Broj: Gž-762/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda, i to Nediljke Radić, kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i Ivice Botice, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice tužitelja pod 1. M. O. iz K. N., OIB:…, pod 2. K. B. iz K. K., OIB:…, pod 3. M. K. iz K. N., OIB:…, pod 4. L. L. iz K., OIB:…, pod 5. E. P. iz S., OIB:… i pod 6. S. Č. iz S., svi zastupani po punomoćniku D. V., odvjetniku u K. K., protiv tuženika Grada S. sa sjedištem u S., radi predaje, podredno isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Splitu od 31. prosinca 2018. pod poslovnim brojem P-3932/16, u sjednici vijeća održanoj 19. rujna 2019.,

r i j e š i o   j e

I. Ukida se prvostupanjska presuda u osporenom dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužiteljima M. O. i M. K. iznose od po 45.664,08 kuna, tužiteljima K. B. i L. L. iznose od po 91.328,16 kuna i tužiteljima E. P. i S. Č. iznose od po 102.744,18 kuna, sve s pripadajućim kamatama od 1. siječnja 2019. (točka II izreke prvostupanjske presude), te u dijelu kojim je obvezan tuženik nadoknaditi tužiteljima parnični trošak iznos od 30.500,00 kuna s kamatom od 1. siječnja 2019. do isplate (točka IV izreke prvostupanjske presude), te se u navedenom dijelu predmet vraća na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom sud donio je presudu koja u izreci glasi:

1. Odbija se u cijelosti kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da prestane uznemiravati tužitelje u pravu vlasništva na nekretninama označenim u zemljišnim knjigama kao čest. zem. 3459/8, čest. zem. 3459/9, čest. zem. 3459/19 te čest. zem. 3459/20, sve upisane u ZU 21303, sve k.o. S., i to na način da ukloni asfaltni put označen na skici lica mjesta u nalazu i mišljenju K. Š., vještaka za geodeziju od 7. kolovoza 2017., na sjevernom dijelu čest. zem. 3459/9 k.o. S., označen slovima A-B-C-D-A površine 66 m2, zatim na sjevernom dijelu čest. zem. 3459/20 k.o. S., slovima C-E-F-Z-U-K-L-T-C površine 82 m2, zatim na čest. zem. 3459/8 k.o. S., označen slovima F-G-H-I-J-K-U-Z-F površine 38 m2, te na dijelu čest. zem. 3459/19 ko S., označen slovima A-D-C-T-L-M-N-O-P-R-S-A površine 318 m2, a koje vještvo je sastavni dio ove presude, i tako uspostavi prijašnje stanje, da odmah preda M. O., M. K. K. B., L. L., E. P., S. Č., J. M. P., J. P., J. M., Đ. A. i Z. A. G. u suposjed, kao suvlasnicima nekretnina označenih kao čest. zem. 3459/8, čest. zem. 3459/9, čest. zem. 3459/19 te čest. zem. 3459/20, sve upisane u ZU 21303, sve k.o. S., te mu se zabranjuje daljnje ili svako slično uznemiravanje tužitelja u pravu vlasništva na nekretninama prikazanim na skici lica mjesta u nalazu i mišljenju K. Š., vještaka za geodeziju od 7. kolovoza 2017., i to: sjevernom dijelu čest. zem. 3459/9 k.o. S., označen u slovima A-B-C-D-A površine 66 m2, zatim na sjevernom dijelu čest. zem. 3459/20 k.o. S., slovima C-E-F-Z-U-K-L-T-C površine 82 m2, zatim na čest. zem. 3459/8 ko S., označen slovima F-G-H-I-J-K-U-Z-F površine 38 m2, te na dijelu čest. zem. 3459/19, k.o. S., označen slovima A-D-C-T-L-M-N-O-P-R-S-A površine 318 m2, sve upisane u ZU 21303, a koje vještvo je sastavni dio ove presude, pod prijetnjom novčane kazne, sve u roku od 8 dana.“

2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljima M. O. iznos od 45.664,08 kuna, M. K. iznos od 45.664,08 kuna, K. B. iznos od 91.328,16 kuna, L. L. iznos od 91.328,16 kuna, E. P. iznos od 102.744,18 kuna i S. Č. iznos od 102.744,18 kuna, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koja na navedene iznose teku od 1. siječnja 2019. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

3. Za više zatraženo od dosuđenog u točki II. izreke presude, i to za više zatražene zatezne kamate od utuženja do presuđenja, podredni tužbeni zahtjev, odbija se kao neosnovan.

4. Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 30.500,00 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 1. siječnja 2019. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tuženik osporavajući presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev (točka II. i IV. izreke presude), te je obvezan tuženik isplatiti tužiteljima iznos u točci II. izreke presude, kao i nadoknaditi parnični trošak označen u točci IV. izreke prvostupanjske presude, sve s pripadajućom kamatom od 1. siječnja 2019..

Tuženik žalbu izjavljuje zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP – "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19) s prijedlogom da se presuda u osporenom dijelu preinači ili podredno da se presuda u osporenom dijelu ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelji nisu podnijeli odgovor na žalbu.

Žalba je osnovana.

U ovoj fazi postupka s obzirom da je pravomoćno presuđeno o zahtjevu za predaju u posjed sporno je, je li tuženik u obvezi isplatiti tužiteljima iznose pobliže označene u izreci prvostupanjske presude i to u točci II..

U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

-kako su tužitelji pod 1. i 3. M. O. i M. K. uknjiženi kao suvlasnici nekretnina upisanih u z.u. 21303 K.O. S. za 1/24 i 2/144 dijela cjeline,

-kako su tužitelji pod 2. i 4. K. B. i L. L. uknjiženi kao suvlasnici predmetnih nekretnina za 2/24 i 4/144 dijela cjeline,

-kako su tužitelji pod 5. i 6. E. P. i S. Č. uknjiženi kao suvlasnici predmetnih nekretnina za 2/24 i 6/144 dijela cjeline,

-kako bi nekretnina označena kao čest. zem. 3459/8 z.u. 21303 K.O. S. bila u naravi dio zemljišta sa istočne strane ulice– neizgrađeno zemljište,

-kako bi nekretnina označena kao čest. zem. 3459/9 površine 69 m2 u naravi bila dio asfaltirane ulice,

-kako bi nekretnina označena kao čest. zem. 3459/19 z.u. 21303 K.O. S. površine 318 m2 bila dio asfaltirane ulice,

-kako bi nekretnina označena kao čest. zem. 3459/20 z.u. 21303 površine 82 m2 bila dio asfaltirane ulice,

-kako se radi o nerazvrstanoj cesti,

-kako cesta nema uporabnu dozvolu, pa da je stoga ista nastala stupanjem na snagu Zakonu o cestama (dalje ZC- "Narodne novine" broj 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14), te da stoga od dana stupnja na snagu Zakona o cestama (29. srpnja 2011.) tužitelji ne mogu tražiti predaju u posjed, već naknadu u smislu odredbe članka 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje ZV- "Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14), pa kako je tužba podnesena 26. srpnja 2016. --------- je opći zastarni rok od pet godina u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO- "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78715 i 29/18).

Iako se ovaj sud slaže s prvostupanjskim sudom da izdavanje lokacijske dozvole ne određuje tijek zastarnog roka, ovaj sud ne prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da do tada postojeća cesta tek postaje javno dobro (u vlasništvu jedinice lokale samouprave) stupanjem na snagu ZC-a, odnosno da u ovom konkretnom slučaju zastarni rok teče od dana stupanja na snagu ZC-a.

Prvostupanjski sud isparano je zaključio kako ga odluka ustavnog suda Republike Hrvatske od 7. veljače 2017. ("Narodne novine" broj 23/17) obvezuje u smislu odredbe članka 37. Ustavnog zakona u Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02), ali po pravnom shvaćanju ovog suda prvostupanjski sud pogrešno tumači i primjenjuje citiranu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske.

Naime, citiranom odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske odbijeni su prijedlozi za ocjenu ustavnosti i zakonitosti odredaba članaka 124., 131., 132. i 133. ZC-a i to prije svega smatrajući kako pravna narav osporenih odredaba ZC-a i njihovi učinci nisu doista takvi kakvu smatraju predlagatelji.

Tako je Ustavni sud Republike Hrvatske zaključio da je cjelokupno zakonodavno uređenje pravnog statusa cesta u Republici Hrvatskoj od 1990. do danas takvo da:

-u razdoblju od 1990. do 2009. potpuno isključuje pravo vlasništva,

-u razdoblju od 2009. do 2011. ostaje isključeno pravo vlasništva svih subjekata izuzev države, što znači da Republika Hrvatska na temelju samog zakona, stječe pravo vlasništva,

-u razdoblju nakon stupnja na snagu ZC-a ostaje isključeno pravo vlasništva subjekata izuzev države, s time da osim države pravo vlasništva na dijelu cesta mogu, na temelju samog zakona, steći i jedinice lokalne samouprave.

Tako Ustavni sud Republike Hrvatske izričito navodi da stjecanje prava vlasništva javnopravnih subjekata na nekretninama koje su u naravi ceste (to jest javna cesta u općoj uporabi i kao takva , dobro od interesa za Republiku Hrvatsku) te, s druge strane, gubitak prava vlasništva privatno pravnih subjekata (fizičkih ili pravnih osoba) na nekretninama na kojima se te ceste nalaze nastupili su znatno prije stupanja na snagu ZC-a.

Ustavni sud, nadalje, smatra kako zakonske odredbe ZC-a same po sebi nemaju utjecaja na nastanak ili prestanak vlasničkih prava, već se njihov sadržaj i svrha iscrpljuju u normiranju pravno-tehničkih radnji i postupaka potrebnih za katastarsko i zemljišnoknjižno evidentiranje stvarnog stanja nekretnina koje su u naravi ceste, kako bi se postigla usklađenost faktičnog i knjižnog stanja tih nekretnina.

Stoga, Ustavni sud konačno zaključuje da se zakonska, konvencijska i ustavnopravna zaštita prava vlasništva odnosi u načelu na onu vrstu odnosa vlasnika prema objektu svojeg vlasništva koju je moguće označiti kao "mirno uživanje".

Stoga evidentna gradnja ceste na određenoj nekretnini tijekom izvjesnog vremena, ili njezina evidentna ustaljena opća uporaba u svojstvu ceste, po prirodi stvari isključuje mogućnost istodobnog  "mirnog uživanja" vlasništva nekretnine.

Stoga, kao je to i prvostupanjski sud istaknuo u svojoj presudi s obzirom na vezanost odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe članka 31. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske, to je u ovom konkretnom slučaju izostalo utvrđenje kada je zaista cesta izgrađena, odnosno kada je došlo do ustaljene opće uporabe u svojstvu ceste, jer bi od tog trenutka cijeneći citiranu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske prestala mogućnost tužiteljima kao suvlasnicima da traže u predaju posjed dijela svoje nekretnine.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi upravo od onoga trenutka kada se ne može s uspjehom  tražiti predaja u posjed nastupa zastarni rok traženja naknade u smislu odredbe članka 33. ZV-a.

Stoga, kako je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi odlučnu činjenicu, to je ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, pa je valjalo na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom suđenju će prvostupanjski sud utvrditi činjenicu na koju mu je ukazao ovaj sud, te će ukoliko utvrdi da je ponovno tužba podnesena unutar zastarnog roka (jer se ovaj sud slaže kako ishođenje lokacijske dozvole nema nikakvog utjecaja na zastarni rok) niti u obvezi utvrditi što predstavlja dio nerazvrstane ceste, s obzirom da nekretnina označena kao čest. zem. 3459/8 K.O. S. u naravi ne predstavlja dio ceste, već neizgrđeno zemljište, ali nije jasno je li isto predstavlja tzv. cestovni pojas.

Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Splitu 19. rujna 2019.