Broj: Rev 1681/2017-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. D. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica Lj. M., odvjetnica u Z., protiv I. tuženika I. Š. iz R., i II. tuženika E. A. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik T. N., odvjetnik u Z., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, te u pravnoj stvari tužitelja E. A. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik T. N., odvjetnik u Z., protiv I. tuženika Z. D. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica Lj. M., odvjetnica u Z., te II. tuženika I. Š. iz R., radi utvrđenja ugovora ništetnim, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-402/13-2 od 24. veljače 2016., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P-988/2011 od 8. lipnja 2012., u sjednici održanoj 2. listopada 2019.,

r i j e š i o   j e

I. Prihvaća se revizija tužitelja te se ukidaju presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-402/13-2 od 24. veljače 2016. i presuda Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P-988/2011 od 8. lipnja 2012. u dijelu pod stavcima I. i III. izreke te se predmet u tom dijelu vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odlučivanje o troškovima revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za pobijanje kupoprodajnog ugovora koji je na štetu tužitelja, kao vjerovnika, sklopljen 21. prosinca 2009. između I. tuženika, kao dužnika, te II. tuženika, kao treće osobe, kao i zahtjev da su tuženici dužni trpjeti namirenje potraživanja tužitelja od 120.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti iz vrijednosti nekretnine koja je bila predmet kupoprodajnog ugovora (stavak I. izreke); odbijen je protutužbeni zahtjev na utvrđenje da je ništetan ugovor o zasnivanju dobrovoljnog založnog prava sklopljen 19. studenog 2010. između tužitelja i I. tuženika, kojim je zasnovano založno pravo na ½ dijela nekretnine upisane u zk.ul.br. 1751 k.o. R. (stavak II. izreke); te je naloženo tužitelju nadoknaditi II. tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 50.000,00 kn (stavak III. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod stavcima I. i III. izreke (stavak I. izreke); dok je ista presuda preinačena u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 6.250,00 kn na način da je naloženo II. tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 kn (stavak II. izreke); ujedno je odbijen, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbe (stavak III. izreke):

Protiv navedene drugostupanjske presude, u dijelu u kojem nije uspio sa žalbom, tužitelj je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

              Revizija je osnovana.

              Prema odredbi članka 392.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

              Neosnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 4., 11. i 13. ZPP, na koje tužitelj upire u reviziji.

              Suprotno shvaćanju revidenta, pobijane odluke nisu utemeljene na nedopuštenim raspolaganjima stranaka, iste nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, a sve i da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena nakon proteka roka iz članka 71. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO), istu ne bi trebalo odbaciti (članak 282. stavak 1. ZPP), kako to pogrešno smatra revident, obzirom na to da rok za podnošenje tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji nije prekluzivni rok procesnog prava. Takvo shvaćanje zauzeto je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-168/16-9 od 7. studenoga 2016.

              Predmet spora je pobijanje dužnikove pravne radnje, točnije ugovora o kupoprodaji ½ dijela nekretnina upisanih u zk.ul.br. 1751 k.o. R., koji su I. tuženik, kao prodavatelj te II. tuženik, kao kupac, sklopili 21. prosinca 2009., u dijelu u kojem je to potrebno za ispunjenje tužiteljeve tražbine prema I. tuženiku u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 120.000,00 EUR.

Polazeći od utvrđenja da je ugovor o kupoprodaji, kao naplatni pravni posao, između I. i II. tuženika zaključen 21. prosinca 2009., kada je isti ovjeren kod javnog bilježnika, a da je tužba podnesena 29. studenoga 2011., nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena protekom roka od jedne godine od dana kada je poduzeta pravna radnja koja se pobija, pa kako se radi o prekluzivnom roku, nižestupanjski sudovi iz tog razloga tužbeni zahtjev tužitelja odbijaju. Pritom drugostupanjski sud ističe da za početak tijeka tog (prekluzivnog) roka nije bitno je li osoba koja je ovlaštena pobijati takvo pravno raspolaganje za isto znala ili mogla znati, jer se radi o objektivnom roku, na čiji početak ne utječu nikakve subjektivne okolnosti, pa tako niti dan saznanja za poduzetu radnju.

Tužitelj u reviziji ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 71. stavaka 1. i 2. ZOO. U bitnome ističe da je pogrešno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova, na kojem su utemeljili svoje odluke, da početak roka za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, u okolnostima konkretnog slučaja, teče od 21. prosinca 2009. kada je sklopljen i kod javnog bilježnika ovjeren kupoprodajni ugovor.

Prema odredbi članka 71. stavka 1. ZOO, tužba za pobijanje dužnikovih pravnih radnji može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz članka 67. stavka 1. tog Zakona, a za ostale slučajeve u roku od tri godine (stavak 1.); rok se računa od dana kada je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kada je trebalo poduzeti propuštenu radnju (stavak 2.).

Ovaj sud prihvaća shvaćanje revidenta da je u okolnostima konkretnog slučaja, neprihvatljivo shvaćanje nižestupanjskih sudova da je rok iz članka 71. stavka 1. ZOO počeo teći onda kada je poduzeta prva radnja, odnosno onda kada je došlo do sklapanja i ovjere kupoprodajnog ugovora. Naime, prema stavku 2. istog članka, rok se računa od dana kada je poduzeta pravna radnja koja se pobija, međutim, ako se takva pravna radnja dužnika sastoji od više odvojenih akata, kao u ovom slučaju od sklapanja ugovora, njegove ovjere kod javnog bilježnika i potom predaje zemljišnoknjižnom sudu na provedbu, tada je dužnikova radnja poduzeta u trenutku kada je poduzet posljednji akt kojim se ta radnja okončava.

Ugovor o kupoprodajni nekretnine za cilj ima prijenos prava vlasništva do kojeg dolazi tek njegovom provedbom i uknjižbom u zemljišne knjige, stoga je i u konkretnom slučaju posljednji akt kojim se pravna radnja okončava upravo onaj trenutak kada je dužnik (I. tuženik), na temelju spornog kupoprodajnog ugovora, zahtijevao upis u zemljišne knjige (17. lipnja 2011.).

Ovakvo shvaćanje izraženo je u odlukama ovog suda poslovni broj Rev-1828/12 od 3. svibnja 2017. i Rev-2079/14 od 20. rujna 2017., kao i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5050/2011 od 3. srpnja 2014.

Slijedom izloženoga, rok iz članka 71. stavka 1. ZOO u konkretnom slučaju nije istekao do podnošenja tužbe (29. studenoga 2011.), pa je tužba u ovoj pravnoj stvari pravovremena.

Kako nižestupanjski sudovi, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nisu utvrđivali ostale pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji iz članaka 66. i 67. ZOO, činjenično stanje nije potpuno utvrđeno, pa nema uvjeta za preinaku pobijane presude.

U ponovnom postupku, prvostupanjski će sud, poštujući odredbu članka 394.a ZPP, sukladno dokaznim prijedlozima stranaka upotpuniti činjenično stanje i potom ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu.

Slijedom iznijetoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 395. stavka 2. ZPP, prihvatiti reviziju tužitelja i odlučiti kao pod stavkom I. izreke rješenja.

Odluka o troškovima u povodu revizije, sadržana pod stavkom II. izreke rješenja, temelji se na odredbi članka 166. stavka 2. ZPP.

Zagreb, 2. listopada 2019.