Pristupanje sadržaju
Broj: Rev 2715/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. P. d.o.o. u S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. P., odvjetniku u S., protiv tuženika Turistička zajednica G. T., T., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici M. M., odvjetnici u T., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2206/2017-2 od 4. svibnja 2018., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru broj P-2768/16 od 23. lipnja 2017., u sjednici održanoj 24. rujna 2019.,
p r e s u d i o j e
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Tuženiku se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-2206/2017-2 od 4. svibnja 2018. potvrđena je presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru broj P-2768/16 od 23. lipnja 2017. kojom je odbijen zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos 122.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 1. ožujka 2008. do isplate, te u dijelu odluke o troškovima postupka kojom je tužitelju naloženo isplatiti tuženiku s tog osnova iznos 4.262,26 kn, dok je za daljnji iznos 47.425,24 kn s tog osnova preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tuženika.
Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev, tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kao sporno pravno pitanje:
"Smije li sud donijeti odluku kojom odbija tužbeni zahtjev (izvođača) za isplatu (naknade temeljem ugovora o djelu), ispitujući njegovu osnovanost isključivo u okviru pravne osnove koju navodi tužitelj i vezujući se za isključivo tu pravnu osnovu, a ne ispitujući činjenični supstrat na kojem se zahtjev temelji i koji proizlazi iz rezultata raspravljanja, pravno kvalificirajući sporni pravni odnos neovisno o pravnoj kvalifikaciji koju navodi tužitelj?"
smatrajući da o rješenju tog pitanja ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari, a koje i da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer da je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama broj Rev-x 397/12, Rev 454/11, Rev 801/09, Rev 1513/01, Gž 3/99, Rev 846/86, Rev 946/82, te Županijski sud u Varaždinu Gž-182/09, Gž-890/07 i Okružni sud u Sisku Gž-530/80 izrazili pravno shvaćanje suprotno onom u pobijanoj presudi. Predloženo je preinačenje pobijane presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu mu troškova postupka.
Tuženik je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbacivanje, podredno njezino odbijanje kao neosnovane.
Revizija nije osnovana.
Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, odnosno ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbi čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a.
Vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude iznosi 122.000,00 kn, što znači da u ovom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.
No kako je drugostupanjski sud pobijanu presudu donio na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, to je protiv iste dopuštena tzv. redovna revizija, sve na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a. U skladu s tim, s revizijom tužitelja podnesenom pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a (tzv. izvanredna revizija) je trebalo postupati kao da se radi o reviziji podnesenoj na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a, te polazeći od odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a jer Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Osporavajući pravilnost pobijane presude kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev, tužitelj u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 186. ZPP-a smatrajući da su je nižestupanjski sudovi počinili time da su osnovanost zahtjeva tužitelja ocjenjivali samo u okviru pravne osnove označene od tužitelja, a propustili odrediti stvarnu pravnu osnovu na kojoj tužitelj temelji svoj zahtjev i u skladu s tim ocijeniti osnovanost zahtjeva tužitelja. Kako je pak drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužitelja i u njoj istaknutom prigovoru u tom pravcu, propustio sankcionirati nedostatak prvostupanjske presude, to da je i drugostupanjska presuda opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a.
Svoj zahtjev za isplatu prvotnog iznosa 163.000,00 kn, a koji je tijekom postupka smanjen na iznos 122.000,00 kn, tužitelj je u tužbi zahtijevao s osnova ispunjenja ugovorne obveze koju je tuženik preuzeo ugovorom o autorskom pravu, sadržajno ugovoru o djelu sklopljenom 12. ožujka 2007., i u kojem zahtjevu je tužitelj ustrajao do zaključenja glavne rasprave, a bez da je tužitelj u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom ukazao da bi mu zbog neispunjenja ugovorne obveze tuženika nastala šteta, i u čemu se ona sastoji, te u tom pravcu predložio izvođenje relevantnih dokaza.
Točno je da prema odredbi čl. 186. st. 3. ZPP-a sud nije vezan pravnom osnovom koju je tužitelj naveo u tužbi. Međutim sud je vezan činjeničnim supstratom tužbe, a koji određuje tužitelj, odnosno činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima, a koje tužitelj može isticati i nakon podnošenja tužbe u okviru ovlaštenja propisanih ZPP-om. No to svakako ne može učiniti tek u fazi izjavljivanja žalbe na prvostupanjsku presudu (redovnog pravnog lijeka), odnosno izjavljivanja revizije (izvanrednog pravnog lijeka).
Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Ovom zakonskom odredbom statuirano je načelo stranačke istine, a koje je zamijenilo nekadašnje načelo materijalne istine. Time je sud onemogućen da u postupku ex officio utvrđuje činjenice i izvodi dokaze mimo onih istaknutih te predloženih od stranaka. Jedina iznimka od toga je ona u situaciji uređenoj odredbom čl. 7. st. 2. ZPP-a.
Prema toj odredbi sud je ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (čl. 3. st. 3.) ako zakonom nije drugačije određeno.
Dakle, kada tužitelj iznesenim činjeničnim navodima nije pružio elemente na temelju kojih je sud mogao njegov zahtjev ocjenjivati i sa aspekta zahtjeva za naknadu štete: ukazati o kojoj se šteti radi, u čemu se ona sastoji i na te okolnosti predložiti izvođenje konkretnih dokaza, a što sud nije mogao ex officio utvrđivati jer se ne radi o situaciji iz čl. 7. st. 2. u vezi s čl. 3. st. 3. ZPP-a, ocijeniti je da je neosnovan prigovor tužitelja o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 186. ZPP-a. Ovo stoga što u okolnostima konkretnog slučaja stanja spisa predmeta, a koje je rezultat provedenog dokaznog postupka, nije pružalo potrebne elemente na temelju kojih bi sud o zahtjevu za isplatu utuženom kao zahtjev za ispunjenje ugovorne obveze, mogao sagledati i kao zahtjev za naknadu štete, a zbog neispunjenja ugovorne obveze.
Kako je drugostupanjski sud otklonio ovakve žalbene navode tužitelja ukazavši uz ostalo da tužitelj u postupku nije pružio činjenice i predložio dokaze na okolnosti sagledavanja njegovog zahtjeva kao zahtjeva za naknadu mu štete, i u tom pravcu dao jasne i razumljive razloge, to nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, a na koju revident ukazuje.
Kako je već prethodno navedeno, predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa 122.000,00 kn, a koji tužitelj potražuje od tuženika na temelju ugovora sklopljenog između njih 12. ožujka 2007. nazvanog Ugovor o autorskom pravu. Tim ugovorom tužitelj se obvezao u razdoblju od 1. ožujka 2007. do 1. ožujka 2008. za tuženika snimiti 7.000 umjetničkih fotografija G. T., a na kojima će biti zastupljena sva četiri godišnja doba, dok se tuženik obvezao tužitelju za taj rad isplatiti iznos 150.000,00 kn.
Nižestupanjski sudovi su ocjenom rezultata provedenog postupka utvrdili:
- da je ugovor koji su stranke sklopile bio ugovor sa uzastopnim obvezama,
- da tuženik prvu ugovornu obvezu – isplatu računa broj ... na iznos 61.000,00 kn za dostavljenih mu 2.500 fotografija je neuredno ispunio, isplativši tužitelju dio tog iznosa i to 20.000,00 kn, a da je daljnjih 41.000,00 kn tuženik isplatio tužitelju tek na temelju pravomoćne sudske presude,
- da je tužitelj izradio preostalih 4.500 fotografija, ali ih nije predao tuženiku, kao i
- da tužitelj nije tuženiku priopćio izjavu o raskidu ugovora o autorskom pravu od 12. ožujka 2007., a zbog neispunjenja tuženikovih ugovornih obveza.
Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, polazeći od odredbe čl. 590., čl. 365. st. 1., čl. 366. i čl. 367. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – dalje: ZOO) pravilno su nižestupanjski sudovi ugovor sklopljen između stranaka pravno kvalificirali kao ugovor o djelu sa uzastopnim obvezama, a koji ugovor unatoč neurednom ispunjenju ugovorne obveze tuženika, tužitelj nije raskinuo. U takvim okolnostima, a kada do raskida ovog dvostrano obvezujućeg ugovora nije došlo, onda u smislu odredbe čl. 360. ZOO-a je tužitelj mogao od tuženika zahtijevati ispunjenje ugovorne obveze – isplatu preostale ugovorene naknade samo pod uvjetom da je i tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu prema tuženiku – predao mu još 4.500 fotografija. U postupku je međutim utvrđeno da tužitelj nije predao 4.500 fotografija tuženiku, dakle nije ispunio svoju ugovornu obvezu, pa ne može ni zahtijevati od tuženika ispunjenje njegove preostale ugovorne obveze, a kada je u pitanju dvostrano obvezujući ugovor.
Kako pak tužitelj nije u postupku istakao činjenice niti pružio dokaze, a na okolnosti štete koju trpi zbog neispunjenja ovog ugovora od strane tuženika, a o čemu je prethodno već bilo riječi, onda je pravilna ocjena iz pobijane presude da se njegov zahtjev nije mogao ocjenjivati u svjetlu zahtjeva za naknadom štete.
Slijedom navedenog reviziju tužitelja je trebalo odbiti kao neosnovanu sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.
Tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tužitelja.