REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac
Dračevac bb 21 000 Split

Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Irmi Dujić, u pravnoj stvari tužitelja
pravnoj stvari tužitelja S. P., OIB: …, Z. …, M. zastupanog po punomoćniku Z. H., odvjetniku u Z.,
protiv tuženika O. b. H. d. d., OIB …,
D. r. …., S., zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz
OD A. i A. d.o.o. S., radi isplate, nakon održane glavne i
javne rasprave zaključene dana 9. ožujka 2022, u prisutnosti zamjenice
punomoćnika tužitelja J. M. K. te punomoćnika tuženika
odvjetnika A. B., na ročištu za objavu i uručenje presude 19. travnja 2022.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku O. b. H. d. d., S.,
D. r. …., OIB:…, da tužitelju S. P., M.,
Z. …, OIB: …., isplati iznos od 22.050,55 kn, za zakonskim
zateznim kamatama koje teku

- na iznos od 11,21 kuna od 11. svibnja 2006. pa do isplate,
- na iznos od 42,04 kuna od 11. lipnja 2006. pa do isplate,
- na iznos od 34,43 kuna od 11. srpnja 2006. pa do isplate,
- na iznos od 31,43 kuna od 11. kolovoza 2006. pa do isplate,
- na iznos od 37,98 kuna od 11. rujna 2006. pa do isplate,
- na iznos od 43,79 kuna od 11. listopada 2006. pa do isplate,
- na iznos od 24,23 kuna od 11. studenog 2006. pa do isplate,
- na iznos od 30,66 kuna od 11. prosinca 2006. pa do isplate
- na iznos od 15,50 kuna od 11. siječnja 2007. pa do isplate,
- na iznos od 11,62 kuna od 11. veljače 2007. pa do isplate,
- na iznos od 26,94 kuna od 11. ožujka 2007. pa do isplate,
- na iznos od 21,90 kuna od 11. travnja 2007. pa do isplate,
- na iznos od 1,03 kuna od 11. svibnja 2007. pa do isplate,
- na iznos od 2,89 kuna od 11. lipnja 2007. pa do isplate,
- na iznos od 3,89 kuna od 11. kolovoza 2007. pa do isplate,
- na iznos od 3,33 kuna od 11. rujna 2007. pa do isplate,
- na iznos od 0,12 kuna od 11. studenog 2007. pa do isplate,

2 Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25

- na iznos od 13,86 kuna od 11. siječnja 2008. pa do isplate,
- na iznos od 30,71 kuna od 11. veljače 2008. pa do isplate,
- na iznos od 54,70kuna od 11. ožujka 2008. pa do isplate,
- na iznos od 33,95 kuna od 11. travnja 2008. pa do isplate,
- na iznos od 19,24 kuna od 11. svibnja 2008. pa do isplate,
- na iznos od 17,10 kuna od 11. lipnja 2008. pa do isplate,
- na iznos od 12,61 kuna od 11. srpnja 2008. pa do isplate,
- na iznos od 5,58 kuna od 11. kolovoza 2008. pa do isplate,
- na iznos od 9,37 kuna od 11. rujna 2008. pa do isplate,
- na iznos od 70,61 kuna od 11. listopada 2008. pa do isplate,
- na iznos od 101,78 kuna od 11. studenog 2008. pa do isplate,
- na iznos od 90,18 kuna od 11. prosinca 2008. pa do isplate
- na iznos od 156,37 kuna od 11. siječnja 2009. pa do isplate,
- na iznos od 181,62 kuna od 11. veljače 2009. pa do isplate,
- na iznos od 212,55 kuna od 11. ožujka 2009. pa do isplate,
- na iznos od 158,24 kuna od 11. travnja 2009. pa do isplate,
- na iznos od 148,56 kuna od 11. svibnja 2009. pa do isplate,
- na iznos od 143,12 kuna od 11. lipnja 2009. pa do isplate,
- na iznos od 154,06 kuna od 11. srpnja 2009. pa do isplate,
- na iznos od 132,21 kuna od 11. kolovoza 2009. pa do isplate,
- na iznos od 142,13 kuna od 11. rujna 2009. pa do isplate,
- na iznos od 125,10 kuna od 11. listopada 2009. pa do isplate,
- na iznos od 140,24 kuna od 11. studenog 2009. pa do isplate,
- na iznos od 131,56 kuna od 11. prosinca 2009. pa do isplate
- na iznos od 202,00 kuna od 11. siječnja 2010. pa do isplate,
- na iznos od 225,73 kuna od 11. veljače 2010. pa do isplate,
- na iznos od 220,70 kuna od 11. ožujka 2010. pa do isplate,
- na iznos od 240,88 kuna od 11. travnja 2010. pa do isplate,
- na iznos od 269,90 kuna od 11. svibnja 2010. pa do isplate,
- na iznos od 295,77 kuna od 11. lipnja 2010. pa do isplate,
- na iznos od 345,37 kuna od 11. srpnja 2010. pa do isplate,
- na iznos od 296,86 kuna od 11. kolovoza 2010. pa do isplate,
- na iznos od 420,09 kuna od 11. rujna 2010. pa do isplate,
- na iznos od 355,43 kuna od 11. listopada 2010. pa do isplate,
- na iznos od 367,94 kuna od 11. studenog 2010. pa do isplate,
- na iznos od 421,56 kuna od 11. prosinca 2010. pa do isplate
- na iznos od 492,44 kuna od 11. siječnja 2011. pa do isplate,
- na iznos od 412,75 kuna od 11. veljače 2011. pa do isplate,
- na iznos od 437,49 kuna od 11. ožujka 2011. pa do isplate,
- na iznos od 402,48 kuna od 11. travnja 2011. pa do isplate,
- na iznos od 481,68 kuna od 11. svibnja 2011. pa do isplate,
- na iznos od 535,97 kuna od 11. lipnja 2011. pa do isplate,
- na iznos od 560,59 kuna od 11. srpnja 2011. pa do isplate,
- na iznos od 834,32 kuna od 11. kolovoza 2011. pa do isplate,
- na iznos od 574,70 kuna od 11. rujna 2011. pa do isplate,
- na iznos od 535,97 kuna od 11. listopada 2011. pa do isplate,

3 Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25

- na iznos od 545,51 kuna od 11. studenog 2011. pa do isplate,
- na iznos od 541,98 kuna od 11. prosinca 2011. pa do isplate
- na iznos od 575,77 kuna od 11. siječnja 2012. pa do isplate,
- na iznos od 599,38 kuna od 11. veljače 2012. pa do isplate,
- na iznos od 606,67 kuna od 11. ožujka 2012. pa do isplate,
- na iznos od 589,50 kuna od 11. travnja 2012. pa do isplate,
- na iznos od 598,66 kuna od 11. svibnja 2012. pa do isplate,
- na iznos od 608,11 kuna od 11. lipnja 2012. pa do isplate,
- na iznos od 593,95 kuna od 11. srpnja 2012. pa do isplate,
- na iznos od 592,62 kuna od 11. kolovoza 2012. pa do isplate,
- na iznos od 565,94kuna od 11. rujna 2012. pa do isplate,
- na iznos od 575,05 kuna od 11. listopada 2012. pa do isplate,
- na iznos od 594,88 kuna od 11. studenog 2012. pa do isplate,
- na iznos od 588,57 kuna od 11. prosinca 2012. pa do isplate
- na iznos od 597,68 kuna od 11. siječnja 2013. pa do isplate,
- na iznos od 571,81 kuna od 11. veljače 2013. pa do isplate,
- na iznos od 561,81 kuna od 11. ožujka 2013. pa do isplate,
- na iznos od 583,60 kuna od 11. travnja 2013. pa do isplate,

po stopi koja je jednaka uvećanju eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je
vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet
postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015 pa do isplate po stopi
koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope na stanje kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna
poena, kao i da naknadi cjelokupni prouzročeni parnični trošak u iznosu od 9.332,50
kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako
polugodište, uvećanjem kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje
dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku od dana
donošenja prvostupanjske presude 19. travnja 2022. pa do isplate, sve u roku od 15
dana.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovoga suda dana 12. lipnja 2019. tužitelj navodi
kako je dana 11. travnja 2006 sklopio sa pravnim prednikom tuženika HVB S.
b. d.d. ugovor o kreditu broj: 19572/06, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u
kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.100,00 CHF obračunatom prema kupovnom
tečaju pravnog prednika tuženika na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o
kreditu). Dalje navodi kako je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Tt-
18/9778-3 od 3. prosinca 2018. trgovačko društvo S. b. d. d.,
S., D.r. …., (ranije: HVB S. b. dioničko društvo) pripojeno
trgovačkom društvu O. b. H. d.d, D. r. …,
OIB:… odnosno da je tuženik pravni slijednik. Tužitelj navodi kako je
člankom 4. i 9. predmetnog Ugovora o kreditu predviđeno da tužitelj tuženiku dužan
platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika te
da je ugovorena početna kamatna stopa od 6,88 %. Tužitelj smatra da su navedene
odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne
stope ništetne, a što da ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu

4 Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25

oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope. Dalje navodi kako je člankom 1. i

10. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa
kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti
obračunatoj prema prodajnom tečaju prema tečajnoj listi tuženika na dan plaćanja za
CHF. Tužitelj također smatra da su i ove odredbe, kojima je određena obveza
povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne, a da
što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka
povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Dalje se tužitelj poziva na
postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i presudu Visokog Trgovačkog
suda broj: Pž- 7129/13 od 13.06.2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog
suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013, a stavi iz obrazloženja koje su
potvrđeni i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj
Revt-249/14 od 09.04.2015.g. U tim odlukama da je zauzet stav da je ugovorna
odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog
ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i
referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da dolazi do situacije da vjerovnik
jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost
promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Pored ovoga
navodi da je i dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne
odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu
savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu
banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj,
nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima
poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu
kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. Navodi da su na temelju takvih
utvrđenja, u rubriciranim presudama, sudovi utvrdili da su odredbe potrošačkih
ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke
nepoštene, pa prema tome ništetne. Pored ovoga navodi kako je u navedenim
sudskim odlukama utvrđeno kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi
švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o
tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali
za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki
potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti
donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica
veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga da su sudovi ocijenili da u opisanim
okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača
postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja
spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne
neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj se
poziva i na obrazloženje iz presude Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od

14.06.2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, od

04. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 2004.do

31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita
zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne
odredbe o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica
švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora
nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim
za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i
u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu

5 Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25

neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su tuženici postupali
suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine“
broj 96/13) 1 to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008.
protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (, Narodne novine“
broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno
odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 118
Zakona o zaštiti potrošača ( "Narodne novine broj: 41/2014) odnosno čl. 138.a
Zakona o zaštiti potrošača ( "Narodne novine broj: 79/2007 125/2007 79/2009
89/2009 75/2009 133/2009 78/2012 56/2013 ) te navodi kako su presude na koje se
poziva obvezujuće i u predmetnom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede
kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika,
odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima
kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom
banke odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom
franku. Stoga tužbom tužitelj zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa u odnosu na
iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti da nije bilo ništetne promjene kamatnih stopa
te iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka do dana otplate za cijelo
primjenjivala obveza bez valutne klauzule. Tužbom je tužiteljica zahtijevala da se
tuženiku naloži isplata od 60.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 11.
svibnja 2006. pa do isplate.

2.Podneskom od 06. kolovoza 2019., zaprimljenom prije upuštanja tuženika u
raspravljanje, tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev tako da je zahtijevao isplatu iznosa
od 20.714,81 kuna, uvećanu za zakonske zatezne kamate.

3.U odgovoru na tužbu od 14. veljače 2020. tuženik se usprotivio tužbi i
tužbenom zahtjevu, osporio osnov i visinu, porekao navode iz tužbe koji su u
suprotnosti sa navodima odgovora na tužbu te istakao prigovor zastare uz prijedlog
da se tužbeni zahtjev odbije, a tužitelj obveže na naknadu troškova postupka.
Tuženik je naveo kako je kredit u cijelosti otplaćen 23.12.2013. pa da nema pravnog
interesa za podnošenjem tužbe. Naveo je kako je ugovorena valutna klauzula u
švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi
nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. Navodi kako
je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g. tužitelj sa tuženikom pregovarao o
spornoj ugovornoj odredbi te da mu tuženik nije zatajio niti jednu informaciju koju je
imao ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o
sklapanju Ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF te da ga je potpuno
informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Tuženik tvrdi da je tužitelja
izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne
klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog
franka, ali da je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom
klauzulom u švicarskim francima, iako je tuženik imao u ponudi kredite i sa valutnom
klauzulom u eurima i američkim dolarima, kao i kredite u HRK. Navodi kako je tužitelj
je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima su
ugovori sklopljeni pa da je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze
izabrao švicarski franak. Tuženik navodi da je tužitelj taj koji je svjesno i dobrovoljno
izabrao valutu ugovora, pa da je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana
valutna klauzula po tužitelju što da je rezultat pojedinačnog pregovaranja. Navodi
kako je tužitelj sa svim ugovornim odredbama bio upoznat i s istima se suglasio, pa
da je između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka
ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim
odredbama ZOO-a, a pored ovoga navodi kako je ova ugovorna odredba potpuno

6 Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25

jasna, lako uočljiva i razumljiva, a što da je u konačnici potvrđeno i solemnizacijom
ugovora. Također smatra da odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik se
poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revt-575/16, od 3. listopada

2017. i uputu za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom
odnosu smatrati nepoštenim. Također se poziva i na odluku VSRH Rev-2221/18, od

03. rujna 2019. Navodi kako je prema stavu revizijskog suda od presudnog značenja
za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem,
utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u Vrijeme sklapanja ugovora, pa time i
tuženik, kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle
odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita
biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni
kreditu uz primjenu valutne klauzule? Navodi da ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili
kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi
kretanja švicarskog franka pa da se postavlja pitanje kako su banke mogle informirati
potrošače o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju da
te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, pa da i dalje ostaje nejasno o čemu je
to tuženik propustio informirati tužitelja, jer po redovnim tijeku stvari nije moguće
nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome. Tuženik smatra
da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule, arbitrarne,
jer da odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene kao i da zbog toga što u pravcu
utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi koje su banke
predložile. Smatra da je u ovome dijelu teret dokaza na tužitelju. Dalje je tuženik
istaknuo da je ugovorena promjenjiva kamata, koja se mijenja odlukom tuženika,
pravno valjana ugovorna odredba i da ista nije u protivnosti s kogentnim odredbama
ZOO-a. Ugovaranjem da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom tuženika,
stranke da su ugovorile odredivu činidbu pa da ova ugovorna odredba nije ništetna u
smislu odredbe članka 270. i 272. ZOO-a, niti je u suprotnosti s temeljnim načelima
obveznog prava. Navodi kako ugovor o kreditu sadrži više ugovornih klauzula glede
ugovorne kamate, pa tako i klauzulu o visini početne kamatne stope, promjenjivosti
kamate, kao i ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, time
da je o svakoj izmjeni kamate tuženik dužan pravodobno i pouzdano obavijestiti
tužitelja kao korisnika kredita, što da je tuženik i činio. Tuženik se poziva na odredbu
članka 272. st.1. ZOO-a te na stav Vrhovnog suda RH iz odluke broj Rev 360/14 od

01.12.2015.g. Dalje navodi da se na razrješenje odnosa između stranaka ne mogu
primijeniti odredbe Zakona 9 potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009 dalje: ZPK/09)
budući je Zakon stupio na snagu 01.01.2010.g., a Ugovor o kreditu da je sklopljen

2006.g. Tuženik ne prihvaća navode tužitelja glede osnovanosti tužbenog zahtjeva
pozivanjem na odredbe ZZP i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda
Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i
PŽ-6632/17 od 14.06.2018.g.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u
CHF i promjenjivosti kamatne stope bile ništetne. Smatra da donošenjem ove
presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv
tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu
usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog
potrošača već da je potrošačima tom presudom pružena apstraktna zaštita i nije za
tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo koje bi ga oslobađalo obveze
dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva. Navodi kako
ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, tvrdi da se o svim ugovornim
odredbama se pojedinačno pregovaralo i da je sa svim ugovornim odredbama tužitelj

7 Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25

je bio upoznat te se s istima usuglasio, a povodom svake obavijesti tuženika o
promjeni kamatne stope tužitelj da je nastavio s urednom otplatom kredita po novim
otplatnim planovima bez da je isticao ikakav prigovor tuženiku radi čega da se može
zaključiti da je tužitelj, makar prešutno, bio suglasan s promjenama kamatnih stopa.
Tuženik je osporio visinu tužbenog zahtjeva te naveo kako se tužbeni zahtjev temelji
na dva osnova, tečajnim razlikama zbog ništetne valutne klauzule u CHF |
promjenama kamatnih stopa te smatra da je tužitelj trebao precizirati, makar u
historijatu tužbe, koji iznos i po kojem osnovu traži, pa da da nije jasno kojom
metodologijom je tužitelj došao do izračuna utuženog iznosa od 20.714,81 kn.

4. Podneskom od 27. svibnja 2020. tužitelj je osporio sve navode iz odgovora
na tužbu, pozvao se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-
2221/2018, od 3. rujna 2019., naveo da je tužba podnijeta prije isteka petogodišnjeg
zastarnog roka, osporio njegove navode glede odredbe ugovora o kreditu o valutnoj
klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, osporava da je tuženik tužitelja informirao o
rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF te naveo kako su sva sporna pitanja već
pravomoćno riješena presudom Vrhovnog suda Rev-2221/18, od 03. rujna 2019.
Ujedno navodi da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe članka 81., 82. i

90. Zakona o zaštiti potrošača ( " Narodne novine" broj:96/03).

5. Tijekom dokaznog postupka izvedeni su dokazi: čitanjem ugovora o kreditu
broj: 19572/06, otplatnog plana od 29.05.2019., dostavljenih skeniranih internih
podataka koji se odnose na predmetni kredit, potvrde o zatvaranju kredita od 23.
siječnja 2014., ispisa po računu za period od 01. travnja 2006. – 31. studenoga

2018., inicijalnog otplatnog plana, primjenjenog otplatnog plana, konto kartice te
knjigovodstveno – financijskim vještačenjem po sudskoj vještakinji M. T..

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Čitanjem ugovora o kreditu broj: 93928/05 od 11. studenog 2005. godine
zaključenog između HVB S. B. d.d. (kreditor), pravni prednik O. B.
d.d., i tužitelja S. P. (korisnik kredita), u članku 1. se navodi da je tužitelju
kao korisniku kredita odobreno je 18.100,00 CHF, u članku 2. da se radi o
nenamjenskom kreditu, u članku 3. da rok otplate 84 mjeseca, u članku 4. da je
kamatna stopa promjenjiva, a da na dan zaključenja ugovora iznosi 6,88 %. Otplata
kredita regulirana je u članku 10. na način da "Kredit se otplaćuju u 84 mjesečnih
anuiteta i to: 83 anuiteta u iznosu od 272,83 CHF i jednog preostalog anuiteta u
iznosu od 271,69 CHF… Prvi anuitet dospijeva 10.05.2006….a zadnji 10.04.2013.
godine. Otplata kredita vrši se „…uplatom potrebnog iznosa u kunskoj
protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora
na dan dospijeća.“.

8.Iz potvrde o zatvaranju kredita od 23. siječnja 2014. proizlazi da je tužitelj na dan 24. prosinca 2013. podmirio obveze po predmetnom kreditu.

9. Analizom svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj
ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“
broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08,
57/11,148/11,25/13,89/14,70/19; dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev
osnovan.

8 Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25

10. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatom razlike preplaćenih
mjesečnih anuiteta zbog primjene valutne klauzule po Ugovoru o kreditu broj
19572/06.

11. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik
tuženika kao kreditor dana 11. travnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj
protuvrijednosti iznosa od 18.100,00 uz rok otplate od 84 mjeseca s promjenjivom
kamatnom stopom od 6,88 % godišnje.

12. Kao prethodno pitanje nužno je odgovoriti, a što je među strankama
sporno, jesu li ništetne odredbe čl. 4. i 9. ( glede promjenjive kamatne stope) i članka

1. i 10. ( glede povrata iznosa u valuti CHF).

13. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 11.
travnja 2006.), za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je
Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03) za razdoblje do 6.
kolovoza 2007. te potom Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07., 125/07.,
75/07., 75/09., 79/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13. dalje ZZP/07).
14. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača.

15. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene
ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako
razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07,
što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne,
koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

16. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

17. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na
štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o
pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed
formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito
ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja

1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ

1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.)
smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i
ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed
formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi
individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih
odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i
mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj
utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.
18. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu
broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način
da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima
(„Narodne novine“ broj 35/05, dalje ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih

9 Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25

odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se
načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su
sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese
obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.
20. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao
prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan
gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

21. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja

2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u
odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008.
povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući
ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na
način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a
da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije
potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje
valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi
zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu
u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno
čl. 81., 82. i 90. (Narodne novine 96/03.), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno
odredbama istog Zakona (Narodne novine 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09.,
133/09.) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,
te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o
kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je
ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o
kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim
aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa
korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne
parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope
ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na
štetu potrošača.

22. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-
4 od 13. lipnja 2014. presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u
kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.
povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u
potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je
ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze
promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo i koja je ništetna.

23. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je
kako je ovdje tuženik u razdoblju od 01.studenog 2004. do 31. prosinca 2008.
povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući
ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u
ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je
ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja
predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što

10 Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25

je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je
time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(„Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to
člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09.,
79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno
odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do

31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava
potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima,
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-
ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je
tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s
jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih
usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne
parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika.

24. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu
primjenjivati i na tužitelja odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i
pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno
utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-
a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili
ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten
štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba
na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta
osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

25. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“
broj:14/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP) određeno je kako odluka suda
donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106.
stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog
Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade
štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

26. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući
u vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan
način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu
utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se
o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da
li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu
savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite
pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

27. Prema odredbi čl. 322. ZOO Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim
propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje
na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što
drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka
ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog
ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi
vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme
donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv
za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi
zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za

11 Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25

postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe
ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i
ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor
sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili
odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi
ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

28. Da bi se odlučilo o postavljenom tužbenom zahtjevu kao prethodno pitanja
potrebno je odlučiti o valjanosti dijela odredaba članka 4. i 9. te 1. i 10. predmetnog
ugovora tj. postojanje ništetnosti dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to
dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak te dijela u kojem je
ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke.
29. Prema mišljenju ovog suda, kad je u sporovima za zaštitu kolektivnih
prava i interesa pravomoćno odlučeno da su ništetne odredba koje se odnose na
ugovaranje promjenjive kamatne stope te ugovaranje valute uz koju je vezana
glavnica švicarski franak, u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik
u ovoj parnici svojim argumentima i predloženim dokazima "obraniti" od pravnih
učinaka navedenih odluka, a što bi značilo da je tužbeni zahtjev osnovan.
30. Kako je dakle već samim pozivanjem na presude Visokog trgovačkog suda
Republike Hrvatske jasno da su i konkretno sporne odredbe predmetnog ugovora u
ništetne valjalo je raspraviti o zahtjevu tužitelja da mu tuženik isplati razliku
preplaćenih mjesečnih anuiteta, a zbog primjene valutne klauzule i promjenjive
kamatne stope.

31. Stalna sudska vještakinja za financije i knjigovodstvo M. T. u
nalazu i mišljenju od 13. travnja 2021. navodi da je tužitelj S. P., u
razdoblju od dospijeća 1. anuiteta 10. svibnja 2006. do otplate kredita u cijelosti 10.
travnja 2013. godine, po Ugovoru o kreditu broj 19572/06 od 11. travnja 2006.
godine, zbog promjena kamatne stope i primjene valutne klauzule, više platilo
ukupno 22.050,55 kn od čega:

- 15.512,10 kn glavnice, - 6.539,55 kn kamata.

Ako se u izračun ne uzmu iznosi manje plaćenog po anuitetima 15., 18. i 20. u
odnosu na Prvi otplatni plan, tužiteljica je ukupno više platila 22.083,13 kn. Svi
izračuni prikazani su na tablicama sadržanima u vještačenju.

32. Sud smatra da je izrađeno vještačenje stručno i objektivno te prihvaća
utvrđenja iz istog odnosno da je sudska vještakinja točno izračunala razliku
pretplaćenih mjesečnih anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, a zbog primjene
valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

33. U odnosu na prigovor zastare tuženika sud isti ocjenjuje neosnovanim jer
od donošenja presuda Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja

2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe 12. lipnja 2019.
nije protekao petogodišnji rok zastare za tražbine stečene bez osnove u smislu
odredbe članka 215. stavka 1. i 225. ZOO-a.

34. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st. 1.
ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku,
odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika
(„Narodne novine broj 142/12, 103/14 i 107/15 dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u
vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, prema vrijednosti tužbenog zahtjeva.
Slijedom navedenog, tužitelju pripada trošak sastava tužbe, zastupanje na 2 ročišta (

10. lipnja 2020. i 09. ožujka 2022.), sastava 3 podneska ( 31. srpnja 2019, 26.
svibnja 2020., 28. veljače 2022.), za svaku radnju po 100 bodova, sastava podneska

12 Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25

od 8. srpnja 2020. u iznosu od 25 bodova odnosno ukupno 625 bodova, sve
sukladno Tbr.7.t.1., 9.t.1., 8.t.1. i 3., pomnoženo sa vrijednosti boda jednako 10,00
kuna ( Tbr. 50) iznosi 6.250,00 kuna, te uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu
od 1.562,50 kuna sveukupno iznosi 7.812,50 kuna, uvećano za trošak vještačenja

2.000,00 kuna te trošak sudskih pristojbi na tužbu od 950,00 kune te presudu od
570,00 kuna sveukupno iznosi 9.332,50 kuna. Napominje se da tužitelju nije
odmjeren trošak sastava podneska od 10. svibnja 2021. jer isti nije bio potreban
budući je sud već tada tužitelju uputio izrađeno vještačenje.

U Splitu, 19. travnja 2022. godine.

S u t k i n j a

Irma Dujić,v.r.

 

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude ( članak 348. ZPP-a)

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda
objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a
uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena
onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis
presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda
objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena
( članak 335. ZPP-a).

DNA:

- punom. tužitelja
- punom. tuženika
- spis