Broj: Revr 438/2015-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. P. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatskog centra za poljoprivredu, hranu i selo iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u Z., radi zaštite dostojanstva i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1999/13-2 od 7. listopada 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2616/08-55 od 16. srpnja 2013., u sjednici održanoj 25. rujna 2019.,

r i j e š i o   j e

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1999/13-2 od 7. listopada 2014. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2616/08-55 od 16. srpnja 2013. u dijelu pod I/1. i I/2. odbacuje se kao nedopuštena.

p r e s u d i o   j e

U preostalom dijelu revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja S. P. iz Z., ..., koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je tužitelju S. P. iz Z., ..., povrijeđeno dostojanstvo za vrijeme rada kod tuženika Hrvatskog centra za poljoprivredu, hranu i selo, Z., ..., i to uznemiravanjem.

2. Zabranjuju se tuženiku daljnje radnje uznemiravanja.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati naknadu štete s naslova neimovinske štete u iznosu 400.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja ove tužbe po stopi propisanoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

4. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnične troškove, sve u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II/ Nalaže se tužitelju S. P. iz Z., ..., da tuženiku Hrvatski centar za poljoprivredu, hranu i selo, Z., ..., naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 88.750,00 kn u roku od 8 dana.“

Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:

„Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2616/08-55 od 16. srpnja 2013.“

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske ukinuti presude drugostupanjskog i prvostupanjskog suda i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je djelomično nedopuštena, a djelomično neosnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da mu je povrijeđeno dostojanstvo za vrijeme rada kod tuženika, uznemiravanjem, te da mu se pruži zaštita zabranom daljnjeg uznemiravanja. Također, tužitelj je tražio da mu se dosudi naknada neimovinske štete u iznosu od 400.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

Prema navodima tužitelja on traži zaštitu svog dostojanstva, kao radnika, od diskriminacije i uznemiravanja, i to već svojim dopisom - pismenom pritužbom od 23. travnja 2007., a tvrdnje iz tog podneska je ponovio u tužbi. Nadalje, svojim podneskom od 4. svibnja 2010. tužitelj je dopunio navode  iz tužbe tvrdeći da je i nakon tužbe, nastavljeno sa šikanoznim postupanjem prema njemu, koje i dalje traje, što znači da se na ovaj odnos, glede zaštite dostojanstva tužitelja od uznemiravanja trebaju primijeniti odredbe Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR).

Prema odredbi čl. 130. st. 1. ZR propisano je da postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja se uređuju posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili Pravilnikom o radu.

Dakle, postavljeni zahtjevi na utvrđenje uznemiravanja i prestanak uznemiravanja upućuju na primjenu odredaba Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 - dalje: ZSD) i to odredbe čl. 3. st. 3. tog Zakona koja propisuje da se na uznemiravanje i spolno uznemiravanje, na odgovarajući način primjenjuju odredbe tog Zakona koji se odnosi na diskriminaciju. Nadalje, odredbom čl. 17. st. 1. toč. 1. i 2. ZSD propisuje se, podnošenje tužbe za utvrđivanje diskriminacije, odnosno tužbe za zabranu ili otklanjanje diskriminacije, koje, prema stanju spisa predstavljaju pravnu osnovu tužiteljeve tužbe u dijelu pod 1. i 2. petita tužbe.

Obzirom na navedene činjenice, te postavljene zahtjeve, u odnosu na zahtjeve za utvrđenje diskriminacije, odnosno za prestanak uznemiravanja, glede dopustivosti revizije valja, primjenjivati odredbu iz čl. 23. ZSD koja propisuje da je u postupcima iz čl. 17. st. 1. ZSD revizija uvijek dopuštena.

Međutim, prema odredbi čl. 399. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08-ispr., 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), propisano je da se revizija propisana posebnim zakonom, dakle i u ovoj vrsti postupaka, smatra revizijom iz čl. 382. st. 2. ZPP (tzv. izvanrednom revizijom), ako tim posebnim zakonom nije drukčije propisano.

Slijedom navedenog, revizija protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je prvostupanjska presuda potvrđena glede zahtjeva za utvrđivanje uznemiravanja, kao i zahtjeva za zabranu daljnjih radnji uznemiravanja, revizija nije dopuštena. Naime, u tom dijelu, kao što je već navedeno, dopuštena je samo izvanredna revizija, međutim, revident u svojoj reviziji nije određeno naznačio pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, sukladno odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

Slijedom navedenog valjalo je istu, u navedenom dijelu, pozivom na odredbu čl. 392.b st. 2. ZPP odbaciti kao nedopuštenu.

U odnosu na reviziju protiv presude suda drugog stupnja kojim je potvrđena prvostupanjska presuda i odbijen zahtjev za neimovinsku štetu u iznosu od 400.000,00 kn.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati, te sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, pa u postupku koji je prethodio reviziji nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se poziva revident. Obrazlažući tu povredu revident zapravo iznosi vlastite ocjene izvedenih dokaza i donesenih zaključaka u pogledu postojanja uznemiravanja odnosno šikaniranja tužitelja na radnom mjestu.

Također, u postupku pred sudom drugog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 375. st. 1. ZPP jer je revident propustio konkretizirati koje odlučne žalbene razloge sud drugog stupnja nije ocijenio, i time postupio suprotno odredbi čl. 386. st. 1. ZPP koja propisuje da stranka u reviziji mora određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih podnosi reviziju. Na temelju odredbe čl. 386. st. 2. ZPP neobrazloženi razlozi nisu uzeti u obzir, dakle, ne proizlazi da je pred sudom drugog stupnja počinjena navedena bitna povreda.

Također, pravilan je zaključak suda drugog stupnja da ocjena postojanja uzročne veze između štetne radnje i štete nije u kompetenciji sudskog vještaka, već suda, naime, radi se o pravnom a ne činjeničnom pitanju. Točnije, pitanje postojanja prirodne kauzalne veze jest činjenično pitanje, dok pitanje postoji li pravni kauzalitet, u ovom slučaju postoji li adekvatna uzročna veza između štetne radnje i štete, jest pravno pitanje.

Jednako tako, pravilno je ocijenio sud drugog stupnja da se tužiteljev zahtjev za naknadu štete, s naslova neimovinske štete, temelji na činjenicama zbog provođenja „mobinga.“ Pri tome mobing nije kategorija koja je definirana u ZR ili nekom drugom zakonu, ali prema prihvaćenom standardu, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju, kao što je ovdje slučaj, jer nije naveden pravni temelj uznemiravanja, radnik ima pravo zahtijevati naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj ili neimovinskoj šteti.

S obzirom na navedeno, te osnovu tužbenog zahtjeva (naknada štete zbog diskriminacije i mobinga prilikom reorganizacije tuženika) u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti poslodavca po općim propisima obveznog prava.

Pri tome treba reći da je za nastanak obveznog odnosa po osnovi odgovornosti za štete u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO potrebno je kumulativno ispunjavanje svih pretpostavki odgovornosti za štetu. Naime, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu radnju zbog kojih je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice.

Međutim, sud drugog stupnja je zaključio, na temelju provedenih vještačenja i psihologijske obrade tužitelja, da je tužiteljev osjećaj izoliranosti i poniženosti u velikoj mjeri posljedica njegove nespremnosti prihvatiti činjenicu subordinacije unutar radnog kolektiva i nespremnost kritičkog osvrta na vlastite postupke, odnosno, da prisutni elementi rigiditeta, povišene napetosti, nekritičnosti, te sklonost obrađivati faktore okoline, što tužitelja potpuno zaokuplja, smanjuje njegovu kvalitetu života, pa teško prihvaća sugestije da svoje stanje popravi radom na sebi a ne na „promjenom sustava“. Sve to opravdava zaključak suda drugog stupnja da između utvrđenih postupanja tuženika i štete tužitelja ne postoji adekvatna uzročna veza, a ocjena postojanja ili nepostojanje adekvatne uzročne veze predstavlja primjenu materijalnog prava.

Pri tome pravilno je sud drugog stupnja zaključio da je u ovom predmetu teret dokazivanja osporene uzročne veze bio na tužitelju, a ne na tuženiku, pozivom na odredbu čl. 30. st. 12. ZR, obzirom da se radi o zahtjevu za naknadu štete po općim propisima obveznog prava.

Slijedom navedenog, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev zbog toga što nije utvrđeno postojanje adekvatne uzročne veze između postupka tuženika i štete koju je trpio tužitelj, pozivom na odredbu iz čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO).

Slijedom navedenog valjalo je pozivom na odredbu čl. 393. ZPP riješiti kao u izreci.

Zagreb, 25. rujna 2019.