Broj: Rev 3093/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. C. iz J., , OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik T. Č., odvjetnik u V. protiv tuženika J. o. d.d., Podružnica K., K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. Ć., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & p., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu - Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-4344/13-2 od 3. prosinca 2013., kojom je preinačena međupresuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-468/11-51 od 10. lipnja 2013., u sjednici održanoj 24. rujna 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Županijskog suda u Varaždinu - Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-4344/13-2 od 3. prosinca 2013. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Međupresudom Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-468/11-51 od 10. lipnja 2013. utvrđeno je da je tuženik J. o. d.d., Podružnica K., odgovoran za naknadu štete tužitelju C. D. u omjeru od 20%, dok će se u konačnoj odluci odlučiti o visini tužbenog zahtjeva te o naknadi troškova postupka.

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, svojom presudom poslovni broj Gž-4344/13-2 od 3. prosinca 2013. presudio je:

 

''Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, do se žalba tuženika uvažava kao osnovana te se međupresuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-468/11-51 od 10. lipnja 2013. preinačuje i u cijelosti odbija tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Tuženik J. o. d.d., Podružnica K., dužan je s naslova tužbe u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju D. C. iz J., s naslova materijalne štete za oštećeni automobil iznos od 117.549,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27.2.2008.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te s naslova nematerijalne štete za fizičke bolove iznos od 30.000,00 kn, s naslova straha iznos od 20.000,00 kn, s naslova smanjene životne aktivnosti iznos od 30.000,00 kn i s naslova tuđe njege i pomoći iznos od 1.000,00 kn ili sveukupno 81.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

Tuženik je dužan tužitelju naknaditi i prouzročeni parnični trošak u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.‟

 

Nalaže se tužitelju D. C. iz J., da tuženiku J. o. d.d. Z. naknadi  trošak žalbe u iznosu od 3.062,50 kn u roku 15 dana.''

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), ističući revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Revident predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači drugostupanjsku presudu u smislu revizijskih navoda.

 

Tuženik na reviziju nije odgovorio.

 

Revizija je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete u ukupnom iznosu od 198.549,00 kn, nastale 27. veljače 2008. u prometnoj nezgodi na semaforiziranom raskrižju između jugozapadne obilaznice V. i Županijske ceste … koja vozi od P. B. prema B., do koje je došlo na način da je i tužitelj vozilom ušao u raskrižje dok je na semaforu za njegov smjer kretanja bilo upaljeno crveno svjetlo te naletio na vozilo osiguranika tuženika za čiji je kretanja bilo upaljeno zeleno svjetlo, ali se vozilo kretalo brzinom većom od propisane brzine 60 km/h.

 

Drugostupanjskom presudom, kojom je preinačena prvostupanjska međupresuda, sud je u obrazloženju presude naveo da preinačuje presudu po čl. 373. toč. 3. ZPP odnosno taj sud se, preinačujući presudu, nije pozvao na odredbu čl. 373.a ZPP.

 

Međutim, analizom obrazloženja pobijane presude ovaj sud je ocijenio da se preinačenje presude sadržajno temelji na pravilima iz odredbe čl. 373.a ZPP. Naime, prema odredbi čl. 373.a ZPP drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.

 

Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da drugostupanjski sud, neovisno od toga na kojoj odredbi ZPP je temeljio preinačenje prvostupanjske presude, sadržajno preinačio prvostupanjsku presudu po pravilima iz citirane odredbe čl. 373.a ZPP budući da je činjenice utvrdio na temelju rezultata u postupku provedenog prometnog vještačenja te pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP). Stoga, sama činjenica da se u obrazloženju omaškom pozvao na odredbu čl. 373. ZPP, nema za posljedicu nedopuštenost revizije po čl. 382. st. 1. ZPP u ovoj pravnoj stvari.

 

Revizijski sud je stoga ispitao presudu po čl. 392.a st. 2. ZPP u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku međupresudu kojom je utvrđena odgovornost tuženika za štetu koju je pretrpio tužitelj u opsegu od 20%, budući da je utvrdio da je primarni uzrok prometne nezgode ulazak tužitelja u raskrižje na crveno svjetlo na semaforu pa brzina kojom se kretalo vozilo osiguranika tuženika u trenutku nezgode nije uzrok prometne nezgode. Smatrajući kako je tužitelj trebao dokazati da je on u raskrižje ušao kada je za njegov smjer kretanja bilo upaljeno zeleno svjetlo odnosno da je osiguranik tuženika ušao u raskrižje kada je za njegov smjer kretanja bilo upaljeno crveno svjetlo, a što tužitelj nije uspio dokazati, taj sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije niti djelomično osnovan pa ga je u cijelosti odbio.

 

Izloženi zaključak drugostupanjskog suda ne može se prihvatiti.

 

Odredbama čl. 1072. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) kojim su regulirani međusobni odštetni zahtjevi vlasnika motornih vozila propisano je da kada je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj (st. 1.). Međutim, ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje (st. 2).

 

Prvostupanjski sud je na temelju rezultata provedenog dokazivanja utvrdio da za prometnu nezgodu (sudar u raskrižju) nastalu nepropisnim oduzimanjem prednosti prolaza kroz raskrižje vozilu osiguranika tuženika koje je u raskrižje ušlo dok je za njegov smjer kretanja bilo upaljeno zeleno svjetlo, ali se kretalo nepropisno, nedopuštenom brzinom (88 km/h), a koje bi, pri dopuštenoj brzini (60 km/h), ako sudar i ne bi bio izbjegnut, uzrokovalo bitno manje posljedice po imovinu i zdravlje tužitelja, dakle da postoji krivnja oba vozača i to vozača vozila koje je ušlo u raskrižje na crveno svjetlo - tužitelja u opsegu od 80%, a vozača vozila koje se kreće nedopuštenom brzinom - osiguranika tuženika u opsegu od 20 %.

 

I prema shvaćanju ovog suda, a imajući na umu sve okolnosti koje su dovele do štetnog događaja, posebno da se tužitelj krajnje nepropisno i nepažljivo upustio u promet na raskrižju jer je trebao svoje vozilo zaustaviti pred upaljenim crvenim svjetlom na semaforu, a što nije učinio, ali i okolnosti koje dovode u vezu utvrđeno protupropisno ponašanje osiguranika tuženika i nastalu štetu, a to su da se osiguranik tuženika nije vozilom kretao brzinom za 28 km/h većom od dopuštene, već dopuštenom, prilagođenom brzinom, sudar vozila do kojeg je došlo imao bi značajno manje posljedice. Slijedom toga, predmetna šteta je prouzročena obostranom krivnjom tužitelja i osiguranika tuženika.

 

Imajući dakle u vidu utvrđenje postojanja krivnje za nastanak i visinu štete i na strani osiguranika tuženika, nejasnim se ukazuje zaključak drugostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva tužitelja odlučan tek primarni uzrok štete (protupropisno ponašanje tužitelja u prometu), a neodlučno postojanje krivnje osiguranika tužitelja koji je doprinio da šteta bude veća pa stoga nije pravilno ocijenjeno pitanje krivnje imatelja motornih vozila, a time i pitanje njihove odštetne odgovornosti.

 

Zbog navedenog obrazloženje suda drugog stupnja sadrži nejasne i proturječne razloge, odnosno razloge koji proturječe sadržaju provedenih dokaza, posebice dokaza vještačenjem na okolnost uzroka od kojeg potječe šteta u predmetnom štetnom događaju, kao i njezin opseg te visina. Nadalje, obzirom na zauzeti pravni stav u pogledu nepostojanja prava tužitelja na naknadu štete (pa niti djelomično), obrazloženje presude na sadrži niti valjane razloge o istaknutim žalbenim prigovorima tužitelja. Zbog navedenih razloga pobijanu presudu nije moguće ispitati pa je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u reviziji ukazuje tužitelj.

 

Imajući sve navedeno u vidu, valjalo je, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP, ukinuti drugostupanjsku presudu i vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem te će potom donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku u povodu izjavljenih žalbi tužitelja i tuženika.

 

Zagreb, 24. rujna 2019.