Broj: Rev 3109/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja P. Š. iz Z., (OIB: ...), II. tužiteljice D. Š. iz Z., (OIB: ...), III. tužiteljice I. G. r. Š. iz D. S., (OIB: ...), IV. tužiteljice mlt. V. Š. iz Z., (OIB: ...), zastupane po zakonskom zastupniku - ocu P. Š., te V. tužiteljice R. Š. iz Z., (OIB: ...), svih zastupanih po punomoćniku Ž. E., odvjetniku iz O., protiv I. tuženika H. P. p. d.o.o. z. p. p. iz Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku Ž. S., odvjetniku iz Z., II. tuženika H. I. d.o.o. iz Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici R. P., diplomiranoj pravnici kod tog tuženika i III. tuženika H. C. d.o.o. z. p. t. iz Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku Ž. S., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-2302/2015-2 od 10. ožujka 2016. kojom je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Našicama posl. br. Pn-215/2015-10 od 3. srpnja 2015., u sjednici održanoj 17. rujna 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija I. tužitelja i II. tužiteljice protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odlučeno o njihovim tužbenim zahtjevima na obvezivanje tuženika isplatiti im utužene iznose odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Revizija III. tužiteljice, IV. tužiteljice i V. tužiteljice protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odlučeno o njihovim tužbenim zahtjevima odbacuje se kao nedopuštena.

 

II. Tuženicima pod I. i III. ne dosuđuje se naknada troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijeni su zahtjevi tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti im solidarno kako slijedi:

 

- na ime naknade neimovinske štete (zbog povrede prava osobnosti): P. Š. i D. Š. po 250.000,00 kn svakom, a I. G. r. Š., V. mlt. Š. i R. Š. po 100.000,00 kn svakoj,

 

- na ime naknade imovinske štete: P. Š. za troškove pogreba 30.716,70 kn, za troškove žalobne odjeće i vijenaca 3.000,00 kn, za troškove jela i pića 7.500,00 kn; D. Š. za troškove žalobne odjeće i vijenaca 1.500,00 kn, I. G. r. Š. za troškove žalobne odjeće i vijenaca 1.500,00 kn, V. mlt. Š. za troškove žalobne odjeće i vijenaca 1.500,00 kn i R. Š. za troškove žalobne odjeće i vijenaca 1.500,00 kn (dakle svima "ukupno 847.216,70 kn"), "odnosno, umanjeno za 15 % suodgovornosti....ukupan iznos od 720.134,20 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena tekućim od podnošenja odštetnog zahtjeva 19.03.2008. pa do isplate sukladno čl. 29 i 1103 ZOO-a, te da tužiteljima nadoknade prouzročeni parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate sukladno čl. 29. ZOO-a, a sve u roku od 15 dana.",

 

dok je (pod točkom III. izreke te presude) tužiteljima naloženo naknaditi troškove parničnog postupka: tuženiku H. I. d.o.o. od 19.508,00 kn, a tuženicima H. P. p. d.o.o. z. p. p. i C. d.o.o. z. p. t. od 45.687,00 kn.

 

Drugostupanjskom odlukom odbijena je žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i prihvaćena kao djelomično osnovana dok je žalba I. tuženika i III. tuženika prihvaćena kao osnovana, te je prvostupanjska presuda:

 

a) presudom potvrđena u dijelu kojim su tužbeni zahtjevi odbijeni kao i u odluci o parničnom trošku u odnosu na drugotuženika H. I. d.o.o.,

 

b) rješenjem ukinuta "u odluci o parničnom trošku u odnosu na prvotuženika H. P. p. d.o.o. z. p. p. i trećetuženika H. C. d.o.o z. p. t. (toč. III. izreke)" te je u tome dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a "radi odbijanja tužbenog zahtjeva". Prijedlog tužitelja je da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjevi usvoje u cijelosti.

 

Tuženici pod I. i III. odgovorili su na reviziju i predložili da se revizija tužitelja odbije kao neosnovana.

 

Revizija koju su I. tužitelj i II. tužiteljica podnijeli protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odlučeno o njihovim tužbenim zahtjevima na obvezivanje tuženika isplatiti im utužene iznose nije osnovana.

 

Revizija koju su III. tužiteljica, IV. tužiteljica i V. tužiteljica podnijele protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odlučeno o njihovim tužbenim zahtjevima nije dopuštena.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 10. ožujka 2016., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti revizije primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

 

2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

 

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

 

Predmetom spora u revizijskom stupnju su tužbeni zahtjevi tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti svakome od njih ponaosob određene iznose s zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

a) o reviziji III. tužiteljice, IV. tužiteljice i V. tužiteljice

 

Prema odredbama čl. 37. ZPP-a (stavak 1.) „ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.“ i (st. 2.) „Ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva.“.

 

Odredbama članka 35. ZPP-a propisano je: (stavak 1.) "Kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda, prava na izjavljivanje revizije i u drugim slučajevima predviđenim u ovom zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva.", (stavak 2.) "Kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir ako ne čine glavni zahtjev."

 

Kada je riječ o novčanim zahtjevima, kao ovdje, prema smislu odredaba čl. 40. ZPP-a vrijednost predmeta spora čini visina glavnice novčane svote.

 

U situaciji kakva je u ovome predmetu, kada je istaknuto više tužbenih zahtjeva - svaki tužitelj zasebno svoj, dopuštenost revizije ocjenjuje se (prema navedenom) u smislu istaknute odredbe čl. 37. st. 2. ZPP-a i (time) prema vrijednosti predmeta spora u odnosu na svaki od tih zahtjeva pojedinačno - a ne po njihovom zbroju.

 

Kako je ovdje na aktivnoj strani riječ o subjektivnoj kumulaciji više tužitelja i kako su njihovi zahtjevi na obvezivanje tuženika isplatiti svakome od njih pojedinačno naznačene (određene) novčane iznose s pripadajućim kamatama samostalni, vrijednost predmeta spora glede naznačenih zahtjeva, a mjerodavna za odluku o dopuštenosti revizije po vrijednosnom kriteriju, utvrđuje se za svakog tužitelja zasebno i u smislu odredbe čl. 35. st. 2. ZPP-a (prema visini svakog od novčanih zahtjeva pojedinačno za isplatu glavnice): u tome smislu, obzirom da vrijednost predmeta spora u odnosu na III. tužiteljicu, IV. tužiteljicu i V. tužiteljicu pojedinačno po zahtjevu svake ne prelazi iznos mjerodavan (od 200.000,00 kn) za dopuštenost revizije, to po tim tužiteljicama podnesena revizija protiv drugostupanjske presude o njihovim zahtjevima ne udovoljava zakonom propisanim pretpostavkama za njezinu dopuštenost kao redovne revizije.

 

Stoga je valjalo (postupanjem na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a) reviziju u dijelu koji se odnosi na III. tužiteljicu, IV. tužiteljicu i V. tužiteljicu odbaciti kao nedopuštenu odlukom kao u izreci, u rješenju.

 

b) o reviziji I. tužitelja i II. tužiteljice

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odlučeno o zahtjevima I. tužitelja i II. tužiteljice revizija je dopuštena jer vrijednost pobijanog dijela presude (u visini utužene glavnice novčane svote, a u smislu odredbe čl. 35. st. 1. ZPP-a) u odnosu na njih pojedinačno po svakom zahtjevu prelazi 200.000,00 kn.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidenata, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti - i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora (pa je ona jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega), nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju revidenti samo opisno ukazuju.

 

Navodi kojima revidenti dovode u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o uzrocima štetnog događaja i odgovornosti pokojnog A. Š. za njegov nastanak - te tvrde da bi prema provedenim dokazima, uz njihovu pravilnu ocjenu, valjalo prihvatiti da je do toga događaja došlo zbog propusta strojovođe vlaka (jer nije reagirao na vrijeme, nije upotrijebio profesionalnu pažnju i odgovornost te nije prilagodio brzinu kretanja vlaka postojećim uvjetima i izbjegao nalet na A. Š.), u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima oni iznose svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud u okviru raspravljanja o počinjenim postupovnim povredama.

 

Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što I. tužitelj i II. tužiteljica ocjenom dokaza nisu zadovoljni i smatraju da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što oni tvrde i njihovo tumačenje istinitog (da je konkretnom štetnom događaju pridonio strojovođa vlaka, svojim propustima, time što vlakom nije upravljao pravilno - a mogao je i morao izbjeći nalet na A. Š.), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenata.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, na kojeg revidenti (jedino) određeno ukazuju.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

              - da je 12. listopada 2007. bliski srodnik tužitelja pok. A. Š. konzumirao alkohol u dva ugostiteljska objekta u N. i potom se željezničkom prugom pješke uputio kući,

 

- da je na tome putu "sjeo na lijevu tračnicu gledano iz smjera N., a uslijed alkoholiziranosti je na pruzi zaspao" - sve u trenutku kada se prugom kretao vlak broj ...,

 

- da je strojovođa vlaka, kada je (oko 4,30 sati) nešto uočio na tračnici (kasnije je utvrđeno da je to bio A. Š.), stisnuo dugme za automatsko zaustavljanje vlaka - ali je vlak i uz naglo kočenje i duži zaustavni put svojim prednjim dijelom udario u A. Š., povukao ga ispod svoga praga - i pritom usmrtio,

 

- da se prije kočenja vlak kretao najvećom dozvoljenom brzinom za tu dionicu pruge od 30 km/h,

 

- da je strojovođa vlaka uočio osobu na tračnici kada je ova bila cca 30 m ispred vlaka i odmah poduzeo radnju kočenja - reagirajući u jednoj sekundi: u vremenu u kojemu vlak pri brzini od 30 km/h prijeđe 8,33 m (s time da "vrijeme reagiranja inače iznosi 1-2 sekunde"),

 

- da "je između uočavanja čovjeka na pruzi i kontakta vlaka s unesrećenim proteklo šest sekundi", a "uslijed noći, sumaglice, desnog zavoja i blagog uspona pruge u smjeru kretanja vlaka, nije bilo moguće ranije uočiti unesrećenog unatoč svjetlosnoj opremi vlaka i relativno maloj brzini kretanja",

 

- da bi inače, da je strojovođa vlaka davao zvučni signal upozorenja, "u normalnim uvjetima možda bilo moguće udaljiti se na sigurnu udaljenost od željezničke pruge u vremenu od 5-6 sekundi" ali "obzirom na stanje unesrećenog tj. činjenicu da je na pruzi spavao, malo je vjerojatno da bi u 5-6 sekundi uspio reagirati na zvučni signal i udaljiti se na sigurnu udaljenost od željezničke pruge",

 

- da je u vrijeme štetnog događaja A. Š. bio alkoholiziran sa utvrđenom koncentracijom od 1,49 g/kg alkohola u krvi i 2,51 g/kg u mokraći: a "pri navedenoj koncentraciji alkohola u krvi vrijeme od 5-6 sekundi nije dovoljno da bi se isti mogao udaljiti na sigurnu udaljenost, a strojovođa ranije i nije mogao dati zvučni signal, a s obzirom na mogućnost uočavanja istog na tračnicama".

 

Sporna je u revizijskom stupnju odgovornost sudionika štetnog događaja za njegov nastanak. Tužitelji drže da je nezgodi u kojoj je stradala njima bliska osoba pridonio strojovođa vlaka koji je u nezgodi sudjelovao.

 

              Na temelju navedenih utvrđenja, činjeničnog značaja - koja se u revizijskom stupnju ne mogu preispitivati (u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio nalazeći da ne postoji doprinos strojovođe vlaka štetnom događaju - odnosno da je ovog svojim ponašanjem uzrokovao samo A. Š., tako da su stoga:

 

- neosnovani "žalbeni razlozi da se u konkretnom slučaju radi o suodgovornosti od 15 % na strani prednika tužitelja, a na strani tuženika od 85 %, tj. da je strojovođa mogao uočiti "prepreku na tračnicama" i zaustaviti vlak na vrijeme prije naleta, da je trebao voziti maksimalnom brzinom od 26 km/h i manjom",

 

- to "tim više, jer nije sporno da se vlak kretao dozvoljenom brzinom od 30 km/h, a s navedenom koncentracijom alkohola u krvi i time narušenim psihomotoričkim sposobnostima, te činjenicom da je pok. A. Š. na tračnicama spavao, i po mišljenju ovog suda ispunjenje su pretpostavke iz odredbe čl. 1067. st. 2. Zakona o obveznim odnosima" za ekskulpaciju tuženika prijeporne odgovornosti.

 

Takvo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Kod odlučivanja o zahtjevima I. tužitelja i II. tužiteljice valja poći od osnova odštetne odgovornosti: da bi postojala odgovornost tuženika za utuženu štetu morale bi postojati i opće pretpostavke te odgovornosti, i to štetna radnja i protupravnost štetne radnje, uz subjekta obveznog odnosa odgovornosti za štetu te (ovdje odlučno) uzročne veze između štetne radnje i štete.

 

Prema odredbi čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO-a), koja uređuje „pretpostavku uzročnosti“ i primjenjuje se ovdje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. toga Zakona, „šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete“ - i za tu štetu odgovara (u smislu odredbe čl. 1064. ZOO-a) vlasnik te opasne stvari, dok se prema odredbama čl. 1067. st. 1. i 2. ZOO-a vlasnik opasne stvari, a u ovome je slučaju opasna stvar (u smislu odredbe čl. 1063. ZOO-a) motorno vozilo (vlak) u pokretu, oslobađa odgovornosti ako dokaže (st. 1.) "da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti", odnosno (st. 2.) "da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti“, time da se (st. 3.) može osloboditi odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

 

Obzirom da su tuženici (koji bi inače odgovarali za propuste svojih radnika) dokazali (u smislu odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) postojanje uvjeta iz odredbe čl. 1067. st. 2. ZOO-a koji ih ekskulpira od (objektivne) odgovornosti za štetu nastalu prijepornim štetnim događajem, konkretno ono na što se pozivaju - da je ta šteta nastala isključivom krivnjom A. Š., njegovim čak izuzetno nepažljivim postupanjem ili nizom za nastanak nezgode odlučnih teških propusta, sve u specifičnim uvjetima prometovanja, "uslijed noći, sumaglice, desnog zavoja i blagog uspona pruge u smjeru kretanja vlaka", drugostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je već i zbog toga otklonio odgovornost strojovođe vlaka za svu štetu nastalu od prijepornog štetnog događaja, pravilno nalazeći da ne postoji protupravnost u postupanju strojovođe vlaka niti (time) uzročna veza (kao jedna ali ovdje odlučna opća pretpostavka odgovornosti tuženika za tu štetu) između njegova postupanja i utužene štete.

 

Revizijski sud kod toga primjećuje:

 

- da se u situaciji postojanja navedenog niza izuzetno teških propusta i radnji A. Š., zaspalog na tračnici kada je to mogao učiniti na "bezbroj" drugih i za to normalnih (predvidljivih ili očekivanih) i sigurnijih ili nerizičnih mjesta - okolnosti što je strojovođa vlakom upravljao u granicama dopuštene brzine i opet i time izuzetno sporo, ne može pridati značaj koji tužitelji sugeriraju prihvatiti: da je u tome sadržan propust strojovođe vlaka,

 

- da to što je strojovođa vlakom mogao upravljati i drugačije, moguće čak i brzinom manjom od 30 km/h (propisanom ne zbog očekivanja da neke osobe pod utjecajem alkohola spavaju na pruzi - i zbog zaštite takvih, već zbog sigurnosti za vlak i "građevinskog stanja pruge") i dati zvučni signal (iako nije imao nikakvog razloga vjerovati ili misliti i očekivati da netko spava na tračnici i ne čuje ili osjeti nailazak vlaka, kretanje kojeg sigurno nije nečujno), ne ukazuje da je njime upravljao onako kako nije smio i da je u okolnostima konkretnog slučaja morao postupiti drugačije od onog što je utvrđeno,

 

- da samo na neosporenoj činjenici nastanka štetnog događaja i trpljene štete tužitelji ne mogu sa uspjehom temeljiti svoj zaključak o nečemu suprotnom, konkretno - o postojanju propusta strojovođe vlaka te prijeporne  uzročne veze i shvaćanju da je prijeporna šteta dijelom nastala u adekvatnoj i jedinoj pravno relevantnoj uzročnoj vezi sa načinom upravljanja vlakom,

 

- da, uostalom, revidenti u odnosu na takvo pravno shvaćanje (o onome što je jedino relevantno za odluku o predmetu spora) u reviziji niti ne navode u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporavaju  ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima i utvrđeno činjenično stanje - te izražavaju nezadovoljstvo takvim stanjem i ocjenom dokaza (pa i shvaćanjem suda), a iz tog se razloga revizija s uspjehom ne može izjaviti.

 

Stoga, a budući da iz izloženog (dakle: jer su tuženici dokazali "da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika" koju strojovođa vlaka "nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti") proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, to je presudom kao u izreci ove odluke valjalo reviziju I. tužitelja i II. tužiteljice odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Tuženicima pod I. i III. nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 17. rujna 2019.