Broj: Gž-28/2019-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Mirjane Macure, predsjednice vijeća te Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Igora Delina, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika: 1) S. Š. iz Z., OIB: … i 2) N. Š. sina S. iz Z., OIB: …, zastupani po punomoćniku M. B., odvjetniku u odvjetničkom društvu B. i P. u Z., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o žalbi tuženika pod 1) i 2) protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P-553/2018 od 29. studenoga 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 2. listopada 2019.,

p r e s u d i o   j e

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P-553/2018 od 29. studenoga 2018. u dijelu pod toč. I. i II. izreke, tako da se u tom dijelu sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja S. B., koji glasi:

I. Ugovor o darovanju nekretnine sklopljen između tuženika pod 1. tužbe S. Š. kao darovatelja i tuženika pod 2. tužbe N. Š. kao daroprimatelja dana 12. travnja 2001. godine i ovjeren kod javnog bilježnika D. M. dana 12. travnja 2001. godine pod brojem OV-2371/2001 gubi pravni učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljeve tražbine u iznosima od:

-20.000,00 kn za pretrpljene fizičke boli,

-20.000,00 kn za pretrpljeni strah,

-37.000,00 kn za duševne boli zbog naruženosti,

-400.000,00 kn sa osnova umanjenja životne aktivnosti,

sve s zakonskim zateznim kamatama koje teku od 19. studenog 2007. godine pa do isplate,

- sa osnova izgubljene zarade iznose od 2.982,00 kn mjesečno za 1999. godinu, 3.067,00 kn mjesečno za 2000. godinu, 3.230,00 kn mjesečno za 2001. godinu, 3.357,00 kn mjesečno za 2002. godinu, 3.631,00 kn mjesečno za 2003. godinu, 3.771,00 kn mjesečno za 2004. godinu, 3.928,00 kn mjesečno za 2005. godinu, 4.155,00 kn mjesečno za 2006. godinu, 4.277,00 kn mjesečno za 2007. godinu, 4.277,00 kn mjesečno za 2008. godinu, 4.277,00 kn mjesečno za 2009. godinu i 4.277,00 kn mjesečno za 2010. godinu, sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do naplate,

što su tuženici pod 1. i 2. tužbe dužni trpjeti da tužitelj navedenu tražbinu prema tuženiku ad. 1. tužbe S. Š. namiri prodajom nekretnine označene kao dio čest. zem. 1698/188 k.o. C., dvorište površine 307 m2 i kuća površine 151 m2, uz naknadu parničnog troška, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženicima ad. 1. i 2. naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 10.625,00 kuna, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tužitelju S. B. da tuženicima pod 1) S. Š. i 2) N. Š. naknadi parnični trošak u iznosu od 24.271,25 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Ugovor o darovanju nekretnine sklopljen između tuženika pod 1. tužbe Stanka Šarića kao darovatelja i tuženika pod 2. tužbe N. Š. kao daroprimatelja dana 12. travnja 2001. godine i ovjeren kod javnog bilježnika D. M. dana 12. travnja 2001. godine pod brojem OV-2371/2001 gubi pravni učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljeve tražbine u iznosima od:

-20.000,00 kn za pretrpljene fizičke boli,

-20.000,00 kn za pretrpljeni strah,

-37.000,00 kn za duševne boli zbog naruženosti,

-400.000,00 kn sa osnova umanjenja životne aktivnosti,

sve s zakonskim zateznim kamatama koje teku od 19. studenog 2007. godine pa do isplate,

- sa osnova izgubljene zarade iznose od 2.982,00 kn mjesečno za 1999. godinu, 3.067,00 kn mjesečno za 2000. godinu, 3.230,00 kn mjesečno za 2001. godinu, 3.357,00 kn mjesečno za 2002. godinu, 3.631,00 kn mjesečno za 2003. godinu, 3.771,00 kn mjesečno za 2004. godinu, 3.928,00 kn mjesečno za 2005. godinu, 4.155,00 kn mjesečno za 2006. godinu, 4.277,00 kn mjesečno za 2007. godinu, 4.277,00 kn mjesečno za 2008. godinu, 4.277,00 kn mjesečno za 2009. godinu i 4.277,00 kn mjesečno za 2010. godinu, sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do naplate,

što su tuženici pod 1. i 2. tužbe dužni trpjeti da tužitelj navedenu tražbinu prema tuženiku ad. 1. tužbe S. Š. namiri prodajom nekretnine označene kao dio čest. zem. 1698/188 k.o. C., dvorište površine 307 m2 i kuća površine 151 m2, uz naknadu parničnog troška, u roku od 15 dana.

              II. Nalaže se tuženicima ad. 1. i 2. naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 10.625,00 kuna, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženici ad. 1. i 2. naknade parnični trošak preko dosuđenog iznosa od 10.625,00 kuna iz toč. II izreke ove sudske odluke, a do zatraženog iznosa parničnog troška od 11.925,00 kuna, tj. za iznos od 1.300,00 kuna."

              Protiv citirane presude u dijelu pod toč I. i II. izreke žalbu su izjavili tuženici pod 1) S. Š. i 2) N. Š. (dalje: tuženici pod 1) i 2)) pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predložili da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a tuženicima naknadi parnični trošak zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuju, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističu da je na tužitelju teret dokazivanja da je tuženik pod 1) uslijed izvršenja ugovora o darovanju postao insolventan, o čemu u spisu predmeta nema dokaza. Nadalje, imajući u vidu odredbu čl. 283. st. 2. Zakona o obveznim odnosima tužba je u predmetnoj pravnoj stvari trebala biti podnesena isključivo protiv tuženika pod 2). Prema općem pravilu iz čl. 280. st. 1. navedenog Zakona vjerovnik može pobijati dužnikovu radnju samo u mjeri u kojoj je ona poduzeta na štetu vjerovnika, što konkretno znači da sam pravni posao (ovdje ugovor o darovanju nekretnina) ne može biti predmet pobijanja niti tuženik pod 2) po toj osnovi gubi pravo vlasništva cijele darovane nekretnine nego mora trpjeti tužiteljevo namirenje samo u dijelu potrebnom za namirenje tužiteljevih dospjelih potraživanja. Tuženici su stava da je svrha instituta pobijanja pravnih radnji dužnika da se pobijanjem omogući vjerovniku da naplati svoju dospjelu novčanu tražbinu. Nekretnina koja je predmet darovanja bila je u režimu društvenog vlasništva, a upisana je kao vlasništvo G. Z.. Tuženici nikada nisu stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine, a isto se stječe upisom u zemljišnu knjigu. Prvostupanjski sud obrazloženjem svoje odluke prelazi preko navedenih činjenica i to da, s obzirom na stanje u zemljišnim knjigama, nema pravne radnje koja je rezultirala oštećenjem vjerovnika. Sud prvog stupnja zanemaruje činjenicu da je upravo u predmetnom postupku tužitelj mogao dokazati svoj pravni interes da se ishodi pravomoćna presuda podobna za upis uknjižbe prava vlasništva u korist tuženika pod 2) i pri tom je mogao pored tuženika na pasivno legitimiranoj strani označiti i G. Z..

Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba je osnovana.

Tuženici pod 1) i 2) u žalbi ne konkretiziraju bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a ovaj drugostupanjski sud pazeći po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. istoga Zakona, ne nalazi da bi takve povrede bile počinjene pred sudom prvog stupnja.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da ugovor o darovanju nekretnine zaključen između tuženika pod 1), kao darovatelja i tuženika pod 2), kao daroprimatelja (dalje tuženici) od 12. travnja 2001. gubi pravni učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljeve tražbine u iznosu od 477.000,00 kuna s osnova neimovinske štete te s osnove izgubljene zarade za razdoblje od 1999. pa do 2010., te da su tuženici pod 1) i 2) dužni trpjeti da tužitelj navedenu tražbinu prema tuženiku pod 1) namiri prodajom nekretnine označene kao dio čest. zem. 1698/188 k.o. C. u naravi dvorište površine 307 m2 i kuća površine 151 m2.

              Prvostupanjski sud je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je između tuženika pod 1), kao darovatelja i tuženika pod 2), kao daroprimatelja, dana 12. travnja 2001. zaključen ugovor o darovanju nekretnina, predmet kojeg darovanja je bila čest. zem. 1698/188 k.o. Crno, u naravi dvorište povr. 307 m2 i kuća povr. 151 m2, da se radilo o besplatnom raspolaganju u odnosu na koje se po odredbi čl. 285. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO), tužba može podnijeti u roku od tri godine računajući od dana kada je poduzeta pravna radnja koja se pobija odnosno od dana kada je trebalo poduzeti propuštenu radnju, a koja pravna radnja se smatra poduzetom tek nakon što se ostvare sve pretpostavke za ishođenje upise prava vlasništva nekretnine u zemljišnu knjigu, koje ovdje nisu ostvarene, slijedom čega smatra neosnovanim prigovor prekluzije istaknut po tuženicima.

              Smatrajući da je tužitelj dokazao da kao vjerovnik ima dospjelu tražbinu u odnosu na tuženika pod 1), kao dužnika, da je tuženik pod 1) poduzeo pravne radnje na štetu tužitelja sklapanjem ugovora o darovanju nekretnina sa tuženikom pod 2), te da zbog sklapanja tog darovnog ugovora tuženik pod 1) nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine tužitelja, prvostupanjski sud je pozivom na odredbe iz čl. 280. st. 1. i 2., čl. 281. st. 2. i 3. i čl. 284. ZOO u cijelosti udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu.

Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj: Rev 2079/14 od 20. rujna 2017. te u odluci broj Rev 1828/12 od 3. svibnja 2017., koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pravna radnja kod besplatnih raspolaganja nekretninom smatra se poduzetom tek nakon što se ostvare sve pretpostavke za ishođenje upisa prava vlasništva na nekretnini u zemljišnoj knjizi, a ne samo sklapanjem pravnog posla na temelju kojeg se stječe pravo vlasništva, slijedom čega se rok iz čl. 285. ZOO (sada čl. 71. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05)) računa od trenutka kada je stjecatelj, ovdje tuženik pod 2), ostvario pravo upisati pravo vlasništva darovane nekretnine u zemljišne knjige.

Kako u konkretnom slučaju iz stanja spisa proizlazi da nisu ispunjene pretpostavke za ishođenje upisa prava vlasništva predmetne nekretnine u zemljišnu knjigu, to je pravilna ocjena suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju nije protekao zakonom propisani rok za podnošenje predmetne tužbe.

Nadalje, u navedenim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo je pravno shvaćanje da je posljednji akt kojim se pravna radnja koja je poduzeta na štetu vjerovnika okončava, upravo onaj trenutak kada je dužnik zahtijevao upis u zemljišnu knjigu, a samim upisom u zemljišnu knjigu prava vlasništva nekretnine koja je predmetom pravnog posla dovršena je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika (u tom smislu i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5050/2011 od 3. srpnja 2014.)

Ovdje prvenstveno treba ukazati da je pravna radnja koja se u predmetnom postupku pobija započela zaključenjem ugovora o darovanju između tuženika pod 1) i tuženika pod 2) 12. travnja 2001., s tim da do zaključenja glavne rasprave u predmetu nije poduzet akt kojim se radnja okončava, dakle, nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje zahtjeva za upis u zemljišnu knjigu predmetne nekretnine, pa u takvoj pravnoj situaciji, a imajući u vidu navedenu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, valja primijeniti odredbe ZOO/05.

U smislu čl. 69. st. 2. ZOO/05 tužba za pobijanje podnosi se protiv dužnika i treće osobe s kojom je ili u čiju je korist poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njezinih sveopćih pravnih slijednika, slijedom čega je neosnovan žalbeni navod tuženika prema kojem je tužba u predmetnoj pravnoj stvari trebala biti podnesena isključivo protiv tuženika pod 2).

              Odredbom čl. 66. st. 1. ZOO/05 propisano je da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.

              S obzirom na zauzeta pravna shvaćanja i izražena stajališta u navedenim odlukama Vrhovnog suda i Ustavnog suda Republike Hrvatske te utvrđeno činjenično stanje u predmetu valja zaključiti da u konkretnom slučaju nema pravne radnje poduzete na štetu tužitelja koja bi se mogla pobijati, budući da se pravna radnja smatra poduzetom tek nakon što se ostvare sve pretpostavke za ishođenje upisa prava vlasništva nekretnine u zemljišnu knjigu, a ne samo sklapanjem pravnog posla na temelju kojeg se stječe vlasništvo, a uz valjani pravni posao za prijenos vlasništva temeljna je pretpostavka i vlasništvo stjecateljevog prednika, a što u konkretnome, kako je to već ranije obrazloženo, nije slučaj.

              Stoga je pogrešno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu.

              Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 370. toč. 3. ZPP, preinačiti presudu suda prvog stupnja te odlučiti kao u izreci ove  drugostupanjske presude.

              Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 2. ZPP, u koji trošak je tuženicima priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika i to po 250 bodova za sastav odgovora na tužbu, zastupanje na ročištima od 28. veljače 2014., 17. svibnja 2018., 24. kolovoza 2018. i 15. listopada 2018., te za sastav žalbe  250 bodova uvećano za 25%, odnosno 312,50, što uz vrijednost boda od 10,00 kn te PDV od 25% ukupno iznosi 19.531,25 kn. Tuženicima je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na ime sastava žalbe u iznosu od 4.740,00 kn, sveukupno 24.271,25 kn.

              U nepobijanom dijelu pod toč. III. izreke presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

Zadar, 2. listopada 2019.