Broj: Gž-1771/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Osijeku, po sutkinji Ljiljani Banac, u pravnoj stvari tužitelja V. V., trenutno na izdržavanju kazne zatvora u K. u Š., OIB ..., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda F. i dr., odvjetnicima u V., protiv tužene R. H., OIB ... zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u V., Građansko – upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 21. ožujka 2019., poslovni broj Pn-83/2016-58, 17. rujna 2019.

p r e s u d i o   j e

Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu od 21. ožujka 2019., poslovni broj Pn-83/2016-58.

Obrazloženje

              Presudom prvostupanjskog suda je suđeno:

" I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Nalaže se tuženoj R. H. OIB ..., da tužitelju V. V., OIB ..., trenutno na izdržavanju kazne zatvora u K. u Š., na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti isplati iznos od 40.000,00 kuna (slovima: četrdeset tisuća kuna), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a tekućim od 12.11.2015. godine pa nadalje do isplate, sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj R. H. OIB ..., da tužitelju V. V., OIB ..., trenutno na izdržavanju kazne zatvora u K. u Š., naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a tekućim od 12.11.2015. godine pa nadalje do isplate, sve to u roku od 15 dana.“

II/ Nalaže se tužitelju V. V., OIB ..., trenutno na izdržavanju kazne zatvora u K. u Š., da tuženoj R. H. u roku od 15 dana, nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 9.750,00 kn (slovima: devet tisuća sedamsto pedeset kuna)."

Pravovremeno podnesenom žalbom ovu presudu pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, kao i u odluci o parničnom trošku, s  prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, ili  da istu  ukine i vrati na ponovno suđenje i nadoknadi mu parnični trošak, uključivo i trošak žalbe.

              U odgovoru na žalbu tužena je porekla osnovanost žalbenih navoda i predložila da se žalba kao neosnovana odbije.

              Žalba tužitelja nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije uočio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. st. 2. ZPP-a.

Nasuprot žalbenim navodima ovaj sud smatra da je prvostupanjska presuda jasna i razumljiva i  sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te nema niti drugih nedostataka, tako da ju je moguće ispitati, pa stoga nije počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju u svojoj žalbi neosnovano ukazuje tužitelj.

U ovoj pravnoj stvari tužitelj traži naknadu štete zbog povrede prava osobnosti nastalih kao posljedica zatvorskih uvjeta koji nisu sukladni standardima koji su propisani Zakonu o izvršenju kazne zatvora (dalje ZIKZ), CPT standardima Vijeća Europe, a isti su protivni i pravnom standardu koji je propisan čl. 25. i 25. Ustava RH  u svezi s  čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje Konvencija) .

Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu  i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano je utvrdio činjenično stanje.

              Iz spisa predmeta proizlazi :

- da se tužitelj u periodu od 2013. do zaključenja glavne rasprave nalazio u zatvorskim ustanovama Republike Hrvatske (Zagreb, Varaždin, Lepoglava, Šibenik) na izdržavanju kazne zatvora,

- da su svi zatvori i kaznionice u  Republici Hrvatskoj prekapacitirani , te uprave  nisu bile u mogućnosti utjecati na smještaj s obzirom na broj zatvorenika i prostore kojima raspolažu,

- da je upravo radi nedostatka prostornog kapaciteta zatvora, zatvorenicima bio omogućen boravak izvan soba, te čitav niz raznovrsnih aktivnosti kao i mogućnost boravka u dnevnoj prostoriji i šetnji na zraku.

Kako su dakle, pravilno utvrđene sve činjenice o kojima ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva, takva utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i njegovo stajalište u pogledu utvrđenja da je tužbeni zahtjev neosnovan, u cijelosti prihvaća kao pravilan i ovaj sud, a njegova pravilnost nije dovedena u sumnju niti žalbenim navodima tužitelja.

Žalitelj u žalbi daje svoju ocjenu izvedenih dokaza, te osporava razloge prvostupanjske presude kojima su ocijenjeni provedeni dokazi. Ocjena izvedenih dokaza dana je na način određen čl. 8. ZPP-a, pa žalitelj takovu ocjenu prvostupanjskog suda neosnovano napada.

              Naime, po mišljenju ovoga suda, sama okolnost da je tužitelj bio smješten u spavaonice koje nisu odgovarale propisanom standardu ne znači da je time tužitelj bio izložen zlostavljanju i ponižavanju, a sve druge utvrđene okolnosti upućuju na zaključak da nije došlo do povrede ustavnog prava iz čl. 23. Ustava RH-a koji zabranjuje podvrgavanje ikoga bilo kakvom zlostavljanju i čl. 25. Ustava RH-a prema kojem se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštovati njegovo dostojanstvo.

Osim toga, po stavu ovoga suda, u konkretnom slučaju  nije povrijeđena ni odredba čl. 3. Konvencije prema kojoj se nitko ne smije podvrgnuti mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. Ovo stoga što je u primjeni Konvencije značajna i Preporuka R (99) i Stajalište Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, iz koje proizlazi da ponižavanje kao povreda čl. 3. Konvencije može biti rezultat određenih organizacijskih nedostataka, pa i nedostataka smještajnog kapaciteta, ali je prilikom ocjene da li je zbog toga došlo do povrede prava osobnosti potrebno utvrditi ukupnu kvalitetu života u konkretnoj ustanovi, koja ovisi i o mogućnosti organizacije različitih aktivnosti i iskoristivih mogućnosti boravka zatvorenika izvan ćelije, kako u vremenskom tako i u sadržajnom smislu.

Uzimajući u obzir naprijed navedeno, uz činjenicu da je  tužitelj cijelo vrijeme pod stalnim  i adekvatnom liječničkim nadzorom, te da mu je s obzirom na njegovo zdravstveno stanje pružena sva potrebna i dostupna liječnička skrb,  imajući pri tome u vidu da se radi o penalnim ustanovama predviđenim za smještaj osoba lišenih slobode, sa svim pravima, ali i obvezama koje iz toga proizlaze uključujući i određeni kućni red, ovaj sud smatra da tužitelj  nije dokazao da je trpio duševne boli zbog nedostatka prostora i liječničke skrbi u mjeri koja prelazi onaj neizbježni element trpljenja i poniženja povezanog s oblikom legitimnog postupanja prema osobi lišenoj slobode, jer u utvrđenim ukupnim uvjetima boravka i omogućenom slobodom kretanja tijekom dana sama činjenica nezadovoljavajućeg prostora spavaonice ne predstavlja niti oblik poniženja, niti nečovječnog postupanja od strane tužene prema tužitelju kao zatvoreniku, radi čega bi mu bilo povrijeđeno dostojanstvo, odnosno pravo osobnosti iz čl. 19. u svezi s čl. 1046. ZOO-a.

S obzirom na naprijed navedeno, ovaj sud smatra da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, a koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud, prvostupanjski sud pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio, a svoja utvrđenja i zaključke pravilno i valjano obrazložio, te ih u cijelosti prihvaća i ovaj sud, bez potrebe ponavljanja (tako i ŽS Osijek Gž-1821/2015, Gž-546/2016, Gž-796/2016, Gž-568/17, ŽS Varaždin Gž-374/2015, Gž-2478/2015).

              Odluka o parničnom trošku je pravilna i zakonita kako po osnovu, tako i po visini, te u skladu s odvjetničkom tarifom i odredbom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a, i nije dovedena u pitanje žalbenim navodima tužitelja.

              Kako se i ostali žalbeni navodi svode na ponavljanje istaknutog tijekom prvostupanjskog postupka, istima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke, pa je žalba ocijenjena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i odlučeno kao  u izreci.

Osijek, 17. rujna 2019.