1

Poslovni broj: 79 Gž-860/2022-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 79 Gž-860/2022-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

                           

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Mileni Frankić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice  V. S., iz V., OIB. …, zastupana po punomoćniku T. B., odvjetniku iz O., protiv tuženika R. A. d.d., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Odvjetničkog društva K. &Partneri, iz Z., radi isplate,  odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-280/2021-5 od 3. studenog 2021., dana 25. travnja 2022.

 

r i j e š i o    j e

 

I. Odbija se žalba tuženika R. A. d.d.,kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-280/2021-5 od 3. studenog 2021.

 

II.              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1.Rješenjem suda prvoga stupnja odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti

             

2. Protiv navedenog rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupu („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19– dalje ZPP). Predlaže  pobijano rješenje preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

 

3.Žalba je neosnovana.

 

4. Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik. Izreka rješenja je razumljiva i ne proturječi sama sebi, niti razlozima rješenja, koje sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenica i može se ispitati.

 

5. Predmet spora jest utvrđenje ništetnim odredaba čl.1., čl.2., čl.7. i čl.9.  Ugovora o kreditu broj 528-50-4324317 od 21.kolovoza 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), te zahtjev za isplatu iznosa od 22.000,00 kn sa zateznim kamatama.

 

6. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio nadležnosti Općinskog suda u Osijeku navodeći da su stranke u Ugovoru o kreditu (čl.12. Ugovora) ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta tuženika, a to je Zagreb.

 

7. Sud prvog stupnja, odbija prigovor mjesne nenadležnosti, polazeći od utvrđenja  da je odredba iz Ugovora o kreditu o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu, kao mjesta sjedišta kreditora (čl. 70. ZPP) nepoštena, a time i ništetna u smislu odredbe čl. 51. i čl.55. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13, 41/14, 110/15, 14/19 i 70/19 – dalje: ZZP) je se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i  koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjere sudu njegova sjedišta te  time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta potrošača od suda čija je nadležnost ugovorena (280 km),  takva ugovorna odredba bi za tužiteljicu izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i  znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

8. Neosnovano tuženik žalbom osporava pravilnost i zakonitost  rješenja tvrdnjom da je prorogacijska klauzula iz toga Ugovora valjana, pozivajući se na primjenu odredbe čl. 46. st. 1. ZPP

 

9. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita.

             

10. Odredbom čl. 70. ZPP propisano je, da se, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, a koji sporazum važi ako je pismeno sastavljen i priložen uz tužbu, čemu je u konkretnom slučaju udovoljeno.

 

11.  Članak 12. Ugovora o kreditu, glasi:

„U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora.“

 

12. Kako tuženik kao kreditor ima sjedište u Zagrebu to bi mjesno nadležan bio Općinski građanski sud u Zagrebu.

 

13. Međutim, prema odredbi čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, nepoštenim uvjetima smatrati će se one jednostrane klauzule koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

14. Kada je riječ o tumačenju i primjeni odredbe čl. 3. Direktive, treba imati u vidu i pravni stav Sud Europske unije izražen u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 Oceano Grupa Editorial SA protiv Rocio Murciano Quintero te Salvat Editorec SA protiv Jose M. Sanchez Alcon Prades i dr., u kojima je navedeni sud zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive, ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

 

15. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu koja mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

 

16. Odredbe ove Direktive ugrađene su u Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07-dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i istoimeni zakon iz 2014. godine (Zakon o zaštiti potrošača- “Narodne novine“, broj: 41/14, 110/15, 14/19-dalje: ZZP/14/) koji ovo regulira sadržajno jednako.

 

17. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP, kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

 

18. Uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja tužiteljičinih prava iz Ugovora, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora koji je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, i po ocjeni ovog suda odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (čl. 12. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je odredba formulirana od strane tuženika pa tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj, a formulirana je od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove.

 

19. Na taj način takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer bi radi ostvarivanja svojih prava i obveza tužiteljica bila obvezna   putovati u Zagreb, što bi, s obzirom na mjesto njezinog prebivališta (V.), koje je od Zagreba udaljen 280 km uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, imajući u vidu udaljenost, troškove putovanja iz mjesta prebivališta u Zagreb i natrag, kao i za to putovanje potrebno vrijeme. Stoga se mjesna nadležnost suda koja je prorogacijskom klauzulom ugovorena prema sjedištu kreditora (čl. 12. Ugovora) ne može zasnivati na toj nepoštenoj ugovornoj odredbi.

 

20. Naprijed navedeni zaključak ne mijenja činjenica da je tužiteljica imala mogućnost za zastupanje angažirati odvjetnički ured u Zagrebu.

 

21. Također, odredbom čl. 19. l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

 

22. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj oduci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19. l ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača (ovdje sud prvog stupnja).

 

23. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP o općemjesnoj nadležnosti suda, već odredbi čl. 19. l st. 1. ZPK.

 

24. Tužiteljica ima prebivalište na području nadležnosti suda prvog stupnja, koji je nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, pa prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.

 

25. Zbog navedenih razloga, sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

26. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi čl. 166. st. 1. ZPP).

 

U Zagrebu 25.travnja 2022.

 

                                                                                                     Sutkinja:

                                                                                                                                     Milena Frankić, v.r.