Broj: Gž-2554/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Osijeku, po sucu Dragi Grubeši, u pravnoj stvari tužitelja H. z. za z., R. u. V., ..., OIB ..., protiv tuženika D. H., ranije ortaka odjavljenog Z. u. o. P. iz B., ..., s boravištem na adresi V., ..., OIB ..., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-991/2015-23 od 24. svibnja 2019., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-991/2015-24 od 27. svibnja 2019., 3. listopada 2019.,

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

              Žalba tuženika se djelomično uvažava, djelomično se preinačava presuda Općinskog suda u Varaždinu br. P-991/2015-23 od 24. svibnja 2019. i sudi:

              Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 25.097,34 kn sa zateznom kamatom od 22. srpnja 2018., pa do isplate, po stopi kao u izreci presude i rješenja o ispravku, u roku od 15 dana.

              Ukida se presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos od 25.097,34 kn za vremensko razdoblje od 7. lipnja 2010. do 21. srpnja 2018.

              Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbe.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"1. Nalaže se tuženiku H. D., OIB: ..., isplatiti H. z. za z., OIB: ... i to:

- iznos od 25.097,34 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 7.6.2010. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

2. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u  preostalom dijelu  kojim traži isplatu zakonske zatezne kamate  preko dosuđene visine."

Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"Ispravlja se presuda  ovoga suda poslovni broj P-... od 24. svibnja 2019.:

              - u  točki 1. izreke presude tako da točka  1. izreke presude ispravno glasi:

"1. Nalaže se tuženiku H. D., OIB: ..., isplatiti tužitelju H. z. za z., OIB: ... :

- iznos od 25.097,34 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 7.6.2010. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima,  i to po stopi koja se do  31.7.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. 8. 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana."

Presudu suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu, pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13.) – dalje: ZPP, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u tom dijelu preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje i dosudi trošak žalbe.

              Tužitelj je u odgovoru na žalbu predložio da se žalba tuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu.

              Nasuprot žalbenim navodima tuženika prvostupanjska presuda sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti na koje se upire u žalbi, pa stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

              Prvostupanjski sud je utvrdio da je između tužitelja i I. K. – ugostiteljski obrt P. iz V. zaključen 25. svibnja 2010. ugovor o sufinanciranju zapošljavanja dugotrajno nezaposlenih osoba (S. K.), da se tužitelj obvezao sufinancirati zapošljavanje sa iznosom od 29.415,30 kn, te da je tužitelj ugovoreni iznos isplatio na račun ugostiteljskom obrtu P. 7. lipnja 2010. Također, utvrđeno je da je tužitelj zbog nenamjenskog korištenja sredstava (čl. 9. ugovora) raskinuo ugovor 30. prosinca 2010. Tužitelj se nije na temelju zadužnice koju je izdao I. K. kao jamac platac (Ov-....) u postupku izravne naplate uspio namiriti od I. K..

              Ova činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda tuženik u tijeku postupka, a niti u žalbi ne osporava.

              Sporno je u ovoj fazi postupka da li je tuženik kao ortak i osoba koja je bila zajednički nositelj obrta s I. K. dužan podmiriti obvezu tužitelju iz ugovora o sufinanciranju zapošljavanja.

              Nakon otpisa dugova fizičkim osobama (NN br. 62/18.), tužitelj zahtjeva da mu tuženik isplati neotpisani i nenamireni dio duga od I. K. u iznosu od 25.097,34 kn sa zateznim kamatama od 22. srpnja 2018., te pored toga i zateznu kamatu obračunatu u apsolutnom iznosu za razdoblje od dospjeća tražbine pa do 22. srpnja 2018. u iznosu od 28.070,69 kn, dakle ukupno 53.168,03 kn.

              Prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj ima pravo na povrat tražbine isplaćene zajedničkom obrtu P., nakon raskida ugovora po čl. 368. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05., 41/08.) sa zateznim kamatama od dana kada je isplata izvršena (7.6.2010.), pa do isplate.

              Također, prvostupanjski sud je zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer se na tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO), te što je zastarni rok prekinut podnošenjem tužbe 28. prosinca 2015., prije isteka roka zastarjevanja tražbine (čl. 241. ZOO).

              Tuženik je u tijeku postupka, a što ponavlja i u žalbi, istakao prigovor da ne postoji njegova odgovornost za obvezu prema tužitelju, jer kao ortak nije potpisao ugovor o sufinanciranju zapošljavanja, te iz razloga što ortaku I. K. (svom šogoru), nije dao suglasnost za sklapanje ugovora, a svoje prigovore temelji na odredbama čl. 642. st. 2. i čl. 647. st. 1. ZOO, te na čl. 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Također, tuženik je istakao i prigovor zastare, s tvrdnjom da tražbina tužitelja zastarjeva u zastarnom roku od 3 godine, jer zaključeni ugovor ima značaj ugovora o prometu roba i usluga (čl. 228. ZOO).

              Čl. 37. Zakona o obrtu (NN br. 77/93., 90/96., 102/98., 71/01.) propisano je da radi obavljanja gospodarske djelatnosti dvije ili više fizičkih osoba mogu zajednički obavljati obrt, time da međusobne odnose uređuju pisanim ugovorom, time da se na taj ugovor primjenjuju propisi kojim se uređuje obvezni odnos u ortakluku.

              Čl. 643. st. 1. ZOO propisano je: kada je ugovorom o ortaštvu ovlaštenje na vođenje poslova preneseno na jednog ili više ortaka, tada se oni smatraju opunomoćenicima.

              Razmatrajući sadržaj ugovora o ortakluku od 1. ožujka 2010. zaključen između tuženika i I. K., ovaj sud smatra da je neosnovan žalbeni prigovor tuženika da nije nastala pravovaljana obveza iz ugovora o sufinanciranju samo zbog toga što ga nije potpisao.

              Ovo stoga što ugovorom o ortaštvu nije uređeno pitanje zastupanja prema trećima, pa se stoga oba ortaka imaju smatrati opunomoćenicima. Vođenje poslova obrta se odnosi samo na unutarnji odnos između ortaka, a zastupanje uređuje vanjski odnos prema trećima. Kako ugovorom o ortaštvu nije ugovoren odnos zastupanja prema trećima između ortaka, ugovor je pravovaljan kada ga zaključi bilo koji ortak, jer oba ortaka prema trećima imaju položaj opunomoćenika.

              Budući po Zakonu o obrtu, te na temelju ugovora o ortaštvu za obveze iz zajedničkog obrta obrtnici odgovaraju imovinom obrta i svojom imovinom, te da je njihova odgovornost po Zakonu o obrtu i ugovoru o ortakluku solidarna, tužitelju pripada pravo da se od tuženika kao solidarnog dužnika namiruje za dugove obrta koji nisu podmireni (čl. 43. ZOO), a ta obveza ne prestaje nakon prestanka obrta.

              Ugovor o financiranju nije ugovor o prometu roga i usluga, pa je ispravno zaključio prvostupanjski sud da tražbina tužitelja zastarjeva u općem zastarnom roku i da prigovor zastare nije osnovan.

              No, ovaj sud ne prihvaća shvaćanje prvostupanjskog suda da nije prekoračio tužbeni zahtjev kada je zatezne kamate dosudio počev od 7. lipnja 2010.

              Tužitelj je postavio istodobno zahtjev za isplatu glavnice sa zateznom kamatom od 22. srpnja 2018., te zahtjev za isplatu zateznih kamata obračunatih u apsolutnom iznosu (28.070,69 kn).

              Prvostupanjski sud je prihvaćanjem zahtjeva za isplatu zateznih kamata počev od 7. lipnja 2010. prekoračio tužbeni zahtjev, jer je dosudio zateznu kamatu od 7. lipnja 2010., iako je tužitelj zateznu kamatu zahtjevao od 22. srpnja 2018.

              Stoga je u tom dijelu valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu, i odlučiti kao u izreci odluke.

              Tuženik je samo neznatno uspio sa žalbom, pa mu ne pripada pravo na trošak žalbe.

              Temeljem čl. 368. i čl. 369. st. 5. ZPP, valjalo je odlučiti kao u izreci.

              U nepobijanom odbijajućem dijelu prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

              Nepobijano rješenje ostaje neizmijenjeno.

Osijek, 3. listopada 2019.