Broj: Rev 2290/2013-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenka Žabčić članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. C. A. d.d. iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici M. H., M. R., D. M., I. J., D. T., mr.sc. J. Č. T., S. P. M., K. K., Z. B., mr. sc. A. D. R., V. K., A. H. Ć., A. C., I. M. B., V. M., I. S., A. B. i T. S. K., odvjetnici iz Odvjetničkog društva H. & partneri iz Z., protiv tuženice T. M. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-285/13-2 od 5. veljače 2013., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-11878/08-19 od 24. veljače 2012., u sjednici održanoj 2. listopada 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Preinačava se presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-285/13-2 od 5. veljače 2013., te toč. II. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-11878/08-19 od 24. veljače 2012., i sudi:

 

              „Održava se na snazi rješenje o ovrsi javne bilježnice L. S.-S., poslovni broj Ovrv-24182/08 od 10. lipnja 2008., u dijelu u kojem je naloženo tuženici T. M. isplatiti tužitelju D. C. A. d.d. iznos od 1.380,27 kn, na ime zateznih kamata obračunatih na iznos glavnice od 13.010,87 kn za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog računa do 8. prosinca 2007., kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženici T. M. isplatiti tužitelju D. C. A. d.d. trošak ovršnog postupka u iznosu od 14,00 kn.“

 

              2. Tuženici se nalaže naknaditi tužitelju i daljnje troškove – troškove žalbe i ove revizije u iznosu od 849,40 kn, u roku od 15 dana od primitka ove odluke, dok se odbija s preostalim dijelom zahtjeva troškova pravnih lijekova u iznosu od 2.588,10 kn.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-11878/08-19 od 24. veljače 2012., suđeno je:

 

              „I/ Održava se na snazi rješenje o ovrsi javne bilježnice L. S.-S. poslovni broj Ovrv-24182/08 od 10. lipnja 2008. godine, u dijelu u kojem je naloženo tuženici T. M. isplatiti tužitelju D. C. A. d.d. iznos od 13.010,87 (trinaesttisuća deset kuna i osamdesetsedam lipa) sa zateznim kamatama tekućim od 09. prosinca 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem, eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženici T. M. naknaditi tužitelju D. C. A. d.d. trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.708,00 kn (tisuću sedamstoosam kuna), sve u roku od 8 dana.

 

              II/ Ukida se rješenje o ovrsi javne bilježnice L. S.-S. poslovni broj Ovrv- 24182/08 od 10. lipnja 2008. godine, u dijelu u kojem je naloženo tuženici T. M. isplatiti tužitelju D. C. A. d.d. zatezne kamate na iznos od 13.010,87 kn, koje teku od dospijeća svakog pojedinog računa do 08. prosinca 2007. godine, a iznose 1.380,27 kn, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženici T. M. isplatiti tužitelju D. C. A. d.d. trošak ovršnog postupka u iznosu od 14,00 kn.

 

              III/ Nalaže se tuženici T. M. naknaditi tužitelju D. C. A. d.d. trošak parničnog postupka u iznosu od 2.473,92 kn (dvijetisuće četristosedamdesettri kune i devedeseti dvije lipe), u roku od 15 dana.“

 

              Presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-285/13-2 od 5. veljače 2013., u povodu žalbe tužitelja protiv dijela prvostupanjske presude (toč. II. izreke ), odlučeno je:

 

              „Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11878/08-19 od 24. veljače 2012., u pobijanom dijelu u točki II. izreke.“

 

              Protiv ove drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju zbog razloga propisanih čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku u kojoj iznosi materijalnopravno pitanje te razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu odluku preinači na način da preinači pobijani dio prvostupanjske presude (toč. II. izreke) na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev i tuženicu obveže na naknadu parničnih troškova, kao i troškova ove revizije.

 

              Tuženica nije odgovorila na reviziju tužitelja.

 

              Revizija je dopuštena i osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11 - dalje: ZPP), stranke koje ne mogu protiv pravomoćne drugostupanjske presude podnijeti redovnu reviziju (čl. 382. st. 1. ZPP), mogu podnijeti tzv. izvanrednu reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP). Ocjena važnosti postavljenog pitanja uvjetovana je time je li riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu. Dakle, da bi ovaj sud mogao pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni potrebno je da revizija ispunjava tri pretpostavke dopustivosti: određeno pravno pitanje i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana te da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu.

 

              Predmetni spor vođen je povodom zahtjeva tužitelja za isplatom duga za učinjene troškove kreditnom karticom.

 

              Prvostupanjskom presudom prihvaćen je zahtjev tužitelja (održano na snazi rješenje o ovrsi javnog bilježnika) u dijelu koji se odnosi na glavnično potraživanje od 13.010,87 kn sa zateznim kamatama tekućim od 9. prosinca 2007. do isplate, dok je za iznos od 1.380,27 kn, na ime zateznih kamata obračunatih na iznos glavnice od 13.010,87 kn za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog računa do 8. prosinca 2007., zahtjev odbijen (ukinuto rješenje o ovrsi javnog bilježnika – prema toč. II. izreke).

 

              Pobijanom drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja protiv ovog dijela prvostupanjske presude s obrazloženjem kojim se, u bitnom, potvrđuje shvaćanje prvostupanjskog suda o tome „(…) da se kamata za pojedino obračunsko razdoblje ne može uglavničiti na način kako je to navedeno u rješenju o ovrsi i to dok ne prestane glavno novčano potraživanje iz kojeg kamate proizlaze“.

 

              Tužitelj podnosi predmetnu reviziju zbog toga što smatra da drugostupanjski sud pogrešno tumači odredbe Zakona o obveznim odnosima, koje se odnose na  zahtjev za isplatu dospjelih zakonskih zateznih kamata izraženih u apsolutnom iznosu i pritom ističe „(…) kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi branila da se dospjele kamate izraze u apsolutnom iznosu, pri čemu je jedini uvjet da se na takav iznos ne traže daljnje kamate jer bi dovelo do anatocizma koji je zabranjen u hrvatskom pozitivnom pravu“. Također, navodi da o predmetnom pravnom pitanju postoji različita sudska praksa drugostupanjskih sudova, odnosno različito tumačenje navedenih zakonskih odredbi. Pritom se tužitelj poziva na presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4481/09 te Gž-1332/10.

 

              Revizija tužitelja sadrži materijalnopravno pitanje koje glasi:

 

„(…) pitanje dopuštenosti potraživanja dospjelih zateznih kamata u apsolutnom iznosu na nepodmireno glavnično potraživanje (…)“

 

U obrazloženju (opravdavanju važnosti) postavljenog pitanja tužitelj navodi kako je pobijana odluka utemeljena je na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem drugih drugostupanjskih sudova koji relevantne odredbe čl. 29. st. l. i čl. 31. st. l. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) tumače, u bitnom, na način da kamate koje su iskazane u apsolutnom iznosu i na koje se traže daljnje kamate predstavljaju zabranjeni anatocizam, ali ne i dospjele zatezne kamate obračunate i iskazane u apsolutnom iznosu ukoliko se na taj iznos ne traže daljnje kamate.

 

S obzirom na sve naprijed navedeno, po ocjeni ovoga suda, revizija tužitelja sadrži sve potrebne elemente za dopuštenost, a s obzirom na to da je drugostupanjska presuda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s već zauzetim shvaćanjem revizijskog suda (čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP), ovaj sud nalazi da je predmetna revizija i osnovana.

 

Mjerodavno materijalno pravo sadržano je u odredbama ZOO:

- odredbi čl. 29. st. 1. ZOO, koji glasi: „Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.“ i

- odredbi čl. 31. st. l. ZOO koja glasi: „Na dospjele a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno.“

              Prema shvaćanju ovoga suda, zatezne kamate imaju obilježje akcesornosti jer nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. Dok glavna obveza (glavni dug) ne bude ispunjen, tj. dok glavni dug ne bude plaćen, zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su od njega i čine cjelinu s glavnim dugom. To proizlazi iz čl. 160. st. 2. ZOO. Tek nakon podmirenja glavne novčane tražbine, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju, obračunavaju se u apsolutnom iznosu i kao za glavnu tražbinu, radi njihove isplate, može se podnijeti tužba sudu radi ostvarivanja prava na tzv. procesne kamate (čl. 31. st. 2. ZOO). Međutim, ako se zahtjeva obračunata kamata za određeno razdoblje dugovanja bez procesnih kamata – jer zatezna kamata i dalje teče na glavnicu koja nije plaćena, onda nije riječ o osamostaljivanju kamate, već jednostavno o drugačijem načinu njenog izražavanja jer umjesto opisnog „koje teku od (…) do (…) po stopi (…)“, nema nikakve zapreke izraziti je kao kapitaliziranu (izraženu u apsolutnom iznosu za to određeno razdoblje).

 

              Za postojanje (zabranjenog) anatocizma nije odlučan način na koji je zatezna kamata izražena. već nemogućnost da se na tu kamatu (neovisno kako je izražena) zahtjeva daljnja (procesna) kamata prije nego je glavnica plaćena (tako ovaj sud u Rev-327/13 od 6. ožujka 2019.).

 

Konačno, ovaj revizijski sud je i ranije takvo shvaćanje izrazio u svojim odlukama. Tako u odluci II Rev 187/1999-2 od 22. svibnja 2003., navodi: „(…) pravilan je pravni stav nižestupanjskih sudova, da se procesne (zatezne) kamate iz čl. 279. st. 2. ZOO na dospjele zatezne kamate ne mogu zahtijevati sve dok ne prestane glavno novčano potraživanje iz kojega proizlaze zatezne kamate, pa i kad su zatezne kamate obračunate i utužene u apsolutnom iznosu uz glavni dug (...) Zatezne kamate se mogu utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, ali od dana tužbe na njih ne teku procesne kamate, jer zatezne kamate i dalje teku na glavno potraživanje.“

Nakon svega izloženog treba zaključiti da se drugostupanjska odluka (a prije toga i potvrđena prvostupanjska) temelji na shvaćanju koje je suprotno shvaćanju izraženom u citiranim odlukama ovoga suda te da je odbijanjem zahtjeva za isplatom obračunate dospjele zatezne kamate pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pa je valjalo (čl. 395. st. 1. ZPP) reviziju tužitelja uvažiti i preinačiti obje nižestupanjske presude na način kako je to učinjeno u izreci ove presude.

              Kad se povodom pravnog lijeka preinačuju nižestupanjske odluke, potrebno je odlučiti o ukupnim troškovima spora (čl. 166. st. 2. ZPP).

 

              S obzirom na to da iz ovakve odluke o  reviziji tužitelja proizlazi i osnovanost njegove žalbe protiv prvostupanjske presude, to mu sukladno pravilima iz odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, te primjenom pravila Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05, 59/07 i 148/09 - dalje: OT), valja priznati još daljnje troškove (prema vrijednosti pobijanog dijela od 1.380,27 kn) i to: troškove žalbe u iznosu od  390,65 kn (312,50 kn uvećano za 25% PDV prema Tbr. 10/1) te troškove ove revizije u iznosu od 458,75 kn  (375,00 kn uvećano za 25% PDV prema Tbr. 10/4).

 

              Stoga je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju i daljnje troškove u iznosu 849,40 kn, dok je odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za sastav žalbe i revizije u iznosu 2,588,10 kn (toč. 2. izreke ove presude).

 

Zagreb, 2. listopada 2019.