Pristupanje sadržaju
Broj: Rev 392/2015-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Renate Šantek članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. K. iz S., kojeg zastupa punomoćnik L. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. u. o. iz Z., koga zastupa pun. H. L., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja i reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2642/2014-2 od 11. rujna 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-800/2013-39 od 28. ožujka 2014., u sjednici održanoj 1. listopada 2019.,
p r e s u d i o j e
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
r i j e š i o j e
Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na troškove postupka.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom suđeno je:
„I Odbija se tužitelj J. K. iz S., OIB: ..., s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:
"Tuženik H. u. o., Z., dužan je platiti tužitelju K. J. iznos od 794.400,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana postavljanja zahtjeva u mirnom postupku tj. 12. 08. 2008. godine pa do konačne isplate po stopi koju određuje čl. 29. ZOO-a, te mu nadoknaditi parnični trošak sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. ZOO-a tekućom od dana presuđenja pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.",
kao n e o s n o v a n u cijelosti.
II Nalaže se tužitelju J. K. iz S., OIB: ..., isplatiti tuženiku H. U. O. d.d. Z., OIB: ..., na ime prouzročenog parničnog troška iznos od 176.750,00 kn sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, koje teku od 28. ožujka 2014. godine do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudne ovrhe.
III Tuženik se odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška parničnog postupka.“
Drugostupanjskom presudom odlučeno je:
„Odbija se žalba tužitelja u odnosu na presudu Općinskog suda u Osijeku, broj P-800/2013-39 od 28. ožujka 2014. pod toč. I izreke kao neosnovana i u tom dijelu potvrđuje presuda prvostupanjskog suda.
Žalba tužitelja djelomično je osnovana u odnosu na rješenje o trošku postupka sadržanom u pobijanoj presudi pod toč. II izreke pa se isto preinačava i sada glasi:
Odbija se tuženik H. u. o. Z. sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova.“
Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli i tužitelj i tuženik.
Tužitelj je reviziju podnio na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.
Tuženik je podnio reviziju na temelju čl. 382. st. 2. ZPP protiv dijela presude drugostupanjskog suda kojim je žalba tužitelja prihvaćena, te preinačena prvostupanjska presuda i to u pogledu troškova parničnog postupka. Predlaže da revizijski sud preinači pobijanu drugostupanjsku odluku tako da naloži tužitelju naknadu parničnih troškova tuženiku.
Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju tuženika.
Tuženik nije podnio odgovor na reviziju tužitelja.
Revizija tužitelja je neosnovana.
Revizija tuženika je nedopuštena.
Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.
Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 794.400,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, na ime imovinske i neimovinske štete koju je pretrpio u prometnoj nezgodi od 2. listopada 2007.
U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:
- da se štetni događaj dogodio 1. listopada 2007. oko 4,50 sati nakon što je automobil tužitelja krećući se autocestom pri brzini od 130 km/h svojom desnom prednjom stranom i prednjim gornjim dijelom karoserije došao u kontakt sa stražnjom stranom i podnicom prikolice vučnog vozila (skupnog vozila) registracije BiH,
- da je brzina skupnog vozila neposredno prije štetnog događaja bila 74 km/h te je vozilo bilo u pokretu,
- da je u vrijeme događaja bila noć, vidljivost nešto slabija zbog izmaglice (ali ne i smanjena u smislu Zakona o sigurnosti prometa na cestama) zbog čega je vještak prometne struke utvrdio da je prosječno trijezan vozač na mjestu tužitelja kod pravodobnog reagiranja i pri brzini kojom je vozio imao dovoljno prostora i vremena da izbjegne ovu prometnu nesreću, bilo kočenjem bilo pretjecanjem,
- da je vještak u varijanti događaja kako to tvrdi tužitelj da je bila jaka magla, ocijenio da je onda brzina kretanja tužitelja mogla iznositi 50 – 80 km/h, iz čega opet slijedi da je štetu uzrokovao svojom krivnjom tužitelj,
- da je vještačenjem utvrđeno da je nakon udara u teretno vozilo došlo do rotacije vozila tužitelja, stražnjim dijelom ulijevo i do prevrtanja te klizanja na krov. Nakon toga u vozilo tužitelja udarilo je vozilo BMW bugarske registracije,
- da je ovo vozilo svojim prednjim desnim dijelom udarilo u prednji lijevi dio vozila tužitelja koje se nalazilo poprečno na kolniku prevrnuto na krov u trenutku kontakta,
- da se vozilo BMW kretalo brzinom od 113 km/h,
- da je kontakt vozač mogao izbjeći da se kretao brzinom od 81 km/h ili manjom. Dopuštena brzina kretanja iznosila je 130 km/h.
Na temelju ovako utvrđenog stanja pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev tužitelja. Pravilno zaključuju sudovi da ne postoji odgovornost vozača BMW-a za nalet jer se radi o neočekivanoj situaciji pa vozač nije imao razloga voziti brzinom znatno ispod dopuštene, kako bi mogao pravodobno reagirati na nepredvidivu situaciju, obzirom da je utvrđeno da uvjeti na cesti nisu naređivali da bi vozač trebao voziti brzinom znatno manjom od dopuštene.
Kako nema odgovornosti vozača za štetu nema ni odgovornosti osiguravatelja odnosno tuženika čija odgovornost se temelji na čl. 34. Zakona o obveznom osiguranju u prometu („Narodne novine“ broj 151/05) u vezi sa čl. 1092. te čl. 1068. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05).
U odnosu na revizijske navode tužitelja u kojima zapravo iznosi činjenice, drukčije ocjenjuje provedene dokaze i daje subjektivne, vlastite zaključke o osnovanosti tužbenog zahtjeva treba reći da takvi navodi predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u revizijskom postupku pa ih ovaj sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje njihove osnovanosti. Naime, sukladno čl. 385. st. 1. ZPP, reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
U kontekstu izloženog nije se ostvario istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te je stoga trebalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i temeljem čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.
U odnosu na reviziju tuženika koji se odnose na dosuđene troškove postupka, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.
Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).
Ovakvo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-5656/2016 od 8. ožujka 2017.
Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.