitelja prema kojoj opća regulacija međunarodne pravne pomoći u kaznenim stvarima (ovdje: materija prekograničnog izvršenja presude) može imati prvenstvo u primjeni u odnosu na domaće i europsko zakonodavstvo kojim je posebno uređen institut rehabilitacije, uključujući razmjenu podataka potrebnih za odlučivanje (i) o rehabilitaciji između članica Europske unije. Stoga je predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak. Netom izneseno stajalište Suda tužitelj ima mogućnost osporavati žalbom protiv točke II. izreke presude (posrijedi je druga kasacijska presuda u ovome predmetu, pa je protiv ove presude dopuštena žalba – čl. 66. ZUS-a i a contrario čl. 66.a st. 1. toga Zakona).

12.  U izvršenju ove presude tuženik će pozvati tužitelja na izjašnjenje ima li, pored navoda iznesenih u ovome sporu, dodatno izjašnjenje o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje ove upravne stvari, te mu za to odrediti prikladan rok. Tuženik će potom ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja. Donese li ponovno negativnu odluku, tuženik će u obrazloženju novog rješenja razmotriti i argumentaciju tužitelja iznesenu u ovome sporu i možebitno dodatno izjašnjenje na koje će tužitelj biti pozvan. Bez obzira na ishod odlučivanja o zahtjevu tužitelja, novo rješenje potpisat će za to ovlaštena osoba, vodeći računa o odredbi članka 81. stavka 2. ZUS-a.

13.  Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18).

14.  Odluka Suda o troškovima spora donesena je na temelju odredbi članka 79. ZUS-a te Tbr. 23 i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22), u okviru podnesenog troškovnika, polazeći od toga da je tuženik izgubio spor. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev usvojen isključivo zbog donošenja osporavanog rješenja od strane neovlaštene osobe, tužitelju je priznata naknada zastupanja po odvjetniku samo za sastav tužbe, u kojoj je taj prigovor prvi put iznesen (2.500,00 kn, što uvećano za PDV iznosi ukupno 3.125,00 kn). Zbog netom navedenog, ostali troškovi koje je tužitelj iskazao (uvid u spis i sastav dodatnog podneska) ne smatraju se opravdanim izdacima u smislu članka 79. stavka 1. ZUS-a, pa je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova spora odbijen. Podredno, troškovi skopčani s time što je stranka odabrala odvjetnika izvan sjedišta suda ne mogu ići na teret protustranke. Rok za isplatu dosuđene naknade troškova određen je sukladno članku 81. stavku 2. ZUS-a, dok je početak tijeka roka zakonskih zateznih kamata vezan uz izvršnost odluke o troškovima spora, tj. uz istek paricijskog roka što počinje teći dostavom stranci pravomoćne odluke o troškovima spora (čl. 80. st. 1. ZUS-a).

15.  U ovome je sporu, slijedom zahtjeva iznesenog u tužbi, bila zakazana rasprava. Bez obzira na to, presuda može biti donesena bez rasprave sve dok rasprava nije otvorena. Uzevši u obzir razloge iznesene u točki 4. ovog obrazloženja, Sud je presudu donio bez rasprave, pa je trebalo otkazati ranije zakazano ročište za raspravu.

U Rijeci 20. travnja 2022.

 

                                                                                                                   S u d a c

 

            dr. sc. Alen Rajko

 

             

 

              Uputa o pravnom lijeku:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.