Broj: Gž-2229/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E.&S. S.-l. d.o.o. Z., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva S. i V., odvjetnici iz Z., protiv tuženika J. M. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik P. T., odvjetnik iz S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-1196/16 od 5. srpnja 2018., u sjednici održanoj 19. rujna 2019.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-1196/16 od 5. srpnja 2018. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, kao što se potvrđuje i pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, koji sadrži odluku o troškovima postupka.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika iz S. B. J. pod br. OVRV-699/13 od 1. ožujka 2013., a kojim je naloženo tuženiku da u roku od tri dana isplati tužitelju iznos od 5.821.798,86 kuna uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 18. svibnja 2011. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok je za više zatraženih 217.740,16 kuna i za više traženu kamatu potraživanu od 8. rujna 2010. do dana kada je kamata dosuđena, citirano rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage i u tom dijelu zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan (točka I. izreke).

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 721.149,26 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka II. izreke).

Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je u cijelosti, ali kako nema pravni interes pobijati je u dijelu pod točkom I. izreke, kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, to je pobija u dijelu te točke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, kao što je pobija i pod točkom II. izreke, koji sadrži odluku o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07, 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148.-pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se predmetna presuda u tom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik na temelju mjenice isplati iznos od 6.039.539,02 kuna sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od 8. rujna 2010. do isplate.

Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je 29. prosinca 2009. između tužitelja kao davatelja leasinga, te T. k. d.o.o. Z. kao primatelja leasinga i V. d.o.o., J. M. (u ovom postupku tuženika) i H. d.o.o., svih troje kao jamaca – plataca - sudužnika sklopljen, ugovor o operativnom leasingu broj 32176/09, objekt kojega je bilo plovilo S. P. 72, proizvedeno 2006., za neto nabavnu vrijednost u visini od 1.821.543,15 CHF-a, s trajanjem ugovora na 11 mjeseci i mjesečnim razdobljima plaćanja uz obvezu plaćanja prvog obroka po isporuci objekta leasinga i ukupnoj naknadi za leasing od 294.144,54 CHF (što se odnosi na ukupne leasing obroke od 293.144,54 CHF i trošak obrade ugovora od 1.000,00 CHF uz ugovoreni leasing obrok od 26.649,50 CHF-a, a koji je trebao biti uplaćivan na račun davatelja leasinga u kunama prema njegovom prodajnom tečaju,

- da iz tog Ugovora proizlazi kako su kao instrumenti osiguranja predane dvije mjenice primatelja leasinga, 6 mjenica jamca-platca (sudužnika), 2 zadužnice jamca-platca (sudužnika) i jedna zadužnica primatelja leasinga, dok je točkom VIII. predmetnog Ugovora utvrđeno da su Opći uvjeti važeći od 1. siječnja 2010. priloženi Ugovoru i čine sastavni dio i da primatelj leasinga te jamci, placi-sudužnici svojim potpisom potvrđuju da su Ugovor i Opće uvjete primili i pomno pročitali, da razumiju njihove odredbe te ih u cijelosti prihvaćaju,

- da je tuženik potpisao Ugovor o leasingu i izdao bjanko mjenicu kao instrument osiguranja tražbine iz Ugovora,

- da je predmet leasinga korisnik leasinga primio 29. prosinca 2009.,

- da je došlo do raskida Ugovora zbog neizvršavanja ugovornih obveza od strane primatelja leasinga,

- da je predmet leasinga vraćen tužitelju kao davatelju leasinga 6. listopada 2010.,

- da je predmet leasinga prodan kupcu W. 17. svibnja 2011. za iznos od 720.000,00 EUR-a,

- da je sudski vještak za financije i knjigovodstvo J. B., dao nalaz i mišljenje da ukupan dug iznosi 11.145.671,86 kuna, i kada se odbije prodajna vrijednost predmeta leasinga od 5.323,873,00 kuna na dan 17. svibnja 2011. (kada je plaćena zadnja rata kupca) dug da iznosi 5.821.798,86 kuna,

- da je obaviješću o raskidu od 7. rujna 2010. pozvan primatelj leasinga pisanim putem izvijestiti tužitelja kao davatelja leasinga je li u mogućnosti sam naći kupca koji bi bio obvezan najkasnije do 17. rujna 2010.g. otkupiti objekt leasinga, s time što je primatelj leasinga pozvan odmah vratiti objekt leasinga neovisno o imenovanju kupca.

Na temelju utvrđenog, prvostupanjski sud smatrao je da se u konkretnom slučaju radi se o ugovoru o operativnom leasingu koji ima elemente ugovora o najmu i koji je reguliran  Zakonom o leasingu ("Narodne novine", broj 135/06.), a koji odredbama članka 45. određuje uvjete i posljedice raskida ugovora o leasingu zbog neplaćenih naknada (što je ovdje slučaj), te koji daje pravo davatelju leasinga da u tom slučaju potražuje naknade sukladno Ugovoru i Općim uvjetima.

Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je u ovom slučaju riječ o potraživanju tužitelja iz mjenice koja je izdana po tuženiku kao osiguranje tužitelju za isplatu tražbina po rečenom ugovoru o operativnom leasingu jer nije sporno da je tuženik u svojstvu jamca potpisnik tog Ugovora i izdavatelj mjenice, pa da se primjenjuju odredbe Zakona o mjenici ("Narodne novine", broj 74/94., 92/10. – u daljnjem tekstu: ZM ).

Nadalje je prvostupanjski sud naveo, da je prema točci 7.2 Općih uvjeta tužitelja raskidom ugovora davatelj leasinga ovlašten primatelju leasinga obračunati sve dospjele neplaćene leasing obroke i druge naknade za leasing, troškove posebne naknade i izdatke, kalkuliranu neotplaćenu vrijednost do isteka trajanja ugovora i ostala otvorena dospjela potraživanja te primatelju leasinga oduzeti objekt leasinga bez prethodne najave, a ostaju mu i svi uplaćeni iznosi s osnova dospjelih obveza te jamčevina, ovlašten je zaračunati trošak raskida ugovora do 4 % od vrijednosti ugovora na dan raskida, a primatelj leasinga je dužan naknaditi i štetu nastalu zbog prijevremenog raskida, osobito ukoliko iznos iz unovčenja objekta leasinga ne pokrije otvorena potraživanja, time da iznos obračuna otvorenih potraživanja i naknade štete dospijeva na naplatu odmah po primitku računa ili poziva na platež te davatelj leasinga ima pravo u svrhu naplate iskoristiti postojeće instrumente osiguranja plaćanja, dok je točkom 3. 1. Općih uvjeta, određeno da je vrijeme trajanja ugovora o operativnom leasingu vrijeme na koje je sklopljen ugovor o operativnom leasingu (temeljno vrijeme trajanje ugovora) uvećano za vrijeme od dana potpisa ugovora do dospijeća prvog obroka kao naknade za leasing, a temeljno vrijeme počinje teći prvog dana slijedećeg mjeseca od dana primopredaje objekta leasinga. 

Stoga je prvostupanjski sud zaključio, a glede vremena za koje se potražuju troškovi i naknade, da se tužitelj osnovano poziva na uglavke iz Općih uvjeta koje tumači na način da je primatelj leasinga za slučaj prijevremenog raskida dužan snositi i troškove do prodaje predmeta leasinga, što je u ovom slučaju obavljeno najkasnije 17. svibnja 2011.

Kako tužitelj nije imao primjedbi na konačno utvrđeni iznos potraživanja utvrđen po sudskom vještaku, a nije ih imao ni tuženik, osim što je smatrao da se radi o zastarjelom potraživanju, to je taj sud prihvatio mišljenje vještaka J. B. prema kojemu bi potraživanje tužitelja prema tuženika iz osnovnog posla odgovaralo iznosu od 5.821.798,86 kn, a dospijeća smatrao je 17. svibnja 2011.

U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud smatrao je isti neosnovanim iz razloga što je zaključio da se u ovom slučaju ne radi o situaciji iz odredbe članka 78. stavka 2. ZM-a, jer ovdje tuženik da nije indosant (koji se  potpisuje na poleđini mjenice), a koji je ispod teksta na mjenici „prihvaćamo“ nesporno istu potpisao, kao izdavatelj i ujedno trasat i akceptirao, čime je postao glavni mjenični dužnik (tako i VSRH Rev 62/11 od 10. rujna 2013. i Rev 179/15 od 6. travnja 2016.).

Kako je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik u ovom predmetu izdavatelj mjenice i akceptant, a prema odredbi članka 78. stavka 1. ZM-a, svi mjeničnopravni zahtjevi prema akceptantu zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti, te kako je dospjelost u ovom slučaju nastupila 17. svibnja 2011., to je prvostupanjski sud zaključio da se sukladno odredbi članka 78. stavka 1., u svezi sa člankom 32. i člankom 36. ZM-a, rok računa od dana dospjelosti, pa kako je ovršni prijedlog podnesen 26. veljače 2013., to je zaključio da nije protekao trogodišnji zastarni rok, a koji ne bi protekao ni da je dospijeće nastupilo danom raskida ugovora 7. rujna 2010., kao ni danom ugovorenog trajanja ugovora o leasingu 29. studenoga 2010.

Nadalje je, prvostupanjski sud u odnosu na prigovor tuženika da je po isteku ugovora o leasingu objekt leasinga vraćen u posjed tužitelju kao davatelju leasinga i time da su ispunjene sve preuzete obveze, naveo kako je i taj prigovor neosnovan, iz razloga što je ugovor o operativnom leasingu zaključen 29. prosinca 2009. s rokom trajanja od 11 mjeseci, dakle, do 29. studenog 2010., pa kako je u postupku utvrdio, i to pregledom pisanih isprava, tako i saslušanjem svjedokinje I. K. (čiji je iskaz u suglasju s pisanim ispravama i koji nitko nije osporio), da je zbog neizvršavanja obveza od strane primatelja leasinga, odnosno uslijed neplaćanja ugovorene naknade objekt leasinga otkazan 7. rujna 2010. te predmet leasinga vraćen davatelju leasinga, da se ne radi o povratu predmeta leasinga nakon isteka ugovora, već o situaciji koja nastupa uslijed raskida ugovora o leasingu, čije pravne posljedice su određene u članku 7. 2. Općih uvjeta, koje su prihvaćene od strane tuženika potpisom ugovora, a koje daju davatelju leasinga prava na obračun naknada za leasing troškova izdataka kalkulirane vrijednosti troška raskida kao i štete u opsegu nepokrivanja otvorenih potraživanja koja nisu pokrivena unovčenjem objekta leasinga.

U odnosu na tuženikov prigovor cijeni prodaje objekta leasinga, prvostupanjski sud smatrao je da iz rezultata postupka proizlazi kako je tuženik kao primatelj leasinga bio ovlašten pronaći kupca, a tuženik nije dokazao da je to učinio, pa kako je prodaja izvršena i kako tuženik nije ponudio dokaz da bi se na slobodnom tržištu objekt prodao iznad tog iznosa to ni taj prigovor nije prihvatio, zbog čega je zaključio da je sklapanjem ugovora o leasingu tuženik preuzeo prava i obveze iz odredbe članka 336. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – u daljnjem tekstu: ZOO) i da je prihvatio Opće uvjete koje ga obvezuju u smislu odredbe članka 295. stavka 5. ZOO-a.

S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud održao je na snazi rješenje o ovrsi u dijelu kojim se od tuženika potražuje isplata iznosa od 5.821.798,86 kuna s kamatom od 18. svibnja 2011. (kamata je dosuđena dan nakon posljednje uplate kupca), dok je za više traženih 217.740,16 kuna, kao i za više traženu kamatu potraživanu od 8. rujna 2010., rješenje o ovrsi stavio izvan snage i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

Navedena činjenična utvrđenja, kao i zaključak prvostupanjskog suda da je na tuženiku obveza podmiriti navedeni iznos tužitelju u cijelosti prihvaća i ovaj sud, a žalbenim navodima tuženika ta utvrđenja nisu dovedena u sumnju.

Naime, prava i obveze tuženika utvrđeni su odredbama Općih uvjeta uz ugovore o operativnom leasingu, i iste čine sastavni dio predmetnog ugovora o leasingu, i to točke 3.1. koja regulira pitanje trajanja ugovora, točka 4.2. koja regulira dospijeće i plaćanje leasinga obroka i drugih naknada, točka 4.3. koja regulira troškove uz leasing obrok, točka 4.6. koja regulira zakašnjenje s plaćanjem, točka 4.7. koja regulira prava davatelja leasinga u svezi sa zakašnjenjem i točka 7.2. koja regulira prava davatelja leasinga u slučaju raskida ugovora.

Tužitelj u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud u pobijanoj odluci ne daje razloge je li postojao razlog za raskid ugovora o leasingu sklopljen između trgovačkog društva T. k. d.o.o. i tužitelja, a iz kojeg je proizašlo potraživanje tužitelja spram tuženika. U odnosu na taj žalbeni navod ističe se da je mjenična obveza apstraktna obveza i odvojena je osnovnog posla – ovdje ugovora o leasingu. Kako je u ovom slučaju prema nedvojbenom utvrđenju prvostupanjskog suda tuženik kao izdavatelj mjenice i akceptant preuzeo obvezu iz mjenice jer ju je kao takav i potpisao, to je isti u obvezi prema tužitelju na temelju citiranih točki Općih uvjeta tuženika, kao i odredbe članka 295. stavka 5. ZOO-a, kojom je propisano da Opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora, a što je sve pravilno zaključio i prvostupanjski sud.  

Kako je prema nespornom utvrđenju prvostupanjskog suda tuženik potpisao ugovor o leasingu i izdao bjanko mjenicu kao instrument osiguranja tražbine iz tog ugovora, bez obzira što je 29. prosinca 2009. između tužitelja kao davatelja leasinga, te T. k. d.o.o. Z. kao primatelja leasinga i V. d.o.o., te u ovom postupku tuženika i H. d.o.o., svih troje kao jamaca – plataca - sudužnika sklopljen  ugovor o operativnom leasingu broj 32176/09, objekt kojega je bilo plovilo S. P. 72, to je tuženik sukladno naprijed navedenim odredbama Općih uvjeta tužitelja obvezan platiti sporno potraživanje tužitelju.

Stoga, na pravilnost pobijane odluke ne utječu ni žalbeni navodi koji se odnose na to, je li bilo za očekivati da trgovačko društvo T. k. d.o.o. Z., nakon isteka Ugovora o leasingu otkupi predmet leasinga, je li tužitelj to društvo kontaktirao vezano za prodaju, je li tužitelj postupio s nedopuštenom pobudom i dr.

Ponovno se ukazuje da se ovaj spor raspravlja primjenom odredbi ZM-a, i to: odredbe članka 29. stavak 1., prema kojoj: „Isplata mjenice može se za cijelu mjeničnu svotu ili za izvjestan njen dio osigurati avalom (mjeničnim jamstvom).“, odredbe članka 30. stavka 1., prema kojoj: „Aval se daje na mjenici ili na alonžu i potpisuje ga avalista. Prema stavku 2. istoga članka: Aval se izražava riječima per aval, kao jamac, kao poruk ili ma kojim drugim izrazom koji to isto znači. Stavkom 3. toga članka: Za davanje avala dovoljan je potpis na licu mjenice, osim ako je u pitanju potpis trasata ili trasanta..“, kao i odredbe članka 31. stavka 1., prema kojoj: „Avalista odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči, dok njegova obveza vrijedi i onda ako je obveza za koju jamči ništava iz bilo kojeg drugog razloga, osim zbog formalnog nedostatka.“.

Dakle, u ovome slučaju riječ je o mjeničnopravnom sporu za isplatu mjenične svote po mjenici izdanoj radi osiguranja tražbine iz ugovora o leasingu kojeg je tužitelj kao davatelj leasinga sklopio s društvom T. k. d.o.o. kao primateljem leasinga, pa tužitelj primjenom odredaba ZM-a kao posebnog zakona (lex specialis) traži od tuženika ispunjenje mjenične obveze koju po spornoj mjenici.

Tužitelj kao imatelj mjenice u smislu odredaba članka 46. stavka 1. i 2. ZM-a, ima pravo zahtijevati naplatu mjeničnog iznosa od svih koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali, pa kako je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio da je tuženik prihvatio sporno mjeničnopravno jamstvo (da odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči), a sve u smislu navedenih odredaba članka 31. ZM-a, to su neosnovani i žalbeni navodi u odnosu na druge jamce. Svi jamci odgovaraju solidarno, ali tužitelj kao mjenični vjerovnik ima pravo postupiti protiv svih tih osoba bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno, a pritom nije dužan držati se reda kojim su se oni obvezali, pa u ovom slučaju tužitelj osnovano traži ispunjenje obveze prema tuženiku kao potpisniku sporne mjenice.  

Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na prigovor zastare.

Pravilno je prvostupanjski sud u ponovno postupku utvrdio da nije osnovan prigovor zastare koji je istaknuo tuženik. Naime, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u ovom slučaju ne radi o situaciji iz odredbe članka 78. stavka 2. ZM-a, jer ovdje tuženik nije indosant, koji se potpisuje na poleđini mjenice, već je izdavatelj mjenice i akceptant, koji je ispod teksta „prihvaćamo“ nesporno potpisao mjenicu te je istu kao izdavatelj i ujedno trasat i akceptirao, a čime je postao glavni mjenični dužnik.

Stoga je pravilno prvostupanjski sud smatrao da prema odredbi članka 78. stavka 1. ZM-a, svi mjeničnopravni zahtjevi prema akceptantu, a što je tuženik u ovom predmetu, zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti, pa kako je dospjelost u ovom slučaju nastupila 17. svibnja 2011., to je pravilno taj sud zaključio da se sukladno odredbi članka 78. stavka 1., u svezi sa člankom 32. i člankom 36. ZM-a, rok računa od dana dospjelosti. Budući da je ovršni prijedlog (sada tužba) podnesen 26. veljače 2013. to je očito da nije protekao trogodišnji zastarni rok, a koji ne bi protekao ni da je dospijeće nastupilo danom raskida ugovora 7. rujna 2010., kao ni danom ugovorenog trajanja ugovora o leasingu 29. studenoga 2010., što je sve pravilno zaključio i prvostupanjski sud.    

Ostali žalbeni navodi su sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka, a suprotnih pravilnim činjeničnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, koja u cijelosti prihvaća i ovaj sud, što se ponovno ističe, pa se radi daljnjeg nepotrebnog ponavljanja tuženik upućuje na obrazloženje pobijane odluke, kojom je sud dao jasne i razumljive razloge zašto je donio prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.  

Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbe  članka 154. stavka 3. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a, a koju ni tuženik posebnim žalbenim navodima ne pobija.

S obzirom na to da nisu ostvareni žalbeni navodi tuženika, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi  prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te odlučiti kao u izreci ove presude. 

U Splitu 19. rujna 2019.