Pristupanje sadržaju
Broj: Rev 676/2016-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Z., Središnja služba u Z., kojeg zastupa punomoćnik Ž. R., dipl. iur., zaposlenik tužitelja, protiv tuženika Z. Z. iz Š. B., Bosna i Hercegovina, koga zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1772/14-2 od 22. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-840/12-16 od 14. siječnja 2014., u sjednici održanoj 1. listopada 2019.,
p r e s u d i o j e
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 300.309,15 kn s pripadajućom kamatom kako je to pobliže označeno u izreci presude.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je ovom sudu da prihvati reviziju.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija tuženika nije osnovana.
U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP).
Revident ističe da su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili da su vezani odlukom upravnog tijela (pravomoćnim rješenjem o nepripadno isplaćenoj mirovini) čime sadržajno upućuje da je došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 12. ZPP.
Budući da je tužitelj (kao upravno tijelo) donio rješenje o visini nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja u razdoblju od 2. studenog 1996. do 31. srpnja 2009., sudovi su u postupku koji je prethodio reviziji pravilno zaključili da su vezani pravomoćnim rješenjem donesenim u upravnom postupku (čl. 12. st. 1. ZPP) i da ne mogu ispitivati pravilnost i zakonitost takvog rješenja (tako i u Rev-1774/11 od 13. svibnja 2015., Revr-947/17 od 11. rujna 2018. i druge).
Uz to, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da ih veže i činjenica da je u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca, sud vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim (čl. 12. st. 3. ZPP).
Stoga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 300.309,00 kn na ime nepripadno više isplaćene mirovine.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tuženik bio korisnik prava na mirovinu,
- da je rješenjem tužitelja od 6. srpnja 2010. koje je postalo pravomoćno 22. prosinca 2011. utvrđena nepripadna isplata mirovinskih primanja od 609.636,32 kn tuženiku za razdoblje od 2. studenoga 1996. do 31. srpnja 2009.,
- da je pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 7. ožujka 2012. tuženik oglašen krivim što je u razdoblju od 1. prosinca 2000. do 15. siječnja 2009. u nakani da pribavi nepripadnu materijalnu korist, a sve nakon što je Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje dao neistinite podatke kako bi ostvario povećani iznos plaće i kasnije mirovine u iznosu od 309.327,17 kn čime je oštetio državni proračun za taj iznos i tom presudom prihvaćen je imovinskopravni zahtjev Općinskog državnog odvjetništva od 300.309,15 kn,
- da je po osnovi nepripadne mirovine preostao neplaćeni iznos od 300.309,15 kn koji se odnosi na razdoblje od 2. studenoga 1996. do 30. studenoga 2000., te od 16. siječnja 2009. do 31. srpnja 2009., a koje razdoblje nije obuhvaćeno kaznenom presudom.
Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su naložili tuženiku vraćanje preostalog nepripadajućeg iznosa od 300.309,15 kn i to po osnovi stjecanja bez osnove pozivom na odredbu čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 120/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 94/09, 40/10, 121/10, 139/10, 61/11, 114/11, 76/12, 112/13, 133/13 i 157/13 - dalje u tekstu: ZMO) prema kojem osigurana osoba koja primi neko novčano davanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada, dužna ga je vratiti dok prema st. 2. toga članka obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove postoji kada je novčano davanje isplaćeno u svoti većoj od pripadajuće.
Nižestupanjski su sudovi, polazeći od utvrđenja da je tužitelj (kao nadležno tijelo u upravnom postupku) donio rješenje 6. srpnja 2010. koje je postalo pravomoćno 22. prosinca 2011. i kojim je utvrđena visina nepripadno isplaćene mirovine za utuženo razdoblje u preostalom iznosu od 300.309,15 kn, zaključili da to potraživanje nije zastarjelo budući od pravomoćnosti tog rješenja do podnošenja tužbe 3. veljače 2012. nije protekao rok zastare od 5 godina određen čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 63/08 i 125/11 - dalje u tekstu: ZOO).
Revizijski razlog pogrešne primijene materijalnog prava revident pronalazi u tome da je rješenje tužitelja doneseno na temelju čl. 164. ZMO te su i nižestupanjski sudovi obrazložili da tuženik na temelju te odredbe mora vratiti iznos stečen bez osnove dok su se odbijajući prigovor zastare sudovi pozvali na odredbe ZOO što, po revidentu dovodi do zaključka da su nižestupanjski sudovi i o osnovanosti tužbenog zahtjeva trebali odlučivati na temelju ZOO odnosno utvrđivati elemente za naknadu štete.
Kao što je već istaknuto sud ne može odlučivati kao o prethodnom pitanju o pitanju nepripadno isplaćene mirovine budući da je vezan pravomoćnim rješenjem donesenim u upravnom postupku i ne može ispitivati pravilnost takve odluke u sudskom postupku.
Nižestupanjski sudovi pravilno su se, odbijajući prigovor zastare, pozvali na odredbu čl. 225. ZOO, kao općeg propisa, jer ZMO kao lex specialist upućuje na primjenu ZOO.
Naime, nižestupanjski su sudovi odlučujući o zahtjevu tužitelja imali u vidu da se na strani tuženika radi o stjecanju bez osnove nepripadajućih iznosa mirovine, vraćanje kojih iznosa je regulirano odredbom čl. 164. st. 1. ZMO, dok su odlučujući o prigovoru zastare pravilno primijenili čl. 225. ZOO kao općeg propisa jer ZMO kao lex specialis u čl. 166. st. 1. određuje da potraživanje "naknade štete" (koje u smislu Zakona obuhvaća i iznose stečene bez osnove) zastaruje istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, a st. 2. čl. 166. određeno je da rokovi zastare potraživanja naknade štete počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je osiguraniku priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja, odnosno kojim je utvrđeno da isplaćeno davanje ne pripada ili pripada u manjem opsegu.
Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primjenjujući odredbe ZOO o zastari potraživanja zaključili da potraživanje tužitelja nije zastarjelo budući od pravomoćnosti i konačnosti upravnog rješenja 22. prosinca 2011. do podnošenja tužbe 3. veljače 2012. nije protekao rok zastare od 5 godina određen čl. 225. ZOO (tako i u Rev-2028/11 od 28. travnja 2015., Rev-1045/12 od 11. travnja 2017.).
Navod revidenta da bi predmetno rješenje imalo značaj ovršne isprave i u tom slučaju bi se radilo o presuđenoj stvari zbog čega je trebalo odbaciti tužbu, je neosnovan.
Prema čl. 21. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 139/2010 - dalje: OZ) ovršna isprava je ovršna odluka donesena u upravnom postupku dok je čl. 25. OZ određeno da je ovršna isprava podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze, a što ovdje nije slučaj.
Naime predmetno upravno rješenje je deklaratorno rješenje koje ne predstavlja ovršnu ispravu podobnu za ovrhu kakvu imaju u vidu odredbe OZ-a.
Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da rješenje upravnog tijela tek predstavlja pravnu osnovu na temelju koje su naložili tuženiku vraćanje stečenog bez osnove.
Slijedom iznesenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Sukladno čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.