Broj: Gž-147/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Igora Delina, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. Đ. T. postrojenja d.o.o., OIB: …, iz S. B., zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici Ž. B., odvjetnici u S. B., P. protiv tuženika I. Ć., OIB: …, iz S. B., zastupanog po punomoćnici M. B., odvjetnici u S. B., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Povrv-835/2016 od 19. listopada 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 9. listopada 2019.,

p r e s u d i o   j e

              I. Odbija se žalba tuženika I. Ć. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Povrv-835/2016 od 19. listopada 2018. u dijelu pod toč. I. izreke te u dijelu pod toč. II. izreke kojom je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 24.249,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 19. listopada 2018. do isplate, u roku od 8 dana.

              II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja Đ. Đ. T. postrojenja d.o.o. za naknadom troška na ime sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi Javnog bilježnika M. B. iz S. B., poslovni broj Ovrv-3179/16 od 2.studenog 2016.kojim se nalaže tuženiku I. Ć. iz S. B., da isplati tužitelju Đ. Đ. T. postrojenja d.o.o., S. B., iznos od 114.924,25 kn (slovima: stočetrnaesttisućadevetstodvadesetčetiri kuneidvadesetpetlipna), sa zateznom kamatom po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena,  od 18.ožujka 2016. do isplate, u roku 8 dana. 

              II. Ukida se platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi Javnog bilježnika M. B. iz S. B., poslovni broj Ovrv-3179/16 od 2.studenog 2016.u dijelu koji se odnosi na troškove ovršnog postupka za iznos 3.614,50 kn, kao i zakonske zatezne kamate koje teku od 2.studenog 2016.do 18.listopada 2018., za koje se tužbeni zahtjev odbija.

II. Nalaže se tuženiku I. Ć. iz S. B., da tužitelju Đ. Đ. T. postrojenja d.o.o., S. B., naknadi troškove postupka u iznosu 24.249,00 kn, sa zateznom kamatom po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena,  od 19.listopada 2018. do isplate, u roku 8 dana."

Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I. izreke te u dijelu pod toč. II. izreke kojim je odlučeno o troškovima postupka žalbu je izjavio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da nije sporno da je tuženik ukupno boravio 269 dana na gradilištu u V. B. te da je od toga imao 193 radna dana u tijeku rada na istom gradilištu. Prilikom upućivanja na rad rečeno mu je da je plaća za redovan rad trebala iznositi oko 3.000,00 EUR. Međutim, na gradilište je došao predstavnik engleskog sindikata i rekao da radnici iz Republike Hrvatske ne mogu imati nižu cijenu sata rada za poslove koje obavljaju na tom gradilištu, već da ona iznosi oko 16 funti, tako da mu je plaća obračunata u V. B. iznosila oko 5.000,00 EUR. Poslodavac je organizirao smještaj i prijevoz na svim gradilištima, bio je smješten u hotelu zajedno s 14 radnika, tužitelj je uplaćivao troškove na njegov račun, a on je dalje taj novac prosljeđivao najmodavcu svaki tjedan. Ističe da prije upućivanja radnika na isto gradilište sindikat nije posebno upoznao radnike s uvjetima slanja na to gradilište, a tek je nakon povratka s gradilišta pozvan u računovodstvo gdje mu je rečeno da mora vratiti iznos koji je isplaćen po osnovi smještaja i prijevoza kroz umanjenje plaće te da će mu plaća biti isplaćena u minimalnom iznosu od 2.800,00 kn, bez da je za to dao odobrenje. Smatra da tužitelj nije ispoštovao obvezu propisanu u NAECI Kolektivnom ugovoru, a u skladu sa zakonom V. B., a naknadnim obračunom prema tuženiku u svrhu podmirenja troškova smještaja, prijevoza i ishodovanja radnih dozvola stekao je ne pripadajuću korist oduzimajući tuženiku zarađena sredstva na ime obavljenog rada. Navodi da je dio obveze po ugovoru o organizaciji i podmirenju troškova smještaja, prijevoza i ishodovanja radne dozvole, a kojim su utvrđena međusobna prava i obveze glede organizacije i plaćanja troškova organizacije smještaja i prijevoza radnika, ispunio i pristao na minimalnu plaću, međutim, da nisu točni navodi tužitelja da je tuženiku bilo dobro poznato na što se odnosi utuženo potraživanje, da je u potpunosti upoznat s preuzetim a ne izvršenim obvezama. Tužitelj da nije dostavio račune kojima je platio navedene usluge za koje sada obvezuje tuženika, jer je iste troškove osobno plaćao tuženik sa svog računa, a tužitelj mu je iste podmirio naknadnim uplatama. Potraživanje tužitelja se u stvarnosti odnosi na povrat plaće, a ne na izvršene usluge organizacije smještaja i prijevoza, a isplaćene plaće morale su biti obračunate i isplaćene prema mjesečnoj plaći u vezi sa zakonom V. B., na koju tuženik, kao i ostali radnici, ima pravo prema propisima države u kojoj je obavljao rad, jer bi u protivnom imao problema sa sindikatom u V. B..

U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio žalbene navode tuženika ističući da ovaj ne obrazlaže istaknute žalbene navode nego samo ponavlja sve iznesene navode iz svojih podnesaka, o kojima je prvostupanjski sud u presudi već zauzeo stav. Tuženik je prihvatio da mu tužitelj, kao poslodavac, organizira putovanje i smještaj pod uvjetima iz ugovora o organizaciji i podmirenju troškova smještaja, prijevoza i ishođenja radnih dozvola. Člankom 2. tog Ugovora točno je definirana obveza i visina naknade troškova organizacije smještaja i prijevoza tuženika. Tijekom postupka utvrđeno je da je tužitelj u cijelosti ispunio svoje obveze u skladu sa zaključenim ugovorima, dok tuženik svoje obveze iz tog ugovora nije ispunio. Visina obveze tuženika izračunata je provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, na koje tuženik tijekom postupka nije imao primjedbi. Iz samog iskaza tuženika proizlazi da je bio upoznat s uvjetima i načinu upućivanja na rad u inozemstvo, obračunu i isplati plaće, organizaciji i podmirenja troškova smještaja i prijevoza, kao i sa činjenicom da je djelomično vratio tužitelju iznos za koji ga se tereti. Iz svega proizlazi da ne postoje zakonski razlozi za žalbu te da su navodi tuženika u žalbi u potpunosti neosnovani, paušalni, kontradiktorni, nelogični i usmjereni na odugovlačenje postupka. Predlaže da se žalba odbije u cijelosti kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu te tužitelju prizna trošak sastava odgovora na žalbu, koji popisuje.

Žalba nije osnovana.

Tuženik u žalbi ne konkretizira bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a ovaj drugostupanjski sud pazeći po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. istoga Zakona, ne nalazi da bi takve povrede bile počinjene pred sudom prvog stupnja.

Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime troškova smještaja i prijevoza koje je imao za vrijeme rada tuženika na gradilištu F. u Velikoj Britaniji za razdoblje od svibnja 2014. do veljače 2015. isplati iznos od 114.924,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18. ožujka 2016. pa do isplate.

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je tuženik upućen na rad na gradilište u F. u V. B. za obavljanje poslova bravara, za njegov rad tužitelj se obvezao isplatiti mjesečnu plaću propisanu NAECI Kolektivnim ugovorom u skladu sa zakonom V. B. na devizni račun, u valuti EUR, kao i organizirati i platiti troškove prijevoza radnika od S. B. do gradilišta i nazad, primjereni smještaj radnika tijekom cijelog vremena rada na gradilištu, svakodnevni prijevoz od mjesta boravka na gradilište i sa gradilišta, s tim da radnik prihvaća obvezu naknade troškova tužitelja koji su nastali iz navedenih aktivnosti i to prijevoz od S. B. do gradilišta i natrag u iznosu od 330,00 EUR, smještaj u iznosu od 147,00 EUR po danu proveden na gradilištu, svakodnevni prijevoz na i sa gradilišta u iznosu od 8,00 EUR po radnom danu na gradilištu, koju će radnik uplatiti u kunama na žiro-račun poslodavca najkasnije 10 dana od ispostave računa poslodavca, kako je to definirano Ugovorom o organizaciji i podmirenju troškova smještaja, prijevoza i ishodovanja radnih dozvola. Naknadno je Aneksom II ugovora o radu ugovoreno između stranaka da će tužitelj, kao poslodavac, tuženiku, kao radniku, isplaćivati zakonom propisanu minimalnu plaću i dodatke na plaću određene Kolektivnim ugovorom, koji Aneks stupa na snagu 1. srpnja 2015., a po isteku istoga tuženik će ostvarivati plaću u iznosu koji je ostvarivao prije Aneksa.

U postupku, a na temelju provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, sud prvog stupnja utvrđuje da ukupan dug tuženika prema tužitelju, koji predstavlja razliku između isplaćene i zagarantirane (ugovorene) plaće iznosi 140.797,88 kn, da je tuženik kroz isplatu minimalne plaće i dodatke na plaću u razdoblju od kolovoza 2015. do veljače 2016. vratio tužitelju iznos od 24.661,21 kn na ime naknade troškova smještaja i prijevoza, slijedom čega je tužitelj ovlašten, kao vjerovnik, zahtijevati naknadu dospjelog potraživanja u iznosu od 114.924,25 kn, a tuženik je, kao dužnik, dužan ispuniti, sukladno čl. 65. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Pri tome pravilno sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare istaknut po tuženiku, budući da se u konkretnom slučaju radi o tražbini koja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina iz čl. 225. ZOO, a koji rok do podnošenja prijedloga za ovrhu (26. listopada 2016.) nije protekao.

Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj upućen na rad u V. B. na određeno vrijeme za koje vrijeme mu je trebala biti isplaćena plaća u valuti EUR u iznosu od 2.300,00 do 3.000,00 EUR, međutim,  s obzirom na specifičnosti koje su se odnosile na to gradilište imajući u vidu potpisane kolektivne ugovore tih inozemnih sindikata plaća radnika tužitelja upućenih na rad u V. B. usklađena je sa propisima koji su vrijedili u V. B., tako da je plaća tuženika u periodu u kom je radio na gradilištu F. u V. B. iznosila oko 5.000,00 EUR, što su potvrdili svi saslušani u postupku, kao i sam tužitelj saslušan kao stranka, a zbog čega je sa svim radnicima, pa tako i tuženikom, dogovoreno vraćanje razlike kroz povrat sredstava koje je tužitelj uplatio tuženiku na ime smještaja i prijevoza,  i to na način da će tužitelj tuženiku za rad u redovitom radnom vremenu isplaćivati zakonom propisanu minimalnu plaću i dodatke na plaću određene kolektivnim ugovorom i to s danom povratka radnika s rada iz V. B., odnosno od 1. srpnja 2015., na koji način je tuženik platio dio duga u iznosu od 24.661,21 kn.

Neosnovano tuženik tijekom postupka i u žalbi navodi da nije bio upoznat sa uvjetima rada na gradilištu u V. B. te da mu je tek po povratku u R. H. u računovodstvu tvrtke rečeno da mora vratiti iznos koji mu je isplaćen po osnovi smještaja i prijevoza kroz umanjenje plaće pa da je naknadnim obračunom plaće (isplatom minimalne plaće) tužitelj stekao ne pripadajuću korist, budući da iz iskaza svjedokinje K. G., koja je u vrijeme upućivanja tuženika na rad u inozemstvu bila predsjednica radničkog vijeća, proizlazi da je radničko vijeće bilo upoznato s organizacijom i načinom rada, kao i upućivanjem radnika na inozemna gradilišta, a svi radnici da su putem sindikata i od strane njihovih neposrednih rukovoditelja znali kako i na koji način odlaze na rad na inozemno gradilište te se nitko od radnika, pa ni tuženik, nije žalio na način upućivanja, kao ni obračun povrata obračuna troškova smještaja i prijevoza. Navedeno potvrđuju i svjedoci K. J. i D. J., koji su pod istim uvjetima kao i tuženik radili u inozemstvu i kroz isplatu minimalne plaće, a svjedok J. i djelomično u gotovini, vratili preplaćeni iznos poslodavcu.

Osim toga, tuženik je potpisao ugovor o upućivanju na rad u inozemstvo 16. svibnja 2014., ugovor o organizaciji i podmirenju troškova smještaja, prijevoza i ishodovanja radnih dozvola od 16. svibnja 2014., kao i Aneks II ugovora o radu od 28. svibnja 2010. zaključen 16. svibnja 2014., koji ugovori su na snazi i tuženik ih ničim nije doveo u pitanje, a niti u postupku tvrdi da je iste pokušao raskinuti na bilo koji način, dapače, temeljem Aneksa II ugovora o radu tuženiku je u određenom periodu i isplaćivana minimalna plaća i dodaci na plaću određeni Kolektivnim ugovorom.

Financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, na koje nije bilo primjedbi, a koje i ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao objektivno i dano u skladu s pravilima struke, utvrđeno je ukupno dugovanje tuženika iz navedenih ugovora i to u iznosu od 140.797,88 kn, kao i da je tuženik kroz minimalnu plaću platio dio duga u iznosu od 24.661,21 kn, slijedom čega je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 65. st. 1. ZOO kada je održao na snazi predmetni platni nalog kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 114.924,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 18. ožujka 2016., kao i odredbu čl. 154. st. 1. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. izreke te u dijelu pod toč. II. izreke kojim je odlučeno o troškovima postupka.

U nepobijanom dijelu pod toč. II. izreke kojim je ukinut platni nalog u odnosu na troškove ovršnog postupka i zakonske zatezne kamate koje teku od 2. studenoga 2016. do 18. listopada 2018., za koje se tužbeni zahtjev odbija, presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

Zahtjev tužitelja na ime naknade troška za sastav odgovora na žalbu valjalo je odbiti kao neosnovan, budući da takva radnja nije bila nužna za vođenje postupka.

Zadar, 9. listopada  2019.